Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Crna Gora ne vodi svoju politiku

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kao sociolog i fenomenolog kulture kako biste definisali današnje crnogorsko društvo?

JOVANOVIĆ: Kao jedno napadnuto društvo, pravo da vam kažem. Po meni, Crna je Gora u ratu. Razumije se, tu nije riječ o ratu a la Klauzevic. Ako bismo iskoristili terminologiju uticajnog koncipiratelja onoga što se naziva i neokortikalno ratovanje, pukovnika U.S. Air Forces Ričarda Šafranskog, protiv Crne Gore se ne vodi rat već ratovanje. Znači, ratovanje (warfare) nije isto što i rat (war).

MONTOR: Šta je cilj takvog ratovanja, te time i tekućeg ratovanja koje je, kako tvrdite, pokrenuto protiv Crne Gore?
JOVANOVIĆ: Dozvolite mi da citiram Šafranskog: ,,Ratovanje ne zahtijeva objavu rata, niti postojanje uslova opštepoznatih kao ‘ratno stanje'… Cilj ratovanja nije nužno da se ubije neprijatelj. Cilj ratovanja je da se neprijatelj naprosto potčini … Neprijatelj je potčinjen kada počne da se ponaša onako kako mi (…) želimo da se ponaša”.

MONITOR: Svojevrsni je fenomen dvoipodecenijska nesmjenjiva vlast u Crnoj Gori? Kako to objašnjavate?
JOVANOVIĆ: Logično je da kada jedna oligarhija opstaje na vlasti tokom bilo kojeg perioda to znači jedno od ovo dvoje: Ili ima nekakvu saglasnost na osnovu koje vlada ili ima konkretizovana sredstva da narod drži u izvjesnoj pokornosti, to jest u stanju kao-da-je-saglasan.

MONITOR: Koje su to, po Vašem mišljenju, alternativne snage u Crnoj Gori koje mogu sa političke scene eliminisati aktuelnu vlast?
JOVANOVIĆ: Osim naizgled, danas vlasti ne bivaju eliminisane ili oborene od strane naroda ili unutrašnjih alternativnih snaga, već prije svega zapravo od strane influentnih parapolitičkih središta koja se kotiraju s one strane nacionalne države.

MONITOR: Posmatrano u kontekstu globalnih kretanja kako ocjenjujete spoljnu politiku Crne Gore?
JOVANOVIĆ: Da bih mogao da ocijenim spoljnu politiku Crne Gore, prvo bi trebalo da naša država vodi autentičnu spoljnu politiku, što nije slučaj. Drugim riječima, moja je ocjena i procjena, svakako donekle intencionalno pretjerana radi upozorenja, da Crna Gora nema ili ne vodi spoljnu politiku. Štaviše, stvari su se toliko iskomplikovale da bih još jednom pozvao da se zamislimo nad osnovnim pitanjem: da li Crna Gora još uvijek vodi vlastitu unutrašnju politiku?

Naravno, tako je bivajuće less or more i sa velikim – pa i najvećim – brojem savremenih država, kako onih malih, tako i velikih. Tako, recimo, britanski politikolog Dejvid Held (o)pominje da postoji ,,mreža sila koje ograničavaju slobodu akcije vlada i država. One zamagljuju granice unutrašnje politike, transformišu uslove političkog odlučivanja, mijenjaju institucionalni i organizacijski okvir nacionalnih zajednica”.

Ključni je problem, ponoviću to i drugim riječima, što se glavne, preciznije strateške odluke, više ne donose u Crnoj Gori. Posljednja strateška odluka donijeta u Crnoj Gori bila je odluka da se strateške odluke više neće donositi u Crnoj Gori.

MONITOR: Autor ste knjige Digitalna despotija. O kakvoj se despotiji radi?
JOVANOVIĆ: To je despotizam u nekom poznatom iskustvenom i istorijskom smislu, međutim sada združen sa najnovijim, kako ih nazivaju, state-of-the-art tehnologijama i tehnikama – i naravno, globalno rasprostrt. Evo, da budem što razumljiviji. Zamislite despota koji raspolaže GPS-om i GIS-om. U digitalnoj despotiji biće poznata bilo koja pozicija bilo kog stanovnika ili podanika u realnom vremenu. Da pomenem i to da jedan broj recentnih autora pominje i opominje da se uspostavlja – čak i da je već donekle i uspostavljena – svojevrsna imperija. Ukratko, onda bismo mogli da govorimo i o digitalnoj imperiji.

MONITOR: Jednom ste rekli da je svojevremeno „afričko proljeće” operativni, sastavni dio „policijske globalizacije”. Može li se to reći i za nova ,,proljeća”, ukrajinsko, na primjer?
JOVANOVIĆ: U širem smislu, odgovor je nesumnjivo da. No, najprije, ne možemo bolje razumjeti takozvanu globalizaciju ako ne znamo ono najvažnije – a to je šta je cilj globalizacije. Cilj, pak, globalizacije je ono što je filozof Kristijan Volf, početkom XVIII vijeka, nazvao civitas máxima. U naše vrijeme koriste se drukčiji termini, pa tako možemo kazati da je cilj globalizacije uspostava neke vrste svjetske federacije, sa divizijom nadležnosti između sada još zvanično postojećih država i federalnih planetarnih vlasti, recimo prema modelu SAD ili Švajcarske. Naravno, tome se, takvoj agendi, po prirodi stvari, protive mnoge države, mnoge vlasti, jer ne žele da budu ražalovane na nivo pukih ,,kantona”. Protiv takvih se, onda, okreće pesnica ,,policijske globalizacije”. Tipičan primjer za to je Libija. Sada Sirija, takođe, kao i niz država.

Takođe, da bismo još bolje razumjeli globalizaciju treba da se upoznamo sa novom doktrinom Full Spectrum Dominance, koju Pentagon lansira nakon pada Berlinskog zida.

MONITOR: Čemu možemo da se nadamo kad je riječ o društvenim i političkim kretanjima u svijetu?
JOVANOVIĆ: Dosta toga se sa visokim stepenom izvjesnosti može predvidjeti. Za mene, to je vrhunac teorije – predviđanje ili prognoza (pro-gnosis, dakle znanje o onome što će biti).

Glavni događaj našeg vremena je ono o čemu sam već govorio – izgradnja civitas máxima-e, što je u osnovi isto što i globalizacija. Već sada se, uglavnom, zna sve o tome kako će se taj projekat odvijati. U tom smislu je važna Evropska unija. Ako se nastave sadašnje tendencije, Evropska unija će relativno brzo prerasti u Evropsku federaciju.

Po mišljenju Marka Leonarda, sadašnji svijet će biti radikalno reorganizovan. Prije toga, kao preduslov, doći će do političke reorganizacije na nivou kontinenata, prema modelu Evrope, da bi se uspostavila jedna Unija Unija, kako to Leonard opisuje u studiji Why Europe Will Run 21st century. Inače, Leonard je i direktor Evropskog savjeta za inostrane odnose.

Na tu buduću civitas máxima-u kao na cilj globalizacije, te na EU kao na inspiraciju i osnovu za istu, ukazuje i famozni Zbignjev Bžežinski: ,,Krčenjem puta u integraciji nacionalnih država u supranacionalnu ekonomsku i na kraju političku Uniju, Evropa takođe pokazuje put za zamašnije forme postnacionalne organizacije, s one strane uskih vizija i destruktivnih strasti doba nacionalizma”.

MONITOR: Da li još postoji filozofija?
JOVANOVIĆ: Zasigurno, filozofija više ne postoji. Da se ne bismo zavaravali, to je činjenica. Posljednji filozof je bio, bar po mome mišljenju, Hajdeger. Na neki način, tačno je da filozofiju jeste zamijenila nauka, danas prvenstveno kibernetika i kvantna fizika. Stvarno, međutim, nauka nikada ne može zamijeniti filozofiju. I to je veliki problem. Jer, ako nema filozofije, nema ni velikih filozofa. Nema umnih ljudi.

To, onda, znači da nema istinskih kritičara epohe, ako hoćete – jasnovidaca. I to baš danas kada su svijetu i čovječanstvu, čini mi se više nego ikada, toliko potrebni orijentiri i putokazi, mislioci čije bi misli bile Arijadnina nit kontemporarnog čovječanstva, maltene – svjetlost ovome svijetu.

SAD su motor globalizacije

MONITOR: Često se čuje da je globalizacija jednako amerikanizacija. Je li to istina?
JOVANOVIĆ: SAD su motor globalizacije. Ako se, pretpostavimo za čas, na razne načine SAD, kao i međunarodne institucije koje su tek produžena ruka SAD – NATO, IMF ili World Bank – ne bi ništa angažovale, ne bi uopšte ni bilo nekakve i nikakve globalizacije. Takođe, šta je ono što se nazivlje evropske integracije ako ne vid globalizacije, dodajmo k tome i najintenzivnije globalizacije? A povijesno je poznato, danas se toga iznova prisjećamo, kako je odlučujuća podrška za formiranje Evropske zajednice za ugalj i čelik stigla iz Vašingtona. Čak imate ozbiljne, ubjedljive eksplikacije kako je EEZ, današnja EU, američki projekat, takoreći izrastao iz Maršalovog plana.

Totalno ukidanje ljudskih sloboda

MONITOR: Da li globalizacija pospješuje ljudske slobode ili ih ograničava, podvodi pod kontrolu onih koji imaju svaku vrstu moći?
JOVANOVIĆ: Globalizacija najprije pospješuje ljudske slobode – zatim ih ograničava, sve do totalnog ukidanja.

Uzmimo primjer ukidanja državnih granica, neko proširivanje ,,Šengenske zone” na cijelu Evropu, obje Amerike, jedan dio Afrike itd. To će omogućiti do sada nepoznatu slobodu kretanja. Međutim, takva sloboda generiše neviđene bezbjednosne probleme, jer je to sloboda kretanja ujedno i za organizovani kriminal, trgovinu ljudima, krijumčarenje ljudskih organa… Zbog toga će biti uvedene i već se uvode tzv. kompenzatorne bezbjednosne mjere. To znači da će, na ime problema izazvanih ukidanjem granica i kontrole na granicama, biti uvedene višestruke nove kontrole po dubini teritorije, znači nad gradovima i svim naseljenim mjestima.

U tom smislu upozorio bih i na Šengenski informacioni sistem I i II, džinovsku bazu podataka, smještenu u Strazburu. Obratimo pažnju, projektovano je da se u toj bazi podataka nađu opširni podaci i o svim građanima Crne Gore – a ne, dakle, samo o delinkventima, kriminalcima i slično.

Protivljenje na nuli

MONITOR: Da li uprkos napretku tehnologije, posebno sredstava komunikacije, savremeni čovjek postaje sve usamljeniji?
JOVANOVIĆ: Tačno je da postaje sve usamljeniji i otuđeniji. Riječ komunikacija potiče od riječi komuna, zajednica. Paradoks je da savremeni čovjek sve više komunicira, a pri tom je sve veća kriza komunikacije kao zajedničarenja. Ali da naglasim – tu nije riječ o sociološkoj, komunikološkoj ili psihološkoj pojavi, već i o deformaciji sa ozbiljnim političkim posljedicama.

Riječ je o sistemski projektovanoj usamljenosti, kao što je upozorila Hana Arent. Cilj totalitarizma je i to da razdvoji svakog pojedinca od svakog drugog pojedinca, tako da na kraju niko ni sa kim ne komunicira, hoću da kažem – stvarno komunicira. Znači, nema zapravo nikakve zajednice. Tako se, očito, projektuje i dobija pacifikovano društvo u kojem je jedinstvo svedeno na nulu. A pošto je jedinstvo svedeno na nulu, onda je i bilo kakvo protivljenje, ako se hoće organizovan politički otpor, sveden na nulu.

Kada je Arentova objavila antologijsku studiju Izvori totalitarizma, takva projekcija je izgledala teško zamisliva, neostvariva. Međutim, danas – imajući u vidu i tzv. internet i pogotovo virtuelnu realnost – već nam je manje nevjerovatna ta situacija u kojoj bi pojedinac komunicirao sa mnogim, nenormalno brojnim pojedincima, pri tom ne poznavajući lično ni jednoga od njih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je, ovih dana, započeo kampanju za promovisanje svog novog političkog projekta − Narodnog pokreta za državu. Komentariše se da je to posljedica slabljenja popularnosti SNS-a. Nepoznato je ko će u tom pokretu biti i kako će se on organizovati. Da li predsjednik Srbije time, u stvari, poručuje: „Država − to sam ja“?

VELEBIT: Vidim nekoliko razloga zbog kojih je Aleksandar Vučić odlučio da realizuje projekat Narodni pokret za državu. Vučić je svestan da je SNS postao istrošen brend čija je popularnost u opadanju o čemu svedoči i razlika u procentima osvojenim na izborima između Vučića kao predsedničkog kandidata i SNS-a kao stranke koju vodi. Tokom deset godina vlasti SNS je pretrpela brojne afere koje su se vezivale za njene funkcionere ali je preživela i mnoge smene unutar stranke. Vučić želi da kroz novi projekat rebrendira sebe i da se oslobodi određenih struktura stranke koje mu predstavljaju teret od dolaska na vlast 2012. godine a kojih nije uspeo da se oslobodi do sad. U svetlu novonastalih međunarodnih okolnosti i novog spoljnopolitičkog pozicioniranja Srbije, Vučić je svestan da mora da napravi front koji će se suprostaviti narastajućoj ekstremnoj desnici koja može da mu predstavlja opasnost po pitanju rešavanja statusa Kosova ili distanciranja od Rusije. Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni   politički akteri koji ne budu deo ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države.

MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?

VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.

MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?

VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.

MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“

VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.

MONITOR: Izaslanik EU, Miroslav Lajčak, bio je ponovo u Beogradu -očigledno se priprema sastanak Vučić – Kurti u Ohridu, 18. marta.  Kurti je govorio pred kosovskim parlamentom – ne i Vučić, poslije pristanka na tekst Sporazuma. Nije jasno hoće li se formirati i kako će izgledati tzv. Zajednica srpskih opština. Da li odugovlačenje odgovara objema stranama?

VELEBIT: Koliko god delovalo da smo blizu postizanja sporazuma i koliko god partneri sa Zapada želeli da se to desi što pre, dosadašnja dinamika pregovora ukazuje da će ovaj proces još potrajati. Da je postojao interes da se ovo brže reši onda bi i pritisci na obe strane bili veći, a pre svega na Aljbina Kurtija koji je minirao ceo proces odbijanjem da formira Zajednicu srpskih opština. Mislim da će Kurti ponovo odbiti ovu ideju, a čak i ako prihvati aneks sporazuma pitanje je kako će izgledati proces implementacije. Kada bude došlo do implementacije tada ćemo se suočiti sa najozbiljnijim izazovima i možda novim krizama na Kosovu.

MONITOR: Ubrzavanje/a možda i zbrzavanje oko sporazuma o Kosovu, pokazuje kako i male zemlje, u kontekstu ratnog sukoba i ponovo polarizovanog svijeta, postaju „kec iz rukava“.  Kako, i sa tim u vezi, ocjenjujete sadašnji geoplitički trenutak?

VELEBIT: Geopolitički položaj Srbije je specifičan, ali je balansiranje vlasti u Beogradu dovelo do ozbiljnog reputacionog rizika Srbije na Zapadu. Ne znamo koliko je Srbija izgubila time što nije uvela sankcije Rusiji, ali mi se čini da države u regionu nisu mnogo dobile niti su u boljoj poziciji od Srbije zbog toga što jesu uvele sankcije. U Srbiji i dalje imate investicije koje dolaze neprekidno, i to iz Amerike i Nemačke, dve zemlje koje su zahtevale od Srbije da se jasnije odredi u ovom sukobu. Najveći grant od nekoliko stotina miliona evra dat je Srbiji od EU za gradnju gasnog interkonektora sa Bugarskom ali i za gradnju brze pruge do Niša. EU prepoznaje da je u njenom geopolitičkom interesu da ima Srbiju na svojoj strani, isto kao što je u interesu Americi da ne gura Srbiju ka Rusiji. Srbija je uspela da iskoristi tu poziciju i da pokuša da održi dobre odnosa sa Zapadom, i da ih ojača, dok se postepeno distancira od Rusije. Od početka rata u Ukrajini Srbija je nedvosmisleno osudila rusku agresiju i glasala za rezolucije UN kojima se osuđuje Rusije i traži povlačenje njenih trupa sa teritorije Ukrajine. Očekivano je da se Srbija još više uskladi sa politikom Zapada u narednom periodu.

MONITOR: Bilo je neautorizovanih komentara da se na pregovorima o sporazumu Srrbije i Kosova  govorilo o mogućem ulasku svih zamalja Zapadnog Balkana u EU, 2030. godine. Kako ocjenjujete, hoće li  sporazuma  imati uticaja na regionalne odnose i odnose sa EU i SAD-a?

VELEBIT: Postizanje ovog sporazuma će dugotrajno smanjiti ruski uticaj kako u Srbiji tako i u regionu jer će Rusija sve više gubiti na svom značaju. Ovaj sporazum bi trebalo da obezbedi mir pre svega, a onda i ulazak u EU jednog dana iako nisam previše optimističan po tom pitanju. Moguće je da će umesto pitanja ulaska Kosova u UN ono biti zamenjeno idejom ulaska u NATO. Na taj način će Amerika učvrstiti svoju poziciju u regionu izbacivši Ruse iz geopolitičke igre na Zapadnom Balkanu.

MONITOR: SAD su nezaobilazan faktor kada se radi o rješenjima za Kosovo. Da li je ono simbolički „legat“ američke politike u Evropi, geostrateška baza,  ali i rivaliziranja sa EU?

VELEBIT: Svedočimo zaokretu američke politike prema Zapadnom Balkanu gde se Srbija sve više pozicionira kao najvažniji partner SAD-a u regionu. Razumevanje SAD-a za poziciju Srbije u odnosu na manju toleranciju koja postoji od strane EU jeste određeni pokazatelj razmimoilaženja zapadnih partnera pogotovo kad je reč o rešavanju statusa Kosova. Amerika želi da pojača svoj uticaj u našem regionu, da skroz potisne Rusiju i da se suprostavi rastućem uticaju Kine koja će svoj ekonomski uticaj u jednom trenutku iskoristiti i za jačanje političkog uticaja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize

 

MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?

ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.

Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.

MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?

ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.

MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?

ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?

ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.

MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu? 

ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.

Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.

MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?

ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.

MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?  

ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.

MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?

ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo