Povežite se sa nama

INTERVJU

SENKA BULIĆ, GLUMICA I REDITELJKA: Konstantna borba

Objavljeno prije

na

Ugledna i nagrađivana glumica, rediteljka i producentkinja Senka Bulić uspješno vodi i svoje privatno Kazalište Hotel Bulić. Prošle godine ostvarila je zapaženu ulogu u zagrebačkom pozorištu Trešnja kao Snježna kraljica u istoimenoj predstavi. Pred kraj godine režirala je i dvije predstave u vlastitoj nezavisnoj produkciji Kako je Potjeh tražio istinu i Noru – Lutkinu kuću. Glumi u Egzorcizmu u pulskom pozorištu, a nedavno je počeo da se prikazuje i istoimeni film koji je rađen paralelno s predstavom, u režiji Dalibora Matanića. U Zagrebu i regionu možete je gledati u predstavama s repertoara Kazališta Hotel Bulić – Šuma Striborova, Dama s kamelijama kao i Dream of life. Naša publika je gledala na prošlogodišnjem FIAT-u predstavu koju je režirala Lampedusa Beach.

MONITOR: Nedavno ste imali premijere dvije predstave koje ste režirali – ,,Nore” i ,,Potjeha”, ali i premijeru ,,Snježne kraljice”, kao i premijeru Matanićevog filma ,,Egzorcizam”… Djeluje kao da radite bez predaha?
BULIĆ: Skoro bez predaha. Ali puno bolje funkcioniram u takvim uvjetima. Volim periode s puno prilika, nisam tip koji dugo odmara od projekta. Već sam neko vrijeme u pripremama za novu predstavu iako donedavno nisam znala ni s kojim ću sredstvima raspolagati. Riječ je o romanu Kurlani Mirka Božića, dosad neizvedenom materijalu kojeg odavno želim radit. Zanima me ženska pozicija u jednoj vrlo mračnoj, surovoj situaciji, reduciranih, a žestokih emocija, prostoru dalmatinskog zaleđa, koji balansira između snažnih reakcija i potisnute emocionalnosti. Izoliranom svijetu svedenom na nagonsko u sudaru s urbanim u odnosu na kojeg je poput podsvijesti, zagonetan, mračan… Radim na adaptaciji koju ću strukturirati u odnosu na mogućnosti koje imam s obzirom na odobrena sredstva.

MONITOR: Kod nas mladi umjetnici traže institucionalnu sigurnost. Uprkos vrlo nepovoljnim uslovima za kulturu u cijelom regionu, Vi kao da ne pristajete na kompromise i imate status slobodne umjetnice. U predstavama koje režirate glume najpriznatiji glumci, ali angažujete i one koji su na početku karijere. Kako to uspijevate, naročito s Vašim ,,Kazalištem Hotel Bulić”?
BULIĆ: Vrlo teško, to je konstantna borba, stalno na rubu. Nemam ništa protiv institucionalnih angažmana, i sama sam bila u nekoliko navrata u angažmanima. Iz vlastitih razloga sam birala druge pozicije. Ono što mi smeta je potpuno neregulirano i destimulirajuće tržište. Njega praktički i nema, ta se vrsta angažmana ne potiče, mogućnosti rada u takvim uvjetima su potpuno krivo postavljene, bez šansi da se sami borite. To je dio politike ovih prostora koja stalno stvara ovisnike, a ne osigurava prilike ljudima za vlastite rizične pothvate. Ja bih rado i dalje funkcionirala u nezavisnim uvjetima, na tržištu, kad bi postojali fair uvjeti, a ovako se to doživljava kao neka marginalna pozicija, skoro socijalna kategorija. Uspjesi Kazališta Hotel Bulić nisu garancija za kontnuitet, to je demotivirajuća pozicija.

MONITOR: Bili ste i direktorica Scene Gorica i doveli publiku u taj pozorišni prostor, direktorica dramskog programa 57.i 58. Splitskog ljeta… Šta je to što i kao glumica, rediteljka, producentkinja zahtijevate od ekipe s kojom stvarate predstave?
BULIĆ: Zahtijevam maksimalnu koncentraciju na projekt budući da i sama tako funkcioniram. Možda sam svojim glumcima i suradnicima zahtjevna, ali mislim da jedino takva vrsta posvećenosti može stvarati neke pomake i dobro kazalište. Za mene to nikad nije rutina, nego puni angažman. To nije karijerni motiv nego umjetnički, bilo da radim u producentskim ili umjetničkim pozicijama. U Kazalištu Hotel Bulić angažiram ljude koje prepoznajem kao svoje istinske suradnike, tu imam potpunu slobodu umjetničkog izbora. S jedne strane to je vrlo nesigurna pozicija, financijski i organizacijski, ali otvara velike umjetničke prostore.

MONITOR: Postavili ste Ibzenov klasik ,,Noru” u sklopu Hotela Bulić. Radnju ste s kraja devetnaestog vijeka aktuelizovali i pokazali kako danas prolazimo kroz iste probleme, nedoumice, odluke… Bavite se i položajem žene u savremenom svijetu, ali i svim mehanizmima okrenutim protiv ljudskog bića. Koliko je važno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme i stvaraju djela koja bude potrebu za promjenama?
BULIĆ: Jako je važno da biraju tekstove u kojima nalaze problem, da to bude organski izbor, a ne pomodna repertoarna prilika. Često sam radila praizvedbe tekstova, Jelinek, Copija, Artauda…Aktualnost je izlazila iz mojih tadašnjih pozicija, ne biram ih prigodno ili s nekom kalkulacijom…Aktualnost Nore je nažalost sve veća, rasprave koje se danas vode o stečenim pravima, namjere i konkretni potezi koji nagrizaju dosegnute slobode su nevjerojatno slične s razdobljem nastanka teksta kad su bile jednako skandalozne. Današnji trendovi zahtijevaju da se od pasivnih promatrača pretvorimo u aktivne sudionike promjene situacije. Vrlo se lako zateći u goroj situaciji. Predstavu su iznijeli moji genijalni glumci: Helena Minić Matanić, Marko Cindrić, Lucija Šerbedžija, Igor Kovač i Darko Japelj.

MONITOR: Ljetos smo na FIAT-u gledali predstavu koju ste režirali ,,Plaža Lampeduze”, nastalu po djelu Line Prose iz 2004. godine, gdje je u centru problem migracija u današnjoj Evropi. Šta Vam je bilo najvažnije da se prikaže u tumačenju ovog teksta, a čini se da je danas najaktuelnije?
BULIĆ: Taj tekst sam radila s Ninom Violić koja mi je predložila tekst Line Prose, prvi dio Trilogije o brodolomu. U to doba kroz Hrvatsku je prošao najveći migrantski val, dotad nismo bili suočeni s razmjerima nesreće ljudi koji traže svoje nove prostore za život. Problem nije riješen, dapače, akumulira se i prijeti, gomila strah i nezadovoljstvo. Ne smanjuju se tenzije. Europa se uz neke iznimke nije iskazala u ovoj situaciji, prevladao je ciničan, birokratski odnos prema golemoj ljudskoj tragediji. Izostaje elementarni osjećaj za tuđu patnju, sve reakcije štite vlastitu sigurnost i komod, kao da mi nismo imali udio u stvaranju problema ljudima iz tih zemalja. I mi smo birači politika koje su stvarale nepodnošljive uvjete za te ljude, a pred njihovom nesrećom se sada jedino osjećamo ugroženi. Ali čak i da nema odgovornosti Zapada očekuje se empatija. Šokiraju me netrpeljive reakcije kao da će naše idealne zajednice mirnih i sretnih ljudi odjednom urušiti dolazak novih ljudi, kao da mi nemamo svoje nasilnike, fanatike…

MONITOR: Moramo pomenuti Matanićev psihološki horor ,,Egzorcizam” – jer glumite istu ulogu i u predstavi i na filmu, a jedan je od rijetkih primjera horor žanra u hrvatskoj kinematografiji, ali i jedini snimljen o egzorcizmu u Hrvatskoj.
BULIĆ: Radili smo u nemogućim uvjetima u kojima smo uspjeli doprijeti do nekih svojih najdubljih strahova, mračnih misli. Akumulirali smo značajan materijal i u predstavi i kasnije na filmu koji već dobiva nagrade i ima dobru recepciju.Vrlo neobičan rad, materijal koji je tražio jako puno ulazaka u neke vlastite nepoznate predjele.

MONITOR: U vašim predstavama nema zabave na sceni, već je to pravi doživljaj umjetnosti. Zato mi je veoma interesantan Vaš rad u pozorištu za djecu – i kao glumice i rediteljke. Znam da je Vaša prva produkcija u nezavisnom pozorištu bio upravo ,,Mali princ”.
BULIĆ: Obožavam raditi i repertoar za djecu, režirala sam osim Malog princa i Božićnu haljinu, Šumu Striborovu u kojoj igram sa Stipom Kostanićem, Aladina i čarobnu svjetiljku. Zadnje sam radila predstavu Kako je Potjeh tražio istinu s Lukom Nižetićem koju igramo u Zagrebu i gostujemo po Hrvatskoj. Odigrala sam puno uloga u dječjem kazalištu. Djeca su izvrsna publika i treba im vrlo rano nuditi jake autore, treba im stvarati visoke kriterije već u toj dobi. Volim jako vizualnost, u predstavama za djecu mogu se stvarati najljepše slike.

MONITOR: Poznati ste našoj publici jer smo gledali predstave koje ste režirali, ali i u kojima ste glumili. Pomenuo bih ,,Kasandru” Slobodana Milatovića, ali i ,,Rozamundu” koju ste režirali u Zetskom domu. Da li biste voljeli da ponovo radite u Crnoj Gori?
BULIĆ: Apsolutno. Više sam puta radila u Crnoj Gori, još u vrijeme kad sam vodila Scenu Gorica imali smo turneju s predstavom u kojoj su igrali legendarni Ana Karić i Boris Buzančić. U Crnoj Gori sam i režirala i igrala. Režirala sam Rozamundu Elfriede Jelinek na Cetinju, predstavu koja je proglašena najboljom na Infantu prije par godina. Izuzetno mi je drago da tu postoji senzibilitet za suvremenu umjetnost, otvorenost novim poetikama koja onda stvara i educiranu publiku, s visokim kriterijima. Zadnje smo gostovanje imali s Lampedusom Beach na FIATU, predstava je izvrsno prošla kod kritike i publike.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo