Povežite se sa nama

OKO NAS

Bodljikava žica kraj rijeke

Objavljeno prije

na

Omer Šarkić je krajem jula, pokušavajući da pobjegne od podgoričke vreline, pošao sa djetetom na Cijevnu. Na ovoj rijeci se kupa od djetinjstva. Pokušao je da siđe do rijeke u dijelu mosta koji se nalazi izviše puta Podgorica – Tuzi, i nije uspio. Sačekala ga je bodljikava žica.

,,Žičana ograda je povezana sa mostom i stražarskom kućicom ispred koje je rampa”, priča Šarkić.

On je objasnio obezbjeđenju da želi samo da siđe pored mosta do rijeke, kako bi se kupao i proveo dan na kupalištu zvanom Kotliš. Stražar je pozvao pretpostavljenog da vidi može li se dozvoliti slobodan prolaz rijeci čovjeku i djetetu i od pretpostavljenih je dobio izričito naređenje da to ne dozvoli.

,,Kada mi se desilo to što mi se desilo, htio sam da pozovem policiju da mi omogući prolaz i ukloni obezbjeđenje, ali sam znao kako bi ista reagovala i nijesam htio da izlažem stresu svog osmogodišnjeg sina”, kaže Šarkić.

Ipak, nije odustao. Sjutradan presavio je tabak i uputio dopis Upravi za inspekcijske poslove, i nadležnim inspekcijama – vodoprivrednoj, građevinskoj, komunalnoj…

Tražio je od inspekcija da izađu na lice mjesta i uklone ogradu koja onemogućava slobodan prilaz rijeci Cijevni, da obavijeste MUP i Tužilaštvo o uzurpiranju javnog dobra.

Kada je krenuo sa žalbama, vodoprivredni inspektor je tražio od Šarkića da napiše pismenu prijavu. ,,Umjesto da odmah reaguje po usmenoj prijavi, jer ja prijavom ne štitim samo svoja lična prava već prava svih građana, a ukazujući na uzurpirano područje radim posao inspekcija. Navedena ograda i obezbjeđenje nalaze se godinama tik uz magistralni put i nemoguće je da je niko od nadležnih nije vidio i reagovao na problem”, kaže Šarkić.

On je u pismenoj prijavi naveo da je novinar Vijesti povodom ovog slučaja kontaktirao komunalnu policiju: ,,Inspektor je bio voljan da riješi slučaj sve dok nije čuo za lokaciju (a onda mu je pretpostavljam odmah bilo jasno ko je uzurpator), te je odgovorio – Ta ograda je tu odavno”.

Ogradu, kojom je od mosta blokiran pristup Cijevni u dužini od nekoliko kilometara, postavile su AD Plantaže. Zasadi voća ove državne firme nalaze se paralelno sa kanjonom Cijevne, u dužini oko tri kilometra, na razdaljini od 20 metara od kanjona. Zaštitu zasada Plantaže su riješile tako što su odmah kod mosta zagradile kanjon i zabranile pristup, umjesto da se napravi ograda koja bi išla paralelno sa kanjonom. Manje košta a i može im se.

Pokušali smo od AD Plantaža da dobijemo odgovore zašto i kada su ogradili kanjon rijeke, te da li za to imaju odobrenje. Nijesmo dobili odgovor.

Ni Šarkiću iz nadležnih inspekcija nijesu odgovorili na njegove prijave. On je u avgustu ponovo pokušao da na istom mijestu pristupi Cijevni i opet mu je zabranjeno. Pisao je zatim Ombudsmanu zbog ugrožavanja Ustavnog prava na korišćenje javnog dobra i nereagovanje institucija da mi to pravo omoguće. Odgovora opet nema.

Šarkić se obratio i nevladinim organizacijama. Akcija za ljudska prava uputila je zahtjev za pristup informacijama A.D. 13. jul-Plantaže sa pitanjem po kom osnovu su u jednom dijelu onemogućili pristup rijeci Cijevni. Odgovor na taj zahtjev još nije dobijen.

Zakonski rok za dostavljanje odgovora je 19. septembar, pa u Akciji za ljudska prava nijesu htjeli da komentarišu slučaj dok ne dobiju dodatne informacije. Za Monitor su kratko odgovorili: „Pretpostavljamo da je moguće da neko za neki vid iskorišćavanja rijeke dobije npr. koncesiju, međutim, mi ne znamo da li je to ovdje slučaj ili da li se radi o drugom pravnom osnovu i kom ili o postupanju koje je bez pravnog osnova”.

Zakon o svojinsko-pravnim odnosima u članu 21 propisuje da je ,,Javno dobro stvar koju, u skladu sa njenom namjenom, pod jednakim uslovima, mogu svi da koriste (prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi)… Na javnom dobru se mogu sticati posebna prava korišćenja (koncesija, B.O.T., zakup i drugi ugovorni modaliteti) pod uslovom određenim zakonom”.

Pod stavkom Dobra u opštoj upotrebi, u Zakonu se predviđa: ,,Dobra u opštoj upotrebi mogu svi da koriste pod jednakim uslovima, bez posebnih dozvola ili odobrenja nadležnih organa u skladu sa zakonom. Prirodna bogatstva (morska obala, voda, rude, divljač i drugo) i dobra u opštoj upotrebi (putevi, pruge, aerodromi, trgovi, vazdušni prostor, luke, kulturno-istorijski spomenici i drugo) ne mogu biti predmet privatne svojine”.

Prepisani evropski zakoni su jedno, a naša tranziciona praksa nešto sasvim drugo. Cijevna je samo jedan od primjera da bahate kompanije i pojedinci pregrađuju i gore i more. Upravo je to i ponukalo Šarkića da se buni.

,,Najprije su mi zabranili prilaz moru, sada mi evo zabranjuju i prilaz Cijevni, na kojoj sam se podigao”, kaže Šarkić. „Neka obezbjeđenja, neki ljudi u crnom zabranili su mi prilaz i prolaz na Kraljičinu plažu i šetnju Miločerskim parkom, pa ulaz na Svetostefansku plažu, pa su počeli ograđivati druge plaže i prilaze moru. Na upit i žalbe sam dobijao odgovore tipa: ‘A to su Rusi, to su strateški partneri, ili to su opasni kriminalci, ministri, direktori… Nemoj im se zamjerati. Sada kada su me protjerali da više ne koristim more, vratio sam se Cijevni, ali mi i tu zabranjuju prolaz, ograničavaju pristup. Kao građanina me vrijeđaju te nezakonite zabrane, nereagovanje nadležnih inspekcija, bahatost uzurpatora”.

Šarkić je jedan od rijetkih koji je reagovao kao građanin i pokušao da dobije odgovore od institucija što je razlog zabrane. Naišao je opet na ogradu ćutanja. Svuda bodljikave žice.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo