Povežite se sa nama

INTERVJU

SERGIO ŠOTRIĆ, MOSTARAC KOJI ODBIJA POKORNOST: Hrabrost zaboravljenih

Objavljeno prije

na

Sergio Šotrić, kosmopolita, najpoznatija kapljica Mostarskih kiša, biznismen koji već više od dvadeset godina, od „dobrovoljnog odlaska” iz Mostara, živi i radi u Kelnu, danas kada se Mostar i BiH nalaze u izuzetno teškoj situaciji nesebično pruža podršku. Iako je, kao poslovan čovjek, imao bezbroj obaveza, nedavno je sjeo u auto i vozio gotovo dvije hiljade kilometara kako bi došao na proteste i na taj način dao podršku svom gradu i svojim Mostarcima.

MONITOR: Kako doživljavate proteste i plenume koji traju skoro dva mjeseca u Mostaru i u BiH?
ŠOTRIĆ: Prije svega tu je snažan osjećaj ponosa. Ne, nisam ponosan na situaciju u pokradenom i privredno uništenom Mostaru ni u devastiranoj BiH! Ponosan sam na buđenje obespravljenih, na ustanak otpisanih, na hrabrost zaboravljenih!

Mostar je proživio užasne traume, kako za vrijeme ratova 90-ih, tako i za vrijeme zadnjih skoro 20 godina „mira”. Terapija Mostarki i Mostaraca, terapija Bosanaca i Hercegovaca se očituje kroz artikulisanje naših osjećaja i problema, kroz priznanje sopstvenih grešaka, kroz imenovanje teških grešaka drugih (političko-nepotističko-kriminalnih „elita”) prema nama građanima. Prilikom ovih svakodnevnih terapeutskih seansi, mi ne ležimo na kauču zatamljene sobe psiho-analitičara. Mi terapiramo sami sebe, time što svakodnevno na ulicama i trgovima i u dijelu javnog prostora, kojeg ne kontrolišu vladajući kleptomani, iznosimo naše traume, svima koji su voljni da nas saslušaju. Sve ono što nas danas i godinama muči, svu bol, ali i svu ljubav prema našim gradovima i prema našoj Bosni i Hercegovini želimo vrištati glasno i što glasnije, da nas čuje čitav svijet.

Ova „kolektivna terapija” je neophodna i našim susjedima u regionu – i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u Makedoniji, i u Sloveniji, i na Kosovu.

MONITOR: Šta ste posebno uočili tokom protesta u Mostaru?
ŠOTRIĆ: Moje sam doživljaje možda najbolje opisao i sublimirao u tekstu: Bošnjačko – muslimanske hurmašice, hrvatsko-katoličke štedne knjižice, srpsko-pravoslavne studentice i ostali ‘huligani’ u zajedničkoj borbi za evropski – građanski Mostar.

Po ko zna koji put sam se uvjerio: Mostar ima pameti, predivne mladosti, iskustva starijih generacija. Mostar još ima i komšije i susjede, Mostar još ima ljubav njegovih stanovnika. Mostar ima Muharema Mušicu Hindića! Mostar ima stručnjake, Mostar ima radnike, Mostar ima umjetnike, Mostar ima sportiste… Mostar ima i crkve i džamije. Mostar ima novi Stari Most! Mostar IMA – Mostara IMA!

Jedina „sitnica”, koje Mostar još nema dovoljno je građanska hrabrost. Zato je ovaj proces ohrabrivanja građana izuzetno važan za buduće generacije. Ne znam da li se varam – mislim, da je 03. marta u Mostaru održan prvi Građanski plenum na svijetu, na kome su građani sjedeći na asfaltu pješačkih prelaza iznosili prijedloge, glasali i usvajali zaključke. I to je Mostar, sposoban da krene u drugom pravcu i uđe u legendu.

Građanska hrabrost je neophodna, kao odlučujući začin za supu/juhu/čorbu, koju kuhamo djeci Mostara. Kada nam, nadam se uskoro, pođe za rukom da našu svakodnevicu u Mostaru „kuhamo” po svome ukusu, stavljajući u nju i ovaj važni začin – GRAĐANSKU HRABROST – to će biti i početak odbacivanja „nezdrave ishrane” iz zadnja dva desetljeća. Za dobrobit svih nas.

MONITOR: Podržali ste prijedlog Roka Markovine, uglednog Mostarca i profesora, o formiranju Saveza za Mostar?
ŠOTRIĆ: Pdržavam ovaj sjajan prijedlog Roka Markovine. I ne samo ovaj – ima on još vrijednih prijedloga. Kumuliranje svih progresivnih i dobronamjernih snaga – SAVEZ – za Mostar neizmjerno je značajna ideja.

MONITOR: Policija je tokom mirnih demonstracija napala, uhapsila i pretukla Muharema Hindića Mušicu, simbola mostarskih protesta, čovjeka koji je godinu sam stajao na Španskom trgu, pokušavajući animirati građane da se bude.
ŠOTRIĆ: Neka čitaoci Monitora znaju – ozlijeđeni Muharem je nakon nekoliko dana praktično na svoju odgovornost izašao (pobjegao) iz bolnice, kako bi se opet priključio mostarskim aktivistima. Nije on bio uhapšen. Uhapsiti možete kriminalce, koji većinom još slobodno šetaju širom BiH. Lišiti slobode, možete samo borce za slobodu. Prilikom ovog nemilog događaja, Policijska uprava Mostara je prekršila čitav niz zakona BiH. Ovo pitanje će staviti na dnevni red renomirani pravnici, a sudovi BiH (a ako bude potrebno i međunarodni) će se baviti ovim nepoštivanjima ljudskih prava. Već su preduzeti prvi koraci oko formiranja pravnih grupa, koje bi besplatno branile od eventualnih progona građane koji protestiraju. Narednih dana bi se trebali oglasiti svi zainteresirani, da rade na ovom projektu.

MONITOR: Kako doživljavate podijeljeni Mostar, rodni grad, nekadašnji simbol multikulturalnosti?
ŠOTRIĆ: O ovoj temi bih mogao da napišem debeli roman kao neki drugi Rat i mir. Moja kćerka ima i srpske i hrvatske i muslimanske krvi u venama, a rođena je u Njemačkoj. Moji su prijatelji na jednoj i na drugoj strani nevidljivog „mostarskog” zida. Moje dječije obdanište je u tzv. „istočnom” Mostaru, a moja osnovna škola je u tzv. „zapadnom”. U kinu Zvijezda (koje od zadnjeg rata više ne postoji) sam sa djevojkom (sadašnjom suprugom) 80-ih godina gledao legendarni film Pink Floyd-a The Wall; misleći tada, da su zidovi među ljudima u Mostaru nemogući.

Nakon što sam se vratio sa građanskih protesta, napisao sam u Njemačkoj pjesmu, koja nosi naslov -Ovo je moj grad. To implicira da ga volim kako nekad (kada je bio prijestolnica kulture) tako i sad (kada je ranjen). Ovo je moj grad – kako njegov uspon – tako i njegov pad.

MONITOR: Izlaz?
ŠOTRIĆ: Uvijek vidim izlaz! Nemam drugog životnog izbora, od traženja i pronalaženja izlaza iz teških situacija. Jedan od najvećih neprijatelja civilnog društva Bosne i Hercegovine i procesa evropske integracije u BiH, a i u cijelom regionu, možda nisu ni trenutni političari nego prije svega režimski mediji. Mi se više trebamo baviti nama samima, nego kleptokratskim elitama. Mi se trebamo više baviti našom snagom i našim kapacitetima, nego njihovim slabostima. Mi se trebamo prestati baviti žalom za izgubljenim, a više građenjem vizije naše budućnosti. Izlaz vidim prije svega u preuzimanju lične odgovornosti za svoj život, svoj grad, svoju državu, planetu…

MONITOR: Javno osuđujute svaki zločin. Nedavno ste zatražili oproštaj za zločine koje su napravili ekstremni pripadnici srpskog naroda. Tom prilikom su se vidjele suze u očima svih prisutnih.
ŠOTRIĆ: Ovo je jedno od osnovnih pitanja ne samo za BiH, nego i za čitav prostor bivše zajedničke države. To je pitanje morala i očuvanja civilizacijskih vrijednosti, ali i pitanje, koje će imati i odlučujuću ulogu za privredni razvoj BiH i regije.

Ja, kao Mostarac i potomak stare mostarske srpske (pravoslavne porodice) – oproštaj nisam zatražio samo nedavno. To radim odavno. U svakoj prilici koja mi se ukaže.

MONITOR: Smatrate li da bi se bosanskohercegovačka mnogobrojna dijaspora morala aktivnije uključiti u politički život domovine?
ŠOTRIĆ: Naravno da bi morala. I u politički, i u privredni, obrazovni, kulturni i svaki drugi život BIH.

Ovdje treba imati na umu da državnoj politici BIH (ako tako nešto kao zajednička državna politika i postoji) nije bilo u interesu da se većina raseljenih vrati u domovinu i pomognu obnovi. Diplomaciji BiH nije u interesu ni da se bosanskohercegovačka dijaspora organizuje. Pojedinci, kao što sam i ja, koji to samoinicijativno rade, ne uživaju nikakvu podršku državnih organa.

Meni najbliži konzulat BiH u Njemačkoj se nalazi u 200 km udaljenom Frankfurtu. Kada god sam pokušavao, da povodom produženja pasoša ili vađenje nekih dokumenata, telefonom pozovem konzulat BiH, i ugovorim termin (što je u Njemačkoj osnovno pravilo), niko nije podigao slušalicu. To iskustvo imaju hiljade Bosanaca i Hercegovaca. Svaki put sam prisiljen da se na slijepo uputim do konzulata, a ne jednom sam se vratio neobavljena posla. Dragi moji, u Njemačkoj 21. vijeka/stoljeća, naša diplomatija još nije pronašla telefon.

MONITOR: Možete li prokomentirati ideju da se građani okupljeni oko plenuma u BH, organiziraju i počnu djelovati kao politička partija?
ŠOTRIĆ: Meni je draža opcija, da ostanu vanstranački, kao dugoročni korektiv nosilaca političke odgovornosti i impuls procesima evropske integracije.

Doći u Mostar

MONITOR: Prije dvadesetak dana došli ste iz Njemačke kako bi prisustvom, prijedlozima i materijalnom pomoći pokušali iznaći rješenje za Mostar i njegove građane?
ŠOTRIĆ: Moj dolazak ne bi trebalo posebno vrednovati. Ja sam to spreman i uvijek iznova učiniti za grad koji me je rodio, odgojio, hranio, obrazovao, naučio drugarstvu, komšiluku/susjedstvu, naučio svim civilizacijskim vrijednostima, koje su mi neophodne za život i u Njemačkoj i bilo gdje. Po mome mišljenju u BiH, u Mostar su bili obavezni doći mnogi, da pomognu iznaći rješenje za svoj grad, da se solidarišu sa prijateljima, komšijama, susjedima. Da pomognu svojoj evropskoj državi. Došlo ih je nažalost iz regije i iz svijeta (do sada) malo. Ali došlo ih je! Došao je jedan Rade Šerbedžija, došla je jedna Slađana XXX, došao je Roko Markovina, došli su Svetlana Broz i Gradimir Gojer, došao je Stipe Mesić, došli su i drugi… Nadam se da će i narednih dana mnogi doći – ne samo na par dana godišnjeg odmora.

Njemački primjer

MONITOR: Postoji li mogućnost katarze i pomirenja?
ŠOTRIĆ: Iskreno vjerujem u mogućnost pomirenja i katarze! Ja to živim u Njemačkoj preko 20 godina. Danas su Nijemci i Francuzi upućeni jedni na druge kao nikada ranije, danas Holanđani i Nijemci imaju bolje odnose nego ikada u istoriji, danas Nijemci i Poljaci grade zajednički Evropu. Danas svi mi imamo zajednički cilj – zajednički interes – zajedničke zakone. Sve to ne bi bilo moguće bez iskrenog pokajanja Nijemaca, bez iskrenog stida za učinjene zločine u Drugom svjetskom ratu. Sve to ne bi bilo moguće bez pada na koljena Willy-a Brandt-a u Varšavi decembra 1970. Nikakav razvoj nije moguć bez pomirenja i izgradnje kulture iskrenog povjerenja. Kako biste se uvjerili u ovu tezu, pogledajte u pravcu Njemačke.

Štefica GALIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo