Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ŠVARM, ODGOVORNI UREDNIK NEDJELJNIKA VREME: Ne očekivati puno od suđenja mafijašima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nejasne su okolnosti predaje Darka Šarića. Šta o tome mislite?

ŠVARM: Što se tiče Šarićeve predaje mi ne znamo ništa osim onoga što je službena verzija. Prema toj službenoj verziji Šarić se krio u Južnoj Americi. U kojoj zemlji? Tu znamo glasine: pominju se i Venecuela i Urugvaj, Argentina, Brazil… Da li je to tačno? Ne znamo. Interesantno je pitanje zbog čega se Šarić predao? Očigledno, da su Šariću bile na tragu američka DEA i druge službe, ali verovatno su mu bili na tragu i njegovi tzv. poslovni prijatelji iz Južne Amerike. Mislim da je u jednom trenutku on odlučio da mu je bolje da bude živ u zatvoru u Ustaničkoj ulici nego mrtav u Bogoti, Johanesburgu ili nekom drugom gradu. A zašto te zemlje odakle se Šarić pojavio ćute, pa verovatno stvar leži i u toj nekoj međunarodnoj proceduri, odnosno da je Šarić uhapšen u nekoj zemlji on bi išao u pritvor, pa u ekstradicioni zatvor, pa bi se na njegovo izručenje čekalo.Mislim da je postignut dogovor između te zemlje i Srbije, a to bez Amerikanaca nije moglo, da se Šariću omogući da sleti u Podgoricu u iznajmljenom avionu. I onda niko nije pravio pitanje.

MONITOR: Šarić je u sudu optužio bivšu vlast da mu „smješta”?
ŠVARM: Svi veliki procesi uključujući i ovaj protiv Šarića, da pomenemo Legiju, Jocu Amsterdama i druge kojima je u sličnim procesima suđeno, svi ti optuženici se pozivaju na svoje informacije o raznim političkim spletkama, spremni su d a govore o političarima koji su navodno duboko umešani u mafijaške poslove, svi oni govore da im je namešteno odnosno da su žrtve političkog progona. U suštini kada se ta suđenja malo bolje pogledaju, shvati se da se gotovo ništa ili samo malo iz njih sazna. Na procesima i za ubistvo Ivana Stambolića i za ubistva zemunskog klana i za atentat na premijera Đinđića i za Ibarsku magistralu, Legija je ispričao fantastične priče. Uz sav napor da se u njih povjeruje, nemoguće je, a tim pre što za njih nije bilo dokaza. Tako postupa i Šarić. On zna da ništa neće dobiti ako optuži aktuelnu vlast. Tim pre, što ti ljudi nisu bili na vlasti u trenutku kada je on radio to što je radio. On na taj način želi da se umili novim vlastima, pa da dobije neke povlastice ili se možda nada da će stvoriti dovoljno veliku kakofoniju na suđenju pa da se na taj način pokuša izvući. Ne verujem da će od toga biti išta jer ako Šarić nekoga optuži, a on sam ima sudski potvrđenih trinaest optužnica, on je čovek kojeg terete za šverc 5,7 tona kokaina, za pranje najmanje 22 miliona dolara, jasno je da će taj čovek pokušati da podmeće drugima i da izmišlja, samo da bi sebi olakšao. To što će on nekoga optužiti, ponavljam, ne znači mnogo ili ne znači ništa, ali to ne znači da pravosuđe dakle institucije ne bi trebalo da to provere. Provera bi morala biti u skladu sa zakonom, u institucijama a ne da se na osnovi Šarićevih izjava, lupetanja i prozivanja podiže politički rejting i organizuje hajka na političke i svake druge protivnike.

MONITOR: Šarić je odbio da svjedoči u slučaju Dačićevog šefa kabineta Lazarevića. Šta tu pokušava da postigne?
ŠVARM: Lazarević se sumnjiči za odavanje podataka koji su bili vezani za delovanje Šarića i njegovog klana. Šarić je tu pozvan kao svedok jer ne može u tom slučaju biti optužen kao što je u mnogim drugim slučajevima.On je tu odbio da govori verovatno da ne bi slučajno rekao nešto protiv sebe što bi impliciralo d a je on zaista šef tog narkoklana, a on tvrdi da nije… Ako bi u slučaju Lazarević učestvovao kao svedok time bi indirektno priznao svoju umešanost u poslove klana. Ali, on će o tome svakako biti pitan kada bude ročište za šverc kokaina, pa ćemo onda videti šta će da kaže.

MONITOR: Kakva je pozicija tužilaštva u odnosu na izvršnu vlast, da li se tu nešto mijenja, nagore ili nabolje?
ŠVARM: Hajde da to ovako kažemo. Mi ovde imamo jedan glavni faktor a to je politička volja. Kada postoji politička volja, kada se od toga napravi program i kampanja, onda se i hapsi.

MONITOR: Pa to je ona onda iznad zakona, najveća moć u državi?
ŠVARM: Pa ponekad izgleda da je ta volja jača od zakona, ali za nas je još bitnije da mi ni danas kao ni ranije nemamo jačanje i osposobljavanje institucija da rade svoj posao. Hoću da kažem da bi tužilac trebalo da bude taj koji pokreće postupke, da on objasni zašto se postupak pokreće i pritom da se drži i zakona a ne ovo što mi danas imamo da najpre o nekom postupku čitamo u tabloidima ili čujemo u izjavama političara koga bi trebalo hapsiti, pa tek onda imamo hapšenje. Mi vidimo da je tužilaštvo neretko u službi političke volje. Imamo obrnut proces, jačamo populizam a ne osnažujemo institucije da rade svoj posao.

MONITOR: Zato što to političari ne žele?
ŠVARM: Institucije koje rade svakako sprečavaju političare da rade ono što mogu. Ako postoje razvijene institucije manji je prostor za političke zloupotrebe, to je poznato.

MONITOR: Gotovo u svim kalkulacijama oko toga ko ulazi u novu srpsku vladu, pominje se šef Tadićevog predsjedničkog kabineta Miki Rakić.U čemu je stvar sa Mikijem Rakićem i šta će da bude ako on ne uđe u vladu?
ŠVARM: S kim će napraviti vladu, mislim da zna samo Aleksandar Vučić. SNS ima apsolutnu većinu, a sa Mađarima i dvotrećinsku. Nikada Srbija u svojoj istoriji nije imala jačeg premijera. Najveći oponenti Mikija Rakića, Dragan Đilas ili neki drugi, u izbornoj kampanji kada su pljuštale optužbe i protivoptužbe, ne dovode u pitanje zasluge Mikija Rakića, bilo da je reč o borbi protiv organiziranog kriminala ili o saradnji sa Haškim tribunalom. Nema disonantnih tonova da je Miki Rakić zaslužan za započinjanje borbe protiv organiziranog kriminala i da se završila saradnja sa Haškim sudom, hapšenjem Karadžića i Mladića. Sem toga on je je i lični prijatelj Aleksandra Vučića a ovaj je najavio spremnost da u vladu inkorporira i neke ljude iz prethodnih vlada koji imaju zapažene rezultate, pre svega one koji su se pokazali kao vredne tehnokrate.

MONITOR: Prema Tadićevim riječima njegovi neće u vladu ako tamo bude Dačić sa svojima?
ŠVARM: Mislim da je to prilično jednostavno. Dačić je ponovio izborni rezultat, ali je on ranije imao zlatnu dionicu. Obe partije koje su tada pretendovale da sastave vladu, i DS i SNS su se otimale o Dačića. Odlučio je da bude premijer, ali kako nije imao većinu u vladi, tada je počeo i njegov sunovrat.Vrlo brzo smo shvatili da je on formalni premijer a da je stvarna vlast u rukama Vučića kao prvog potpredsednika vlade. Imamo i Borisa Tadića koji je napravio stranku 40 dana pre izbora. Javnost je to protumačila kao Tadićev potez radi ulaska u vladu sa naprednjacima. Ulazak Tadića u vladu bi trebao da ima i nešto principijelno a ne samo želju da se uđe u vladu. I zato imamo fokus na taj odnos između Tadića i Dačića, gde Tadić vodi kampanju protiv Dačića a ovaj mu odgovara. Jer, ako Tadić uđe sa Dačićem u vlast pokazaće da je cijepanje DS i sve drugo što je Tadić govorio i radio bilo samo zato da bi se ušlo u vlast. Otud ta priča – ako uđe SPS, Tadić neće. A 2008. Tadić je sklopio dogovor sa Dačićem, a njih su dvojica potpisivali istorijske sporazume o izmirenju, pa ta priča o dva bola.

MONITOR: Da li je Dačić sa svim aferama koje su se u vezi sa njim pojavile uopšte potreban Vučiću?
ŠVARM: Nije potreban. Vučiću niko nije potreban.

Presuda Amsterdamu očekivana

MONITOR: Oslobađanje Sretena Jocića od optužbe da je organizator ubistva Ive Pukanića i Nike Franića je neke veoma iznenadilo?
ŠVARM: Moram priznati da sam očekivao oslobađajući presudu iz jednog prostog razloga : zato što je za isto djelo Joca Amsterdam oslobođen i u Zagrebu. Bilo bi čudno da je on za isto djelo bio osuđen u Beogradu a da nema novih dokaza.Da se nisu pojavili kao ni neka nova svedočenja koja bi ga teretila. I tu teško nešto može da se kaže ili doda.

Jocić je optužen kao organizator a ne naručilac Pukanićevog ubistva i takođe nije dokazano da je on organizovao grupu koja je izvršila atnentat,ali da je grupa postojala to je jasno: zna se ko je pratio, koje je pripremao ubistvo…Verujem da svi umešani ne znaju, ali sigurno da neki od njih znaju ko je naručilac ubistva Pukanića i Franića, ali ne žele o tome da govore: ili su ucenjeni, ili su preplašeni ili su podmićeni.

 

Vučiću sva odgovornost

MONITOR: Vučić kao da želi -zbog kadrovskih slabosti svoje stranke, i zbog najave vrlo teških i restriktivnih reformi- da dobije podršku sa strane i odijeli odgovornost?
ŠVARM: Vučić i da uzme sve u vladu, odgovornost je na njemu. Zna se ko je dobio koliko na izborima, ko odlučuje i ko je odgovoran. Što se tiče kadrovskog potencijala – ništa SNS nije ni gori ni bolji od drugih stranaka. Kadrovi se uvijek stvaraju uz vlast.Ako nisu bili članovi stranke, postaće nekakvi simpatizeri, biće već nekako postavljeni. Čitava naša politička istorija nam to pokazuje.A druga je stvar što vi morate da namirite vaše partijske kadrove.A to nema nikakve veze sa njihovom sposobnošću ili nesposobnošću. I uvek je drama svakog premijera kako da kompenzira tehnokrate i ljude koji su ga doveli na vlast. To će biti problem.

U ovom trenutku Dačić ne treba nikome.Teško je zamisliti da on bude i stožer opozicije jer je suviše slab. Ali, moguće je da će Dačić ipak na neki način participirati u vlasti. Kad kažem to, mislim da će učestvovati on tj. SPS, a ne koalicija okupljena oko njega.Ali bi imao sasvim drugačiji položaj nego ranije.Afere uvek stoje kao Damoklov mač iznad Dačića i tu su da obezbjede da SPS i koalicija oko njega, rade šta bi trebalo da rade.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo