Povežite se sa nama

OKO NAS

Bodljikava žica kraj rijeke

Objavljeno prije

na

Omer Šarkić je krajem jula, pokušavajući da pobjegne od podgoričke vreline, pošao sa djetetom na Cijevnu. Na ovoj rijeci se kupa od djetinjstva. Pokušao je da siđe do rijeke u dijelu mosta koji se nalazi izviše puta Podgorica – Tuzi, i nije uspio. Sačekala ga je bodljikava žica.

,,Žičana ograda je povezana sa mostom i stražarskom kućicom ispred koje je rampa”, priča Šarkić.

On je objasnio obezbjeđenju da želi samo da siđe pored mosta do rijeke, kako bi se kupao i proveo dan na kupalištu zvanom Kotliš. Stražar je pozvao pretpostavljenog da vidi može li se dozvoliti slobodan prolaz rijeci čovjeku i djetetu i od pretpostavljenih je dobio izričito naređenje da to ne dozvoli.

,,Kada mi se desilo to što mi se desilo, htio sam da pozovem policiju da mi omogući prolaz i ukloni obezbjeđenje, ali sam znao kako bi ista reagovala i nijesam htio da izlažem stresu svog osmogodišnjeg sina”, kaže Šarkić.

Ipak, nije odustao. Sjutradan presavio je tabak i uputio dopis Upravi za inspekcijske poslove, i nadležnim inspekcijama – vodoprivrednoj, građevinskoj, komunalnoj…

Tražio je od inspekcija da izađu na lice mjesta i uklone ogradu koja onemogućava slobodan prilaz rijeci Cijevni, da obavijeste MUP i Tužilaštvo o uzurpiranju javnog dobra.

Kada je krenuo sa žalbama, vodoprivredni inspektor je tražio od Šarkića da napiše pismenu prijavu. ,,Umjesto da odmah reaguje po usmenoj prijavi, jer ja prijavom ne štitim samo svoja lična prava već prava svih građana, a ukazujući na uzurpirano područje radim posao inspekcija. Navedena ograda i obezbjeđenje nalaze se godinama tik uz magistralni put i nemoguće je da je niko od nadležnih nije vidio i reagovao na problem”, kaže Šarkić.

On je u pismenoj prijavi naveo da je novinar Vijesti povodom ovog slučaja kontaktirao komunalnu policiju: ,,Inspektor je bio voljan da riješi slučaj sve dok nije čuo za lokaciju (a onda mu je pretpostavljam odmah bilo jasno ko je uzurpator), te je odgovorio – Ta ograda je tu odavno”.

Ogradu, kojom je od mosta blokiran pristup Cijevni u dužini od nekoliko kilometara, postavile su AD Plantaže. Zasadi voća ove državne firme nalaze se paralelno sa kanjonom Cijevne, u dužini oko tri kilometra, na razdaljini od 20 metara od kanjona. Zaštitu zasada Plantaže su riješile tako što su odmah kod mosta zagradile kanjon i zabranile pristup, umjesto da se napravi ograda koja bi išla paralelno sa kanjonom. Manje košta a i može im se.

Pokušali smo od AD Plantaža da dobijemo odgovore zašto i kada su ogradili kanjon rijeke, te da li za to imaju odobrenje. Nijesmo dobili odgovor.

Ni Šarkiću iz nadležnih inspekcija nijesu odgovorili na njegove prijave. On je u avgustu ponovo pokušao da na istom mijestu pristupi Cijevni i opet mu je zabranjeno. Pisao je zatim Ombudsmanu zbog ugrožavanja Ustavnog prava na korišćenje javnog dobra i nereagovanje institucija da mi to pravo omoguće. Odgovora opet nema.

Šarkić se obratio i nevladinim organizacijama. Akcija za ljudska prava uputila je zahtjev za pristup informacijama A.D. 13. jul-Plantaže sa pitanjem po kom osnovu su u jednom dijelu onemogućili pristup rijeci Cijevni. Odgovor na taj zahtjev još nije dobijen.

Zakonski rok za dostavljanje odgovora je 19. septembar, pa u Akciji za ljudska prava nijesu htjeli da komentarišu slučaj dok ne dobiju dodatne informacije. Za Monitor su kratko odgovorili: „Pretpostavljamo da je moguće da neko za neki vid iskorišćavanja rijeke dobije npr. koncesiju, međutim, mi ne znamo da li je to ovdje slučaj ili da li se radi o drugom pravnom osnovu i kom ili o postupanju koje je bez pravnog osnova”.

Zakon o svojinsko-pravnim odnosima u članu 21 propisuje da je ,,Javno dobro stvar koju, u skladu sa njenom namjenom, pod jednakim uslovima, mogu svi da koriste (prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi)… Na javnom dobru se mogu sticati posebna prava korišćenja (koncesija, B.O.T., zakup i drugi ugovorni modaliteti) pod uslovom određenim zakonom”.

Pod stavkom Dobra u opštoj upotrebi, u Zakonu se predviđa: ,,Dobra u opštoj upotrebi mogu svi da koriste pod jednakim uslovima, bez posebnih dozvola ili odobrenja nadležnih organa u skladu sa zakonom. Prirodna bogatstva (morska obala, voda, rude, divljač i drugo) i dobra u opštoj upotrebi (putevi, pruge, aerodromi, trgovi, vazdušni prostor, luke, kulturno-istorijski spomenici i drugo) ne mogu biti predmet privatne svojine”.

Prepisani evropski zakoni su jedno, a naša tranziciona praksa nešto sasvim drugo. Cijevna je samo jedan od primjera da bahate kompanije i pojedinci pregrađuju i gore i more. Upravo je to i ponukalo Šarkića da se buni.

,,Najprije su mi zabranili prilaz moru, sada mi evo zabranjuju i prilaz Cijevni, na kojoj sam se podigao”, kaže Šarkić. „Neka obezbjeđenja, neki ljudi u crnom zabranili su mi prilaz i prolaz na Kraljičinu plažu i šetnju Miločerskim parkom, pa ulaz na Svetostefansku plažu, pa su počeli ograđivati druge plaže i prilaze moru. Na upit i žalbe sam dobijao odgovore tipa: ‘A to su Rusi, to su strateški partneri, ili to su opasni kriminalci, ministri, direktori… Nemoj im se zamjerati. Sada kada su me protjerali da više ne koristim more, vratio sam se Cijevni, ali mi i tu zabranjuju prolaz, ograničavaju pristup. Kao građanina me vrijeđaju te nezakonite zabrane, nereagovanje nadležnih inspekcija, bahatost uzurpatora”.

Šarkić je jedan od rijetkih koji je reagovao kao građanin i pokušao da dobije odgovore od institucija što je razlog zabrane. Naišao je opet na ogradu ćutanja. Svuda bodljikave žice.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZORAN BEĆIROVIĆ I SKIJALIŠTA CRNE GORE U ZAJEDNIČKOM POSLU NA BJELASICI: Naš trošak, njegova žrtva

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Dva skijališta se spajaju, još nije poznato kako će biti dijeljen prihod od  jedinstvenih ski-karata, ali Bećirović kaže da će on biti na gubitku. I da se žrtvovao u korist države

 

Objedinjavanje ponude dva kolašinska skijališta, državnog Ski-centra Kolašin 1600 i privatnog Kolašin 1450 trebalo bi da se završi uskoro. Potrebno je da se završi testiranje žičare K7, građene novcem države, koja će spojiti staze dva skijališta na Bjelasici. To će podrazumijevati i jednistvenu ski-kartu, a prihode će dijeliti država i Zoran Bećirović, koji je vlasnik Ski-centra Kolašin 1450.

Vijest o fizičkom objedinjavanju skijaške infrastrukture na Bjelasici obradovala je korisnike, ali još se ne zna kome će opanci, a kom’ obojci iz tog privatno javnog partnerstva. Dok su iz Skijališta Crne Gore, u okviru kojeg je radi Ski- centar Kolašin 1600, tajnoviti, Bećirović već, preko bliskih mu portala,  predstavlja sebe kao žrtvu budućeg dogovora.

Prve, nazavnične, informacije iz Ski-centra Kolašin 1600 govorile su da će od naplate jednistvenog ski-pasa 70 odsto pripasti državi, a ostatak Ski-centru Kolašin 1450. To su iz  Bećirovićeve firme odmah demantovali. I takve  informacije nazvali „zakulisnim radnjama“. Prema njihovoj interpretaciji,  dogovorene je bitno drugačija „podjela kolača“. Detalje sporazuma prati objašnjenja da se, na sopstvenu štetu, „izašlo u susret državi“.

Skijališta Kolašin 1450 i 1600 su u fazi ugradnje opreme koja precizno može da obračunava procenat podjele ski-pasova na dnevnoj bazi. Kada bi se po tom parametru mjerile posjete, Skijalište Kolašin 1450 bi sigurno imalo udio od prodaje jedinstvene ski-karte veći od 50 odsto. Međutim, Skijališta Crne Gore i Kolašin 1450 su se ove godine dogovorili da podijele udio tako što će državno skijalište Kolašin 1600 dobiti 60 procenata od prodaje ski-pasova, a Kolašin 1450 – 40 odsto. Jasno je, dakle, da Kolašin 1450 u ovom slučaju izlazi u susret državi na sopstvenu štetu”,  navodi poratal Aaktuelno riječi neimenovanih izvora  „dobro upućenih“ u način poslovanja skijališta na Bjelasici.

Prema tim izvorima, navodno su iz Skijališta Crne Gore predložili da se ovogodišnji prihodi dijele pola-pola. No, kako su rekli,  „na zadovoljstvo državnog Skijališta odmah je dogovorena raspodjela koja još nije zvanično potvrđena“. Tu su i motivi. „Kolašin 1450 je žrtvovao dio dobiti da rukovodstvo državnih firmi ne bi bilo provlačeno kroz medije kako su nesposobni ili kako su zakinuli državu“.

Međutim, kako je Monitoru kazao direktor Skijališta Crne Gore Đuro Milošević nikavog dogovora o podjeli prihoda od ski-pasova još nije bilo. Svi predlozi, kazao je on, na zajedničkim sastancima sa menadžmentom  Bećirovićevog ski-centra bili su posve neformalni.

„Prije svega, sa mnom nije moglo biti nikavog zvaničnog  dogovora, jer odluku treba da donese bord direktora Skijališta Crne Gore. Kako će se dijeliti prihod od ski-pasova tek treba da se dogovorimo i to će biti učinjeno neposredno prije puštanje u rad žičare K7, koja treba da poveže infrastrukturu oba skijališta. Mislim da se time sada ne treba baviti“, kazao je Milošević Monitoru.

Povezivanjem postojeće skijaške infrastrukture na Bjelasici skijašima će biti na raspolaganju oko 40 km staza. Prema zvaničnim podacima, Bećirovićevo skijalište ima 17 km staza. Osim šestosjedne žičare, imaju i bebi ski-lift i tri ski-lifta tipa „tanjir“, čija je dužina po pola kilometra.

Uključujući izgradnju žičare K7 i nove staze, država je u Ski-centar Kolašin 1600 do sada uložila oko 30 miliona eura. Izgradnja nove žičare koštala je 9,1 miliona, a novih 10 kilometara staza oko 1,8 miliona eura.

To je trostruko više od cijene koju je Bećirovićeva firma Bepler i Džejkobson 2007. godine platila za DD Ski centar Bjelasica, od kojeg kasnije nastaje Ski- centar Kolašin 1450.

Za nešto više od pola milona eura Bećirović je dobio 147.000 m2  zemljišta,  žičaru, tri ski-lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do. Predstavnici manjinskih akcionara bivšeg Ski-centra Bjelasica više puta su ponavljali da je, u trenutku kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u tom preduzeću, dug bio manje od pet procenata od ukupne imovine, kojom je firma raspolagala. Nakon toga, DD Ski-centar Bjelasica podnio je žalbu Vrhovnom sudu u zakonskom roku protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja. Žalba je podnijeta, zbog „bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (ZPPSL) i Zakona o parničnom postupku (ZPP)“. Vrhovni sud uskoro je u cjelosti uvažio žalbu.

Privredni sud je ignorisao odluku Vrhovnog suda. Stečajno vijeće je nastavilo s postupkom, a da nikada nije donesena odluka o zakonitom uvođenju stečaja. To jest, o drugom stečaju 1999. godine nijesu bili obaviješteni manjinski akcionari, ali ni tadašnji direktor Luka Medenica, na čiji je prigovor Vrhovni sud poništio rješenje o uvođenju stečaja. Manjinski akcionari u oktobru su najavili za Monitor da će  pokušati da državu privole da preispita privatizaciju tog kolašinskog preduzeća.

Bećirović je u posljednje vrijeme više posvećen gradnji hotela na Bjelasici nego Skijalištu.

U toku je izgradnja više turističkih objekata čiji je on investitor. Kupovinom imovine nekadašnjeg Ski-centra Bjelasica dobio je vrijedno građevinsko zemljište. Posebnim ugovorom s državom, prije dvije godine, postao je i zakupac atraktivnog dijela Bjelasice na period od 90 godina. Ski-centar Kolašin 1450 dio je konzorcijuma kojem je Vlada dala u zakup 270.000 metara kvadratnih zemljišta na Bjelasici. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa  od Bećirovića i njegovog poslovnog partnera Baškima Uljaja, biznismena iz Albanije, dobijati 10 euro centi po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Na godišnjem nivou, to garantuje prihod od 27.000 eura fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Na zakupljenom zemljištu Bećirović i njegovi poslovni partneri, u narednih devet decenija, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora.  Infrastruktura do tih objekata uglavnom je već završena. Ili treba da se završi uskoro. O našem trošku.

Novcem iz budžeta već je, dijelom, završena infrastruktura za stabilno snabdijevanje električnom energijom. U planu je da se novcem iz državne kase i evropskih fondova finansira i vodosnabdijevanje tog dijela Bjelasice. Država će graditi i garažu u blizini oba ski-centra.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

IZBORI POTVRDILI DA PETNJICA OSTAJE BEZ STANOVNIKA: Migracije kao elementarna nepogoda             

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga. Nema još mnogo čega drugog što bi nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar na pomisao da se vrati u rodni kraj

 

Prva izjava dr Erola Muratovića, nosioca odborničke liste DPS-a na nedavnim izborima u Petnjici, nakon što je njegova partija sačuvala vlast u toj opštini, bila je posvećena migraciji stanovništva tog kraja i potrebi da se ona zaustavi.

Da migracija stanovništva na području Bihora poprima zabrinjavajući ili, bolje rečeno, alarmantan karakter, pokazala je i izuzetno mala izlaznost birača na posljednjim lokalnim izborima u tom gradiću.

Od ukupno 6.264 upisana birača pravo glasa iskoristilo je svega njih 2.865 ili 45,78 odsto. Taj podatak je potvrdio saznanje da skoro polovina birača tog kraja živi van Petnjice. Najviše ih je, prema raspoloživim podacima, u zapadnoevropskim zemljama.

I nije Muratović jedini koji je uočio da ovo od akutnog postaje hronični problem.

Predstavnici skoro svih političkih partija saglasni su da su oni koji stalno žive u svom zavičaju postali manjina i u biračkom spisku. I da su birači sa strane, u velikom broju, sve manje zainteresovani da svojim glasom učestvuju u kreiranju političkog i društvenog života u Bihoru.

„I ovi izbori su pokazali da se Petnjica suočava sa izraženom migracijom lokalnog stanovništva i da se polovina biračkog tijela nalazi na radu u nekim drugim sredinama”, kazao je dosadašnji predsjednik opštine, u dva mandata, Samir Agović (DPS). „Mislim da se sa državnog nivoa mora snažnije podržati razvoj Petnjice i to kroz valorizaciju prirodnih potencijala, otvaranje proizvodnih pogona i otvaranje radnih mjesta, kako bi se zaustavili negativni trendovi iseljavanja sa našeg područja.”

Na lokalnim izborima održanim u Petnjici 2017. godine odziv birača bio je takođe ispod 50 odsto. Tada je od ukupno 6.202 upisana birača pravo glasa iskoristilo tek njih 3.018.

Predsjednik Opštinskog odbora Demokratske Crne Gore Albin Ćeman tvrdi da je iseljavanju sa područja Bihora u dobrom dijelu kumovala pogrešno vođena politika od strane ponovo vladajućeg DPS-a. „I ovi izbori su pokazali da ljudi iz dijaspore nijesu dovoljno zainteresovani za izborni proces u Petnjici. Oni su svojim nedolaskom na glasanje poslali jasnu poruku da nijesu zadovoljni onim što je svih ovih godina rađeno u Petnjici”, upozorio je Ćeman. „Posebno se ne stvara povoljan ambijent za mlade školovane ljude koji svojim znanjem mogu da doprinesu razvoju ovih krajeva. Očigledno je da će se pod rukovodstvom DPS-a ovakvo stanje još više pogoršavati i da Bihoru prijeti pravo odumiranje.”

Predsjednik Opštinskog odbora SNP-a Zaim Ličina naglašava da je u ovakvim okolnostima bilo očekivano da Petnjičani odlaze u srećnije krajeve, i da ih sve manje interesuju izborni procesi u zavičaju.

„Ko je god otišao iz Petnjice u zapadnoevropske zemlje, taj je ostao tamo i da živi. Tome se nije čuditi, jer Petnjica danas predstavlja najnerazvijenije područje Crne Gore. Ljudi koji žive u inostranstvu, kad vide šta se ovdje radi, neće da učestvuju u ovdašnjim prljavštinama, jer vide da se u tome gubi dostojanstvo”, kazao je Ličina.

U Stranci pravde i pomirenja smatraju da se iseljavanje sa područja Bihora može zaustaviti donošenjem posebnih mjera za razvoj tog kraja. I cijelog sjevera.

„Ljudi uglavnom odlaze jer ovdje nemaju gdje da rade. Zbog toga država mora da donese posebnu strategiju za razvoja sjevera, gdje bi i opština Petnjica našla svoje mjesto. Ako se to ne uradi, čitav sjever, a samim tim i bihorski kraj, će se još više suočavati sa sveukupnom stagnacijom”, kazao je predsjednik Opštinskog odbora Stranke pravde i pomirenja Almir Muratović.

Da je iseljavanje stanovništva glavni problemi u Petnjici, smatra i predsjednik lokalnog odbora Bošnjačke stranke Ervin Duraković. „Kao i većinu opština na sjeveru zemlje i Petnjicu muči iseljavanje stanovništva. Ovo je jedan od glavnih problema. Depopulacija opštine, a prije svega ruralnog područja zahtijeva nove mjere i novu energiju”.

Duraković kaže da je problem u Petnjici i visok procenat nezaposlenosti, te nepostojanje brojnih službi i institucija koje su se do sada morale oformiti, s obzirom na to da je status opštine Petnjica dobila dobili još 2013. godine.

„Opština ima dobre preduslove za razvoj turizma, posebno ruralnog. Ova grana nije dovoljno valorizovana. U prethodnom periodu su izostale investicije i stvaranje kvalitetnih uslova za ulaganje u Petnjici. Malo od toga je ostvareno”, rekao je Duraković.

On je podsjetio da Petnjica ima brojnu i bogatu dijasporu iz koje bi mnogi željeli da kapital ulože u rodno mjesto, ali za to je neophodno da im lokalna uprava i država stvore adekvatne uslove. „U saradnji sa našom dijasporom, želimo da pokrenemo priču o proizvodnji i stvaranju uslova za priliv direktnih stranih investicija”.

Većina sagovornika se slaže da lokalne vlasti u Petnjici, a iste će, plaše se, biti i u naredne četiri godine, nisu mnogo učinile da se riješe osnovni problemi. Novi put prema Beranama i nova zgrada lokalne administracije, odnosno zgrada Opštine, i tu i tamo po nešto novog asfalta, očigledno nije dovoljno.

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Najbliža je u Beranama. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga, jer u Petnjici nema veterinarske stanice. Nema još mnogo čega drugog što bi, eventualno nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar i na pomisao da se vrati u rodni kraj. Petnaest ili mjesec dana ljeti, i to je to. I sve rjeđe će dolaziti i na izbore.

Krupan zadatak za nove-stare lokalne vlasti u Petnjici će biti kako, ako je to uopšte moguće, zaustaviti svakodnevan odliv stanovništva. Čitav sjever ima sličan problem ali su razmjere migracija na području Bihora poprimile karakter elementarne nepogode.

                                                            Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo