Povežite se sa nama

INTERVJU

SLOBODAN MILATOVIĆ, REDITELJ: Crnogorski teatar na prekretnici

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ove godine se proslavlja jubilej DODEST-a. Kako sada gledate na to vrijeme prije četiri decenije?

MILATOVIĆ: DODEST nije bio samo pozorište, nego pokret, jedna prava, nova priča. Ono što je pogubno uticalo na crnogorski kulturni prostor jesu elitistički snovi, koji su naizgled bili impozantne tvorevine, a u stvari su bili baš smiješni titani. Zato smo, osnivajući DODEST, između ostalog željeli i osvojiti te crnogorske kulturne titane kojima je tada, od svih kulturnih fenomena, najbolje uspijevala učmalost. Nasuprot toj učmalosti, DODEST je svoj opstanak obezbjeđivao živim djelovanjem, jer drugog uporišta nije ni imao. Tako je postao institucija! DODEST je u crnogorsku kulturu, kako je to zabilježio Petar Ćuković, „unio duh avangardizma i eksperimenta, ideju alternativnog mišljenja i djelovanja… i nepovratni proces rasta urbane čulnosti”. U stvari DODEST je gradio svoju poetiku na protivurječnostima kulturno-sociološkog nivoa i društveno-istorijskog ambijenta u Crnoj Gori i „novih pozorišnih tendencija”. Štaviše – imali smo žestok otklon prema svakidašnjici, koji smo ostvarivali kroz osnovni angažman, akciju, participaciju, protest, eksperiment, ambijent, zajedništvo, osjećajnost i slobodu. Gledajući sa ove distance začuđeni smo kako smo imali potpuno jasnu sliku o našoj misiju, bili smo samosvjesni.

MONITOR: Tada u Crnoj Gori nije bilo akademija. Značajna glumačka i rediteljska imena izašla su iz DODEST-a.
MILATOVIĆ: Citiraću Mihaila Radojičića, koji je kao novinar od samog početka pratio i podržavao DODEST: „DODEST je bio jedini i najveći proizvođač glumaca i uopšte protagonista javne riječi u Crnoj Gori. Sve što valja jednom je bilo u DODEST-u. Samo generacija koju je on stvorio krajem sedamdesetih, Žarko Laušević, Stela Ćetković, Mima Karadžić, Marko Baćović, Mladen Nelević i još toliko drugih, mogla bi da osnuje pozorište koje bi bilo takmac mnogim danas uglednim teatrima i scenama. U krilu DODEST-ovog izazova u ovoj sredini nastalo je mnogo novinara, voditelja, reportera i čak organizatora. Nastali su i reditelji izvanrednog kova i današnje reputacije kakvi su Jagoš Marković ili Milan Karadžić. U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”

MONITOR: Počev od Okovanog Prometeja postavili ste preko 70 predstava. Koje biste izdvojili?
MILATOVIĆ: Sve svoje najuspješnije predstave temeljio sam na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici… najbolje sam se snalazio u crnogorskom miljeu, a po sudu mnogih to je imalo prizvuk modernog i univerzalnog. Ponekad se zapitam da li je to moja manjkavost, skučenost, inferiornost, šta li, ali vaspitavan sam na toj tradiciji, živim na tom prostoru, dio sam tog naroda, koji u svojim projektima nikada nijesam ni pokušao da glorifikujem… ni onoliko koliko je to ovaj narod zaslužio, jer mislim da su osnovni postulati koji čine Crnu Goru i Crnogorce ipak imuni na to moje „čeprkanje” po njima. Tu bih naglasio predstave: Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara.

MONITOR: Predstava koju ste ‘84. radili u Beogradu „Politika kao sudbina” je bila zabranjena.
MILATOVIĆ: Predstava Politika kao sudbina koju sam radio u SKC-u, u Beogradu, 1984. godine, bila je posljednja značajna u tzv. „političkom tetru” Jugoslavije. Bila je zabranjivana i napadana svuda u Jugoslaviji. Čak i u Ljubljani, iako je već bila najavljena i plakatirana. Možda bi se i sada tako desilo: predstava se bavila sistemom vlasti i njegovim mehanizmom… A da je zaista bila utemeljena na realnom problemu pokazuje i to kako je skinuta sa repertoara – istim onim načinom i metodama o kojima je zapravo i govorila. Takođe, njen društveni i umjetnički značaj potvrđuju glumci koji su u njoj igrali: Zoran Radmilović (to je njega posljednja premijerna uloga), Slobodan Aligrudić, Petar Božović, Miloš Žutić, Danilo Lazović, Branko Cvejić, Bogdan Diklić, Žarko Laušević, Dragan Maksimović, Boris Komnenić, Goran Sultanović, Lilja Međeši, Mima Karadžić, Josif Tatić. SKC je u to vrijeme je bio centar opozicionog mišljenja, tu su nalazili pribježište umjetnici i neki intelektualci koji su drugačije mislili. U toku rada na toj predstavi u SKC-u je dva puta podmetnut požar, a treći put je izgorela glavna sala, na čijem je zgarištu premijerno odigrana predstava. Pretpostavlja se da je to namjerno učinjeno kako bi se spriječio rad na ovoj predstavi. Premijera je tada okupila kulturnu i intelektualnu elitu bivše Jugoslavije, a neposredno poslije premijere u SKC-u je upala specijalna policijska jedinica, izbacila svu publiku, rekavši da imaju dojavu o podmetnutoj bombi. Mi smo ovu predstavu igrali kao tribinu, jer su glumci praktično iznosili svoj stav. Značajno je da u projektu imaš tako velike glumce i velike ljude, niko od njih nije izašao iz predstave iako je bilo prijetnji. Mnogo sam naučio o životu, pozorištu i politici od tih ljudi.

MONITOR: Nedostaje li nam takvih predstava?
MILATOVIĆ: Crna Gora u svojoj tradiciji nema politički teatar. Pitanje je šta je danas politički teatar. Svaka ozbiljna predstava je na neki način angažovana. Ako je u Crnoj Gori i bilo političkog teatra, on je najčešće tretiran kao nacionalni, institucionalni teatar. Politički teatar, po mom mišljenju treba da stvara predstave koje su protiv sistema. Predstava Očevi su grad(ili) Crnogorskog narodnog pozorišta, koja je ove godine izvedena na FIAT-u, zadire u neku sferu socijalnog i političkog i kao takva je najbliža tom određenju političkog teatra.

MONITOR: Osnivač ste i velikog broja festivala u Crnoj Gori.
MILATOVIĆ: U pozorištu se nikad nijesam osjećao kao činovnik. Pozorište nisu samo probe i rad sa glumcima. Pozoriše nije samo institucija, odnosno pozorišne sale. Zbog toga sam zagovornik manifestacija i festivala. Festivali, osim što promovišu pozorište, stvaraju publiku, prave ambijent, razmjenjuju iskustva na širem planu, afirmišu učesnike, a mogu biti značajan privredni, odnosno turistički potencijal. Festivali su posebno potrebni Crnoj Gori, jer nemamo razvijenu kulturnu, odnosno pozorišni infrastrukturu i oni mogu nadomijestiti nedostatak kulturnih i pozorišnih institucija. Zbog toga sam učestvovao u kreiranju, stvaranju i osnivanju nekoliko festivala u Crnoj Gori, kao štu su: FJAT/FIAT, Barski ljetopis, Festival glumca u Nikšiću i Festival novog antičkog teatra Teuta u Kotoru.

MONITOR: Prošle godine FIAT je obnovljen. Šta da očekujemo ove godine?
MILATOVIĆ: Nijesam očekivao ovakav uspjeh FIAT-a. Najbitnije je da se FIAT vratio. I to po pitanju atmosfere, publike, kvaliteta programa, medijske pažnje… Ispostavilo se da FIAT i te kako ima svoje uporište i da nije zaboravljen. FIAT je jedan od rijetkih festivala, ne samo u Crnoj Gori, koji ima veliko utemeljenje u gradu, kod publike. FIAT je, takođe, festival koji je promovisao i promoviše crnogorske autore, a ima i značajnu međunarodnu reputaciju. Bio sam skeptičan po pitanju obnove FIAT-a, ali sam podržao rediteljku Anu Vukotić, koja je u obnovu uložila nesebičnu energiju i vodila tu priču. Da bi opstao, FIAT mora da uđe u neki sistem, da dobije organizacionu formu, da ne zavisi samo od jednog ili dva čovjeka. Treba vidjeti da li je to forma neke institucije, jer Festival treba da funkcioniše tokom čitave godine. Možda bi dobra forma bila i neka vrsta privatno-javnog partnerstva. Takođe, dobro bi bilo da se FIAT proglasi manifestacijom od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Festival bi mogao da posluži kao jedan model prave reforme u kulturi. Svakako da, u našim uslovima, iza njega treba da stanu Ministarstvo kulture i grad Podgorica. Obnovljeni FIAT 2013 kao osnovnu temu imao je politički teatar Ex-Yu, a ovogodišnji će se baviti novim čitanjem klasike, a predviđena je i sopstvena produkcija – predstava Tri sestre po tekstu Čehova, koja se radi u koprodukciji Grada teatra iz Budve i Festivala glumca iz Nikšića.

MONITOR: Kako biste ocijenili crnogorski teatar danas?
MILATOVIĆ: Pozorište u Crnoj Gori je u povlaštenom položaju kada je u pitanju kultura, što prije svega znači da se za ovu djelatnost odvajaju značajna materijalna sredstva u odnosu na film, izdavaštvo, likovnu umjetnost. Ali, to nije jedini razlog što pozorište u Crnoj Gori ima zavidan estetski nivo, pogotovu kad su u pitanju teatri u regionu. Svakako tome su doprinijeli glumci, reditelji, dramaturzi školovani na FDU na Cetinju. Međutim, kao da je došlo do zasićenja takvom estetikom za koju se može reći da je moderna, i da ima fiatovski duh, pa se često pitam u kom sam pozorištu, na kom sam festivalu i koju uopšte predstavu gledam. Mislim da je crnogorski teatar na prekretnici, tako da postoji bojazan da može depresivno uticati na pozorišne stvaraoce, ali i odvući publiku od pozorišta. Crnogorskom teatru je potrebno više klasičnih predstava kojima bi morale da se vrate neke institucije i neki festivali. Takođe je potrebno osnivanje neformalnih grupa ili privatnih pozorišta koji se moraju baviti i tzv. komercijalnim pozorištem. Iz iskustva znam da je i glumcima, a pogotovu publici prihvatljivija ova vrsta teatra. Ovdje kao da se potcjenjuje komercijalni teatar, čak i komedija, a dobro znamo da ovakve predstave drže teatre svuda u svijetu. Pozorišni poslenici u Crnoj Gori moraju da shvate da se ipak mora živjeti i od blagajne, a ne samo čekati milost od države, koja će biti sve manja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo