Povežite se sa nama

INTERVJU

SLOBODAN MILATOVIĆ, REDITELJ: Crnogorski teatar na prekretnici

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ove godine se proslavlja jubilej DODEST-a. Kako sada gledate na to vrijeme prije četiri decenije?

MILATOVIĆ: DODEST nije bio samo pozorište, nego pokret, jedna prava, nova priča. Ono što je pogubno uticalo na crnogorski kulturni prostor jesu elitistički snovi, koji su naizgled bili impozantne tvorevine, a u stvari su bili baš smiješni titani. Zato smo, osnivajući DODEST, između ostalog željeli i osvojiti te crnogorske kulturne titane kojima je tada, od svih kulturnih fenomena, najbolje uspijevala učmalost. Nasuprot toj učmalosti, DODEST je svoj opstanak obezbjeđivao živim djelovanjem, jer drugog uporišta nije ni imao. Tako je postao institucija! DODEST je u crnogorsku kulturu, kako je to zabilježio Petar Ćuković, „unio duh avangardizma i eksperimenta, ideju alternativnog mišljenja i djelovanja… i nepovratni proces rasta urbane čulnosti”. U stvari DODEST je gradio svoju poetiku na protivurječnostima kulturno-sociološkog nivoa i društveno-istorijskog ambijenta u Crnoj Gori i „novih pozorišnih tendencija”. Štaviše – imali smo žestok otklon prema svakidašnjici, koji smo ostvarivali kroz osnovni angažman, akciju, participaciju, protest, eksperiment, ambijent, zajedništvo, osjećajnost i slobodu. Gledajući sa ove distance začuđeni smo kako smo imali potpuno jasnu sliku o našoj misiju, bili smo samosvjesni.

MONITOR: Tada u Crnoj Gori nije bilo akademija. Značajna glumačka i rediteljska imena izašla su iz DODEST-a.
MILATOVIĆ: Citiraću Mihaila Radojičića, koji je kao novinar od samog početka pratio i podržavao DODEST: „DODEST je bio jedini i najveći proizvođač glumaca i uopšte protagonista javne riječi u Crnoj Gori. Sve što valja jednom je bilo u DODEST-u. Samo generacija koju je on stvorio krajem sedamdesetih, Žarko Laušević, Stela Ćetković, Mima Karadžić, Marko Baćović, Mladen Nelević i još toliko drugih, mogla bi da osnuje pozorište koje bi bilo takmac mnogim danas uglednim teatrima i scenama. U krilu DODEST-ovog izazova u ovoj sredini nastalo je mnogo novinara, voditelja, reportera i čak organizatora. Nastali su i reditelji izvanrednog kova i današnje reputacije kakvi su Jagoš Marković ili Milan Karadžić. U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”

MONITOR: Počev od Okovanog Prometeja postavili ste preko 70 predstava. Koje biste izdvojili?
MILATOVIĆ: Sve svoje najuspješnije predstave temeljio sam na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici… najbolje sam se snalazio u crnogorskom miljeu, a po sudu mnogih to je imalo prizvuk modernog i univerzalnog. Ponekad se zapitam da li je to moja manjkavost, skučenost, inferiornost, šta li, ali vaspitavan sam na toj tradiciji, živim na tom prostoru, dio sam tog naroda, koji u svojim projektima nikada nijesam ni pokušao da glorifikujem… ni onoliko koliko je to ovaj narod zaslužio, jer mislim da su osnovni postulati koji čine Crnu Goru i Crnogorce ipak imuni na to moje „čeprkanje” po njima. Tu bih naglasio predstave: Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara.

MONITOR: Predstava koju ste ‘84. radili u Beogradu „Politika kao sudbina” je bila zabranjena.
MILATOVIĆ: Predstava Politika kao sudbina koju sam radio u SKC-u, u Beogradu, 1984. godine, bila je posljednja značajna u tzv. „političkom tetru” Jugoslavije. Bila je zabranjivana i napadana svuda u Jugoslaviji. Čak i u Ljubljani, iako je već bila najavljena i plakatirana. Možda bi se i sada tako desilo: predstava se bavila sistemom vlasti i njegovim mehanizmom… A da je zaista bila utemeljena na realnom problemu pokazuje i to kako je skinuta sa repertoara – istim onim načinom i metodama o kojima je zapravo i govorila. Takođe, njen društveni i umjetnički značaj potvrđuju glumci koji su u njoj igrali: Zoran Radmilović (to je njega posljednja premijerna uloga), Slobodan Aligrudić, Petar Božović, Miloš Žutić, Danilo Lazović, Branko Cvejić, Bogdan Diklić, Žarko Laušević, Dragan Maksimović, Boris Komnenić, Goran Sultanović, Lilja Međeši, Mima Karadžić, Josif Tatić. SKC je u to vrijeme je bio centar opozicionog mišljenja, tu su nalazili pribježište umjetnici i neki intelektualci koji su drugačije mislili. U toku rada na toj predstavi u SKC-u je dva puta podmetnut požar, a treći put je izgorela glavna sala, na čijem je zgarištu premijerno odigrana predstava. Pretpostavlja se da je to namjerno učinjeno kako bi se spriječio rad na ovoj predstavi. Premijera je tada okupila kulturnu i intelektualnu elitu bivše Jugoslavije, a neposredno poslije premijere u SKC-u je upala specijalna policijska jedinica, izbacila svu publiku, rekavši da imaju dojavu o podmetnutoj bombi. Mi smo ovu predstavu igrali kao tribinu, jer su glumci praktično iznosili svoj stav. Značajno je da u projektu imaš tako velike glumce i velike ljude, niko od njih nije izašao iz predstave iako je bilo prijetnji. Mnogo sam naučio o životu, pozorištu i politici od tih ljudi.

MONITOR: Nedostaje li nam takvih predstava?
MILATOVIĆ: Crna Gora u svojoj tradiciji nema politički teatar. Pitanje je šta je danas politički teatar. Svaka ozbiljna predstava je na neki način angažovana. Ako je u Crnoj Gori i bilo političkog teatra, on je najčešće tretiran kao nacionalni, institucionalni teatar. Politički teatar, po mom mišljenju treba da stvara predstave koje su protiv sistema. Predstava Očevi su grad(ili) Crnogorskog narodnog pozorišta, koja je ove godine izvedena na FIAT-u, zadire u neku sferu socijalnog i političkog i kao takva je najbliža tom određenju političkog teatra.

MONITOR: Osnivač ste i velikog broja festivala u Crnoj Gori.
MILATOVIĆ: U pozorištu se nikad nijesam osjećao kao činovnik. Pozorište nisu samo probe i rad sa glumcima. Pozoriše nije samo institucija, odnosno pozorišne sale. Zbog toga sam zagovornik manifestacija i festivala. Festivali, osim što promovišu pozorište, stvaraju publiku, prave ambijent, razmjenjuju iskustva na širem planu, afirmišu učesnike, a mogu biti značajan privredni, odnosno turistički potencijal. Festivali su posebno potrebni Crnoj Gori, jer nemamo razvijenu kulturnu, odnosno pozorišni infrastrukturu i oni mogu nadomijestiti nedostatak kulturnih i pozorišnih institucija. Zbog toga sam učestvovao u kreiranju, stvaranju i osnivanju nekoliko festivala u Crnoj Gori, kao štu su: FJAT/FIAT, Barski ljetopis, Festival glumca u Nikšiću i Festival novog antičkog teatra Teuta u Kotoru.

MONITOR: Prošle godine FIAT je obnovljen. Šta da očekujemo ove godine?
MILATOVIĆ: Nijesam očekivao ovakav uspjeh FIAT-a. Najbitnije je da se FIAT vratio. I to po pitanju atmosfere, publike, kvaliteta programa, medijske pažnje… Ispostavilo se da FIAT i te kako ima svoje uporište i da nije zaboravljen. FIAT je jedan od rijetkih festivala, ne samo u Crnoj Gori, koji ima veliko utemeljenje u gradu, kod publike. FIAT je, takođe, festival koji je promovisao i promoviše crnogorske autore, a ima i značajnu međunarodnu reputaciju. Bio sam skeptičan po pitanju obnove FIAT-a, ali sam podržao rediteljku Anu Vukotić, koja je u obnovu uložila nesebičnu energiju i vodila tu priču. Da bi opstao, FIAT mora da uđe u neki sistem, da dobije organizacionu formu, da ne zavisi samo od jednog ili dva čovjeka. Treba vidjeti da li je to forma neke institucije, jer Festival treba da funkcioniše tokom čitave godine. Možda bi dobra forma bila i neka vrsta privatno-javnog partnerstva. Takođe, dobro bi bilo da se FIAT proglasi manifestacijom od posebnog značaja za kulturu Crne Gore. Festival bi mogao da posluži kao jedan model prave reforme u kulturi. Svakako da, u našim uslovima, iza njega treba da stanu Ministarstvo kulture i grad Podgorica. Obnovljeni FIAT 2013 kao osnovnu temu imao je politički teatar Ex-Yu, a ovogodišnji će se baviti novim čitanjem klasike, a predviđena je i sopstvena produkcija – predstava Tri sestre po tekstu Čehova, koja se radi u koprodukciji Grada teatra iz Budve i Festivala glumca iz Nikšića.

MONITOR: Kako biste ocijenili crnogorski teatar danas?
MILATOVIĆ: Pozorište u Crnoj Gori je u povlaštenom položaju kada je u pitanju kultura, što prije svega znači da se za ovu djelatnost odvajaju značajna materijalna sredstva u odnosu na film, izdavaštvo, likovnu umjetnost. Ali, to nije jedini razlog što pozorište u Crnoj Gori ima zavidan estetski nivo, pogotovu kad su u pitanju teatri u regionu. Svakako tome su doprinijeli glumci, reditelji, dramaturzi školovani na FDU na Cetinju. Međutim, kao da je došlo do zasićenja takvom estetikom za koju se može reći da je moderna, i da ima fiatovski duh, pa se često pitam u kom sam pozorištu, na kom sam festivalu i koju uopšte predstavu gledam. Mislim da je crnogorski teatar na prekretnici, tako da postoji bojazan da može depresivno uticati na pozorišne stvaraoce, ali i odvući publiku od pozorišta. Crnogorskom teatru je potrebno više klasičnih predstava kojima bi morale da se vrate neke institucije i neki festivali. Takođe je potrebno osnivanje neformalnih grupa ili privatnih pozorišta koji se moraju baviti i tzv. komercijalnim pozorištem. Iz iskustva znam da je i glumcima, a pogotovu publici prihvatljivija ova vrsta teatra. Ovdje kao da se potcjenjuje komercijalni teatar, čak i komedija, a dobro znamo da ovakve predstave drže teatre svuda u svijetu. Pozorišni poslenici u Crnoj Gori moraju da shvate da se ipak mora živjeti i od blagajne, a ne samo čekati milost od države, koja će biti sve manja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo