INTERVJU
BOŽO PRELEVIĆ, ADVOKAT IZ BEOGRADA I PREDSJEDNIK NVO LEX: Skupo kašnjenje Mladićeve predaje
Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Hapšenje Ratka Mladića bilo je svjetski događaj. Žrtve zbog kojih je on na optužnici za genocid i u pritvoru Tribunala, nekako su ostale u drugom planu. Srpski zvaničnici i mediji su prednjačili u iznošenju kurioziteta sa Mladićevog saslušanja u Beogradu i njegovog ovdašnjeg pritvora. Pojavile su se i razne teorije zavjere o tome zašto je Mladić baš sada pronađen. Advokat Božo Prelević je jedan od rijetkih tumača ovog događaja koji je pažnju odvlačio na neka druga pitanja… MONITOR: Izjavili ste da je država zaslužila čestitke za pronalaženje i hapšenje Ratka Mladića.Vi, izgleda, nimalo ne vjerujete u „teorije zavjere” kojih je sve više, o tome da su nadležni za njegovo hapšenje već duže dobro znali gdje se on nalazi, pa čak i da su ga oni sami obezbjeđivali čekajući pogodan trenutak da ga „pokažu”?
PRELEVIĆ: Sve je „teorija zavere” i sve je razlog za polemiku. Da nam sutra kažu da smo ušli u EU, pola građana Srbije bi i to povezala sa nekom „teorijom zavere”, nekim zlom, smakom sveta ili slično. Svojevremeno je Duško Kovačević rekao: „Kad bi se građani izjašnjavali da li su za kugu ili protiv nje, odnos bi bio 51:49.” U bivšoj SFRJ su brižljivo negovane neistine, zablude i zavere i zato danas ove prostore uglavnom nastanjuje sluđeni narod i neozbiljna država. Na ovim prostorima jedino su vicevi ozbiljni, sve ostalo je neozbiljno. Nekada su gatare predviđale budućnost, a danas političke gatare predviđaju prošlost. Retuširanje istorije je zvezda vodilja u budućnost, zato niko ne zna ni šta je istina, a kad ne znate šta je istina, onda je sve zavera. Zavera, fikcija, virtuelno je politika, izgovor i izvinjenje. Istina o nama, o radu, o znanju, o sposobnostima, o poštenju, je bolna. Zato je neistina neophodna. Pogodan trenutak za hapšenje Mladića je odavno prošao, a predali smo ga u nepogodnom trenutku, jer je cena kašnjenja Srbije zbog Mladića straobalna.
MONITOR: Zar tim teorijama podršku ne daje ne samo to što je Mladić uhvaćen baš na dan dolaska Ketrin Ešton i onda kada je bilo potpuno jasno da je Bramercov izvještaj negativan, već i višegodišnje paradiranje akcijama potrage za Mladićem i drugim haškim optuženicima dan-dva pred posjetu haških tužilaca ili njihove izvještaje pred UN?
PRELEVIĆ: Ketrin Ešton je u Beogradu bila i pre deset dana, kao i Bramercov izveštaj, a za vlast bi bilo najbolje da su ga našli na početku ove Vlade, a ne na kraju. Politički rejting unutar zemlje im nije skočio, a sa pridruženjem se kasni.
MONITOR: Ipak, u posljednjih nekoliko dana, iz izjava Rasima Ljajića o Mladićevom skrivanju, saznali smo nešto više – da se pored već poznata tri vojna objekta skrivao po Vojvodini, a da je aprila 2006. u vrijeme Koštuničinog ličnog obećanja Karli del Ponte da će biti uhapšen do kraja aprila, stigao u jedno selo kod Sremske Mitrovice. To je bilo poznato i u tadašnjoj vladi, ali je Mladić izgleda bio pušten da napusti jedan od beogradskih stanova o kojima je javno saopšteno da se u to vrijeme skrivao. Da li je pušten ili se „izgubio” zato što nije pristao na dobrovoljnu predaju, a niko nije htio da ga hapsi?
PRELEVIĆ: Koštunica je imao drugačiji pristup, a to je dobrovoljna predaja. I za okrivljene i njihove porodice to je bio bolji pristup. Imali su od toga beneficije u Hagu, a zemlja nije imala potrese iznutra. Valjda je nešto iskrslo u pregovorima sa Mladićem, pa se on izgubio. Tako kažu. Ko zna šta je istina. Možda će nas mediji obavestiti da Mladić nije ni postojao. U svakom slučaju, hapšenje Mladića je skidanje velikog bremena sa leđa Srbije i na tome Srbiji treba čestitati. Nakon hapšenja sve bi bilo u redu da političari nisu počeli da daju izjave koje su toliko nekonzistentne da je onaj veliki pozitivan poen prekrila senka sumnji. Vole ljudi da kažu.
MONITOR: Koliko je uopšte korišćeno „sholastičko”, logičko istraživanje i zaključivanje u hvatanju haških optuženika, a posebno Karadžića i Mladića?
PRELEVIĆ: Dugo je Jugoslavijom kružio vic da na granici zemlje treba napisati pored natpisa Jugoslavija – „Ovde prestaje logika”. Ovde se logika nije zametnula. Zamislite haškog begunca Karadžića u svom tihovanju, kako drži predavanje pored ministra zdravlja na zvaničnom skupu i to kao Dr Dabić. Nema tu nikakve logike. Da biste ih logikom pronašli morali biste imati njihovu logiku. Mladić jeste bolestan i svakako se tim putem mogao pronaći, ali kao da je imao dobre informacije. Kao da je bio simpatičan nekome u obaveštajnim službama. Sećam se kad sam bio ministar, koliko su me ubeđivali da ne znaju gde je Mladić, a onda su objavili da su ga čuvali do juna 2002. godine. To je pitanje ko u stvari ima vlast.
MONITOR: Da li vam je, s tim u vezi, ipak čudno da su kuće njegovih bliskih rođaka u Vojvodini u jednom selu bosanskih kolonista, bile zaobilažene?
PRELEVIĆ: Čudno, mada ima informacija i da nisu zaobilažene, ali da nije bio tamo.
MONITOR: Bili ste na čelu nezavisne komisije koju je osnovao tadašnji prvi čovek SRJ Svetozar Marović, o stradanju dvojice gardista u kasarni u Topčideru. Komisija je zaključila da je mladiće neko ubio. Sada njihove porodice i advokati traže da se Mladić sasluša s tim u vezi.
PRELEVIĆ: Komisiju je formirao Vrhovni savet odbrane, a ne Marović, koji je bio jedan od članova, zajedno sa Tadićem, Filipom Vujanovićem i drugima. Sećam se jednog mog sukoba sa generalom Krgom na Vrhovnom savetu odbrane. Marović me pozva i šapnu mi na uvo: „Lakše malo, pobiće nas ovi”. Država je jako malo uradila da utvrdi kako je do toga došlo i time se predstavila kao zainteresovana strana, što je dodatno iskomplikovalo poziciju države. Naravno da očekujem istragu, ali kako ćete vi čoveka koji je jednom nogom u Hagu, a drugom u grobu, prisiliti da vam kaže istinu? Njegova volja. Ako nije bio tamo neka kaže gde je bio tada. To se da lako utvrditi.
MONITOR: Mladić bi o tome mogao biti saslušan i kasnije u pritvoru Haškog tribunala?
PRELEVIĆ: Mogao bi biti saslušan i tamo sa istim uspehom.
MONITOR: Iz Mladićeve pritvorske sobe i sa saslušanja, izašlo je ovih dana dosta bizarnih ali i zanimljivih svjedočenja i informacija. Tako je rečeno da je Mladić pored toga što je odbio da primi optužnicu i rekao da nije nizašta u vezi sa njom kriv, navodno rekao i to da bi oni koji su u Srebrenici ubijali trebalo da za to odgovaraju. Ako je to tačno, onda on ne negira ono što se u Srebrenici dogodilo sredinom jula 1995?
PRELEVIĆ: Kako možete negirati da je zločin ubiti ljude čije su ruke vezane, a ja mu držim pesnice da ga zdravlje posluži da izdrži suđenje i dokaže ko je to naredio, izveo, ko je nama tu ljagu na vrat okačio i zauvek nas obeležio.
MONITOR: Pohvalili ste ovdašnje vlasti jer nisu ubile nijednog haškog optuženika (u Bosni se to dešavalo od strane međunarodnih snaga) već ih privele međunarodnoj pravdi, a Zapad je, kažete, godinama odugovlačio sa isporučivanjima i suđenjima čak i nacistima, kao u SAD, Austriji i Mađarskoj. U vezi sa Srebrenicom, zanimljivi su navodi Florans Artman da su zapadne zemlje znale šta se događa u Srebrenici, da su to čak vidjele preko satelitskih snimaka, ali da je to bilo nešto kao cijena za budući mir u Bosni?
PRELEVIĆ: Da li je Florans Artman posle ove izjave bila osuđena u Haškom tribunalu? Jadna Florans! Zaboravila na disciplinu, pa izgovorila ponešto od zabranjenog.
Globalna selektivna pravda
MONITOR: Vaše je mišljenje da bi bilo dobro da se postupci Karadžiću i Mladiću spoje jer bi onda došlo do, za istinu, dragocjenog suočavanja njih dvojice koji se smatraju ključnim ljudima u odlučivanju o vođenju rata bosanskih Srba. Mladićev advokat već predviđa da njegov klijent neće živjeti do početka suđenja?
PRELEVIĆ: To je već pravna tehnika, strategija odbrane i strategija tužilaštva. Zbog mnogih stvari bi bilo dobro jednovremeno voditi postupak, ali to ne znači da će tako biti. Haški tribunal je osnovan za Ruandu i Jugoslaviju. Ostali su krivično neodgovorni do daljnjeg. Rat na Kosovu je počeo kad su neki Srbi ubili Krasnićija i njegovu familiju, što je okarakterisano kao žestoko kršenje običaja rata, za razliku od Bin Ladenove žene i dece ili Gadafijevog sina i unučića, no to je ta nova globalna selektivna pravda u kojoj se zločini dele na one koji su neprihvatljivi i naše podvige. Podsetiću, Naser Orlić je na slobodi jer je on ubijao civile uz puno poštovanje ljudskih prava i slobode izražavanja. Žao mi je što je Haški tribunal za ključne aktere rata selektivno grebao po površini. Što se tiče nižeg komandnog kadra, njegove presude su ostvarile u jednom stepenu cilj zbog koga je osnovan, a to je zadovoljenje pravde. Režiser ove tragedije nije samo jedan čovek. Najmanje troje, ne računajući inostranstvo.
Ovdje su svi slabi
MONITOR: Proces značajnom broju „Mladićevih jataka” već je vođen. I tu je bilo nelogično što se njihova imena objelodanjuju i oni optužuju bez naznaka da su prethodno od njih pribavljena neka saznanja u vezi sa Mladićevim kretanjem. To je djelovalo kao farsa…
PRELEVIĆ: Proces protiv njegovih jataka je započeo pod pritiskom iz inostranstva i u suštini je trebalo da bude pritisak da se Ratko Mladić sam preda. Istine radi treba reći da je za svaku zemlju teško da izruči svog državljanina za ratne zločine, a skoro smo videli kako jedna velika sila privodi pravdi, verovatno Božijoj, najtraženijeg teroristu. Da smo to kojim slučajem mi uradili, a kao jedini dokaz pružili fotografiju „zinutih” partijskih lidera, niko nas ne bi oprao. O principijelnosti međunarodne zajednice bi se moglo što šta reći, od Kurta Valdhajma, koji je čak bio predsednik jedne države, do Jožefa Kaca, osumnjičenog za ubistvo 300.000 Jevreja, koji je prošle godine preminuo u EU bez ijednog postupka. Nisu li SAD isporučili Artukovića kad je pao na nosila ili Ivana Demjanjuka kad više nije znao kako se zove. Nije li Petar Egner i dalje u SAD? Nije li Pinoče imao kakvu slabost, pa mu se nije moglo ni suditi? Jednostavno kad ste slabi, a ovde su svi slabi, onda na vas svako oštri onu stvar. Pa, ako ćemo i oko Srebrenice, nije li poprilična „hrabrost” holandskog bataljona predati sve građane iz zaštićene zone UN ljudima kojima su u ratu izginuli najbliži rođaci. Nikad istina nije tako jednostavna kako se nameće.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
ANA NENEZIĆ, VIŠA SARADNICA U ISTRAŽIVANJU NA INSTITUTU ZA NAPREDNE STUDIJE UCG: Politička kontrola nad institucijama, ključni problem
Objavljeno prije
4 danana
14 Novembra, 2026
Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Danas imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju
MONITOR: Ocijenili ste da najnoviji Izvještaj EK treba „čitati u cjelini“ i osim pohvala vidjeti ono što je Brisel podcrtao da nijesmo promijenili. Šta to nijesmo promijenili i može li nas to koštati završnice evropskog puta, imajući u vidu pozitivno raspoloženje Brisela?
NENEZIĆ: Nijesmo u dovoljnoj mjeri promijenili način na koji političke partije doživljavaju i koriste državne institucije. Politička kontrola nad institucijama i javnim resursima ostaje važan instrument očuvanja i raspodjele moći. To je jedan od ključnih problema koje ovogodišnji izvještaj otvara.
Ipak, ozbiljna bi bila greška potcijeniti ono što je Crna Gora ostvarila u posljednje tri godine. Od izvještaja iz 2023., kada je Komisija upozoravala na institucionalnu krizu, došli smo do realne mogućnosti završetka pregovora. Tome su doprinijeli povoljan geopolitički trenutak, politička odluka EU da ponovo pokrene proširenje i rad pregovaračke administracije. Problem nastaje kada se iz takve ocjene izvodi zaključak da je promjena političkog sistema završena.
EK i dalje upozorava na političke pritiske na pravosuđe, javne napade visokih funkcionera na tužilaštvo, mali broj pravosnažnih presuda za visoku korupciju, nedovoljnu profesionalizaciju javne uprave i zapošljavanje koje nije dosljedno zasnovano na stručnosti.
Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Šesnaest godina kasnije imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju.
Za partije je evropski napredak izuzetno važan izvor političkog legitimiteta, ali je kontrola nad zapošljavanjem, imenovanjima i javnim resursima istovremeno važan instrument političkog uticaja. Zbog toga nije nužno riječ samo o nedostatku kapaciteta ili razumijevanja evropskih standarda. Dio problema proizlazi iz činjenice da reforme, kada se dosljedno primjenjuju, ograničavaju onu političku moć koju partije nastoje da zadrže.
MONITOR: Šta nas može koštati završnice evropskog puta?
NENEZIĆ: Prije svega otvorena bilateralna pitanja, posebno sa Hrvatskom, eventualna unutrašnja politička blokada odluka neophodnih za završetak pregovora i ozbiljno nazadovanje u oblasti vladavine prava koje bi dovelo u pitanje već ostvarene rezultate.
Međutim, najveći rizik da, zbog uvjerenja da je članstvo izvjesno, potcijenimo činjenicu da završetak pregovora nije isključivo pitanje naše spremnosti, već i političke saglasnosti svih država članica. Komisija procjenjuje reformski napredak i daje preporuke, ali konačne odluke donose članice. To što Brisel ima izrazito pozitivan stav prema Crnoj Gori ne znači da će svaka država članica jednako procjenjivati naše rezultate ili zanemariti pitanja koja smatra važnim za svoje nacionalne interese.
Imamo rijetku priliku da završimo pregovore u izrazito povoljnim okolnostima. Ali politička podrška Brisela ne može zamijeniti ozbiljnu diplomatiju, stabilnost reformskog procesa i sposobnost domaćih aktera da zajednički državni interes stave iznad partijske koristi.
MONITOR: Ove sedmice tema je i sastanak predsjednika Milatovića i premijera Spajića, nakon podužeg vremena. Znači li Vam što taj sastanak u iščitavanju ovdašnje političke stvarnosti?
NENEZIĆ: Dobro je što je konačno došlo do sastanka predsjednika i premijera, prije svega zato što je elementarna institucionalna saradnja između nosilaca najviših državnih funkcija neophodna, nezavisno od njihovih političkih odnosa. Posebno u trenutku kada Crna Gora ulazi u završnicu pristupnih pregovora, u kojoj će biti potrebna intenzivna diplomatska aktivnost i obezbjeđivanje podrške svih država članica EU.
Nadam se da je jedno od važnih pitanja njihovog razgovora bilo i konačno rješavanje imenovanja ambasadora. Neodgovorno je da Crna Gora, dok nastoji da završi pregovore, nema ambasadora u Berlinu, jednom od najvažnijih političkih centara Evropske unije, a mandat šefa Misije pri EU u Briselu se već duže produžava privremenim rješenjima. Upražnjena su i druga ambasadorska mjesta u evropskim državama. Teško je govoriti o maksimalnoj diplomatskoj mobilizaciji za članstvo, a istovremeno nemati stabilno i potpuno diplomatsko predstavljanje na adresama na kojima se donose odluke od presudnog značaja za taj proces.
Bilo bi mnogo značajnije da je njihov razgovor bio posvećen rješavanju ovakvih konkretnih institucionalnih pitanja nego eventualnom dogovaranju termina narednih izbora, ili budućih političkih aranžmana.
MONITOR: Kako vidite političku scenu pred izbore naredne godine?
NENEZIĆ: Izbori 2027. će imati poseban značaj, ne samo zbog odnosa snaga među partijama, već prije svega zbog činjenice da će se na njima birati vlast koja bi, ukoliko se ostvari planirana dinamika pristupanja, trebalo da uvede Crnu Goru u EU. To je istorijska odgovornost, ali i trenutak koji bi mogao označiti početak nove faze političkog života u Crnoj Gori.
Politička scena trenutno je prilično fragmentisana, sa velikim brojem aktera čiji se odnosi ne mogu jednostavno svesti na podjelu vlast-opozicija.
Imamo izrazito heterogenu parlamentarnu većinu čiju saradnju dominantno održavaju zajednički interes za vršenje vlasti i evropska agenda, uprkos značajnim razlikama u političkim ciljevima. Istovremeno, DPS pokušava da povrati politički uticaj nakon gubitka vlasti 2020, PES nastoji da evropski napredak i ekonomske mjere kapitalizuje kao rezultate svog upravljanja, partije nekadašnjeg Demokratskog fronta prolaze kroz novo pozicioniranje, dodatno usložnjeno promjenama u Srbiji. Manje partije i manjinski politički subjekti zadržavaju značajan koalicioni potencijal. Zato će izborni rezultat biti samo dio političke jednačine kada dodjemo do faze formiranja većine nakon narednih izbora.
Posebno zanimljivo je pitanje na čemu će partije graditi političke platforme nakon što evropske integracije prestanu da budu centralno pitanje oko kojeg se legitimišu. U posljednjih dvadeset godina političku konkurenciju u Crnoj Gori u velikoj mjeri oblikovale su podjele oko državnog statusa i identiteta, zatim odnos prema DPS-u i potreba za smjenom dugogodišnje vlasti, dok su posljednjih godina evropske integracije i ekonomska obećanja dobili mnogo značajnije mjesto. Ali nijedna od tih promjena nije u potpunosti potisnula prethodne podjele.
Mislim da će djelovanje partija, u susret izbornoj kampanji, ići u dva pravca. Prvi je povratak intenzivnoj identitetskoj mobilizaciji, kroz ponovno otvaranje pitanja koja proizvode snažne emocionalne reakcije birača. Takva strategija uvijek je izbor partijama koje nemaju dovoljno uvjerljive rezultate ili konkretne javne politike koje bi ponudile građanima.
Drugi pravac, kojem se iskreno nadam, jeste da se politička konkurencija konačno u značajnijoj mjeri premjesti na teren javnih politika. Da partije počnu da se razlikuju prema tome kako namjeravaju da unaprijede zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stambenu dostupnost, infrastrukturu, kvalitet javnih usluga i mogućnosti za zapošljavanje. Da građani mogu uporediti ne samo obećanja o većim zaradama i penzijama, već i njihove efekte na svakodnevni život.
Ne bih zanemarila ni mogućnost da političku dinamiku uoči izbora značajno promijene događaji u Srbiji. Ukoliko nova vlast otvori dokumentaciju o finansijskim transferima, odnosima državnih institucija sa političkim i drugim organizacijama u Crnoj Gori ili eventualnim kanalima neformalnog uticaja, mogli bismo dobiti informacije koje će pojedine političke odnose prikazati u drugačijem svjetlu. Koliko bi takva saznanja uticala na našu političku scenu zavisiće od njihove sadržine.
Konačno, mislim da će jedan od važnijih izazova biti način na koji će se vrednovati rezultati vlasti nakon 2020. godine. Smjena DPS-a bila je važan demokratski događaj, a ubrzanje evropskih pregovora predstavlja konkretan uspjeh sadašnje vlasti. Međutim, šest godina kasnije legitimno je pitati i koliko smo promijenili način upravljanja institucijama, partijskog zapošljavanja i raspodjele javnih resursa. To su pitanja na koja će vlast morati da odgovori, dok će opozicija morati da pokaže da nudi drugačiji model upravljanja, a ne samo drugačiju raspodjelu moći.
Test naše sposobnosti
MONITOR: Odnosi Crne Gore i Hrvatske?
NENEZIĆ: To je jedan od ozbiljnijih spoljnopolitičkih izazova u završnici evropskih pregovora, ali i test naše sposobnosti da istovremeno zaštitimo državne interese i odgovorno pristupimo obavezama koje imamo prema susjedima.
Hrvatska ima legitimno pravo da insistira na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja, posebno onih koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina, nestale osobe, prava žrtava i imovinskopravne sporove. Ta pitanja su godinama zanemarivana a odgovornost snose različite crnogorske vlasti. Njihovo rješavanje treba da bude naš interes, nezavisno od evropskih integracija.
Mislim da je jednako važno razgraničiti legitimne bilateralne zahtjeve od eventualnih pokušaja da se proces evropskih integracija koristi kao instrument uticaja na unutrašnje političke odnose u Crnoj Gori. Hrvatska, kao država članica EU, ima pravo da insistira na ispunjavanju međunarodnih obaveza i poštovanju evropskih vrijednosti, ali bi bilo problematično ukoliko bi se ta pozicija koristila za određivanje poželjnih političkih partnera ili uticanje na sastav budućih parlamentarnih većina u Crnoj Gori
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: O najvažnijim stvarima ćutimo
Objavljeno prije
4 danana
14 Novembra, 2026
Scenarista filma „Crna truba“ za Monitor govori o crnogorskom mentalitetu, nasljeđu porodičnog ćutanja, mitovima o herojstvu, odgovornosti i iluziji da se od sopstvene prošlosti može pobjeći. „Pokušali smo da demistifikujemo te stvari, da razbijemo mitomaniju i prikažemo stvarnost u kojoj živimo“, kaže Bošković.
U crnogorskom društvu, u kojem se mnogo govori, najteža pitanja često ostaju bez odgovora. O porodičnim problemima se ćuti, prošlost se potiskuje, a očuvanje ugleda ponekad postaje važnije od istine. Upravo tim protivrječnostima bavi se film Crna truba, za koji je scenario napisao Stefan Bošković.
Kroz priču o uspješnom piscu koji se vraća u rodni kraj i suočava sa posljedicama saobraćajne nesreće, film otvara pitanja lične odgovornosti, porodičnih odnosa i društvenih obrazaca koji se prenose generacijama.
U razgovoru vođenom tokom AFA nagrada u Tivtu, Bošković govori o tome zašto je Crna truba izrazito crnogorski film, kako se iza tradicionalnih predstava o časti i herojstvu skrivaju duboke protivrječnosti i zbog čega vjeruje da umjetnost može pomoći društvu da se suoči sa sopstvenim zabludama.
MONITOR: „Crna truba“ donosi priču koja je duboko ukorijenjena u crnogorski mentalitet, ali istovremeno otvara univerzalna pitanja krivice i odgovornosti. Koliko je važno da lokalna priča bude razumljiva i publici koja ne poznaje Crnu Goru?
BOŠKOVIĆ: Mislim da, kada se napravi neka univerzalna priča, poenta upravo i jeste da se ona lokalno oboji, da se ispriča kroz mentalitet i običaje koje mi možemo da ponudimo svijetu. Da ljudi koji nikada nijesu bili u Crnoj Gori mogu da vide jedan pogled na zemlju u kojoj živimo.Film je super medij upravo zbog toga što najbrže komunicira i najbrže dolazi do publike, i to najmasovnije publike.Priča jeste univerzalna. Dogodila se saobraćajna nesreća koja može da se dogodi svakome, na bilo kojoj tački svijeta. Ali ono što je mentalitetsko i lokalno u toj priči jeste način na koji se likovi prema tome odnose. I, naravno, kroz sve to pojavljuju se stvari koje su karakteristične za naš prostor.
MONITOR: U filmu se pokušava prikriti ono što se dogodilo, dok okolina istovremeno slavi uspjeh glavnog junaka, poznatog pisca. Koliko taj kontrast govori o društvu u kojem je predstava o nečijem ugledu često važnija od istine?
BOŠKOVIĆ: To je uvijek pitanje šta se radi i za čije dobro. I da li je bitan individualni život ili predstava o nekom kolektivu. Mislim da su to izazovi koje živimo maltene svakog dana.Mi se svakodnevno nalazimo u nekoj vrsti preispitivanja, i svojih života, i onoga što želimo da učinimo u budućnosti, i onoga što smo radili u prošlosti.To je stalno jedan niz odluka iza kojih treba da stanemo. I, u stvari, lako je odlučiti, ali stati iza tih odluka, to je ono što je bitno.
MONITOR: Govoreći o filmu, ističete i njegov odnos prema crnogorskoj tradiciji, herojstvu i mitovima na kojima je građena predstava o našem društvu. Da li je „Crna truba“ i pokušaj da se ta idealizovana slika preispita?
BOŠKOVIĆ: Jeste, i to je ono što je pomalo paradoksalno, pogotovo u Crnoj Gori. Zato ističem da je Crna truba baš crnogorski film.On i mentalitetski ima neka naslanjanja na Živka Nikolića, u određenom smislu, ali se opet pravi otklon od toga.To je odnos prema tradiciji, prema herojstvu i prema svemu onome na čemu, čini mi se, Crna Gora nekako leži.Mi smo tim filmom pokušali malo da demistifikujemo sve to, da se ta mitomanija razbije i da se, u stvari, prikaže stvarnost u kojoj živimo.
MONITOR: Naslov „Crna truba“ ima posebno značenje u samoj priči. Glavni junak je pisac, a njegova književnost na neobičan način počinje da određuje njegov stvarni život. Šta ste željeli da pokažete tim odnosom između fikcije i stvarnosti?
BOŠKOVIĆ:Crna truba je naslov knjige koju je napisao glavni lik, pisac, i na čijoj promociji prisustvujemo na samom početku filma, u Zagrebu, prije nego što se vrati u rodno Grahovo.Poenta je da će knjiga koju je napisao, u stvari, izdiktirati njegov dalji život koji vidimo u filmu.To je neka inverzija onoga kada ljudi kažu da život diktira umjetnost. U ovom slučaju umjetnost i fikcija njemu diktiraju realnost.Ja to posmatram i iz svoje vizure, naravno, kao pisac koji je pisao o piscu. Mnogo je lakše u knjizi biti moralan, kada kroz svoje likove progovaraš.Pisci su mahom svi veoma etični u svojim knjigama, ali onda, kada se čovjek bukvalno nađe u istoj situaciji, ne postupi onako kako bi postupio njegov lik.Skloni smo nekako da ubijedimo sebe u tu laž. I na neki način se film i time bavi.
MONITOR: Glavni junak se poslije godina provedenih daleko od rodnog kraja vraća u Grahovo, ali ga tamo čekaju još teže moralne dileme. Zašto ljudi često vjeruju da promjenom mjesta mogu pobjeći od onoga što ih opterećuje?
BOŠKOVIĆ: Bježimo stalno. To je ta iluzija u kojoj mislimo da će geografska udaljenost, koliko god bili daleko od mjesta u kojem smo formirani i nastali, učiniti da neke stvari nestanu.Isto tako mislimo da će ih vrijeme izbrisati. Ali nije jednostavno. To je neka druga vrsta kategorije.To je jedno mentalno stanje i taj povratak ili bijeg jednostavno ne može da se izbriše fizičkom udaljenošću i protokom vremena.I zato mi je jako bitno da još jednom kažem zašto je ovo crnogorski film. Zato što je pun tišine. Mi smo sve stvari, generalno, i u porodici, jer je ovo isto jedna porodična priča, porodična drama, nekako rješavali tom tišinom, ćutanjem i prećutkivanjem.A to su stvari koje nekada moraju da izbiju. I kada izbiju, onda se desi katastrofa.
MONITOR: Ćutanje je jedna od centralnih tema filma. Koliko je ono povezano sa načinom na koji su generacije u Crnoj Gori odrastale, posebno kada je riječ o odnosima roditelja i djece?
BOŠKOVIĆ: Sjećam se, kada sam ja bio dijete, ti razgovori su bili rijetki. Čitava moja generacija sa roditeljima gotovo nikada nije pričala o problemima koje imamo. Jednostavno, to nasljeđe ćutanja, toga što se prećuti, nastavlja se i na djecu. To je ovdje, čini mi se, vrlo jasno prikazano i mislim da to jeste problem.Ima tu nečega potpuno paradoksalnog, kao i u svemu u Crnoj Gori, a to je da smo toliko pričljiva nacija, a da nekako, kada se priča o ozbiljnim stvarima i kada se otvore ozbiljna pitanja, uvijek ćutimo.
MONITOR: Može li se to porodično ćutanje posmatrati i kao širi društveni problem? Koliko nas može koštati to što prećutkujemo stvari sa kojima bi trebalo da se suočimo?
BOŠKOVIĆ: Mislim da nije normalno da jedno društvo na tome gradi i svoju naciju, i svoju realnost, i svoju stvarnost.Čini mi se da se to mijenja. Upravo ovim stvarima, umjetnošću i raznim drugim vidovima dešifrovanja i razbijanja tih iluzija, pomaže se da se te stvari malo demistifikuju.I nije suština pobjeći nigdje. Mislim, niti će se išta riješiti ako ja sada odem da živim na selo.Nije to poenta. Poenta je da živimo tu i da se non-stop sučeljavamo sa tim stvarima i pokušavamo da ih rješavamo.
MONITOR: Sa druge strane, živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o društvenim problemima, ali nije uvijek jasno šta stoji iza javno izgovorenih stavova. Da li je danas dovoljno samo biti glasan?
BOŠKOVIĆ: Jeste, ali opet, s druge strane, mislim da je sve to nekako postalo dvostrano. Čak i oni koji su glasni nijesu glasni iz pravih razloga.Onda je sve to jedan čitav, čini mi se, cirkus u kojem je teško više razaznati šta je tačno, šta nije, ko iz kojih interesa šta radi.Sve je nekako kratkotrajno, jer novi dan zatrpava već ono što je bilo aktuelno prethodnog dana.Ne znam kako da se odnosim prema tome, a nijesam siguran ni da ljudi znaju kako da se odnose. Ali mislim da će vrijeme to iščistiti i da će se pokazati neke stvari.Mislim, svemu postoji granica, pa i tome.
MONITOR: Film ne nudi jednostavan odgovor ni u završnici. Zašto ste odlučili da pitanje krivice i odgovornosti glavnog junaka ostavite otvorenim za različita tumačenja?
BOŠKOVIĆ: Ima mnogo toga što smo namjerno ostavili neizgovorenim, ali, recimo, kraj je potpuno otvoren i ostavljen publici, odnosno gledaocu, da ga tumači na način na koji želi. Da li je on prihvatio tu krivicu ili nije, ostaje otvoreno.To može da se tretira i može da se zaključi i jedno i drugo iz mnogo stvari. Ja znam šta sam želio, ali neko može jednostavno da izabere drugi kraj.
MONITOR: Koliko su za crnogorsku i regionalnu kinematografiju važni susreti poput AFA nagrada, posebno kada je riječ o povezivanju autora i vidljivosti njihovih projekata?
BOŠKOVIĆ: Veoma je značajno, i veoma je značajno zato što je regionalno i zato što je jako dobro za našu branšu da smo stalno upućeni jedni na druge. Manje-više, to su sve ljudi koji dijele slične ideološke stavove, bore se oko sličnih stvari, žele boljitak društva na sličan ili isti način. Mislim da su te zajednice koje se kroz festivale stvaraju veoma važne. Gledamo jedni drugima filmove, razgovaramo o projektima, radimo iste stvari, a na potpuno različite načine.Veoma nam je bitna ta podrška, bitna je vidljivost i bitno je da smo tu zajedno. Čini mi se da tako jačamo i samu zajednicu.Festivali poput ovoga su dragocjeni, pogotovo zato što imaju integritet. Tu je, naravno, i Sarajevo Film Festival i njegov značaj, Zagreb i drugi festivali, kao i ljudi koji stoje iza njih.Upravo su tim integritetom privukli autore i zbog toga je svima nama čast da budemo dio toga.
Nina MARKOVIĆ
Komentari
INTERVJU
RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Izborne pobjede su samo šansa za reforme
Objavljeno prije
2 sedmicena
8 Novembra, 2026
Profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim djelovima društva
MONITOR: Nakon poraza Orbana, Vučića, desnice u Brazilu, pao je i Donald Tramp. Neki bolji dani za svijet?
BOJOVIĆ : Porazi autoritarnih, kleptokratskih, nacionalističkih ili profašističkih režima uvijek su dobra vijest. Ali, najvažnije je da se izborne pobjede pretoče u javne politike koje će potisnuti ili marginalizovati maligne društvene snage i time omogućiti da ovaj fragilni, nasilnički i nepravedni svijet postane pristojnije mjesto za život. Međutim, profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim dijelovima društva.
MONITOR: Poslije pobjede Studentske liste u Srbiji, kazali ste, stvoreni su uslovi za demontažu malignog sistema. Rano je, ali kako vidite ono što se dešava u Srbiji prvih dana nakon pada Vučića?
BOJOVIĆ: Rano je govoriti o realnim potencijalima Studentske liste i njenoj sposobnosti da se nosi sa ubjedljivom izbornom pobjedom. Sve će biti jasnije nakon formiranja prve postvučićevske vlade od kojeće zavisiti budućnost Srbije ali i šireg okruženja. Za sada imamo samo radikalne političke najave, sporadična hapšenja i umjerene poruke prema susjedima ako izuzmemo par koještarija od strane onih koji su „poreklom“ iz Crne Gore.
Pobjednička izborna politika dobila je šansu da krene u istorijski obračun sa velikosrpskom ideologijom, dovođenje u red Srpske pravoslavne crkve, raskrinkavanje zločinačkog nasljeđa, kao i saniranje institucionalnog rasula i eliminaciju masovne korupcije i organizovanog kriminala. U najkraćem, Srbija će se ili konačno pokrenuti i evropeizirati ili potonuti pred izazovima koji je očekuju. Želim da vidim Srbiju koja će postati uzorna država i prosperitetno društvo i time prestati da bude balkansko strašilo i generator zločinačke politike.
MONITOR: Crna Gora nakon izbora u Srbiji?
BOJOVIĆ: Crna Gora je dobila priliku da koliko toliko počine od nacionalističkog beogradskog intervencionizma, makar do ulaska u Evropsku uniju. Usput, progresivna crnogorska javnost je pozdravila pobjedu Studentske liste u nadi da će njihov unutrašnji program biti u korist srpske države i društva, dok je dio bivše unionističke i litijaške javnosti koji nije volio Vučića, još jednom demonstrirao demonstrirao inferiornost i tradicionalnu spremnost da bude posluga i novih srpskih vlasti.
Što se tiče onih koji su bili dosljedna Vučićeva agentura njihova sudbina je za sada bliža političkom bunjištu, za razliku od neočetničkih prevrtljivaca poput Mandića ili Joanikija koji će biti prigrljeni makar od dijela novih beogradskih upravitelja.
MONITOR: Premijer Spajić zatražio je ispitivanje mogućeg stranog uticaja preko medija, M tel- ai Alta grupe. Kako to komentarišete?
BOJOVIĆ: Premijer je izrazito politički netalentovana i nepouzdana ličnost baš kao što je njegova partija smješa diletanata i provincijalnih populista. Baš kao što su dobro procijenili „kvalitet“ stupidnog i razarajućeg Euro modela tako su i procijenili da će politički profitirati od tzv. ispitivanja Vučićevog uticaja na medije i privredne subjekte u Crnoj Gori.
Umjesto toga, mogli bi za početak da ispitaju kako je nastao volšebni PES i da li je uticaj bivšeg srpskog režima i njegovih kontributora iz srpskog entiteta u BiH kreirao još jednu stranku u Crnoj Gori, i kako je Spajić ni iz čega napravio političku karijeru.
MONITOR: Ovih dana kod kuće je aktuelna tema – ko je imao više veza sa Vučićem, vlast ili opozicija?
BOJOVIĆ: Pravo pitanje je – ko nije imao direktnih ili indirektnih veza sa Vučićem. Svi ključni djelovi vlasti su očigledno bili Vučićeva ispostava ili beskičmeni pomagači njegove politike. To u dužem periodu važi i za vodeću sumornu opozicionu partiju ili za najmanju od opozicionih parlamentarnih stranaka koju predvodi ljubitelj „otvorenog Balkana“ i potpisnik tzv. temeljnog ugovora.
MONITOR: I CrnuGoru uskoro očekuju izbori. Kako vidite političku scenu pred 2027.?
BOJOVIĆ: Kao koncentraciju trule, obmanjivačke i oportunističke političke klase koja po svim kriterijumima pripada prošlosti i dolazi iz prošlosti. Kada na njoj vidimo „evropsko ruho“ onda tek može da nam se smuči od političke scene koja po svemu liči na provincijalno vašarište gdje šibicari varaju prisutnu šatorijadu. Jedina politika koja u Crnoj Gori još ima smisla je ona politika koja bi se suprostavila i vlasti i opoziciji i ponudila reformatorski program koji bi iz temelja prodrmao ovu rašivenu državu i primitivizovano društvo. Sve drugo je ne samo već viđeno već je i tradicionalno presipanje iz šupljeg u prazno.
MONITOR: Stigao je novi izvještaj EK. Uobičajeno, traži se poboljšanje rezultata u dijelu istraga i presuda u slučajevima visoke korupcije, završetak ustavnih promjena, pominje Spajićev Euro model, kao potencijalni rizik za javne finansije. Kako vidite ocjene EK?
BOJOVIĆ: Izvještaj EK je očigledno u funkciji geopolitičke odluke Brisela da se Crna Gora konačno ugura u Evropsku uniju. Njegovi ohrabrujući djelovi imaju za cilj da raspalu vlast i gnjilu opoziciju motivišu da ne pucaju sebi u koljena kada je Crna Gora već dovučena u predvorje EU. Kritički tonovi imaju za cilj da upozore vlast da ne glumi kvalifikovanu upravu kada svi znaju da se radi o skupini političkih amatera i institucionalnih pacera.
Otuda je i upozoravajuće spominjanje najavljenog ekonomskog eksperimenta gdje je Spajiću jasno rečeno da se ne igra sa javnim finansijama, fiskalnim okvirom i domaćom privredom jer Briselu ne pada na pamet da se već iduće godine bavi sanacijom posljedica neuke i trampističke politike koja je već sada prekršila mastriške kriterijume.
MONITOR: Mi i Evropa?
BOJOVIĆ: Bićemo anektirani što je imajući u vidu neodgovornu, pohlepnu i drugorazrednu političku klasu i “prosvijećeno” biračko tijelo odličan i nezaslužen ishod za većinsku Crnu Goru.
Znatna manjina je u Crnoj Gori bila Evropa i prije četiri decenije baš kao i danas, dok je većina bila i ostala u raljama palanačkog duha koji u EU vidi samo materijalnu korist dok i dalje gusla o “tradicionalnim vrijednostima”i bježi od svake promjene koja će ih učiniti boljim od onoga što jesu.
Milena PEROVIĆ
Komentari

INSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
EU PUT I NEKAŽNJENI RATNI ZLOČINI: Saglasni u zaboravu
STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…
Izdvajamo
-
IN ENGLISH2 sedmiceBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH2 sedmiceUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
IN ENGLISH1 danINSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
-
IN ENGLISH2 sedmiceDROUGHT AND TWO WARS CREATE GRAIN SHORTAGE: On the brink of global famine
-
DRUŠTVO4 sedmiceŠKOLE NA SJEVERU: Za deceniju 4000 manje osnovaca
-
DRUŠTVO4 sedmiceBUDVA IZMEĐU DVA MEĐUNARODNA KONKURSA: Za ideje utrošeno 300.000 a promenada i dalje čeka
-
DRUŠTVO4 sedmiceDRI DALA DVOSTRUKO NEGATIVNO MIŠLJENJE MINISTARSTVU ZDRAVLJA: Milioni bez potpunog revizorskog traga
-
Izdvojeno4 sedmiceNEIZVJESNA SUDBINA RATOVA U UKRAJINI I IRANU: Trampu nisu potrebna mirna rješenja prije sporazuma s Kinom
