Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽO PRELEVIĆ, ADVOKAT IZ BEOGRADA I PREDSJEDNIK NVO LEX: Skupo kašnjenje Mladićeve predaje

Objavljeno prije

na

Hapšenje Ratka Mladića bilo je svjetski događaj. Žrtve zbog kojih je on na optužnici za genocid i u pritvoru Tribunala, nekako su ostale u drugom planu. Srpski zvaničnici i mediji su prednjačili u iznošenju kurioziteta sa Mladićevog saslušanja u Beogradu i njegovog ovdašnjeg pritvora. Pojavile su se i razne teorije zavjere o tome zašto je Mladić baš sada pronađen. Advokat Božo Prelević je jedan od rijetkih tumača ovog događaja koji je pažnju odvlačio na neka druga pitanja… MONITOR: Izjavili ste da je država zaslužila čestitke za pronalaženje i hapšenje Ratka Mladića.Vi, izgleda, nimalo ne vjerujete u „teorije zavjere” kojih je sve više, o tome da su nadležni za njegovo hapšenje već duže dobro znali gdje se on nalazi, pa čak i da su ga oni sami obezbjeđivali čekajući pogodan trenutak da ga „pokažu”?
PRELEVIĆ: Sve je „teorija zavere” i sve je razlog za polemiku. Da nam sutra kažu da smo ušli u EU, pola građana Srbije bi i to povezala sa nekom „teorijom zavere”, nekim zlom, smakom sveta ili slično. Svojevremeno je Duško Kovačević rekao: „Kad bi se građani izjašnjavali da li su za kugu ili protiv nje, odnos bi bio 51:49.” U bivšoj SFRJ su brižljivo negovane neistine, zablude i zavere i zato danas ove prostore uglavnom nastanjuje sluđeni narod i neozbiljna država. Na ovim prostorima jedino su vicevi ozbiljni, sve ostalo je neozbiljno. Nekada su gatare predviđale budućnost, a danas političke gatare predviđaju prošlost. Retuširanje istorije je zvezda vodilja u budućnost, zato niko ne zna ni šta je istina, a kad ne znate šta je istina, onda je sve zavera. Zavera, fikcija, virtuelno je politika, izgovor i izvinjenje. Istina o nama, o radu, o znanju, o sposobnostima, o poštenju, je bolna. Zato je neistina neophodna. Pogodan trenutak za hapšenje Mladića je odavno prošao, a predali smo ga u nepogodnom trenutku, jer je cena kašnjenja Srbije zbog Mladića straobalna.

MONITOR: Zar tim teorijama podršku ne daje ne samo to što je Mladić uhvaćen baš na dan dolaska Ketrin Ešton i onda kada je bilo potpuno jasno da je Bramercov izvještaj negativan, već i višegodišnje paradiranje akcijama potrage za Mladićem i drugim haškim optuženicima dan-dva pred posjetu haških tužilaca ili njihove izvještaje pred UN?
PRELEVIĆ: Ketrin Ešton je u Beogradu bila i pre deset dana, kao i Bramercov izveštaj, a za vlast bi bilo najbolje da su ga našli na početku ove Vlade, a ne na kraju. Politički rejting unutar zemlje im nije skočio, a sa pridruženjem se kasni.

MONITOR: Ipak, u posljednjih nekoliko dana, iz izjava Rasima Ljajića o Mladićevom skrivanju, saznali smo nešto više – da se pored već poznata tri vojna objekta skrivao po Vojvodini, a da je aprila 2006. u vrijeme Koštuničinog ličnog obećanja Karli del Ponte da će biti uhapšen do kraja aprila, stigao u jedno selo kod Sremske Mitrovice. To je bilo poznato i u tadašnjoj vladi, ali je Mladić izgleda bio pušten da napusti jedan od beogradskih stanova o kojima je javno saopšteno da se u to vrijeme skrivao. Da li je pušten ili se „izgubio” zato što nije pristao na dobrovoljnu predaju, a niko nije htio da ga hapsi?
PRELEVIĆ: Koštunica je imao drugačiji pristup, a to je dobrovoljna predaja. I za okrivljene i njihove porodice to je bio bolji pristup. Imali su od toga beneficije u Hagu, a zemlja nije imala potrese iznutra. Valjda je nešto iskrslo u pregovorima sa Mladićem, pa se on izgubio. Tako kažu. Ko zna šta je istina. Možda će nas mediji obavestiti da Mladić nije ni postojao. U svakom slučaju, hapšenje Mladića je skidanje velikog bremena sa leđa Srbije i na tome Srbiji treba čestitati. Nakon hapšenja sve bi bilo u redu da političari nisu počeli da daju izjave koje su toliko nekonzistentne da je onaj veliki pozitivan poen prekrila senka sumnji. Vole ljudi da kažu.

MONITOR: Koliko je uopšte korišćeno „sholastičko”, logičko istraživanje i zaključivanje u hvatanju haških optuženika, a posebno Karadžića i Mladića?
PRELEVIĆ: Dugo je Jugoslavijom kružio vic da na granici zemlje treba napisati pored natpisa Jugoslavija – „Ovde prestaje logika”. Ovde se logika nije zametnula. Zamislite haškog begunca Karadžića u svom tihovanju, kako drži predavanje pored ministra zdravlja na zvaničnom skupu i to kao Dr Dabić. Nema tu nikakve logike. Da biste ih logikom pronašli morali biste imati njihovu logiku. Mladić jeste bolestan i svakako se tim putem mogao pronaći, ali kao da je imao dobre informacije. Kao da je bio simpatičan nekome u obaveštajnim službama. Sećam se kad sam bio ministar, koliko su me ubeđivali da ne znaju gde je Mladić, a onda su objavili da su ga čuvali do juna 2002. godine. To je pitanje ko u stvari ima vlast.

MONITOR: Da li vam je, s tim u vezi, ipak čudno da su kuće njegovih bliskih rođaka u Vojvodini u jednom selu bosanskih kolonista, bile zaobilažene?
PRELEVIĆ: Čudno, mada ima informacija i da nisu zaobilažene, ali da nije bio tamo.

MONITOR: Bili ste na čelu nezavisne komisije koju je osnovao tadašnji prvi čovek SRJ Svetozar Marović, o stradanju dvojice gardista u kasarni u Topčideru. Komisija je zaključila da je mladiće neko ubio. Sada njihove porodice i advokati traže da se Mladić sasluša s tim u vezi.
PRELEVIĆ: Komisiju je formirao Vrhovni savet odbrane, a ne Marović, koji je bio jedan od članova, zajedno sa Tadićem, Filipom Vujanovićem i drugima. Sećam se jednog mog sukoba sa generalom Krgom na Vrhovnom savetu odbrane. Marović me pozva i šapnu mi na uvo: „Lakše malo, pobiće nas ovi”. Država je jako malo uradila da utvrdi kako je do toga došlo i time se predstavila kao zainteresovana strana, što je dodatno iskomplikovalo poziciju države. Naravno da očekujem istragu, ali kako ćete vi čoveka koji je jednom nogom u Hagu, a drugom u grobu, prisiliti da vam kaže istinu? Njegova volja. Ako nije bio tamo neka kaže gde je bio tada. To se da lako utvrditi.

MONITOR: Mladić bi o tome mogao biti saslušan i kasnije u pritvoru Haškog tribunala?
PRELEVIĆ: Mogao bi biti saslušan i tamo sa istim uspehom.

MONITOR: Iz Mladićeve pritvorske sobe i sa saslušanja, izašlo je ovih dana dosta bizarnih ali i zanimljivih svjedočenja i informacija. Tako je rečeno da je Mladić pored toga što je odbio da primi optužnicu i rekao da nije nizašta u vezi sa njom kriv, navodno rekao i to da bi oni koji su u Srebrenici ubijali trebalo da za to odgovaraju. Ako je to tačno, onda on ne negira ono što se u Srebrenici dogodilo sredinom jula 1995?
PRELEVIĆ: Kako možete negirati da je zločin ubiti ljude čije su ruke vezane, a ja mu držim pesnice da ga zdravlje posluži da izdrži suđenje i dokaže ko je to naredio, izveo, ko je nama tu ljagu na vrat okačio i zauvek nas obeležio.

MONITOR: Pohvalili ste ovdašnje vlasti jer nisu ubile nijednog haškog optuženika (u Bosni se to dešavalo od strane međunarodnih snaga) već ih privele međunarodnoj pravdi, a Zapad je, kažete, godinama odugovlačio sa isporučivanjima i suđenjima čak i nacistima, kao u SAD, Austriji i Mađarskoj. U vezi sa Srebrenicom, zanimljivi su navodi Florans Artman da su zapadne zemlje znale šta se događa u Srebrenici, da su to čak vidjele preko satelitskih snimaka, ali da je to bilo nešto kao cijena za budući mir u Bosni?
PRELEVIĆ: Da li je Florans Artman posle ove izjave bila osuđena u Haškom tribunalu? Jadna Florans! Zaboravila na disciplinu, pa izgovorila ponešto od zabranjenog.

Globalna selektivna pravda

MONITOR: Vaše je mišljenje da bi bilo dobro da se postupci Karadžiću i Mladiću spoje jer bi onda došlo do, za istinu, dragocjenog suočavanja njih dvojice koji se smatraju ključnim ljudima u odlučivanju o vođenju rata bosanskih Srba. Mladićev advokat već predviđa da njegov klijent neće živjeti do početka suđenja?
PRELEVIĆ: To je već pravna tehnika, strategija odbrane i strategija tužilaštva. Zbog mnogih stvari bi bilo dobro jednovremeno voditi postupak, ali to ne znači da će tako biti. Haški tribunal je osnovan za Ruandu i Jugoslaviju. Ostali su krivično neodgovorni do daljnjeg. Rat na Kosovu je počeo kad su neki Srbi ubili Krasnićija i njegovu familiju, što je okarakterisano kao žestoko kršenje običaja rata, za razliku od Bin Ladenove žene i dece ili Gadafijevog sina i unučića, no to je ta nova globalna selektivna pravda u kojoj se zločini dele na one koji su neprihvatljivi i naše podvige. Podsetiću, Naser Orlić je na slobodi jer je on ubijao civile uz puno poštovanje ljudskih prava i slobode izražavanja. Žao mi je što je Haški tribunal za ključne aktere rata selektivno grebao po površini. Što se tiče nižeg komandnog kadra, njegove presude su ostvarile u jednom stepenu cilj zbog koga je osnovan, a to je zadovoljenje pravde. Režiser ove tragedije nije samo jedan čovek. Najmanje troje, ne računajući inostranstvo.

Ovdje su svi slabi

MONITOR: Proces značajnom broju „Mladićevih jataka” već je vođen. I tu je bilo nelogično što se njihova imena objelodanjuju i oni optužuju bez naznaka da su prethodno od njih pribavljena neka saznanja u vezi sa Mladićevim kretanjem. To je djelovalo kao farsa…
PRELEVIĆ: Proces protiv njegovih jataka je započeo pod pritiskom iz inostranstva i u suštini je trebalo da bude pritisak da se Ratko Mladić sam preda. Istine radi treba reći da je za svaku zemlju teško da izruči svog državljanina za ratne zločine, a skoro smo videli kako jedna velika sila privodi pravdi, verovatno Božijoj, najtraženijeg teroristu. Da smo to kojim slučajem mi uradili, a kao jedini dokaz pružili fotografiju „zinutih” partijskih lidera, niko nas ne bi oprao. O principijelnosti međunarodne zajednice bi se moglo što šta reći, od Kurta Valdhajma, koji je čak bio predsednik jedne države, do Jožefa Kaca, osumnjičenog za ubistvo 300.000 Jevreja, koji je prošle godine preminuo u EU bez ijednog postupka. Nisu li SAD isporučili Artukovića kad je pao na nosila ili Ivana Demjanjuka kad više nije znao kako se zove. Nije li Petar Egner i dalje u SAD? Nije li Pinoče imao kakvu slabost, pa mu se nije moglo ni suditi? Jednostavno kad ste slabi, a ovde su svi slabi, onda na vas svako oštri onu stvar. Pa, ako ćemo i oko Srebrenice, nije li poprilična „hrabrost” holandskog bataljona predati sve građane iz zaštićene zone UN ljudima kojima su u ratu izginuli najbliži rođaci. Nikad istina nije tako jednostavna kako se nameće.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo