Povežite se sa nama

INTERVJU

SERGIO ŠOTRIĆ, MOSTARAC KOJI ODBIJA POKORNOST: Hrabrost zaboravljenih

Objavljeno prije

na

sotric

Sergio Šotrić, kosmopolita, najpoznatija kapljica Mostarskih kiša, biznismen koji već više od dvadeset godina, od „dobrovoljnog odlaska” iz Mostara, živi i radi u Kelnu, danas kada se Mostar i BiH nalaze u izuzetno teškoj situaciji nesebično pruža podršku. Iako je, kao poslovan čovjek, imao bezbroj obaveza, nedavno je sjeo u auto i vozio gotovo dvije hiljade kilometara kako bi došao na proteste i na taj način dao podršku svom gradu i svojim Mostarcima.

MONITOR: Kako doživljavate proteste i plenume koji traju skoro dva mjeseca u Mostaru i u BiH?
ŠOTRIĆ: Prije svega tu je snažan osjećaj ponosa. Ne, nisam ponosan na situaciju u pokradenom i privredno uništenom Mostaru ni u devastiranoj BiH! Ponosan sam na buđenje obespravljenih, na ustanak otpisanih, na hrabrost zaboravljenih!

Mostar je proživio užasne traume, kako za vrijeme ratova 90-ih, tako i za vrijeme zadnjih skoro 20 godina „mira”. Terapija Mostarki i Mostaraca, terapija Bosanaca i Hercegovaca se očituje kroz artikulisanje naših osjećaja i problema, kroz priznanje sopstvenih grešaka, kroz imenovanje teških grešaka drugih (političko-nepotističko-kriminalnih „elita”) prema nama građanima. Prilikom ovih svakodnevnih terapeutskih seansi, mi ne ležimo na kauču zatamljene sobe psiho-analitičara. Mi terapiramo sami sebe, time što svakodnevno na ulicama i trgovima i u dijelu javnog prostora, kojeg ne kontrolišu vladajući kleptomani, iznosimo naše traume, svima koji su voljni da nas saslušaju. Sve ono što nas danas i godinama muči, svu bol, ali i svu ljubav prema našim gradovima i prema našoj Bosni i Hercegovini želimo vrištati glasno i što glasnije, da nas čuje čitav svijet.

Ova „kolektivna terapija” je neophodna i našim susjedima u regionu – i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Makedoniji, i u Sloveniji, i na Kosovu.

MONITOR: Šta ste posebno uočili tokom protesta u Mostaru?
ŠOTRIĆ: Moje sam doživljaje možda najbolje opisao i sublimirao u tekstu: Bošnjačko – muslimanske hurmašice, hrvatsko-katoličke štedne knjižice, srpsko-pravoslavne studentice i ostali ‘huligani’ u zajedničkoj borbi za evropski – građanski Mostar.

Po ko zna koji put sam se uvjerio: Mostar ima pameti, predivne mladosti, iskustva starijih generacija. Mostar još ima i komšije i susjede, Mostar još ima ljubav njegovih stanovnika. Mostar ima Muharema Mušicu Hindića! Mostar ima stručnjake, Mostar ima radnike, Mostar ima umjetnike, Mostar ima sportiste… Mostar ima i crkve i džamije. Mostar ima novi Stari Most! Mostar IMA – Mostara IMA!

Jedina „sitnica”, koje Mostar još nema dovoljno je građanska hrabrost. Zato je ovaj proces ohrabrivanja građana izuzetno važan za buduće generacije. Ne znam da li se varam – mislim, da je 03. marta u Mostaru održan prvi Građanski plenum na svijetu, na kome su građani sjedeći na asfaltu pješačkih prelaza iznosili prijedloge, glasali i usvajali zaključke. I to je Mostar, sposoban da krene u drugom pravcu i uđe u legendu.

Građanska hrabrost je neophodna, kao odlučujući začin za supu/juhu/čorbu, koju kuhamo djeci Mostara. Kada nam, nadam se uskoro, pođe za rukom da našu svakodnevicu u Mostaru „kuhamo” po svome ukusu, stavljajući u nju i ovaj važni začin – GRAĐANSKU HRABROST – to će biti i početak odbacivanja „nezdrave ishrane” iz zadnja dva desetljeća. Za dobrobit svih nas.

MONITOR: Podržali ste prijedlog Roka Markovine, uglednog Mostarca i profesora, o formiranju Saveza za Mostar?
ŠOTRIĆ: Pdržavam ovaj sjajan prijedlog Roka Markovine. I ne samo ovaj – ima on još vrijednih prijedloga. Kumuliranje svih progresivnih i dobronamjernih snaga – SAVEZ – za Mostar neizmjerno je značajna ideja.

MONITOR: Policija je tokom mirnih demonstracija napala, uhapsila i pretukla Muharema Hindića Mušicu, simbola mostarskih protesta, čovjeka koji je godinu sam stajao na Španskom trgu, pokušavajući animirati građane da se bude.
ŠOTRIĆ: Neka čitaoci Monitora znaju – ozlijeđeni Muharem je nakon nekoliko dana praktično na svoju odgovornost izašao (pobjegao) iz bolnice, kako bi se opet priključio mostarskim aktivistima. Nije on bio uhapšen. Uhapsiti možete kriminalce, koji većinom još slobodno šetaju širom BiH. Lišiti slobode, možete samo borce za slobodu. Prilikom ovog nemilog događaja, Policijska uprava Mostara je prekršila čitav niz zakona BiH. Ovo pitanje će staviti na dnevni red renomirani pravnici, a sudovi BiH (a ako bude potrebno i međunarodni) će se baviti ovim nepoštivanjima ljudskih prava. Već su preduzeti prvi koraci oko formiranja pravnih grupa, koje bi besplatno branile od eventualnih progona građane koji protestiraju. Narednih dana bi se trebali oglasiti svi zainteresirani, da rade na ovom projektu.

MONITOR: Kako doživljavate podijeljeni Mostar, rodni grad, nekadašnji simbol multikulturalnosti?
ŠOTRIĆ: O ovoj temi bih mogao da napišem debeli roman kao neki drugi Rat i mir. Moja kćerka ima i srpske i hrvatske i muslimanske krvi u venama, a rođena je u Njemačkoj. Moji su prijatelji na jednoj i na drugoj strani nevidljivog „mostarskog” zida. Moje dječije obdanište je u tzv. „istočnom” Mostaru, a moja osnovna škola je u tzv. „zapadnom”. U kinu Zvijezda (koje od zadnjeg rata više ne postoji) sam sa djevojkom (sadašnjom suprugom) 80-ih godina gledao legendarni film Pink Floyd-a The Wall; misleći tada, da su zidovi među ljudima u Mostaru nemogući.

Nakon što sam se vratio sa građanskih protesta, napisao sam u Njemačkoj pjesmu, koja nosi naslov -Ovo je moj grad. To implicira da ga volim kako nekad (kada je bio prijestolnica kulture) tako i sad (kada je ranjen). Ovo je moj grad – kako njegov uspon – tako i njegov pad.

MONITOR: Izlaz?
ŠOTRIĆ: Uvijek vidim izlaz! Nemam drugog životnog izbora, od traženja i pronalaženja izlaza iz teških situacija. Jedan od najvećih neprijatelja civilnog društva Bosne i Hercegovine i procesa evropske integracije u BiH, a i u cijelom regionu, možda nisu ni trenutni političari nego prije svega režimski mediji. Mi se više trebamo baviti nama samima, nego kleptokratskim elitama. Mi se trebamo više baviti našom snagom i našim kapacitetima, nego njihovim slabostima. Mi se trebamo prestati baviti žalom za izgubljenim, a više građenjem vizije naše budućnosti. Izlaz vidim prije svega u preuzimanju lične odgovornosti za svoj život, svoj grad, svoju državu, planetu…

MONITOR: Javno osuđujute svaki zločin. Nedavno ste zatražili oproštaj za zločine koje su napravili ekstremni pripadnici srpskog naroda. Tom prilikom su se vidjele suze u očima svih prisutnih.
ŠOTRIĆ: Ovo je jedno od osnovnih pitanja ne samo za BiH, nego i za čitav prostor bivše zajedničke države. To je pitanje morala i očuvanja civilizacijskih vrijednosti, ali i pitanje, koje će imati i odlučujuću ulogu za privredni razvoj BiH i regije.

Ja, kao Mostarac i potomak stare mostarske srpske (pravoslavne porodice) – oproštaj nisam zatražio samo nedavno. To radim odavno. U svakoj prilici koja mi se ukaže.

MONITOR: Smatrate li da bi se bosanskohercegovačka mnogobrojna dijaspora morala aktivnije uključiti u politički život domovine?
ŠOTRIĆ: Naravno da bi morala. I u politički, i u privredni, obrazovni, kulturni i svaki drugi život BIH.

Ovdje treba imati na umu da državnoj politici BIH (ako tako nešto kao zajednička državna politika i postoji) nije bilo u interesu da se većina raseljenih vrati u domovinu i pomognu obnovi. Diplomaciji BiH nije u interesu ni da se bosanskohercegovačka dijaspora organizuje. Pojedinci, kao što sam i ja, koji to samoinicijativno rade, ne uživaju nikakvu podršku državnih organa.

Meni najbliži konzulat BiH u Njemačkoj se nalazi u 200 km udaljenom Frankfurtu. Kada god sam pokušavao, da povodom produženja pasoša ili vađenje nekih dokumenata, telefonom pozovem konzulat BiH, i ugovorim termin (što je u Njemačkoj osnovno pravilo), niko nije podigao slušalicu. To iskustvo imaju hiljade Bosanaca i Hercegovaca. Svaki put sam prisiljen da se na slijepo uputim do konzulata, a ne jednom sam se vratio neobavljena posla. Dragi moji, u Njemačkoj 21. vijeka/stoljeća, naša diplomatija još nije pronašla telefon.

MONITOR: Možete li prokomentirati ideju da se građani okupljeni oko plenuma u BH, organiziraju i počnu djelovati kao politička partija?
ŠOTRIĆ: Meni je draža opcija, da ostanu vanstranački, kao dugoročni korektiv nosilaca političke odgovornosti i impuls procesima evropske integracije.

Doći u Mostar

MONITOR: Prije dvadesetak dana došli ste iz Njemačke kako bi prisustvom, prijedlozima i materijalnom pomoći pokušali iznaći rješenje za Mostar i njegove građane?
ŠOTRIĆ: Moj dolazak ne bi trebalo posebno vrednovati. Ja sam to spreman i uvijek iznova učiniti za grad koji me je rodio, odgojio, hranio, obrazovao, naučio drugarstvu, komšiluku/susjedstvu, naučio svim civilizacijskim vrijednostima, koje su mi neophodne za život i u Njemačkoj i bilo gdje. Po mome mišljenju u BiH, u Mostar su bili obavezni doći mnogi, da pomognu iznaći rješenje za svoj grad, da se solidarišu sa prijateljima, komšijama, susjedima. Da pomognu svojoj evropskoj državi. Došlo ih je nažalost iz regije i iz svijeta (do sada) malo. Ali došlo ih je! Došao je jedan Rade Šerbedžija, došla je jedna Slađana XXX, došao je Roko Markovina, došli su Svetlana Broz i Gradimir Gojer, došao je Stipe Mesić, došli su i drugi… Nadam se da će i narednih dana mnogi doći – ne samo na par dana godišnjeg odmora.

Njemački primjer

MONITOR: Postoji li mogućnost katarze i pomirenja?
ŠOTRIĆ: Iskreno vjerujem u mogućnost pomirenja i katarze! Ja to živim u Njemačkoj preko 20 godina. Danas su Nijemci i Francuzi upućeni jedni na druge kao nikada ranije, danas Holanđani i Nijemci imaju bolje odnose nego ikada u istoriji, danas Nijemci i Poljaci grade zajednički Evropu. Danas svi mi imamo zajednički cilj – zajednički interes – zajedničke zakone. Sve to ne bi bilo moguće bez iskrenog pokajanja Nijemaca, bez iskrenog stida za učinjene zločine u Drugom svjetskom ratu. Sve to ne bi bilo moguće bez pada na koljena Willy-a Brandt-a u Varšavi decembra 1970. Nikakav razvoj nije moguć bez pomirenja i izgradnje kulture iskrenog povjerenja. Kako biste se uvjerili u ovu tezu, pogledajte u pravcu Njemačke.

Štefica GALIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo