Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DRAGOJEVIĆ, REŽISER: O bratstvu i jedinstvu u prevari

Objavljeno prije

na

Svjetska premijera filma Atomski zdesna, po scenariju i u režiji Srđana Dragojevića, održana je nedavno u hotelu Splendid u Bečićima. Riječ je o tragikomediji koja govori o razornim posljedicama „domaćeg”, divljeg kapitalizma na živote običnih ljudi. U filmu igraju Srđan Todorović, Branko Đurić, Tanja Ribič, Nataša Janjić, Hristina Popović, Mima Karadžić, Zoran Cvijanović, Mira Banjac, Isidora Simijonovič, Mladen Nelević, Dubravka Drakić, Božidar Zuber… Atomski zdesna je crnogorsko-srpski film, a snimljen je u produkciji Delirum filma (Beograd), a koproducenti su Ministarstvo kulture Crne Gore, Televizija Crne Gore, Artikulacija (iz Podgorice), Radio-televizija Srbije, Filmski centar Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu Vojvodine…

Jedan od najpoznatijih srpskih filmskih reditelja Srđan Dragojević rođen je u Beogradu. Po obrazovanju je klinički psiholog i reditelj. Nakon svog prvijenca Mi nismo anđeli, u tri svoja naredna ključna ostvarenja odlično je uhvatio duh vremena na Balkanu: u drami Lepa sela lepo gore to je bio rat, u Ranama poratno beznađe, a u Paradi homofobija.

MONITOR: Iako to nisu očekivali, gledaocima tokom projekcije ,,Atomski zdesna” bilo je jasno da se ne radi o komediji, iako ima komičnih elemenata. Film je prilično uznemirujući, gorka balkanska priča o posljedicama tranzicije. Da li je film baš alegorija trenutnog stanja na Balkanu?
DRAGOJEVIĆ: Možda sam ja to malo i ublažio. Priča i postavka omogućavaju i komične note. Zamislite da sam pravio priču o komunalnoj radnici koju su izbacili iz poslovnice banke jer je u radnoj uniformi, o očaju roditelja čije dete umire na njihove oči jer zdravstveni fond ne želi da plati za operaciju, o onima čije je preduzeće privatizovao kriminalac i koji nemaju od čega da prehrane porodicu. Vi nastavite ovo nabrajanje, siguran sam da vi ili vaši bližnji imaju slično iskustvo…

MONITOR: Mlađa publika nije znala šta znači atomski zdesna – taj termin, nelogična komanda iz pješadijske obuke iz perioda JNA. Kako ste se dosjetili tog naslova i šta za Vas on predstavlja?
DRAGOJEVIĆ: Atomska bomba liberalnog kapitalizma je pala a mi smo ozračeni, mutirali a da to ne primećujemo. Erih From je pričao da je bolesno društvo kao fabrika koja proizvodi škartove. Škartovi misle da je sa njima sve u redu, a nije. Ozračeni smo bedom, bezosećajnošću, egoizmom, reality emisijama, kriminalom. Stvari kojih bi se svi normalni ljudi pre dvadeset godina stideli sada su matrice ,,normalnog” ponašanja. Zato ja nemam velike iluzije da će dovoljno ljudi pogledati ovaj film. Privlačniji je i šoping mol i ekran televizije, mnogi više nemaju ni para ni volje za bioskop. Ali, za ovaj film, meni je svaki gledalac važan.

MONITOR: Kao i u prethodnim filmovima i ovdje je svo vrijeme isprepletano tragično i smiješno. Radnja filma ,,Atomski zdesna” odvija se u hotelu na Jadranu, gdje su porodice iz svih krajeva bivše Jugoslavije došle na ,,besplatnih” nedjelju dana. Jedan od protagonista izgovara: ,,Ništa na ovom svetu nije besplatno, osim sira u mišolovci”. Kako ste došli na ideju da baš ovo bude radnja filma?
DRAGOJEVIĆ: Naši životi su istovremeno i tragični i smešni. Tako živimo već decenijama. Meni lično takav pristup je neophodan u cilju čuvanja duševnog zdravlja. Mora se smejati onome što se pobediti ne može. I to je vid otpora. Kada ljudi prestanu čak i da se smeju, sprema se neki težak belaj sa mnogo posečenih glava. Ovo je veoma realističan film, priča je istinita, mnogi su karakteri nastali na osnovu živih ljudi. Pre dve godine bio sam na Tenerifima inkognito, glumeći ,,ovcu za šišanje”, jednu od mnogih iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Kao što su i agenti, prodavci bili iz čitave bivše ,,Yuge”. Bratstvo i jedinstvo u biznisu, kako kaže jedan od agenata u filmu. Posle neko zamera kako sam stavio glumce iz bivše zemlje zbog tržišta. Kakvi mali, pileći mozgovi. Ja sam realista, pričam ono što sam video. O bratstvu i jedinstvu u prevari, po bedi. A ima i bratstvo i jedinstvo u gluposti. I ono je tu. Živo i zdravo.

MONITOR: Svi likovi u ,,Atomski zdesna” su pohlepni i beskrupulozni bili oni prodavci ili oni koji treba da budu prevareni. Da li bi nam uporedili ovaj film sa prethodnima, naročito sa filmovima ,,Lepa sela, lepo gore” i ,,Rane”, gdje su likovi ipak sačuvali ono ljudsko?
DRAGOJEVIĆ: Pa nisu baš svi pohlepni i beskrupulozni. Neki od njih jesu, a neki, kao bračni par iz Niša, nisu. Oni su jadni ljudi, bez mogućnosti da odu na bilo kakvo bračno putovanje, zaraženi idiotskim, vulgarnim reportažama o poznatima iz magazina za konzumente tuđe sreće, nesreće i ostale robe. Oni ostavljaju bebu kod kuće, krijući je, znajući da neće dobiti vaučer jer sa bebom nemaju šanse da dostignu potreban mesečni prihod koji ih kvalifikuje za buduće potencijalne kupce apartmana. Video sam jednu vest iz neke od jadnih istočnih tranzicionih zemalja. Vest je o bračnom paru koji je par godina štedeo za letovanje pa kada su pošli, shvatili su na aerodromu da su zaboravili pasoš za svoju bebu, otputovali su i bebu ostavili na aerodromu. Monstruozno, naravno ali nisu oni, sami po sebi monstrumi, njih je okrutno, nehumano društvo načinilo monstrumima. Ljudi nisu dobri ili loši, velim vam sa pozicije kliničkog psihologa, oni su dobri ili loši u okolnostima u kojima žive, u kojima se oblikuju. Nije ni glavni junak filma, Mladen, loš, on jeste beskrupulozan ali bar ima grižu savesti, nije sociopata kao ostali prodavci, nije sociopata kao većina koji su se u tranziciji obogatili.

MONITOR: Kad smo kod glumaca, okupili ste sjajnu ekipu – 18 umjetnika iz cijelog regiona. Pretpostavljam da je ovo bio i veliki producentski poduhvat?
DRAGOJEVIĆ: Meni je izbor glumaca uvek ključno pitanje. Verujem da je u glumcima srž uspešnog ili neuspešnog filma. Dugo sam vagao i razmišljao i, na kraju, čini mi se da se nigde nisam prevario. Veliko mi je zadovoljstvo da sam prvi put radio sa Brankom Đurićem i Mimom Karadžićem, ali i to što sam uspeo da za film dobijem i neke od glumaca sa kojima sam ranije radio. Meni su u ovom filmu otkriće i Dubravka Drakić i Mirko Vlahović sa kojima ranije nisam radio.

MONITOR: Ranije je bilo priče da ćete raditi film ,,Bodljikavo prase”, po istoimenom romanu Džulijana Barnsa. Šta je sa tim projektom?
DRAGOJEVIĆ: Ništa za sada. I pored dobijanja sredstava na pet fondova, još smo daleko. Jedan od ključnih fondova, ukrajinski, pod znakom pitanja je. Ne znamo da li ćemo izvući taj novac i hoće li on išta vredeti uskoro. No, u ovom poslu nema drugog do optimizma i vere u uspeh. I, naravno, važno je imati nekoliko projekata do kojih vam je stalo. Učio sam studente na akademiji, tih par godina koliko sam tamo bio, da nikada neće biti profesionalci ako nemaju bar dva do tri scenarija, spremne. Ovaj je posao suviše neizvestan i to je nužnost.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo