Povežite se sa nama

INTERVJU

SERGIO ŠOTRIĆ, MOSTARAC KOJI ODBIJA POKORNOST: Hrabrost zaboravljenih

Objavljeno prije

na

Sergio Šotrić, kosmopolita, najpoznatija kapljica Mostarskih kiša, biznismen koji već više od dvadeset godina, od „dobrovoljnog odlaska” iz Mostara, živi i radi u Kelnu, danas kada se Mostar i BiH nalaze u izuzetno teškoj situaciji nesebično pruža podršku. Iako je, kao poslovan čovjek, imao bezbroj obaveza, nedavno je sjeo u auto i vozio gotovo dvije hiljade kilometara kako bi došao na proteste i na taj način dao podršku svom gradu i svojim Mostarcima.

MONITOR: Kako doživljavate proteste i plenume koji traju skoro dva mjeseca u Mostaru i u BiH?
ŠOTRIĆ: Prije svega tu je snažan osjećaj ponosa. Ne, nisam ponosan na situaciju u pokradenom i privredno uništenom Mostaru ni u devastiranoj BiH! Ponosan sam na buđenje obespravljenih, na ustanak otpisanih, na hrabrost zaboravljenih!

Mostar je proživio užasne traume, kako za vrijeme ratova 90-ih, tako i za vrijeme zadnjih skoro 20 godina „mira”. Terapija Mostarki i Mostaraca, terapija Bosanaca i Hercegovaca se očituje kroz artikulisanje naših osjećaja i problema, kroz priznanje sopstvenih grešaka, kroz imenovanje teških grešaka drugih (političko-nepotističko-kriminalnih „elita”) prema nama građanima. Prilikom ovih svakodnevnih terapeutskih seansi, mi ne ležimo na kauču zatamljene sobe psiho-analitičara. Mi terapiramo sami sebe, time što svakodnevno na ulicama i trgovima i u dijelu javnog prostora, kojeg ne kontrolišu vladajući kleptomani, iznosimo naše traume, svima koji su voljni da nas saslušaju. Sve ono što nas danas i godinama muči, svu bol, ali i svu ljubav prema našim gradovima i prema našoj Bosni i Hercegovini želimo vrištati glasno i što glasnije, da nas čuje čitav svijet.

Ova „kolektivna terapija” je neophodna i našim susjedima u regionu – i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Makedoniji, i u Sloveniji, i na Kosovu.

MONITOR: Šta ste posebno uočili tokom protesta u Mostaru?
ŠOTRIĆ: Moje sam doživljaje možda najbolje opisao i sublimirao u tekstu: Bošnjačko – muslimanske hurmašice, hrvatsko-katoličke štedne knjižice, srpsko-pravoslavne studentice i ostali ‘huligani’ u zajedničkoj borbi za evropski – građanski Mostar.

Po ko zna koji put sam se uvjerio: Mostar ima pameti, predivne mladosti, iskustva starijih generacija. Mostar još ima i komšije i susjede, Mostar još ima ljubav njegovih stanovnika. Mostar ima Muharema Mušicu Hindića! Mostar ima stručnjake, Mostar ima radnike, Mostar ima umjetnike, Mostar ima sportiste… Mostar ima i crkve i džamije. Mostar ima novi Stari Most! Mostar IMA – Mostara IMA!

Jedina „sitnica”, koje Mostar još nema dovoljno je građanska hrabrost. Zato je ovaj proces ohrabrivanja građana izuzetno važan za buduće generacije. Ne znam da li se varam – mislim, da je 03. marta u Mostaru održan prvi Građanski plenum na svijetu, na kome su građani sjedeći na asfaltu pješačkih prelaza iznosili prijedloge, glasali i usvajali zaključke. I to je Mostar, sposoban da krene u drugom pravcu i uđe u legendu.

Građanska hrabrost je neophodna, kao odlučujući začin za supu/juhu/čorbu, koju kuhamo djeci Mostara. Kada nam, nadam se uskoro, pođe za rukom da našu svakodnevicu u Mostaru „kuhamo” po svome ukusu, stavljajući u nju i ovaj važni začin – GRAĐANSKU HRABROST – to će biti i početak odbacivanja „nezdrave ishrane” iz zadnja dva desetljeća. Za dobrobit svih nas.

MONITOR: Podržali ste prijedlog Roka Markovine, uglednog Mostarca i profesora, o formiranju Saveza za Mostar?
ŠOTRIĆ: Pdržavam ovaj sjajan prijedlog Roka Markovine. I ne samo ovaj – ima on još vrijednih prijedloga. Kumuliranje svih progresivnih i dobronamjernih snaga – SAVEZ – za Mostar neizmjerno je značajna ideja.

MONITOR: Policija je tokom mirnih demonstracija napala, uhapsila i pretukla Muharema Hindića Mušicu, simbola mostarskih protesta, čovjeka koji je godinu sam stajao na Španskom trgu, pokušavajući animirati građane da se bude.
ŠOTRIĆ: Neka čitaoci Monitora znaju – ozlijeđeni Muharem je nakon nekoliko dana praktično na svoju odgovornost izašao (pobjegao) iz bolnice, kako bi se opet priključio mostarskim aktivistima. Nije on bio uhapšen. Uhapsiti možete kriminalce, koji većinom još slobodno šetaju širom BiH. Lišiti slobode, možete samo borce za slobodu. Prilikom ovog nemilog događaja, Policijska uprava Mostara je prekršila čitav niz zakona BiH. Ovo pitanje će staviti na dnevni red renomirani pravnici, a sudovi BiH (a ako bude potrebno i međunarodni) će se baviti ovim nepoštivanjima ljudskih prava. Već su preduzeti prvi koraci oko formiranja pravnih grupa, koje bi besplatno branile od eventualnih progona građane koji protestiraju. Narednih dana bi se trebali oglasiti svi zainteresirani, da rade na ovom projektu.

MONITOR: Kako doživljavate podijeljeni Mostar, rodni grad, nekadašnji simbol multikulturalnosti?
ŠOTRIĆ: O ovoj temi bih mogao da napišem debeli roman kao neki drugi Rat i mir. Moja kćerka ima i srpske i hrvatske i muslimanske krvi u venama, a rođena je u Njemačkoj. Moji su prijatelji na jednoj i na drugoj strani nevidljivog „mostarskog” zida. Moje dječije obdanište je u tzv. „istočnom” Mostaru, a moja osnovna škola je u tzv. „zapadnom”. U kinu Zvijezda (koje od zadnjeg rata više ne postoji) sam sa djevojkom (sadašnjom suprugom) 80-ih godina gledao legendarni film Pink Floyd-a The Wall; misleći tada, da su zidovi među ljudima u Mostaru nemogući.

Nakon što sam se vratio sa građanskih protesta, napisao sam u Njemačkoj pjesmu, koja nosi naslov -Ovo je moj grad. To implicira da ga volim kako nekad (kada je bio prijestolnica kulture) tako i sad (kada je ranjen). Ovo je moj grad – kako njegov uspon – tako i njegov pad.

MONITOR: Izlaz?
ŠOTRIĆ: Uvijek vidim izlaz! Nemam drugog životnog izbora, od traženja i pronalaženja izlaza iz teških situacija. Jedan od najvećih neprijatelja civilnog društva Bosne i Hercegovine i procesa evropske integracije u BiH, a i u cijelom regionu, možda nisu ni trenutni političari nego prije svega režimski mediji. Mi se više trebamo baviti nama samima, nego kleptokratskim elitama. Mi se trebamo više baviti našom snagom i našim kapacitetima, nego njihovim slabostima. Mi se trebamo prestati baviti žalom za izgubljenim, a više građenjem vizije naše budućnosti. Izlaz vidim prije svega u preuzimanju lične odgovornosti za svoj život, svoj grad, svoju državu, planetu…

MONITOR: Javno osuđujute svaki zločin. Nedavno ste zatražili oproštaj za zločine koje su napravili ekstremni pripadnici srpskog naroda. Tom prilikom su se vidjele suze u očima svih prisutnih.
ŠOTRIĆ: Ovo je jedno od osnovnih pitanja ne samo za BiH, nego i za čitav prostor bivše zajedničke države. To je pitanje morala i očuvanja civilizacijskih vrijednosti, ali i pitanje, koje će imati i odlučujuću ulogu za privredni razvoj BiH i regije.

Ja, kao Mostarac i potomak stare mostarske srpske (pravoslavne porodice) – oproštaj nisam zatražio samo nedavno. To radim odavno. U svakoj prilici koja mi se ukaže.

MONITOR: Smatrate li da bi se bosanskohercegovačka mnogobrojna dijaspora morala aktivnije uključiti u politički život domovine?
ŠOTRIĆ: Naravno da bi morala. I u politički, i u privredni, obrazovni, kulturni i svaki drugi život BIH.

Ovdje treba imati na umu da državnoj politici BIH (ako tako nešto kao zajednička državna politika i postoji) nije bilo u interesu da se većina raseljenih vrati u domovinu i pomognu obnovi. Diplomaciji BiH nije u interesu ni da se bosanskohercegovačka dijaspora organizuje. Pojedinci, kao što sam i ja, koji to samoinicijativno rade, ne uživaju nikakvu podršku državnih organa.

Meni najbliži konzulat BiH u Njemačkoj se nalazi u 200 km udaljenom Frankfurtu. Kada god sam pokušavao, da povodom produženja pasoša ili vađenje nekih dokumenata, telefonom pozovem konzulat BiH, i ugovorim termin (što je u Njemačkoj osnovno pravilo), niko nije podigao slušalicu. To iskustvo imaju hiljade Bosanaca i Hercegovaca. Svaki put sam prisiljen da se na slijepo uputim do konzulata, a ne jednom sam se vratio neobavljena posla. Dragi moji, u Njemačkoj 21. vijeka/stoljeća, naša diplomatija još nije pronašla telefon.

MONITOR: Možete li prokomentirati ideju da se građani okupljeni oko plenuma u BH, organiziraju i počnu djelovati kao politička partija?
ŠOTRIĆ: Meni je draža opcija, da ostanu vanstranački, kao dugoročni korektiv nosilaca političke odgovornosti i impuls procesima evropske integracije.

Doći u Mostar

MONITOR: Prije dvadesetak dana došli ste iz Njemačke kako bi prisustvom, prijedlozima i materijalnom pomoći pokušali iznaći rješenje za Mostar i njegove građane?
ŠOTRIĆ: Moj dolazak ne bi trebalo posebno vrednovati. Ja sam to spreman i uvijek iznova učiniti za grad koji me je rodio, odgojio, hranio, obrazovao, naučio drugarstvu, komšiluku/susjedstvu, naučio svim civilizacijskim vrijednostima, koje su mi neophodne za život i u Njemačkoj i bilo gdje. Po mome mišljenju u BiH, u Mostar su bili obavezni doći mnogi, da pomognu iznaći rješenje za svoj grad, da se solidarišu sa prijateljima, komšijama, susjedima. Da pomognu svojoj evropskoj državi. Došlo ih je nažalost iz regije i iz svijeta (do sada) malo. Ali došlo ih je! Došao je jedan Rade Šerbedžija, došla je jedna Slađana XXX, došao je Roko Markovina, došli su Svetlana Broz i Gradimir Gojer, došao je Stipe Mesić, došli su i drugi… Nadam se da će i narednih dana mnogi doći – ne samo na par dana godišnjeg odmora.

Njemački primjer

MONITOR: Postoji li mogućnost katarze i pomirenja?
ŠOTRIĆ: Iskreno vjerujem u mogućnost pomirenja i katarze! Ja to živim u Njemačkoj preko 20 godina. Danas su Nijemci i Francuzi upućeni jedni na druge kao nikada ranije, danas Holanđani i Nijemci imaju bolje odnose nego ikada u istoriji, danas Nijemci i Poljaci grade zajednički Evropu. Danas svi mi imamo zajednički cilj – zajednički interes – zajedničke zakone. Sve to ne bi bilo moguće bez iskrenog pokajanja Nijemaca, bez iskrenog stida za učinjene zločine u Drugom svjetskom ratu. Sve to ne bi bilo moguće bez pada na koljena Willy-a Brandt-a u Varšavi decembra 1970. Nikakav razvoj nije moguć bez pomirenja i izgradnje kulture iskrenog povjerenja. Kako biste se uvjerili u ovu tezu, pogledajte u pravcu Njemačke.

Štefica GALIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo