Povežite se sa nama

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Marginalna radikalna desnica teroriše Hrvatsku

Objavljeno prije

na

MONITOR: Koje su dominantne karakteristike aktuelne političke scene u Hrvatskoj?
VELJAK: Ne mogu a da ne započnem s ekonomijom. Industrija je u ozbiljnoj krizi: brodogradilištima, koja su dugo bila jedan od najvitalnijih segmenata izvozne proizvodnje, prijeti zatvaranje ili radikalno smanjivanje zaposlenosti, a neizvjesna je i budućnost prehrambene industrije, uslijed toga što je ona ili u vlasništvu Agrokora ili usko vezana s tim koncernom, za kojega ćemo tek vidjeti može li i pod koju cijenu preživjeti nakon nagomilanih dugova. Poljoprivreda se teško može boriti protiv uvoznih lobija: sela se prazne (a to vrijedi i za gradove, posebno one gradove poput Siska koji su ostali ili će uskoro ostati bez industrije). Hrvatska je pod pritiskom svjetskih centara financijske moći (čija je ekspozitura Evropska unija) da izvrši ,,strukturne reforme” – a to prevedeno na običan jezik znači da se dodatno prilagodi neoliberalnim agendama. U tom kontekstu narodu se nudi radikalizacija, kako bi se pažnja skrenula na marginalna pitanja. Aktualna je rasprava o ratifikaciji Istambulske konvencije, koju konzervativni krugovi prikazuju kao crni mrak, pa će, tako se neukom svijetu tumači, nakon ratifikacije promjena spola postati takoreći obavezna, a ako neće doći baš do toga, sportaši u borilačkim sportovima će se proglašavati ženama kako bi mogli premlaćivati sportašice.

MONITOR: Dan uoči predstavljanja zaključaka Vijeća za suočavanje s prošlošću iz finalnog dokumenta na tri mjesta izbrisana je riječ ‘ustaški’. Takođe ovih dana dozvoljen je ustaški pozdrav „Za dom spremni”. Da li je to znak da u Hrvatskoj nezaustavljivo eskalira ustaštvo?
VELJAK: Ne bih rekao da je riječ o nekakvoj nezaustavljivoj eskalaciji. No, stvari ipak nisu naivne. Marginalne manjine radikalne desnice dobile su širom otvoren prostor javnog djelovanja nakon promjene na čelu HDZ-a kad je tu stranku preuzeo Tomislav Karamarko. No, ni nakon što je na čelo HDZ-a došao umiveni briselski političar Andrej Plenković radikalna desnica nije potisnuta s javne scene. Moglo bi se reći da snage koje nemaju podršku više od pet odsto stanovništva teroriziraju cijelu zemlju. To se očituje prije svega u jačanju javne prisutnosti historijskog revizionizma, i to ne samo u smislu relativizacije fašizma-nacizma-ustaštva, nego i u smjeru otvorene rehabilitacije NDH. U vezi s time historičar Ivo Goldstein napravio je nedavno zanimljivu (i zabrinjavajuću) komparaciju istupa Alojzija Stepinca i nekih današnjih hrvatskih biskupa. Dok je Stepinac u nekoliko navrata javno upozoravao Antu Pavelića na neprihvatljivost Jasenovca i općenito ustaške politike etničkog čišćenja, danas određeni krugovi Katoličke crkve jednoznačno slave ustaštvo, tražeći preispitivanje vrednovanja ustaškog pokreta, tj. njegovo uključivanje među pozitivne strane hrvatske povjesn ice.

MONITOR: Koliko je ljevica relevantan faktor u Hrvatskoj i šta ona može da učini na obuzdavanju jačanja desnih snaga?
VELJAK: U ovom trenutku teško je odgovoriti na to pitanje. Naime, najznačajnija stranka ljevice u Hrvatskoj, SDP, neupitno i nekritički prihvaća neoliberalnu agendu, a od HDZ-a se razlikuje tek po odnosu spram fašizma i antifašizma. Stoga u javnom mnijenju prolaze floskule tipa ,,svi su oni isti” i ,,zaboravimo prošlost, zaboravimo ustaše i partizane, okrenimo se budućnosti”. Afirmacija takvih stajališta pogoduje isključivo rastu desnice, pa i radikalne desnice. Grupacije autentične ljevice, koje su na prošlim gradskim izborima u Zagrebu dobile svoje predstavnike u Gradskoj skupštini te planiraju da na idućim parlamentarnim izborima steknu parlamentarni status, nude nešto malo razloga za optimizam, ali nade koje se u njih polažu bit će iznevjerene ukoliko se one ne oslobode sektaštva, dogmatizma i drugih ,,dječjih bolesti”.

MONITOR: Neki analitičari kažu da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović jedna od najistrajnijih promotorica istorijskog revizionizma u Hrvatskoj. Jesu li u pravu?
VELJAK: Ne bih se složio s takvom tvrdnjom. Riječ je o osobi koja je apsolutno nedorasla državničkoj funkciji, tako da se slobodno mogu zanemariti njezine izjave, koje variraju od prilike do prilike i predstavljaju, uzmu li se u cjelini, jedan niz sistematskih kontradikcija. To je dakle beznačajno!

MONITOR: Član ste Hrvatskog udruženja ateista ,,Protagora”. Zašto je osnovano to društvo i kakva je situacija u pogledu sekularizacije u Hrvatskoj?
VELJAK: Činjenica je da je položaj ateista i agnostika u Hrvatskoj (kao, uostalom, i u većini tzv. tranzicijskih zemalja) nezavidan. Kažu, ugodnije je u Hrvatskoj biti musliman ili pravoslavac nego nevjernik. Danas je poželjno biti Hrvat i katolik (a tko nije katolik ne može se, tako se tvrdi, smatrati pravim Hrvatom) ako se hoće imati uspjeha u karijeri (ili čak i doći do najobičnijega radnog mjesta). Zagovornici društvene poželjnosti javnog iskazivanja vjerske pripadnosti su, zanimljivo, najčešće oni isti koji su u vrijeme komunističke vladavine bili zakleti ateisti, kako bi kao članovi Partije (gdje je ateizam bio statutarna obaveza članstva) mogli napredovati do najviših pozicija u politici i drugim sferama javnog života. Najteže je, međutim, djeci nevjernika u sredinama u kojima većina djece pohađa školski vjeronauk; ta su djeca stigmatizirana i često su žrtve vršnjačkog nasilja. Protagora nastoji mijenjati atmosferu: ponešto smo na planu promjene klime i učinili, ali čeka nas dugačak i tegoban put.

MONITOR: Kako kao univerzitetski profesor komentarišete uticaj crkve na visoko obrazovanje s obzirom na to da je nedavno Fakultet filozofije i religijskih znanosti integrisan u Sveučilište u Zagrebu?
VELJAK: Primjer koji ste naveli je promašen: Bivši Filozofski fakultet Družbe Isusove (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti) bio je od 1993. u sastavu Sveučilišta, ali u okviru tzv. Hrvatskih studija, jednoga čudovišnog projekta Franje Tuđmana, koji je na kraju izrastao u čudesnu sintezu najrigidnijeg neoliberalizma i radikalnog nacionalizma. Jezuitski studij odvojio se od takvih Hrvatskih studija upitne legalnosti, te legalizirao svoj status. A moram dodati da na tom fakultetu ne možemo sresti predstavnike onoga ustašofilskog krila Katoličke crkve koje sam ranije spomenuo.

MONITOR: U prošlogodišnjem intervjuu Monitoru rekli ste da između vladajućih elita Hrvatske i Srbije „nema nikakvih problema, one se međusobno podržavaju”. Je li dokaz za to i nedavni sastanak u Mostaru Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića?
VELJAK: Naravno, odgovor na ovo pitanje je potvrdan. Prije Mostara bio je njihov satanak u Zagrebu. Oni će narod zaglupljivati pričama o vjekovnim neprijateljima (Hrvatima odnosno Srbima) koji nam opet prijete i snuju o glavi, a istodobno će postizati punu suglasnost o svim bitnim pitanjima koja su, da se razumijemo, koncentirirana oko, za njih, najvažnijeg pitanja, a to je njihov opstanak na vlasti.

MONITOR: Ustaštvo jača u Hrvatskoj, četništvo u Srbiji, svi nacionalizmi u Bosni i Hercegovini, uveliko traje verbalni rat koji proizvodi neprijateljstva između Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije… Kakve sve opasnosti od toga prijete našem regionu?
VELJAK: Mogu reći: zasad – ne prijete nikakve opasnosti! Ali moramo imati u vidu međunarodni kontekst: desnica raste i u najrazvijenijim zemljama Zapadne Evrope. Radikalne snage koje predvode sve ove nacionalizme s nadom gledaju na budućnost, kad će opet moći ,,ispravljati vjekovne nepravde” i ,,ostvarivati tisućljetne snove”, osloboditi ili bar osvetiti Kosovo i slično. A mi ostali moramo te nade doživljavati sa strepnjom, nastojeći da njihovi nositelji ne budu kreatori javnog mnijenja.

Saradnja sa Zoranom Đinđićem

MONITOR: Ovih dana navršilo se petnest godina od ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića. Sa njim ste dugo sarađivali, a 1974. osudio vas je Okružni sud u Ljubljani na po deset mjeseci zatvora, pa je Vrhovni sud Slovenije presudu promijenio u uslovnu. U čemu se ogledala ta saradnja?
VELJAK: Neposredan povod naše osude 1974. bila je rezolucija saveza studenata tri filozofska fakulteta (Ljubljana, Zagreb, Beograd) u kojoj smo upozorili na prijeteću katastrofu, katastrofu koja će rezultirati iz konzervativnog zaokreta početkom 70-ih godina. Taj zaokret kulminirao je tzv. sječom liberala u Srbiji 1972. godine, a očitovao se isključivanjem osmoro profesora i suradnika Filozofskog fakulteta u Beogradu iz nastave, to što se neki od njih nisu baš proslavili u Miloševićevim vremenima – nema nikakve veze s opravdanošću njihova isključivanja. Kasnije sam sa Zoranom Đinđićem surađivao u okviru tzv. peticionaškog pokreta, tj. zalaganja za uspostavljanje nekih elementarnih ljudskih prava i sloboda kao što je sloboda govora; cinično bi se na to moglo dodati da neki nisu zaslužili pravo na govor, ali zabrane nisu rješenje problema nego samo njihovo odgađanje, guranje pod tepih. Rješenje je stvaranje demokratske kulture, u kojoj će građani i građanke steći otpornost na manipulacije kojima su izlagani te sposobnost razlikovanja istine od laži, smislenoga od gluposti, konačno, dobra od zla.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo