Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN JOVANOVIĆ, SOCIOLOG: Crna Gora ne vodi svoju politiku

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kao sociolog i fenomenolog kulture kako biste definisali današnje crnogorsko društvo?

JOVANOVIĆ: Kao jedno napadnuto društvo, pravo da vam kažem. Po meni, Crna je Gora u ratu. Razumije se, tu nije riječ o ratu a la Klauzevic. Ako bismo iskoristili terminologiju uticajnog koncipiratelja onoga što se naziva i neokortikalno ratovanje, pukovnika U.S. Air Forces Ričarda Šafranskog, protiv Crne Gore se ne vodi rat već ratovanje. Znači, ratovanje (warfare) nije isto što i rat (war).

MONTOR: Šta je cilj takvog ratovanja, te time i tekućeg ratovanja koje je, kako tvrdite, pokrenuto protiv Crne Gore?
JOVANOVIĆ: Dozvolite mi da citiram Šafranskog: ,,Ratovanje ne zahtijeva objavu rata, niti postojanje uslova opštepoznatih kao ‘ratno stanje'… Cilj ratovanja nije nužno da se ubije neprijatelj. Cilj ratovanja je da se neprijatelj naprosto potčini … Neprijatelj je potčinjen kada počne da se ponaša onako kako mi (…) želimo da se ponaša”.

MONITOR: Svojevrsni je fenomen dvoipodecenijska nesmjenjiva vlast u Crnoj Gori? Kako to objašnjavate?
JOVANOVIĆ: Logično je da kada jedna oligarhija opstaje na vlasti tokom bilo kojeg perioda to znači jedno od ovo dvoje: Ili ima nekakvu saglasnost na osnovu koje vlada ili ima konkretizovana sredstva da narod drži u izvjesnoj pokornosti, to jest u stanju kao-da-je-saglasan.

MONITOR: Koje su to, po Vašem mišljenju, alternativne snage u Crnoj Gori koje mogu sa političke scene eliminisati aktuelnu vlast?
JOVANOVIĆ: Osim naizgled, danas vlasti ne bivaju eliminisane ili oborene od strane naroda ili unutrašnjih alternativnih snaga, već prije svega zapravo od strane influentnih parapolitičkih središta koja se kotiraju s one strane nacionalne države.

MONITOR: Posmatrano u kontekstu globalnih kretanja kako ocjenjujete spoljnu politiku Crne Gore?
JOVANOVIĆ: Da bih mogao da ocijenim spoljnu politiku Crne Gore, prvo bi trebalo da naša država vodi autentičnu spoljnu politiku, što nije slučaj. Drugim riječima, moja je ocjena i procjena, svakako donekle intencionalno pretjerana radi upozorenja, da Crna Gora nema ili ne vodi spoljnu politiku. Štaviše, stvari su se toliko iskomplikovale da bih još jednom pozvao da se zamislimo nad osnovnim pitanjem: da li Crna Gora još uvijek vodi vlastitu unutrašnju politiku?

Naravno, tako je bivajuće less or more i sa velikim – pa i najvećim – brojem savremenih država, kako onih malih, tako i velikih. Tako, recimo, britanski politikolog Dejvid Held (o)pominje da postoji ,,mreža sila koje ograničavaju slobodu akcije vlada i država. One zamagljuju granice unutrašnje politike, transformišu uslove političkog odlučivanja, mijenjaju institucionalni i organizacijski okvir nacionalnih zajednica”.

Ključni je problem, ponoviću to i drugim riječima, što se glavne, preciznije strateške odluke, više ne donose u Crnoj Gori. Posljednja strateška odluka donijeta u Crnoj Gori bila je odluka da se strateške odluke više neće donositi u Crnoj Gori.

MONITOR: Autor ste knjige Digitalna despotija. O kakvoj se despotiji radi?
JOVANOVIĆ: To je despotizam u nekom poznatom iskustvenom i istorijskom smislu, međutim sada združen sa najnovijim, kako ih nazivaju, state-of-the-art tehnologijama i tehnikama – i naravno, globalno rasprostrt. Evo, da budem što razumljiviji. Zamislite despota koji raspolaže GPS-om i GIS-om. U digitalnoj despotiji biće poznata bilo koja pozicija bilo kog stanovnika ili podanika u realnom vremenu. Da pomenem i to da jedan broj recentnih autora pominje i opominje da se uspostavlja – čak i da je već donekle i uspostavljena – svojevrsna imperija. Ukratko, onda bismo mogli da govorimo i o digitalnoj imperiji.

MONITOR: Jednom ste rekli da je svojevremeno „afričko proljeće” operativni, sastavni dio „policijske globalizacije”. Može li se to reći i za nova ,,proljeća”, ukrajinsko, na primjer?
JOVANOVIĆ: U širem smislu, odgovor je nesumnjivo da. No, najprije, ne možemo bolje razumjeti takozvanu globalizaciju ako ne znamo ono najvažnije – a to je šta je cilj globalizacije. Cilj, pak, globalizacije je ono što je filozof Kristijan Volf, početkom XVIII vijeka, nazvao civitas máxima. U naše vrijeme koriste se drukčiji termini, pa tako možemo kazati da je cilj globalizacije uspostava neke vrste svjetske federacije, sa divizijom nadležnosti između sada još zvanično postojećih država i federalnih planetarnih vlasti, recimo prema modelu SAD ili Švajcarske. Naravno, tome se, takvoj agendi, po prirodi stvari, protive mnoge države, mnoge vlasti, jer ne žele da budu ražalovane na nivo pukih ,,kantona”. Protiv takvih se, onda, okreće pesnica ,,policijske globalizacije”. Tipičan primjer za to je Libija. Sada Sirija, takođe, kao i niz država.

Takođe, da bismo još bolje razumjeli globalizaciju treba da se upoznamo sa novom doktrinom Full Spectrum Dominance, koju Pentagon lansira nakon pada Berlinskog zida.

MONITOR: Čemu možemo da se nadamo kad je riječ o društvenim i političkim kretanjima u svijetu?
JOVANOVIĆ: Dosta toga se sa visokim stepenom izvjesnosti može predvidjeti. Za mene, to je vrhunac teorije – predviđanje ili prognoza (pro-gnosis, dakle znanje o onome što će biti).

Glavni događaj našeg vremena je ono o čemu sam već govorio – izgradnja civitas máxima-e, što je u osnovi isto što i globalizacija. Već sada se, uglavnom, zna sve o tome kako će se taj projekat odvijati. U tom smislu je važna Evropska unija. Ako se nastave sadašnje tendencije, Evropska unija će relativno brzo prerasti u Evropsku federaciju.

Po mišljenju Marka Leonarda, sadašnji svijet će biti radikalno reorganizovan. Prije toga, kao preduslov, doći će do političke reorganizacije na nivou kontinenata, prema modelu Evrope, da bi se uspostavila jedna Unija Unija, kako to Leonard opisuje u studiji Why Europe Will Run 21st century. Inače, Leonard je i direktor Evropskog savjeta za inostrane odnose.

Na tu buduću civitas máxima-u kao na cilj globalizacije, te na EU kao na inspiraciju i osnovu za istu, ukazuje i famozni Zbignjev Bžežinski: ,,Krčenjem puta u integraciji nacionalnih država u supranacionalnu ekonomsku i na kraju političku Uniju, Evropa takođe pokazuje put za zamašnije forme postnacionalne organizacije, s one strane uskih vizija i destruktivnih strasti doba nacionalizma”.

MONITOR: Da li još postoji filozofija?
JOVANOVIĆ: Zasigurno, filozofija više ne postoji. Da se ne bismo zavaravali, to je činjenica. Posljednji filozof je bio, bar po mome mišljenju, Hajdeger. Na neki način, tačno je da filozofiju jeste zamijenila nauka, danas prvenstveno kibernetika i kvantna fizika. Stvarno, međutim, nauka nikada ne može zamijeniti filozofiju. I to je veliki problem. Jer, ako nema filozofije, nema ni velikih filozofa. Nema umnih ljudi.

To, onda, znači da nema istinskih kritičara epohe, ako hoćete – jasnovidaca. I to baš danas kada su svijetu i čovječanstvu, čini mi se više nego ikada, toliko potrebni orijentiri i putokazi, mislioci čije bi misli bile Arijadnina nit kontemporarnog čovječanstva, maltene – svjetlost ovome svijetu.

SAD su motor globalizacije

MONITOR: Često se čuje da je globalizacija jednako amerikanizacija. Je li to istina?
JOVANOVIĆ: SAD su motor globalizacije. Ako se, pretpostavimo za čas, na razne načine SAD, kao i međunarodne institucije koje su tek produžena ruka SAD – NATO, IMF ili World Bank – ne bi ništa angažovale, ne bi uopšte ni bilo nekakve i nikakve globalizacije. Takođe, šta je ono što se nazivlje evropske integracije ako ne vid globalizacije, dodajmo k tome i najintenzivnije globalizacije? A povijesno je poznato, danas se toga iznova prisjećamo, kako je odlučujuća podrška za formiranje Evropske zajednice za ugalj i čelik stigla iz Vašingtona. Čak imate ozbiljne, ubjedljive eksplikacije kako je EEZ, današnja EU, američki projekat, takoreći izrastao iz Maršalovog plana.

Totalno ukidanje ljudskih sloboda

MONITOR: Da li globalizacija pospješuje ljudske slobode ili ih ograničava, podvodi pod kontrolu onih koji imaju svaku vrstu moći?
JOVANOVIĆ: Globalizacija najprije pospješuje ljudske slobode – zatim ih ograničava, sve do totalnog ukidanja.

Uzmimo primjer ukidanja državnih granica, neko proširivanje ,,Šengenske zone” na cijelu Evropu, obje Amerike, jedan dio Afrike itd. To će omogućiti do sada nepoznatu slobodu kretanja. Međutim, takva sloboda generiše neviđene bezbjednosne probleme, jer je to sloboda kretanja ujedno i za organizovani kriminal, trgovinu ljudima, krijumčarenje ljudskih organa… Zbog toga će biti uvedene i već se uvode tzv. kompenzatorne bezbjednosne mjere. To znači da će, na ime problema izazvanih ukidanjem granica i kontrole na granicama, biti uvedene višestruke nove kontrole po dubini teritorije, znači nad gradovima i svim naseljenim mjestima.

U tom smislu upozorio bih i na Šengenski informacioni sistem I i II, džinovsku bazu podataka, smještenu u Strazburu. Obratimo pažnju, projektovano je da se u toj bazi podataka nađu opširni podaci i o svim građanima Crne Gore – a ne, dakle, samo o delinkventima, kriminalcima i slično.

Protivljenje na nuli

MONITOR: Da li uprkos napretku tehnologije, posebno sredstava komunikacije, savremeni čovjek postaje sve usamljeniji?
JOVANOVIĆ: Tačno je da postaje sve usamljeniji i otuđeniji. Riječ komunikacija potiče od riječi komuna, zajednica. Paradoks je da savremeni čovjek sve više komunicira, a pri tom je sve veća kriza komunikacije kao zajedničarenja. Ali da naglasim – tu nije riječ o sociološkoj, komunikološkoj ili psihološkoj pojavi, već i o deformaciji sa ozbiljnim političkim posljedicama.

Riječ je o sistemski projektovanoj usamljenosti, kao što je upozorila Hana Arent. Cilj totalitarizma je i to da razdvoji svakog pojedinca od svakog drugog pojedinca, tako da na kraju niko ni sa kim ne komunicira, hoću da kažem – stvarno komunicira. Znači, nema zapravo nikakve zajednice. Tako se, očito, projektuje i dobija pacifikovano društvo u kojem je jedinstvo svedeno na nulu. A pošto je jedinstvo svedeno na nulu, onda je i bilo kakvo protivljenje, ako se hoće organizovan politički otpor, sveden na nulu.

Kada je Arentova objavila antologijsku studiju Izvori totalitarizma, takva projekcija je izgledala teško zamisliva, neostvariva. Međutim, danas – imajući u vidu i tzv. internet i pogotovo virtuelnu realnost – već nam je manje nevjerovatna ta situacija u kojoj bi pojedinac komunicirao sa mnogim, nenormalno brojnim pojedincima, pri tom ne poznavajući lično ni jednoga od njih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo