Povežite se sa nama

INTERVJU

SERGIO ŠOTRIĆ, MOSTARAC KOJI ODBIJA POKORNOST: Hrabrost zaboravljenih

Objavljeno prije

na

Sergio Šotrić, kosmopolita, najpoznatija kapljica Mostarskih kiša, biznismen koji već više od dvadeset godina, od „dobrovoljnog odlaska” iz Mostara, živi i radi u Kelnu, danas kada se Mostar i BiH nalaze u izuzetno teškoj situaciji nesebično pruža podršku. Iako je, kao poslovan čovjek, imao bezbroj obaveza, nedavno je sjeo u auto i vozio gotovo dvije hiljade kilometara kako bi došao na proteste i na taj način dao podršku svom gradu i svojim Mostarcima.

MONITOR: Kako doživljavate proteste i plenume koji traju skoro dva mjeseca u Mostaru i u BiH?
ŠOTRIĆ: Prije svega tu je snažan osjećaj ponosa. Ne, nisam ponosan na situaciju u pokradenom i privredno uništenom Mostaru ni u devastiranoj BiH! Ponosan sam na buđenje obespravljenih, na ustanak otpisanih, na hrabrost zaboravljenih!

Mostar je proživio užasne traume, kako za vrijeme ratova 90-ih, tako i za vrijeme zadnjih skoro 20 godina „mira”. Terapija Mostarki i Mostaraca, terapija Bosanaca i Hercegovaca se očituje kroz artikulisanje naših osjećaja i problema, kroz priznanje sopstvenih grešaka, kroz imenovanje teških grešaka drugih (političko-nepotističko-kriminalnih „elita”) prema nama građanima. Prilikom ovih svakodnevnih terapeutskih seansi, mi ne ležimo na kauču zatamljene sobe psiho-analitičara. Mi terapiramo sami sebe, time što svakodnevno na ulicama i trgovima i u dijelu javnog prostora, kojeg ne kontrolišu vladajući kleptomani, iznosimo naše traume, svima koji su voljni da nas saslušaju. Sve ono što nas danas i godinama muči, svu bol, ali i svu ljubav prema našim gradovima i prema našoj Bosni i Hercegovini želimo vrištati glasno i što glasnije, da nas čuje čitav svijet.

Ova „kolektivna terapija” je neophodna i našim susjedima u regionu – i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Makedoniji, i u Sloveniji, i na Kosovu.

MONITOR: Šta ste posebno uočili tokom protesta u Mostaru?
ŠOTRIĆ: Moje sam doživljaje možda najbolje opisao i sublimirao u tekstu: Bošnjačko – muslimanske hurmašice, hrvatsko-katoličke štedne knjižice, srpsko-pravoslavne studentice i ostali ‘huligani’ u zajedničkoj borbi za evropski – građanski Mostar.

Po ko zna koji put sam se uvjerio: Mostar ima pameti, predivne mladosti, iskustva starijih generacija. Mostar još ima i komšije i susjede, Mostar još ima ljubav njegovih stanovnika. Mostar ima Muharema Mušicu Hindića! Mostar ima stručnjake, Mostar ima radnike, Mostar ima umjetnike, Mostar ima sportiste… Mostar ima i crkve i džamije. Mostar ima novi Stari Most! Mostar IMA – Mostara IMA!

Jedina „sitnica”, koje Mostar još nema dovoljno je građanska hrabrost. Zato je ovaj proces ohrabrivanja građana izuzetno važan za buduće generacije. Ne znam da li se varam – mislim, da je 03. marta u Mostaru održan prvi Građanski plenum na svijetu, na kome su građani sjedeći na asfaltu pješačkih prelaza iznosili prijedloge, glasali i usvajali zaključke. I to je Mostar, sposoban da krene u drugom pravcu i uđe u legendu.

Građanska hrabrost je neophodna, kao odlučujući začin za supu/juhu/čorbu, koju kuhamo djeci Mostara. Kada nam, nadam se uskoro, pođe za rukom da našu svakodnevicu u Mostaru „kuhamo” po svome ukusu, stavljajući u nju i ovaj važni začin – GRAĐANSKU HRABROST – to će biti i početak odbacivanja „nezdrave ishrane” iz zadnja dva desetljeća. Za dobrobit svih nas.

MONITOR: Podržali ste prijedlog Roka Markovine, uglednog Mostarca i profesora, o formiranju Saveza za Mostar?
ŠOTRIĆ: Pdržavam ovaj sjajan prijedlog Roka Markovine. I ne samo ovaj – ima on još vrijednih prijedloga. Kumuliranje svih progresivnih i dobronamjernih snaga – SAVEZ – za Mostar neizmjerno je značajna ideja.

MONITOR: Policija je tokom mirnih demonstracija napala, uhapsila i pretukla Muharema Hindića Mušicu, simbola mostarskih protesta, čovjeka koji je godinu sam stajao na Španskom trgu, pokušavajući animirati građane da se bude.
ŠOTRIĆ: Neka čitaoci Monitora znaju – ozlijeđeni Muharem je nakon nekoliko dana praktično na svoju odgovornost izašao (pobjegao) iz bolnice, kako bi se opet priključio mostarskim aktivistima. Nije on bio uhapšen. Uhapsiti možete kriminalce, koji većinom još slobodno šetaju širom BiH. Lišiti slobode, možete samo borce za slobodu. Prilikom ovog nemilog događaja, Policijska uprava Mostara je prekršila čitav niz zakona BiH. Ovo pitanje će staviti na dnevni red renomirani pravnici, a sudovi BiH (a ako bude potrebno i međunarodni) će se baviti ovim nepoštivanjima ljudskih prava. Već su preduzeti prvi koraci oko formiranja pravnih grupa, koje bi besplatno branile od eventualnih progona građane koji protestiraju. Narednih dana bi se trebali oglasiti svi zainteresirani, da rade na ovom projektu.

MONITOR: Kako doživljavate podijeljeni Mostar, rodni grad, nekadašnji simbol multikulturalnosti?
ŠOTRIĆ: O ovoj temi bih mogao da napišem debeli roman kao neki drugi Rat i mir. Moja kćerka ima i srpske i hrvatske i muslimanske krvi u venama, a rođena je u Njemačkoj. Moji su prijatelji na jednoj i na drugoj strani nevidljivog „mostarskog” zida. Moje dječije obdanište je u tzv. „istočnom” Mostaru, a moja osnovna škola je u tzv. „zapadnom”. U kinu Zvijezda (koje od zadnjeg rata više ne postoji) sam sa djevojkom (sadašnjom suprugom) 80-ih godina gledao legendarni film Pink Floyd-a The Wall; misleći tada, da su zidovi među ljudima u Mostaru nemogući.

Nakon što sam se vratio sa građanskih protesta, napisao sam u Njemačkoj pjesmu, koja nosi naslov -Ovo je moj grad. To implicira da ga volim kako nekad (kada je bio prijestolnica kulture) tako i sad (kada je ranjen). Ovo je moj grad – kako njegov uspon – tako i njegov pad.

MONITOR: Izlaz?
ŠOTRIĆ: Uvijek vidim izlaz! Nemam drugog životnog izbora, od traženja i pronalaženja izlaza iz teških situacija. Jedan od najvećih neprijatelja civilnog društva Bosne i Hercegovine i procesa evropske integracije u BiH, a i u cijelom regionu, možda nisu ni trenutni političari nego prije svega režimski mediji. Mi se više trebamo baviti nama samima, nego kleptokratskim elitama. Mi se trebamo više baviti našom snagom i našim kapacitetima, nego njihovim slabostima. Mi se trebamo prestati baviti žalom za izgubljenim, a više građenjem vizije naše budućnosti. Izlaz vidim prije svega u preuzimanju lične odgovornosti za svoj život, svoj grad, svoju državu, planetu…

MONITOR: Javno osuđujute svaki zločin. Nedavno ste zatražili oproštaj za zločine koje su napravili ekstremni pripadnici srpskog naroda. Tom prilikom su se vidjele suze u očima svih prisutnih.
ŠOTRIĆ: Ovo je jedno od osnovnih pitanja ne samo za BiH, nego i za čitav prostor bivše zajedničke države. To je pitanje morala i očuvanja civilizacijskih vrijednosti, ali i pitanje, koje će imati i odlučujuću ulogu za privredni razvoj BiH i regije.

Ja, kao Mostarac i potomak stare mostarske srpske (pravoslavne porodice) – oproštaj nisam zatražio samo nedavno. To radim odavno. U svakoj prilici koja mi se ukaže.

MONITOR: Smatrate li da bi se bosanskohercegovačka mnogobrojna dijaspora morala aktivnije uključiti u politički život domovine?
ŠOTRIĆ: Naravno da bi morala. I u politički, i u privredni, obrazovni, kulturni i svaki drugi život BIH.

Ovdje treba imati na umu da državnoj politici BIH (ako tako nešto kao zajednička državna politika i postoji) nije bilo u interesu da se većina raseljenih vrati u domovinu i pomognu obnovi. Diplomaciji BiH nije u interesu ni da se bosanskohercegovačka dijaspora organizuje. Pojedinci, kao što sam i ja, koji to samoinicijativno rade, ne uživaju nikakvu podršku državnih organa.

Meni najbliži konzulat BiH u Njemačkoj se nalazi u 200 km udaljenom Frankfurtu. Kada god sam pokušavao, da povodom produženja pasoša ili vađenje nekih dokumenata, telefonom pozovem konzulat BiH, i ugovorim termin (što je u Njemačkoj osnovno pravilo), niko nije podigao slušalicu. To iskustvo imaju hiljade Bosanaca i Hercegovaca. Svaki put sam prisiljen da se na slijepo uputim do konzulata, a ne jednom sam se vratio neobavljena posla. Dragi moji, u Njemačkoj 21. vijeka/stoljeća, naša diplomatija još nije pronašla telefon.

MONITOR: Možete li prokomentirati ideju da se građani okupljeni oko plenuma u BH, organiziraju i počnu djelovati kao politička partija?
ŠOTRIĆ: Meni je draža opcija, da ostanu vanstranački, kao dugoročni korektiv nosilaca političke odgovornosti i impuls procesima evropske integracije.

Doći u Mostar

MONITOR: Prije dvadesetak dana došli ste iz Njemačke kako bi prisustvom, prijedlozima i materijalnom pomoći pokušali iznaći rješenje za Mostar i njegove građane?
ŠOTRIĆ: Moj dolazak ne bi trebalo posebno vrednovati. Ja sam to spreman i uvijek iznova učiniti za grad koji me je rodio, odgojio, hranio, obrazovao, naučio drugarstvu, komšiluku/susjedstvu, naučio svim civilizacijskim vrijednostima, koje su mi neophodne za život i u Njemačkoj i bilo gdje. Po mome mišljenju u BiH, u Mostar su bili obavezni doći mnogi, da pomognu iznaći rješenje za svoj grad, da se solidarišu sa prijateljima, komšijama, susjedima. Da pomognu svojoj evropskoj državi. Došlo ih je nažalost iz regije i iz svijeta (do sada) malo. Ali došlo ih je! Došao je jedan Rade Šerbedžija, došla je jedna Slađana XXX, došao je Roko Markovina, došli su Svetlana Broz i Gradimir Gojer, došao je Stipe Mesić, došli su i drugi… Nadam se da će i narednih dana mnogi doći – ne samo na par dana godišnjeg odmora.

Njemački primjer

MONITOR: Postoji li mogućnost katarze i pomirenja?
ŠOTRIĆ: Iskreno vjerujem u mogućnost pomirenja i katarze! Ja to živim u Njemačkoj preko 20 godina. Danas su Nijemci i Francuzi upućeni jedni na druge kao nikada ranije, danas Holanđani i Nijemci imaju bolje odnose nego ikada u istoriji, danas Nijemci i Poljaci grade zajednički Evropu. Danas svi mi imamo zajednički cilj – zajednički interes – zajedničke zakone. Sve to ne bi bilo moguće bez iskrenog pokajanja Nijemaca, bez iskrenog stida za učinjene zločine u Drugom svjetskom ratu. Sve to ne bi bilo moguće bez pada na koljena Willy-a Brandt-a u Varšavi decembra 1970. Nikakav razvoj nije moguć bez pomirenja i izgradnje kulture iskrenog povjerenja. Kako biste se uvjerili u ovu tezu, pogledajte u pravcu Njemačke.

Štefica GALIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo