Povežite se sa nama

INTERVJU

SLOBODAN MILATOVIĆ, REDITELJ: Crnogorski teatar na prekretnici

Objavljeno prije

na

milatovic

MONITOR: Ove godine se proslavlja jubilej DODEST-a. Kako sada gledate na to vrijeme prije četiri decenije?

MILATOVIĆ: DODEST nije bio samo pozorište, nego pokret, jedna prava, nova priča. Ono što je pogubno uticalo na crnogorski kulturni prostor jesu elitistički snovi, koji su naizgled bili impozantne tvorevine, a u stvari su bili baš smiješni titani. Zato smo, osnivajući DODEST, između ostalog željeli i osvojiti te crnogorske kulturne titane kojima je tada, od svih kulturnih fenomena, najbolje uspijevala učmalost. Nasuprot toj učmalosti, DODEST je svoj opstanak obezbjeđivao živim djelovanjem, jer drugog uporišta nije ni imao. Tako je postao institucija! DODEST je u crnogorsku kulturu, kako je to zabilježio Petar Ćuković, „unio duh avangardizma i eksperimenta, ideju alternativnog mišljenja i djelovanja… i nepovratni proces rasta urbane čulnosti”. U stvari DODEST je gradio svoju poetiku na protivurječnostima kulturno-sociološkog nivoa i društveno-istorijskog ambijenta u Crnoj Gori i „novih pozorišnih tendencija”. Štaviše – imali smo žestok otklon prema svakidašnjici, koji smo ostvarivali kroz osnovni angažman, akciju, participaciju, protest, eksperiment, ambijent, zajedništvo, osjećajnost i slobodu. Gledajući sa ove distance začuđeni smo kako smo imali potpuno jasnu sliku o našoj misiju, bili smo samosvjesni.

MONITOR: Tada u Crnoj Gori nije bilo akademija. Značajna glumačka i rediteljska imena izašla su iz DODEST-a.
MILATOVIĆ: Citiraću Mihaila Radojičića, koji je kao novinar od samog početka pratio i podržavao DODEST: „DODEST je bio jedini i najveći proizvođač glumaca i uopšte protagonista javne riječi u Crnoj Gori. Sve što valja jednom je bilo u DODEST-u. Samo generacija koju je on stvorio krajem sedamdesetih, Žarko Laušević, Stela Ćetković, Mima Karadžić, Marko Baćović, Mladen Nelević i još toliko drugih, mogla bi da osnuje pozorište koje bi bilo takmac mnogim danas uglednim teatrima i scenama. U krilu DODEST-ovog izazova u ovoj sredini nastalo je mnogo novinara, voditelja, reportera i čak organizatora. Nastali su i reditelji izvanrednog kova i današnje reputacije kakvi su Jagoš Marković ili Milan Karadžić. U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”

MONITOR: Počev od Okovanog Prometeja postavili ste preko 70 predstava. Koje biste izdvojili?
MILATOVIĆ: Sve svoje najuspješnije predstave temeljio sam na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici… najbolje sam se snalazio u crnogorskom miljeu, a po sudu mnogih to je imalo prizvuk modernog i univerzalnog. Ponekad se zapitam da li je to moja manjkavost, skučenost, inferiornost, šta li, ali vaspitavan sam na toj tradiciji, živim na tom prostoru, dio sam tog naroda, koji u svojim projektima nikada nijesam ni pokušao da glorifikujem… ni onoliko koliko je to ovaj narod zaslužio, jer mislim da su osnovni postulati koji čine Crnu Goru i Crnogorce ipak imuni na to moje „čeprkanje” po njima. Tu bih naglasio predstave: Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara.

MONITOR: Predstava koju ste ‘84. radili u Beogradu „Politika kao sudbina” je bila zabranjena.
MILATOVIĆ: Predstava Politika kao sudbina koju sam radio u SKC-u, u Beogradu, 1984. godine, bila je posljednja značajna u tzv. „političkom tetru” Jugoslavije. Bila je zabranjivana i napadana svuda u Jugoslaviji. Čak i u Ljubljani, iako je već bila najavljena i plakatirana. Možda bi se i sada tako desilo: predstava se bavila sistemom vlasti i njegovim mehanizmom… A da je zaista bila utemeljena na realnom problemu pokazuje i to kako je skinuta sa repertoara – istim onim načinom i metodama o kojima je zapravo i govorila. Takođe, njen društveni i umjetnički značaj potvrđuju glumci koji su u njoj igrali: Zoran Radmilović (to je njega posljednja premijerna uloga), Slobodan Aligrudić, Petar Božović, Miloš Žutić, Danilo Lazović, Branko Cvejić, Bogdan Diklić, Žarko Laušević, Dragan Maksimović, Boris Komnenić, Goran Sultanović, Lilja Međeši, Mima Karadžić, Josif Tatić. SKC je u to vrijeme je bio centar opozicionog mišljenja, tu su nalazili pribježište umjetnici i neki intelektualci koji su drugačije mislili. U toku rada na toj predstavi u SKC-u je dva puta podmetnut požar, a treći put je izgorela glavna sala, na čijem je zgarištu premijerno odigrana predstava. Pretpostavlja se da je to namjerno učinjeno kako bi se spriječio rad na ovoj predstavi. Premijera je tada okupila kulturnu i intelektualnu elitu bivše Jugoslavije, a neposredno poslije premijere u SKC-u je upala specijalna policijska jedinica, izbacila svu publiku, rekavši da imaju dojavu o podmetnutoj bombi. Mi smo ovu predstavu igrali kao tribinu, jer su glumci praktično iznosili svoj stav. Značajno je da u projektu imaš tako velike glumce i velike ljude, niko od njih nije izašao iz predstave iako je bilo prijetnji. Mnogo sam naučio o životu, pozorištu i politici od tih ljudi.

MONITOR: Nedostaje li nam takvih predstava?
MILATOVIĆ: Crna Gora u svojoj tradiciji nema politički teatar. Pitanje je šta je danas politički teatar. Svaka ozbiljna predstava je na neki način angažovana. Ako je u Crnoj Gori i bilo političkog teatra, on je najčešće tretiran kao nacionalni, institucionalni teatar. Politički teatar, po mom mišljenju treba da stvara predstave koje su protiv sistema. Predstava Očevi su grad(ili) Crnogorskog narodnog pozorišta, koja je ove godine izvedena na FIAT-u, zadire u neku sferu socijalnog i političkog i kao takva je najbliža tom određenju političkog teatra.

MONITOR: Osnivač ste i velikog broja festivala u Crnoj Gori.
MILATOVIĆ: U pozorištu se nikad nijesam osjećao kao činovnik. Pozorište nisu samo probe i rad sa glumcima. Pozoriše nije samo institucija, odnosno pozorišne sale. Zbog toga sam zagovornik manifestacija i festivala. Festivali, osim što promovišu pozorište, stvaraju publiku, prave ambijent, razmjenjuju iskustva na širem planu, afirmišu učesnike, a mogu biti značajan privredni, odnosno turistički potencijal. Festivali su posebno potrebni Crnoj Gori, jer nemamo razvijenu kulturnu, odnosno pozorišni infrastrukturu i oni mogu nadomijestiti nedostatak kulturnih i pozorišnih institucija. Zbog toga sam učestvovao u kreiranju, stvaranju i osnivanju nekoliko festivala u Crnoj Gori, kao štu su: FJAT/FIAT, Barski ljetopis, Festival glumca u Nikšiću i Festival novog antičkog teatra Teuta u Kotoru.

MONITOR: Prošle godine FIAT je obnovljen. Šta da očekujemo ove godine?
MILATOVIĆ: Nijesam očekivao ovakav uspjeh FIAT-a. Najbitnije je da se FIAT vratio. I to po pitanju atmosfere, publike, kvaliteta programa, medijske pažnje… Ispostavilo se da FIAT i te kako ima svoje uporište i da nije zaboravljen. FIAT je jedan od rijetkih festivala, ne samo u Crnoj Gori, koji ima veliko utemeljenje u gradu, kod publike. FIAT je, takođe, festival koji je promovisao i promoviše crnogorske autore, a ima i značajnu međunarodnu reputaciju. Bio sam skeptičan po pitanju obnove FIAT-a, ali sam podržao rediteljku Anu Vukotić, koja je u obnovu uložila nesebičnu energiju i vodila tu priču. Da bi opstao, FIAT mora da uđe u neki sistem, da dobije organizacionu formu, da ne zavisi samo od jednog ili dva čovjeka. Treba vidjeti da li je to forma neke institucije, jer Festival treba da funkcioniše tokom čitave godine. Možda bi dobra forma bila i neka vrsta privatno-javnog partnerstva. Takođe, dobro bi bilo da se FIAT proglasi manifestacijom od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Festival bi mogao da posluži kao jedan model prave reforme u kulturi. Svakako da, u našim uslovima, iza njega treba da stanu Ministarstvo kulture i grad Podgorica. Obnovljeni FIAT 2013 kao osnovnu temu imao je politički teatar Ex-Yu, a ovogodišnji će se baviti novim čitanjem klasike, a predviđena je i sopstvena produkcija – predstava Tri sestre po tekstu Čehova, koja se radi u koprodukciji Grada teatra iz Budve i Festivala glumca iz Nikšića.

MONITOR: Kako biste ocijenili crnogorski teatar danas?
MILATOVIĆ: Pozorište u Crnoj Gori je u povlaštenom položaju kada je u pitanju kultura, što prije svega znači da se za ovu djelatnost odvajaju značajna materijalna sredstva u odnosu na film, izdavaštvo, likovnu umjetnost. Ali, to nije jedini razlog što pozorište u Crnoj Gori ima zavidan estetski nivo, pogotovu kad su u pitanju teatri u regionu. Svakako tome su doprinijeli glumci, reditelji, dramaturzi školovani na FDU na Cetinju. Međutim, kao da je došlo do zasićenja takvom estetikom za koju se može reći da je moderna, i da ima fiatovski duh, pa se često pitam u kom sam pozorištu, na kom sam festivalu i koju uopšte predstavu gledam. Mislim da je crnogorski teatar na prekretnici, tako da postoji bojazan da može depresivno uticati na pozorišne stvaraoce, ali i odvući publiku od pozorišta. Crnogorskom teatru je potrebno više klasičnih predstava kojima bi morale da se vrate neke institucije i neki festivali. Takođe je potrebno osnivanje neformalnih grupa ili privatnih pozorišta koji se moraju baviti i tzv. komercijalnim pozorištem. Iz iskustva znam da je i glumcima, a pogotovu publici prihvatljivija ova vrsta teatra. Ovdje kao da se potcjenjuje komercijalni teatar, čak i komedija, a dobro znamo da ovakve predstave drže teatre svuda u svijetu. Pozorišni poslenici u Crnoj Gori moraju da shvate da se ipak mora živjeti i od blagajne, a ne samo čekati milost od države, koja će biti sve manja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo