Povežite se sa nama

PERISKOP

Bošnjačko poklonjenje vojvodi

Objavljeno prije

na

Od vremena masovne narodne potpore drugu Titu, od vremena slavljenja samoupravnog socijalizma i nesvrstanosti, kao modela moguće koegzistencije različitih poredaka i političkih sistema u svijetu, nisam zapamtio, a vremešan sam čovjek, nešto slično onome što sam prije nekoliko dana vidio i doživio u Novom Pazaru??!! U nevelikom gradu, koji Rasim Ljajić, bez ikakvih razloga naziva velegradom, tvrdeći da će dogodine on biti „još veći velegrad”, bile su zatvorene gotovo sve ulice, jer je toga dana Aleksandar Vučić, predsednik vlade Republike Srbije došao da prisustvuje dijelu (?!?) svečanosti obilježavanja Dana grada.

Aleksandar Vučić došao je samo na polaganje kamena temeljaca za obdanište, školu i medicinski centar koji će, vjerovatno u budućnosti poboljšati život građana ovoga grada. Sve ovo ne bih pisao da nisam bio ne iznenađen, već u pravom smislu zaprepašten načinom na koji su Pazarci dočekali vojvodu Vučića. Čovjek koji se busao u prsa titulom četničkog vojvode i prisustvovao snajperisanju opsjednutog Sarajeva, dočekan je u Novom Pazaru kao nekada Tito???! Stari Bošnjaci, ali i najmlađi među njima, djeca sa masom rekvizita (plavi, bijeli i crveni baloni) u stilu tradicije samoupravnog socijalizma dočekali su četničkog vojvodu, klicali mu, metanisali i udvarali se…

Nisam mogao vjerovati svojim očima. Pogotovo kad se većina, bar intelektualnog svijeta među Bošnjacima Sandžaka, kune u jedinstvo bošnjačkog ummeta na svim stranama svijeta, a posebno u bratsku vezu sa bh. Bošnjacima. Mnogi će kazati da se vremena mijenjaju, neko će mi spočitnuti da je onaj ko ne zna da se mijenja zapravo okamina istorije koja nema budućnost i perspektivu??!!

Ja ne znam drugačije. Moram napisati da takvo licemjerstvo nisam dugo vidio. Razdragano pozdravljati četničkog vojvodu, bez obzira na njegovu sadašnju političku funkciju, je u najmanju ruku nečasno.

Vrijeme će pokazati ko je bio u pravu: mase bošnjačkog svijeta koje su zakrčile novopazarske ulice i trgove da pozdrave Aleksandra Vučića, ili ja koji se držim stare narodne: „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!”

Taj događaj koji je u meni proizveo golemo nezadovoljstvo, moram i to kazati, otvorio mi je krupno pitanje: s kim ja zapravo živim i ko su ljudi koji se zaklinju da štite bošnjački interes??? Ili ja živim u nekom drugom vremenu ili je ovdje riječ o najvišem stupnju laži i licemjerja!

Da je pravde, da je poštenja, da je ljudske hrabrosti i uspravnosti Aleksandra Vučića bi dočekale prazne i gluhe ulice Novog Pazara, jer ako oni dočekuju četničkog vojvodu onako kako je nekad dočekivan Maršal Tito, onda osim istine da je istorija stala u pojedinim dijelovima Srbije postoji i ona mnogo stravičnija istina: da je sve ovo što mi živimo laž, da su nam građani skloni golemoj laži!

Bio sam poslije toga na svečanoj sjednici grada Novog Pazara, čak sam sjedio u blizini najviših zvaničnika vlade Republike Srbije. Manje sam gledao u pozornicu, a više u vrhove svojih cipela?!

Jer, Gradimir Gojer se stidio te noći u ime svih građana Novog Pazara onoga što se desilo tog podneva.

Jadan je narod čije je pamćenje kratko!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Čudo kazališnog zastora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedna od stvari koje su me uzbuđivale u djetinjstvu i tokom cijelog polustoljetnog rada darovanog umjetnosti teatra bio je kazališni zastor. Taj je zastor krio najljepše snovite pozorničke prizore… Bilo je neke mistike, uvijek kada sam očekivao da zastor podizanjem otvori nove ljepote igre, pjesme, glazbenih doživljaja

 

Dugo bavljenje teatrom koje je jačalo umjetničku strast a eliminiralo bilo kakve oblike rutinskoga obavljanja artističkih zadataka, kod mene je pobuđivalo dodatne “stimulative”,koji su ponekada bili bizarni detalji, a češće stvarno značajne činjenice klasičnog i modernog teatra.

Jedna od stvari koje su me uzbuđivale u djetinjstvu i tijekom cijelog polustoljetnog rada darovanog umjetnosti teatra bio je kazališni zastor. Taj je zastor krio najljepše snovite pozorničke prizore… Bilo je neke mistike, uvijek kada sam očekivao da zastor podizanjem otvori nove ljepote igre, pjesme, glazbenih doživljaja.

O tome što je zapravo kazališni zastor počeo sam iznimno seriozno razmišljati nakon što sam se susreo sa nevjerojatnom tkanicom koju je u džinovskoj dimenzioniranosti postavila Jagoda Buić europski relevantna umjetnica.  Ona je svoja iskustva sticala u radu sa tkaljama iz tzv privatne manufakture. Medjutim,  tu se ne radi o slikanom panou već o tkanju, a moja fascinacija je posebno postala jarko zažagrenom kada sam gledao u više kazališnih kuća oslikane zastore slikara Matka Trebotića. Trebotić, inače jedan od najznačajnijih hrvatskih suvremenih likovnih stvaralaca svoje je zastore imaginirao mediteranskom raspjevanošču, sjajnim kombinacijama njemu pristajućih boja ,stalno se trudeći da u neku ruku”pomiri” tradicionalno i suvremeno osjećanje, što je i inače imanentno teatru anženeral,  da sa mišljenjem praktične funkcionalnosti ne”povrijedi” jedan svojevrsni kazališni kanon.

Trebotićevi zastori, poglavito oni u splitskom HNK i zadarskom kazalištu fini su prolog za sva buduća”skrivena”značenja koja predstava nosi a u isto doba kao i zastori Jagode Buić oni su umjetnina”za sebe” dakle i izvan kazališnog konkretnog akta i kazališnosti uopće. Zato sam u ta dva teatra nerijetko zalazio da “naparim” oči na čistoj izvornoj likovnoj umjetnosti!

Umjetnost zastora Jagode Buić i Matka Trebotića ozbiljni su visovi likovne umjetnosti na južnoslavenskim prostorima. Danas, a ubijeđen sam i u futurima našim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Dževke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovaj Periskop rezervirsan je spomen na prvu violinu Sarajevske filharmonije i svojedobnog direktora opere Narodnog pozorišta Sarajevo Mr Dževada Šabanagića. Iz mojih misli ne izlaze dvije slike:  ona kako Dževke sa svojim”ćemanetom” silazi na Baščaršiju i ona, kad granata sa četničkih položaja pada pred ulaz dvorane na Mojmilu  a  on ne  pomišlja da uskrati užitke glazbe stanovnicima Šehera

 

Moje sarajevske godine skoro pa postaju zaborav. Ipak upečatljivost nekih osoba i pojedinih dogadjaja vezanih uz njih ne blijede tako lako iz sjećanja i pretvaraju se u jarke i snažne uspomene. Za ovaj Periskop rezerviran je spomen na prvu violinu Sarajevske filharmonije i svojedobnog direktora opere Narodnog pozorišta Sarajevo Mr Dževada Šabanagića,koga su njegova raja sa Vratnika popularno zvala Dževke. I danas iz mojih misli ne izlaze dvije slike:  ona kako maestro Šabanagić sa svojim”ćemanetom”  silazi na Baščaršiju i ona kad granata sa četničkih položaja pada pred ulaz dvorane na Mojmilu ,a maestro Šabanagić ne  pomišlja, bez obzira na ugrozu života članova svoga Gudačkog kvarteta,  da uskrati užitke europske glazbe stanovnicima Šehera…

Ne znam ni  broja koncerata koje je tijekom opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu Šabanagić darovao svome  napaćenom gradu…A u mladosti Dževke,  pasionirani pratitelj utakmica i navijač Fudbalskog kluba Sarajevo, fenomenalno je”valjao krpenjak” i slovio za rijetko talentiranog nogometaša. Budući prvi čovjek sarajevske Opere i prva violina sarajevskog filharmonijskog orkestra biće  dugo na meti emisara Želje i Sarajeva.

Kao koncert majstor doživio je pohvale od najvećih glazbenih autoriteta pa i velikog Zubina Mehte. Skroman i radin,  maestro Šabanagić i u poraću je gotovo fanatički volio violinu i tu ljubav kao profesor na predmetu kamerna muzika prenosio na generacije svojih studenata šireći fascinaciju europskom glazbom. Bio je i ostao njenim najsnažnijim propagatorom u Sarajevu i BiH. Kad imadnete priliku plemeniti čitatelji poslušajte Dževketovo ćemane. A  on će vam uz Baha i Šopena otsvirati i poneku sevdalinku, onako na uho i za dušu.

Jedinstven je,  jedan jedini maestro sa Vratnika! Naš neponovljivi Dževke.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kićenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kićenje Centra  Beograda  je jedna od opsjena stanja u srbijanskom društvu danas! Gorka opsjena! Naravno, ne i jedina.U Knez Mihajlovoj je čitav niz malih štandova na kojima trijumfira težak neukus

 

Jučerašnji izlazak u glavnu beogradsku šetnicu i kafeterije onkraj hotela Mažestik otpočeo sam”pregledom stanja” izloga prodavnica….Manje više, na svakom se koraku vidi enorman porast cijena kako obuće i odjeće/i ne”markirane”!!!/ jednako i prehrambenih proizvoda…Sad je uslijedio ljepši dio moje jučerašnje inspekcije središta beogradskog šetačkog carstva.

Dok sam sjedio u prijatnom kafeu Čokolada u centru grada promatrao sam kako već umjetno zagrijavane ljetnje bašte počinju kititi…Predbožićno je to i prednovogodišnje kićenje. Biti će nakon ovog kićenja znatno veseliji beogradski centar. Medjutim, niti ta šarolika lampionska rasvjeta neće nimalo umanjiti gorčinu kao posljedicu enormnog skoka cijena…Jer potrošačka košara više nije odslik mogućnosti gradjana srbijanske prestolnice… To kićenje tek je jedna od opsjena stanja u srbijanskom društvu danas! Gorka opsjena!

Naravno, ne i jedina, jer u Knez Mihajlovoj je čitav niz malih štandova na kojima trijumfira težak neukus i primitivizam:sportski dresovi od najjeftinijih tkanina, prizori Beograda uramljeni u ljetnje morske ramove, sve sa školjkama, zastave nogometnih klubova…Elem parada kiča i stravičnog neukusa.

Tu su i ulični svirači koji više”stružu” po žicama svojih glazbala nego što bi se moglo reći da muziciraju. U jesenjem danu kao navješću dolazećeg prosinca (kako sjajan jezički izričaj za posljednji mjesec u godini)  razmišljam sve manje zagledajući u talog kave u šalici koliko se ova slika razlikuje od one kojom trenutni srbijanski vlastodršci mašu dok urbi et orbi govore o strelovitom napretku srpske ekonomije, svakodnevno obećavajući ovdašnjem puku povećanje plaća i penzija, koje nikako da stignu..

Odlazim autobusom prema Ripnju i Barajevu i medju putnicima vidim dubinu siromaštva i materijalne (ali i duhovne) bijede grada u koji smo  nekada gledali kao nedostižan kulturni i civilizacijaki stratum…Završni akord ovoga Periskopa nastaje pred robnim centrom Lidl na Petlovom brdu.Kolona gradjana uporno i disciplinirano stoji pred objektom čekajući da ugrabe nešto od “pojeftinilog jada” na takozvanim akcijama…

Traju šarene laže, a ekonomska propast je istinska realnost.Kitili grad ne kitili bijeda ne kuca na vrata,ona je u domovima našim.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo