Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR NA UNIVERZITETU ALBERTE, KANADA: Nalogodavci zločina hoće da ućutkaju svjedoke

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakav će efekat imati nedavno objelodanjivanje zapisnika Vrhovnog Savjeta odbrane SFRJ/SRJ kada je riječ o Crnoj Gori i ratovima iz devedesetih? PAVLOVIĆ: Nadam se da, nakon što su objavljeni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane, niko više neće sporiti činjenicu da Crna Gora jeste učestvovala u ratovima koji su pratili raspad bivše SFRJ. Zločini koji su se dogodili na tlu Crne Gore se, stoga, moraju posmatrati u tom kontekstu. Crnogorski političari iz tog perioda ne mogu dalje da se pretvaraju da su bili u zabludi i da nijesu znali šta se dešava. Naravno, nijesam toliko naivan da očekujem njihova skrušena priznanja i posipanje pepelom. Ipak, ovi zapisnici su veoma važni za profesionalne istoričare, pošto smo sada u prilici da dokumentujemo ono što smo odavno znali, ali nijesmo mogli da dokažemo. Nadam se da ovaj dokazni materijal može inicirati korekcije ranije donešenih odluka međunarodnih sudskih organa. Takođe se nadam da će od sada istorija raspada bivše SFRJ biti pisana drugačijom olovkom.

MONITOR: Nakon oslobađajuće sudske presude optuženih za deportaciju bosanskih izbjeglica ponovo je aktuelizovana inicijativa o podizanju spomenika žrtvama od strane nekoliko NVO, što je i Vlada Crne Gore podržala. Šta, po Vašem mišljenju, može da simboliše spomenik pošto taj državni zločin još nije rasvijetljen, odnosno za njega još niko nije okrivljen u Crnoj Gori?
PAVLOVIĆ: Nemam razloga da sumnjam da je inicijativa nevladinih organizacija za komemoraciju deportovanih i likvidiranih izbjeglica bila proizvod bilo čega drugog osim želje da se iskaže dužno poštovanje prema žrtvama. Ova inicijativa može biti i rezultat naivnosti crnogorskog NVO sektora, kao i nedovoljnog promišljanja šireg okvira koji je neophodan da bi ta komemoracija bila smislena. Zato su predlagači i upali u zamku onih koji nastoje da revidiraju blisku prošlost i operu svoje ratne biografije. Okvir o kojem govorim ima dva važna elementa. Prvi je da je Crna Gora učestvovala u ratovima 1990-tih, a drugi da se u ovom slučaju radilo o državnom zločinu. Dakle, svakom naporu da se žrtvama oda dužno poštovanje mora prethoditi jasno određivanje prema ova dva elementa, i nevladin sektor u Crnoj Gori, koji se tek odskora angažuje na problematici pomirenja i post-konfliktne rezolucije, mora se jasno odrediti prema ova dva kriterijuma. Ovim NVO sektor, istovremeno, vrši pritisak na državu Crnu Goru i njene institucije da zakonski sankcionišu zločin deportacije. Uvjeren sam da će najdostojanstveniji spomenik žrtvama ovog državnog zločina biti podignut onda kada se utvrdi ko je politički, komandno i krivično odgovoran za njihovu smrt, i kada se odgovorni sudski procesuiraju. U protivnom, podizanjem spomenika za žrtve čiji se ubojica ne zna, te žrtve se iznova dehumanizuju, a proces utvrđivanja odgovornosti zaustavlja. Takav spomenik bi bio simbol našeg kukavičluka da se suočimo sa sopstvenim ružnim licem iz ratnih 1990-tih, i bio bi mrlja na obrazu demokratske Crne Gore.

Treba upozoriti da ova i slične inicijative pokazuju sofisticiranost strategije kojom strukture moći u Crnoj Gori instrumentalizuju najreferentnije predstavnike NVO sektora.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o REKOM-u?
PAVLOVIĆ: Uvijek sam smatrao da je REKOM Inicijativa dobra ideja koju treba još dublje promisliti i doraditi. Utvrđivanje istine o zločinima iz prošlosti i sakupljanje svjedočenja žrtava je od izuzetne važnosti, ali se time samo kreira nijema arhiva na osnovu koje nije lako saznati neophodne informacije o širem kontekstu u kojem se raspad bivše SFRJ desio. Smatram da ovoj ideji nedostaje ključni elemenat: utvrđivanje, odnosno dokumentovanje političke odgovornosti elita za ratove na našem prostoru.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen i sada aktuelan u Crnoj Gori – krivci postaju žrtve, a svjedoci zločina krivci? Zašto se zločini svode na puke izvršioce i otkud tolika hajka na nezgodne svjedoke ratnih zločina, kao što je, na primjer, medijsko-sudska hajka na Slobodana Pejovića?
PAVLOVIĆ: Niko ne voli svjedoke koji su spremni razotkriti prljavi veš, osuditi nepočinstva i prezreti nemoralnost. Svjedoci ratnih zločina su posebna kategorija. Njih podjednako ne vole izvršioci zločina, politički inicijatori, ali i mnogi koji su okrenuli glavu da ne vide patnju drugih. Svjedoci nas podsjećaju na sopstvenu krivicu, političko kalkulantstvo i kukavičluk da dignemo glas u zaštitu žrtava. Kada imate primjer državnog zločina, kakva je bila deportacija izbjeglica iz BiH, i kada postoji zavjera ćutanja kako bi se zaštitili nalogodavci i pomagači u izvršenju zločina, onda država radi sve da ućutka nezgodnog svjedoka. Na raspolaganju ima čitav arsenal alatki i mobenika koji jedva čekaju da riječju i slikom dokažu sopstvenu lojalnost. Paralelno sa pretvaranjem svjedoka u zločinca, država nastoji da zaštiti inicijatore zločina i održi privid legaliteta. Zato na optuženičke klupe dolaze izvršioci naređenja, a ne naredbodavci. Oslobađanje izvršilaca usljed nedostatka dokaza implicira nepostojanje odgovornosti naredbodavaca.

MONITOR: Zašto je sve to toliko važno donedavnom premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću?
PAVLOVIĆ: Milo Đukanović je svih ovih godina bio alfa i omega crnogorske politike i društvenog života. Funkcije koje je obavljao ga pozicioniraju u centar dešavanja tokom ratnih godina. Zločin deportacije o kojem sam ranije govorio je bio državni zločin, pošto je koncipiran i racionalizovan od strane tadašnjeg političkog rukovodstva Crne Gore, i logistički odrađen od strane policije Crne Gore. Iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane se jasno može zaključiti da je tadašnji politički vrh Crne Gore bio detaljno upoznat sa ovom akcijom, pa se linije političke i komandne odgovornosti mogu lako uspostaviti. Đukanović je jedna od važnih tačaka na toj liniji odgovornosti. Drugi zaključak koji se nameće nakon čitanja ovih zapisnika jeste jasna raspodjela zona odgovornosti između tadašnje Vojske Jugoslavije i snaga MUP-a. Aktivnosti paravojnih formacija u Crnoj Gori, na primjer, su bile u zoni nadležnosti MUP-a. Akcija hapšenja izbjeglica je takođe bila u toj zoni nadležnosti, pa je besmisleno tvrditi da predsjednik vlade nije bio upoznat s ovom važnom akcijom, ili nije dao odobrenje da njegov ministar unutrašnjih poslova pošalje onu tragičnu depešu. Sve je ovo uvod u konstataciju da bivši predsjednik crnogorske vlade ima jasan interes u formulisanju istorijske naracije koja njega abolira od svake odgovornosti. Istovremeno, njegove nekadašnje kolege su, čini se, sasvim legitimna meta zaštitnika lika i djela dugogodišnjeg predsjednika vlade Crne Gore. Đukanović je, mora se priznati, veoma vješt i pragmatičan političar. Njegov pragmatizam se, između ostalog, ogleda i u činjenici da je tokom posljednje dvije decenije, po potrebi, prihvatao i odbacivao raznolike ideološke modele, političke diskurse, i nacionalističke vizure. Bio je sposoban da sebe projektuje u javnosti onako kako je to zahtijevao određeni istorijski trenutak.

MONITOR: Pošto živite van Crne Gore imate priliku da pratite šta se o njoj piše i govori. Je li ona zaista lider svega najboljeg u regionu kako se često hvali ova vlast?
PAVLOVIĆ: Crnogorci su poznati kao faldžije. Ipak, ako se izuzmu periodični kominikei vašingtonskih lobista, s ove strane okeana se malo i rijetko čuje o Crnoj Gori. Ponekad se pomene u kontekstu problema interkontinentalne trgovine narkoticima. Pretpostavljam da se Crna Gora češće nađe u evropskoj štampi, nego što je to slučaj sa kanadskim ili američkim medijima. Crna Gora kao uspješna balkanska priča je, mislim, namijenjena isključivo za domaću upotrebu. Svaka vlast hvali samu sebe i veliča sopstvene uspjehe, pa ja tu naraciju interpretiram kao obavezni dio političkog marketinga i folklora.

I intelektualci su podmitljivi

MONITOR: Svjedoci smo olakog regrutovanja crnogorskih intelektulaca u službu režima. Zašto se to dešava?
PAVLOVIĆ: Intelektualna elita nije imuna na galantne ponude vlasti. Pogrešno je intelektualce smatrati nepodmitljivim, jer su rijetki primjeri apsolutnog integriteta. Ljudi mijenjaju mišljenje i tabore kada im se ponudi prihvatljiva alternativa. Ta alternativa je, gotovo uvijek, bliska stavu i mišljenju koje intelektualac napušta i mijenja. Ova promjena se često racionalizuje sladunjavom laži o tome da se sistem može promijeniti iznutra, i da osoba ne izdaje svoje proklamovane principe, već mijenja tačku iz koje želi da reformiše sistem. Ja se iskreno nadam da ova strategija neće uroditi plodom i da najgori đaci neće i ovaj put dobiti petice iz istorije jer su uspjeli da na svoju obalu premame naivne lučonoše istine i pomirenja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo