INTERVJU
BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL AVIJACIJE U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: DPS pod teretom neofašističke organizacije

MONITOR: Glavna svjetska tema je kriza u Ukrajini. Putin je potpisao dokument, kojim se poluostrvo Krim i grad Sevastopolj pripajaju Rusiji. Kako to tumačite?
GRAHOVAC: Ništa čudno. Arogancija, nasilništvo i politički vulgarni racionalizam su kabadahijski alati. A skoro sve države Evrope i šire, u nekom istorijskom periodu, zaposjedale su djelove teritorije drugih država. I obrnuto. U savremeno uređenom međunarodnom odnosu, uzimanje teritorije drugih država silom je okupacija, a pozivanje na istorijsko pravo je politički vulgarni racionalizam. Od dolaska Putina na vlast, Rusija je izvršila oružanu agresiju na dvije međunarodno priznate države i anektirala značajne teritorije tih država. Svoje postupke pokušava opravdati politički vulgarnim racionalizmom.
MONITOR: U jednom TV intervjuu, početkom decembra prošle godine, najavili ste ruske agresivne namjere prema Ukrajini. Na osnovu čega ste to zaključili?
GRAHOVAC: Karakterisitke politika ruskog carizma, boljševizma, staljinizma i putinizma su imperijalna politika, te nizak stepen demokratije i nizak stepen ostvarljivih ljudskih prava i sloboda. Ti sistemi su počivali na sprezi obavještajno-bezbjednosnih sistema i uzurpaciji državnih resursa. Putin je tipičan proizvod tih sistema sa naglašenom arogancijom, kako političkom, tako i onom ličnom.
MONITOR: Putin ankesiju Krima opravdava sa slučajem Kosova?
GRAHOVAC: U tome i Srbija i mnogi drugi treba da vide neiskrenost, a rekao bih i podmuklost ruske politike. Kobajagi ne priznaju samostalnost Kosova, a na tom principu otimaju tuđu teritoriju. Krim i Kosovo su dijametralno različiti slučajevi. Na Kosovu je Srbija upotrijebila silu protiv sopstvenih građana i državljana, a Ukrajina to nije učinila na Krimu.
MONITOR: Analitičari ukazuju da je način promjene vlasti u Ukrajini mogao isprovocirati ovakvo postupanje Rusije.
GRAHOVAC: Sada je očigledno da je Rusija bila glavni režiser svega. Janukovič je u dogovoru sa opozicijom istoj predao vlast, a onda je emigrirao u Rusiju i zatražio vojnu intervenciju. Enormno uzurpirano državno bogatstvo i njegovo lično bogaćenje mogli su biti razlog za njegov lični strah, ali sada je očigledno da je Janukovič igrao duplu igru. Putinu ide naruku činjenica da je od „narandžaste revolucije” do danas svaka vlast u Ukrajini bila uprljana ličnim tajkunskim bogaćenjem iz kanala korupcije i organizovanog kriminala.
MONITOR: Kako procjenjujete da će se Rusija dalje ponašati?
GRAHOVAC: Takozvanom doktrinom „isturene odbrane” oni odgađaju rješavanje gorućih unutrašnjih problema. U tom kontekstu je njihovo protivljenje približavanju NATO-a ruskim granicama. To je izgovor. U NATO države ulaze svojom voljom, a ne nasilno. Sreća za Rusiju i njene građane će biti kada NATO bude na njenim granicama. Tada Rusija neće imati razlog da pronalazi i priziva ratne protivnike, nego će se moći posvetiti sopstvenom razvoju. Ovakvom politikom Rusija srlja u građanski rat, bez obzira na to što oligarhija čvrsto drži sve poluge moći. Burna revolucija je neizbježna.
MONITOR: Kakav će biti ishod?
GRAHOVAC: Krim je anektiran i dugoročno će biti „zamrznuti konflikt”. Rusija će permanentno destabilizovati Ukrajinu, a od Rusije će mnogi, sa razlogom, imati strah. Upravo će to ubrzati unutrašnje konflikte u Ruskoj Federaciji
MONITOR: Šta će sve ovo značiti za Evropu, a posebno za Balkan?
GRAHOVAC: Iako će Evropa od ovoga kratkoročno imati štetu, dugoročno će imati strategijsku korist, jer će shvatiti da joj je Rusija nepouzdan partner. Zbog toga će morati pronaći sigurnija rješenja za svoje potrebe. Balkan će bolovati svoje tradicionalne bolesti slavenofilske mitomanije, ali će ubrzano ići prema otrežnjenju. Ustabiliće svoj put u prostor kome civilizacijski i geografski pripada, a to je Evropa. Autoritarne vlasti će taj put vješto, ali ne i dugo, opstruirati. One se, inače, podjelama i tenzijama održavaju na vlasti.
MONITOR: Kako će se kriza u Ukrajini reflektovati na Crnu Goru?
GRAHOVAC: Istjeraće na čistinu mnoge igrače koji igraju duplu igru. Oni imaju razlog za strah. Od toga Crna Gora neće imati štetu.
MONITOR: Među političkim partijama uglavnom vlada uzdržanost.
GRAHOVAC: DPS je opterećen svojom interesnom duplom igrom, dok su neki građanski i partijski krugovi opterećeni slavenofilskom mitomanijom. Povezuje ih SPC, kao važan politički faktor u Crnoj Gori. Politički će preživjeti samo oni koji budu mudro i racionalno promišljali. Evropski standardi, po svaku cijenu, ulaznica su za budućnost. O samom ulasku u EU plebiscitarno ćemo se dogovoriti.
MONITOR: Kako Vam izgleda aktuelna politička situacija u Crnoj Gori?
GRAHOVAC: Kao veoma nezdrava i kontaminirana u svakom pogledu. Svako na svakoga kidiše. U Crnoj Gori su udruženi vulgarni neoliberalizam i primitivizam. Animoziteti prerastaju u mržnju, a sa mržnjom se ne ide u raj. Vlast decenijama šuruje sa nosiocima korupcije, te nosiocima lokalnog, regionalnog i transnacionalnog kriminala. Tragično je što njih počinju da oponašaju mladi ljudi koji su nezaposleni, nezadovoljni, ucijenjeni, pa i razjareni. Zato ne treba da čudi svakodnevna piromanija, kao jedan od oblika osvete. DPS vlast sistematično i vrlo ciljano vrši ucjenjivanje i sramoćenje ljudi, a osramoćen čovjek gubi hrabrost i samopouzdanje. Izgledno je da ovo počinju prepoznavati mladi ljudi građanskih udruženja i opozicionih partija, što je veoma ohrabrujuće.
MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate vlasti u suzbijanju kriminala i korupcije?
GRAHOVAC: Blefiraju i obmanjuju, kako domaću, tako i međunarodnu javnost. Koruptivnim lobiranjem kupuju milost i decenijama tako politički preživljavaju. Sve to će ih skupo koštati i to vrlo brzo. Treba se pripremati za najmanju štetu, nakon odlaska DPS-a sa vlasti. Kako? Masovnim distanciranjem građana (uključujući većinsko članstvo DPS) od vrha DPS-a i bojkot svih lista na kojima se oni budu nalazili. To je jedini blagotvorni lijek za mnoge one koji su politički oboljeli. Danas se DPS u Crnoj Gori, pa i šire, neizbježno veže za organizovani kriminal i korupciju. Više puta sam naglašavao da DPS nosi terete kriminalne, zločinačke i neofašističke organizacije. Cijena svega toga je velika.
MONITOR: Darko Šarić je iza rešetaka. Da li će otkriti sa kojim je srpskim i crnogorskim političarima bio povezan?
GRAHOVAC: U istoriji se niko nije predao bezuslovno, iako se to tako često kaže. No, iskustva govore da progovore čak i oni koji su se zakleli na ćutanje. Siguran sam da mnogi u Crnoj Gori i u regionu imaju razlog za brigu. Vrlo je simptomatično to što on, za sada, za sve okrivljuje prethodnu vlast Srbije, ali to će se u jednom trenutku naglo promijeniti. Dobro je što se u konkretnom sudskom predmetu Šarić vodi kao prvooptuženi. Ali, to je samo dio istine u našoj zbilji. U političkom, društvenom, moralnom i svakom drugom pogledu, prvooptuženi treba da budu vlasti, koje nijesu spriječile stvaranje raznih Šarića, Kalića, Keljmendija… Naprotiv, njih su vlasti na Balkanu i proizvodile i regrutovale. A sada im sude. To je i licemjerno i cinično.
MONITOR: Može li iz svega ovoga što se zbiva kod nas i u svijetu profitirati Milo Đukanović?
GRAHOVAC: Može, pod uslovom da pohapsi one iz svog okruženja, koji nepotizmom, korupcijom i organizovanim kriminalom decenijama zagorčavaju život Crnoj Gori i regionu. U tom slučaju građani bi mu odali priznanje. U protivnom, politički suicid mu je neizbježan. A ono, što nakon toga slijedi, biće po zakonu.
MONITOR: Za nama je petnaesta godišnjica NATO intervencije u SRJ. I dalje su na djelu različita tumačenja tih dramatičnih i tragičnih događaja.
GRAHOVAC: Naša politika je isprovocirala tu intervenciju i zato je smatram najodgovornijom. I NATO je učinio više strateških grešaka, pa se ta intervencija može kvalifikovati kao agresija. Njihove strateške greške se ogledaju u političkoj, pravnoj i vojnoj sferi. Pošto smo grešni i jedni i drugi, a najviše su stradali nedužni građani, izlaz iz tog problema se može pronaći prvenstveno političkim sredstvima. To treba da shvate i prihvate i građani i političari.
MONITOR: Hoće li, po Vama, Crna Gora postati članica NATO-a?
GRAHOVAC: Izvjesno, ove godine.
Hipoksija srušila malezijski avion?
MONITOR: Kao pilot, šta mislite šta se desilo sa nestalim malezijskim avionom?
GRAHOVAC: Prvih deset dana je svjetska javnost bila zasićena različitim ocjenama i procjenama. To me je ponukalo da javno ponudim rekonstrukciju slučaja, procjenjujući i uzrok udesa i posljedice. Između ostalog, sugerisao sam da ostatke aviona ne treba tražiti gdje je on formalno nestao, nego preko 5000 kilometara dalje. Deset dana nakon toga, rekonstrukcija potvrđuje navode koje sam iznio. Po mojoj procjeni, onovni uzrok udesa je smrt i posade i putnika u vazduhu zbog hipoksije, koja je nastupila onesposobljavanjem sistema kabinskog nadpritiska. Sada je očigledno da je avion sam „letio” oko sedam sati bez posade. Baš tako sam u rekonstrukciji događaja i tvrdio.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način