Povežite se sa nama

INTERVJU

SLOBODAN MILATOVIĆ, REDITELJ: Crnogorski teatar na prekretnici

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ove godine se proslavlja jubilej DODEST-a. Kako sada gledate na to vrijeme prije četiri decenije?

MILATOVIĆ: DODEST nije bio samo pozorište, nego pokret, jedna prava, nova priča. Ono što je pogubno uticalo na crnogorski kulturni prostor jesu elitistički snovi, koji su naizgled bili impozantne tvorevine, a u stvari su bili baš smiješni titani. Zato smo, osnivajući DODEST, između ostalog željeli i osvojiti te crnogorske kulturne titane kojima je tada, od svih kulturnih fenomena, najbolje uspijevala učmalost. Nasuprot toj učmalosti, DODEST je svoj opstanak obezbjeđivao živim djelovanjem, jer drugog uporišta nije ni imao. Tako je postao institucija! DODEST je u crnogorsku kulturu, kako je to zabilježio Petar Ćuković, „unio duh avangardizma i eksperimenta, ideju alternativnog mišljenja i djelovanja… i nepovratni proces rasta urbane čulnosti”. U stvari DODEST je gradio svoju poetiku na protivurječnostima kulturno-sociološkog nivoa i društveno-istorijskog ambijenta u Crnoj Gori i „novih pozorišnih tendencija”. Štaviše – imali smo žestok otklon prema svakidašnjici, koji smo ostvarivali kroz osnovni angažman, akciju, participaciju, protest, eksperiment, ambijent, zajedništvo, osjećajnost i slobodu. Gledajući sa ove distance začuđeni smo kako smo imali potpuno jasnu sliku o našoj misiju, bili smo samosvjesni.

MONITOR: Tada u Crnoj Gori nije bilo akademija. Značajna glumačka i rediteljska imena izašla su iz DODEST-a.
MILATOVIĆ: Citiraću Mihaila Radojičića, koji je kao novinar od samog početka pratio i podržavao DODEST: „DODEST je bio jedini i najveći proizvođač glumaca i uopšte protagonista javne riječi u Crnoj Gori. Sve što valja jednom je bilo u DODEST-u. Samo generacija koju je on stvorio krajem sedamdesetih, Žarko Laušević, Stela Ćetković, Mima Karadžić, Marko Baćović, Mladen Nelević i još toliko drugih, mogla bi da osnuje pozorište koje bi bilo takmac mnogim danas uglednim teatrima i scenama. U krilu DODEST-ovog izazova u ovoj sredini nastalo je mnogo novinara, voditelja, reportera i čak organizatora. Nastali su i reditelji izvanrednog kova i današnje reputacije kakvi su Jagoš Marković ili Milan Karadžić. U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”

MONITOR: Počev od Okovanog Prometeja postavili ste preko 70 predstava. Koje biste izdvojili?
MILATOVIĆ: Sve svoje najuspješnije predstave temeljio sam na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici… najbolje sam se snalazio u crnogorskom miljeu, a po sudu mnogih to je imalo prizvuk modernog i univerzalnog. Ponekad se zapitam da li je to moja manjkavost, skučenost, inferiornost, šta li, ali vaspitavan sam na toj tradiciji, živim na tom prostoru, dio sam tog naroda, koji u svojim projektima nikada nijesam ni pokušao da glorifikujem… ni onoliko koliko je to ovaj narod zaslužio, jer mislim da su osnovni postulati koji čine Crnu Goru i Crnogorce ipak imuni na to moje „čeprkanje” po njima. Tu bih naglasio predstave: Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara.

MONITOR: Predstava koju ste ‘84. radili u Beogradu „Politika kao sudbina” je bila zabranjena.
MILATOVIĆ: Predstava Politika kao sudbina koju sam radio u SKC-u, u Beogradu, 1984. godine, bila je posljednja značajna u tzv. „političkom tetru” Jugoslavije. Bila je zabranjivana i napadana svuda u Jugoslaviji. Čak i u Ljubljani, iako je već bila najavljena i plakatirana. Možda bi se i sada tako desilo: predstava se bavila sistemom vlasti i njegovim mehanizmom… A da je zaista bila utemeljena na realnom problemu pokazuje i to kako je skinuta sa repertoara – istim onim načinom i metodama o kojima je zapravo i govorila. Takođe, njen društveni i umjetnički značaj potvrđuju glumci koji su u njoj igrali: Zoran Radmilović (to je njega posljednja premijerna uloga), Slobodan Aligrudić, Petar Božović, Miloš Žutić, Danilo Lazović, Branko Cvejić, Bogdan Diklić, Žarko Laušević, Dragan Maksimović, Boris Komnenić, Goran Sultanović, Lilja Međeši, Mima Karadžić, Josif Tatić. SKC je u to vrijeme je bio centar opozicionog mišljenja, tu su nalazili pribježište umjetnici i neki intelektualci koji su drugačije mislili. U toku rada na toj predstavi u SKC-u je dva puta podmetnut požar, a treći put je izgorela glavna sala, na čijem je zgarištu premijerno odigrana predstava. Pretpostavlja se da je to namjerno učinjeno kako bi se spriječio rad na ovoj predstavi. Premijera je tada okupila kulturnu i intelektualnu elitu bivše Jugoslavije, a neposredno poslije premijere u SKC-u je upala specijalna policijska jedinica, izbacila svu publiku, rekavši da imaju dojavu o podmetnutoj bombi. Mi smo ovu predstavu igrali kao tribinu, jer su glumci praktično iznosili svoj stav. Značajno je da u projektu imaš tako velike glumce i velike ljude, niko od njih nije izašao iz predstave iako je bilo prijetnji. Mnogo sam naučio o životu, pozorištu i politici od tih ljudi.

MONITOR: Nedostaje li nam takvih predstava?
MILATOVIĆ: Crna Gora u svojoj tradiciji nema politički teatar. Pitanje je šta je danas politički teatar. Svaka ozbiljna predstava je na neki način angažovana. Ako je u Crnoj Gori i bilo političkog teatra, on je najčešće tretiran kao nacionalni, institucionalni teatar. Politički teatar, po mom mišljenju treba da stvara predstave koje su protiv sistema. Predstava Očevi su grad(ili) Crnogorskog narodnog pozorišta, koja je ove godine izvedena na FIAT-u, zadire u neku sferu socijalnog i političkog i kao takva je najbliža tom određenju političkog teatra.

MONITOR: Osnivač ste i velikog broja festivala u Crnoj Gori.
MILATOVIĆ: U pozorištu se nikad nijesam osjećao kao činovnik. Pozorište nisu samo probe i rad sa glumcima. Pozoriše nije samo institucija, odnosno pozorišne sale. Zbog toga sam zagovornik manifestacija i festivala. Festivali, osim što promovišu pozorište, stvaraju publiku, prave ambijent, razmjenjuju iskustva na širem planu, afirmišu učesnike, a mogu biti značajan privredni, odnosno turistički potencijal. Festivali su posebno potrebni Crnoj Gori, jer nemamo razvijenu kulturnu, odnosno pozorišni infrastrukturu i oni mogu nadomijestiti nedostatak kulturnih i pozorišnih institucija. Zbog toga sam učestvovao u kreiranju, stvaranju i osnivanju nekoliko festivala u Crnoj Gori, kao štu su: FJAT/FIAT, Barski ljetopis, Festival glumca u Nikšiću i Festival novog antičkog teatra Teuta u Kotoru.

MONITOR: Prošle godine FIAT je obnovljen. Šta da očekujemo ove godine?
MILATOVIĆ: Nijesam očekivao ovakav uspjeh FIAT-a. Najbitnije je da se FIAT vratio. I to po pitanju atmosfere, publike, kvaliteta programa, medijske pažnje… Ispostavilo se da FIAT i te kako ima svoje uporište i da nije zaboravljen. FIAT je jedan od rijetkih festivala, ne samo u Crnoj Gori, koji ima veliko utemeljenje u gradu, kod publike. FIAT je, takođe, festival koji je promovisao i promoviše crnogorske autore, a ima i značajnu međunarodnu reputaciju. Bio sam skeptičan po pitanju obnove FIAT-a, ali sam podržao rediteljku Anu Vukotić, koja je u obnovu uložila nesebičnu energiju i vodila tu priču. Da bi opstao, FIAT mora da uđe u neki sistem, da dobije organizacionu formu, da ne zavisi samo od jednog ili dva čovjeka. Treba vidjeti da li je to forma neke institucije, jer Festival treba da funkcioniše tokom čitave godine. Možda bi dobra forma bila i neka vrsta privatno-javnog partnerstva. Takođe, dobro bi bilo da se FIAT proglasi manifestacijom od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Festival bi mogao da posluži kao jedan model prave reforme u kulturi. Svakako da, u našim uslovima, iza njega treba da stanu Ministarstvo kulture i grad Podgorica. Obnovljeni FIAT 2013 kao osnovnu temu imao je politički teatar Ex-Yu, a ovogodišnji će se baviti novim čitanjem klasike, a predviđena je i sopstvena produkcija – predstava Tri sestre po tekstu Čehova, koja se radi u koprodukciji Grada teatra iz Budve i Festivala glumca iz Nikšića.

MONITOR: Kako biste ocijenili crnogorski teatar danas?
MILATOVIĆ: Pozorište u Crnoj Gori je u povlaštenom položaju kada je u pitanju kultura, što prije svega znači da se za ovu djelatnost odvajaju značajna materijalna sredstva u odnosu na film, izdavaštvo, likovnu umjetnost. Ali, to nije jedini razlog što pozorište u Crnoj Gori ima zavidan estetski nivo, pogotovu kad su u pitanju teatri u regionu. Svakako tome su doprinijeli glumci, reditelji, dramaturzi školovani na FDU na Cetinju. Međutim, kao da je došlo do zasićenja takvom estetikom za koju se može reći da je moderna, i da ima fiatovski duh, pa se često pitam u kom sam pozorištu, na kom sam festivalu i koju uopšte predstavu gledam. Mislim da je crnogorski teatar na prekretnici, tako da postoji bojazan da može depresivno uticati na pozorišne stvaraoce, ali i odvući publiku od pozorišta. Crnogorskom teatru je potrebno više klasičnih predstava kojima bi morale da se vrate neke institucije i neki festivali. Takođe je potrebno osnivanje neformalnih grupa ili privatnih pozorišta koji se moraju baviti i tzv. komercijalnim pozorištem. Iz iskustva znam da je i glumcima, a pogotovu publici prihvatljivija ova vrsta teatra. Ovdje kao da se potcjenjuje komercijalni teatar, čak i komedija, a dobro znamo da ovakve predstave drže teatre svuda u svijetu. Pozorišni poslenici u Crnoj Gori moraju da shvate da se ipak mora živjeti i od blagajne, a ne samo čekati milost od države, koja će biti sve manja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo