Povežite se sa nama

INTERVJU

SERGIO ŠOTRIĆ, MOSTARAC KOJI ODBIJA POKORNOST: Hrabrost zaboravljenih

Objavljeno prije

na

Sergio Šotrić, kosmopolita, najpoznatija kapljica Mostarskih kiša, biznismen koji već više od dvadeset godina, od „dobrovoljnog odlaska” iz Mostara, živi i radi u Kelnu, danas kada se Mostar i BiH nalaze u izuzetno teškoj situaciji nesebično pruža podršku. Iako je, kao poslovan čovjek, imao bezbroj obaveza, nedavno je sjeo u auto i vozio gotovo dvije hiljade kilometara kako bi došao na proteste i na taj način dao podršku svom gradu i svojim Mostarcima.

MONITOR: Kako doživljavate proteste i plenume koji traju skoro dva mjeseca u Mostaru i u BiH?
ŠOTRIĆ: Prije svega tu je snažan osjećaj ponosa. Ne, nisam ponosan na situaciju u pokradenom i privredno uništenom Mostaru ni u devastiranoj BiH! Ponosan sam na buđenje obespravljenih, na ustanak otpisanih, na hrabrost zaboravljenih!

Mostar je proživio užasne traume, kako za vrijeme ratova 90-ih, tako i za vrijeme zadnjih skoro 20 godina „mira”. Terapija Mostarki i Mostaraca, terapija Bosanaca i Hercegovaca se očituje kroz artikulisanje naših osjećaja i problema, kroz priznanje sopstvenih grešaka, kroz imenovanje teških grešaka drugih (političko-nepotističko-kriminalnih „elita”) prema nama građanima. Prilikom ovih svakodnevnih terapeutskih seansi, mi ne ležimo na kauču zatamljene sobe psiho-analitičara. Mi terapiramo sami sebe, time što svakodnevno na ulicama i trgovima i u dijelu javnog prostora, kojeg ne kontrolišu vladajući kleptomani, iznosimo naše traume, svima koji su voljni da nas saslušaju. Sve ono što nas danas i godinama muči, svu bol, ali i svu ljubav prema našim gradovima i prema našoj Bosni i Hercegovini želimo vrištati glasno i što glasnije, da nas čuje čitav svijet.

Ova „kolektivna terapija” je neophodna i našim susjedima u regionu – i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Makedoniji, i u Sloveniji, i na Kosovu.

MONITOR: Šta ste posebno uočili tokom protesta u Mostaru?
ŠOTRIĆ: Moje sam doživljaje možda najbolje opisao i sublimirao u tekstu: Bošnjačko – muslimanske hurmašice, hrvatsko-katoličke štedne knjižice, srpsko-pravoslavne studentice i ostali ‘huligani’ u zajedničkoj borbi za evropski – građanski Mostar.

Po ko zna koji put sam se uvjerio: Mostar ima pameti, predivne mladosti, iskustva starijih generacija. Mostar još ima i komšije i susjede, Mostar još ima ljubav njegovih stanovnika. Mostar ima Muharema Mušicu Hindića! Mostar ima stručnjake, Mostar ima radnike, Mostar ima umjetnike, Mostar ima sportiste… Mostar ima i crkve i džamije. Mostar ima novi Stari Most! Mostar IMA – Mostara IMA!

Jedina „sitnica”, koje Mostar još nema dovoljno je građanska hrabrost. Zato je ovaj proces ohrabrivanja građana izuzetno važan za buduće generacije. Ne znam da li se varam – mislim, da je 03. marta u Mostaru održan prvi Građanski plenum na svijetu, na kome su građani sjedeći na asfaltu pješačkih prelaza iznosili prijedloge, glasali i usvajali zaključke. I to je Mostar, sposoban da krene u drugom pravcu i uđe u legendu.

Građanska hrabrost je neophodna, kao odlučujući začin za supu/juhu/čorbu, koju kuhamo djeci Mostara. Kada nam, nadam se uskoro, pođe za rukom da našu svakodnevicu u Mostaru „kuhamo” po svome ukusu, stavljajući u nju i ovaj važni začin – GRAĐANSKU HRABROST – to će biti i početak odbacivanja „nezdrave ishrane” iz zadnja dva desetljeća. Za dobrobit svih nas.

MONITOR: Podržali ste prijedlog Roka Markovine, uglednog Mostarca i profesora, o formiranju Saveza za Mostar?
ŠOTRIĆ: Pdržavam ovaj sjajan prijedlog Roka Markovine. I ne samo ovaj – ima on još vrijednih prijedloga. Kumuliranje svih progresivnih i dobronamjernih snaga – SAVEZ – za Mostar neizmjerno je značajna ideja.

MONITOR: Policija je tokom mirnih demonstracija napala, uhapsila i pretukla Muharema Hindića Mušicu, simbola mostarskih protesta, čovjeka koji je godinu sam stajao na Španskom trgu, pokušavajući animirati građane da se bude.
ŠOTRIĆ: Neka čitaoci Monitora znaju – ozlijeđeni Muharem je nakon nekoliko dana praktično na svoju odgovornost izašao (pobjegao) iz bolnice, kako bi se opet priključio mostarskim aktivistima. Nije on bio uhapšen. Uhapsiti možete kriminalce, koji većinom još slobodno šetaju širom BiH. Lišiti slobode, možete samo borce za slobodu. Prilikom ovog nemilog događaja, Policijska uprava Mostara je prekršila čitav niz zakona BiH. Ovo pitanje će staviti na dnevni red renomirani pravnici, a sudovi BiH (a ako bude potrebno i međunarodni) će se baviti ovim nepoštivanjima ljudskih prava. Već su preduzeti prvi koraci oko formiranja pravnih grupa, koje bi besplatno branile od eventualnih progona građane koji protestiraju. Narednih dana bi se trebali oglasiti svi zainteresirani, da rade na ovom projektu.

MONITOR: Kako doživljavate podijeljeni Mostar, rodni grad, nekadašnji simbol multikulturalnosti?
ŠOTRIĆ: O ovoj temi bih mogao da napišem debeli roman kao neki drugi Rat i mir. Moja kćerka ima i srpske i hrvatske i muslimanske krvi u venama, a rođena je u Njemačkoj. Moji su prijatelji na jednoj i na drugoj strani nevidljivog „mostarskog” zida. Moje dječije obdanište je u tzv. „istočnom” Mostaru, a moja osnovna škola je u tzv. „zapadnom”. U kinu Zvijezda (koje od zadnjeg rata više ne postoji) sam sa djevojkom (sadašnjom suprugom) 80-ih godina gledao legendarni film Pink Floyd-a The Wall; misleći tada, da su zidovi među ljudima u Mostaru nemogući.

Nakon što sam se vratio sa građanskih protesta, napisao sam u Njemačkoj pjesmu, koja nosi naslov -Ovo je moj grad. To implicira da ga volim kako nekad (kada je bio prijestolnica kulture) tako i sad (kada je ranjen). Ovo je moj grad – kako njegov uspon – tako i njegov pad.

MONITOR: Izlaz?
ŠOTRIĆ: Uvijek vidim izlaz! Nemam drugog životnog izbora, od traženja i pronalaženja izlaza iz teških situacija. Jedan od najvećih neprijatelja civilnog društva Bosne i Hercegovine i procesa evropske integracije u BiH, a i u cijelom regionu, možda nisu ni trenutni političari nego prije svega režimski mediji. Mi se više trebamo baviti nama samima, nego kleptokratskim elitama. Mi se trebamo više baviti našom snagom i našim kapacitetima, nego njihovim slabostima. Mi se trebamo prestati baviti žalom za izgubljenim, a više građenjem vizije naše budućnosti. Izlaz vidim prije svega u preuzimanju lične odgovornosti za svoj život, svoj grad, svoju državu, planetu…

MONITOR: Javno osuđujute svaki zločin. Nedavno ste zatražili oproštaj za zločine koje su napravili ekstremni pripadnici srpskog naroda. Tom prilikom su se vidjele suze u očima svih prisutnih.
ŠOTRIĆ: Ovo je jedno od osnovnih pitanja ne samo za BiH, nego i za čitav prostor bivše zajedničke države. To je pitanje morala i očuvanja civilizacijskih vrijednosti, ali i pitanje, koje će imati i odlučujuću ulogu za privredni razvoj BiH i regije.

Ja, kao Mostarac i potomak stare mostarske srpske (pravoslavne porodice) – oproštaj nisam zatražio samo nedavno. To radim odavno. U svakoj prilici koja mi se ukaže.

MONITOR: Smatrate li da bi se bosanskohercegovačka mnogobrojna dijaspora morala aktivnije uključiti u politički život domovine?
ŠOTRIĆ: Naravno da bi morala. I u politički, i u privredni, obrazovni, kulturni i svaki drugi život BIH.

Ovdje treba imati na umu da državnoj politici BIH (ako tako nešto kao zajednička državna politika i postoji) nije bilo u interesu da se većina raseljenih vrati u domovinu i pomognu obnovi. Diplomaciji BiH nije u interesu ni da se bosanskohercegovačka dijaspora organizuje. Pojedinci, kao što sam i ja, koji to samoinicijativno rade, ne uživaju nikakvu podršku državnih organa.

Meni najbliži konzulat BiH u Njemačkoj se nalazi u 200 km udaljenom Frankfurtu. Kada god sam pokušavao, da povodom produženja pasoša ili vađenje nekih dokumenata, telefonom pozovem konzulat BiH, i ugovorim termin (što je u Njemačkoj osnovno pravilo), niko nije podigao slušalicu. To iskustvo imaju hiljade Bosanaca i Hercegovaca. Svaki put sam prisiljen da se na slijepo uputim do konzulata, a ne jednom sam se vratio neobavljena posla. Dragi moji, u Njemačkoj 21. vijeka/stoljeća, naša diplomatija još nije pronašla telefon.

MONITOR: Možete li prokomentirati ideju da se građani okupljeni oko plenuma u BH, organiziraju i počnu djelovati kao politička partija?
ŠOTRIĆ: Meni je draža opcija, da ostanu vanstranački, kao dugoročni korektiv nosilaca političke odgovornosti i impuls procesima evropske integracije.

Doći u Mostar

MONITOR: Prije dvadesetak dana došli ste iz Njemačke kako bi prisustvom, prijedlozima i materijalnom pomoći pokušali iznaći rješenje za Mostar i njegove građane?
ŠOTRIĆ: Moj dolazak ne bi trebalo posebno vrednovati. Ja sam to spreman i uvijek iznova učiniti za grad koji me je rodio, odgojio, hranio, obrazovao, naučio drugarstvu, komšiluku/susjedstvu, naučio svim civilizacijskim vrijednostima, koje su mi neophodne za život i u Njemačkoj i bilo gdje. Po mome mišljenju u BiH, u Mostar su bili obavezni doći mnogi, da pomognu iznaći rješenje za svoj grad, da se solidarišu sa prijateljima, komšijama, susjedima. Da pomognu svojoj evropskoj državi. Došlo ih je nažalost iz regije i iz svijeta (do sada) malo. Ali došlo ih je! Došao je jedan Rade Šerbedžija, došla je jedna Slađana XXX, došao je Roko Markovina, došli su Svetlana Broz i Gradimir Gojer, došao je Stipe Mesić, došli su i drugi… Nadam se da će i narednih dana mnogi doći – ne samo na par dana godišnjeg odmora.

Njemački primjer

MONITOR: Postoji li mogućnost katarze i pomirenja?
ŠOTRIĆ: Iskreno vjerujem u mogućnost pomirenja i katarze! Ja to živim u Njemačkoj preko 20 godina. Danas su Nijemci i Francuzi upućeni jedni na druge kao nikada ranije, danas Holanđani i Nijemci imaju bolje odnose nego ikada u istoriji, danas Nijemci i Poljaci grade zajednički Evropu. Danas svi mi imamo zajednički cilj – zajednički interes – zajedničke zakone. Sve to ne bi bilo moguće bez iskrenog pokajanja Nijemaca, bez iskrenog stida za učinjene zločine u Drugom svjetskom ratu. Sve to ne bi bilo moguće bez pada na koljena Willy-a Brandt-a u Varšavi decembra 1970. Nikakav razvoj nije moguć bez pomirenja i izgradnje kulture iskrenog povjerenja. Kako biste se uvjerili u ovu tezu, pogledajte u pravcu Njemačke.

Štefica GALIĆ

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana

 

MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?

PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.

Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.

Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.

MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?

PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)

Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast

 

MONITOR:  Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?

VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a  nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.

Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.

Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi,  možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.

Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali  gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.

MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?

VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.

Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i  koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.

MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?

VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi  nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.

Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?

MONITOR:    Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha –  od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?

VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.

Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.

Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.

MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?

VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima  Vlade.

Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.

Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.

MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?

VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.

MONITOR:  Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?

VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su  pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.

MONITOR:  Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?

VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.

Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.

Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.

Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo