Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR NA UNIVERZITETU ALBERTE, KANADA: Nalogodavci zločina hoće da ućutkaju svjedoke

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakav će efekat imati nedavno objelodanjivanje zapisnika Vrhovnog Savjeta odbrane SFRJ/SRJ kada je riječ o Crnoj Gori i ratovima iz devedesetih? PAVLOVIĆ: Nadam se da, nakon što su objavljeni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane, niko više neće sporiti činjenicu da Crna Gora jeste učestvovala u ratovima koji su pratili raspad bivše SFRJ. Zločini koji su se dogodili na tlu Crne Gore se, stoga, moraju posmatrati u tom kontekstu. Crnogorski političari iz tog perioda ne mogu dalje da se pretvaraju da su bili u zabludi i da nijesu znali šta se dešava. Naravno, nijesam toliko naivan da očekujem njihova skrušena priznanja i posipanje pepelom. Ipak, ovi zapisnici su veoma važni za profesionalne istoričare, pošto smo sada u prilici da dokumentujemo ono što smo odavno znali, ali nijesmo mogli da dokažemo. Nadam se da ovaj dokazni materijal može inicirati korekcije ranije donešenih odluka međunarodnih sudskih organa. Takođe se nadam da će od sada istorija raspada bivše SFRJ biti pisana drugačijom olovkom.

MONITOR: Nakon oslobađajuće sudske presude optuženih za deportaciju bosanskih izbjeglica ponovo je aktuelizovana inicijativa o podizanju spomenika žrtvama od strane nekoliko NVO, što je i Vlada Crne Gore podržala. Šta, po Vašem mišljenju, može da simboliše spomenik pošto taj državni zločin još nije rasvijetljen, odnosno za njega još niko nije okrivljen u Crnoj Gori?
PAVLOVIĆ: Nemam razloga da sumnjam da je inicijativa nevladinih organizacija za komemoraciju deportovanih i likvidiranih izbjeglica bila proizvod bilo čega drugog osim želje da se iskaže dužno poštovanje prema žrtvama. Ova inicijativa može biti i rezultat naivnosti crnogorskog NVO sektora, kao i nedovoljnog promišljanja šireg okvira koji je neophodan da bi ta komemoracija bila smislena. Zato su predlagači i upali u zamku onih koji nastoje da revidiraju blisku prošlost i operu svoje ratne biografije. Okvir o kojem govorim ima dva važna elementa. Prvi je da je Crna Gora učestvovala u ratovima 1990-tih, a drugi da se u ovom slučaju radilo o državnom zločinu. Dakle, svakom naporu da se žrtvama oda dužno poštovanje mora prethoditi jasno određivanje prema ova dva elementa, i nevladin sektor u Crnoj Gori, koji se tek odskora angažuje na problematici pomirenja i post-konfliktne rezolucije, mora se jasno odrediti prema ova dva kriterijuma. Ovim NVO sektor, istovremeno, vrši pritisak na državu Crnu Goru i njene institucije da zakonski sankcionišu zločin deportacije. Uvjeren sam da će najdostojanstveniji spomenik žrtvama ovog državnog zločina biti podignut onda kada se utvrdi ko je politički, komandno i krivično odgovoran za njihovu smrt, i kada se odgovorni sudski procesuiraju. U protivnom, podizanjem spomenika za žrtve čiji se ubojica ne zna, te žrtve se iznova dehumanizuju, a proces utvrđivanja odgovornosti zaustavlja. Takav spomenik bi bio simbol našeg kukavičluka da se suočimo sa sopstvenim ružnim licem iz ratnih 1990-tih, i bio bi mrlja na obrazu demokratske Crne Gore.

Treba upozoriti da ova i slične inicijative pokazuju sofisticiranost strategije kojom strukture moći u Crnoj Gori instrumentalizuju najreferentnije predstavnike NVO sektora.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o REKOM-u?
PAVLOVIĆ: Uvijek sam smatrao da je REKOM Inicijativa dobra ideja koju treba još dublje promisliti i doraditi. Utvrđivanje istine o zločinima iz prošlosti i sakupljanje svjedočenja žrtava je od izuzetne važnosti, ali se time samo kreira nijema arhiva na osnovu koje nije lako saznati neophodne informacije o širem kontekstu u kojem se raspad bivše SFRJ desio. Smatram da ovoj ideji nedostaje ključni elemenat: utvrđivanje, odnosno dokumentovanje političke odgovornosti elita za ratove na našem prostoru.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen i sada aktuelan u Crnoj Gori – krivci postaju žrtve, a svjedoci zločina krivci? Zašto se zločini svode na puke izvršioce i otkud tolika hajka na nezgodne svjedoke ratnih zločina, kao što je, na primjer, medijsko-sudska hajka na Slobodana Pejovića?
PAVLOVIĆ: Niko ne voli svjedoke koji su spremni razotkriti prljavi veš, osuditi nepočinstva i prezreti nemoralnost. Svjedoci ratnih zločina su posebna kategorija. Njih podjednako ne vole izvršioci zločina, politički inicijatori, ali i mnogi koji su okrenuli glavu da ne vide patnju drugih. Svjedoci nas podsjećaju na sopstvenu krivicu, političko kalkulantstvo i kukavičluk da dignemo glas u zaštitu žrtava. Kada imate primjer državnog zločina, kakva je bila deportacija izbjeglica iz BiH, i kada postoji zavjera ćutanja kako bi se zaštitili nalogodavci i pomagači u izvršenju zločina, onda država radi sve da ućutka nezgodnog svjedoka. Na raspolaganju ima čitav arsenal alatki i mobenika koji jedva čekaju da riječju i slikom dokažu sopstvenu lojalnost. Paralelno sa pretvaranjem svjedoka u zločinca, država nastoji da zaštiti inicijatore zločina i održi privid legaliteta. Zato na optuženičke klupe dolaze izvršioci naređenja, a ne naredbodavci. Oslobađanje izvršilaca usljed nedostatka dokaza implicira nepostojanje odgovornosti naredbodavaca.

MONITOR: Zašto je sve to toliko važno donedavnom premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću?
PAVLOVIĆ: Milo Đukanović je svih ovih godina bio alfa i omega crnogorske politike i društvenog života. Funkcije koje je obavljao ga pozicioniraju u centar dešavanja tokom ratnih godina. Zločin deportacije o kojem sam ranije govorio je bio državni zločin, pošto je koncipiran i racionalizovan od strane tadašnjeg političkog rukovodstva Crne Gore, i logistički odrađen od strane policije Crne Gore. Iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane se jasno može zaključiti da je tadašnji politički vrh Crne Gore bio detaljno upoznat sa ovom akcijom, pa se linije političke i komandne odgovornosti mogu lako uspostaviti. Đukanović je jedna od važnih tačaka na toj liniji odgovornosti. Drugi zaključak koji se nameće nakon čitanja ovih zapisnika jeste jasna raspodjela zona odgovornosti između tadašnje Vojske Jugoslavije i snaga MUP-a. Aktivnosti paravojnih formacija u Crnoj Gori, na primjer, su bile u zoni nadležnosti MUP-a. Akcija hapšenja izbjeglica je takođe bila u toj zoni nadležnosti, pa je besmisleno tvrditi da predsjednik vlade nije bio upoznat s ovom važnom akcijom, ili nije dao odobrenje da njegov ministar unutrašnjih poslova pošalje onu tragičnu depešu. Sve je ovo uvod u konstataciju da bivši predsjednik crnogorske vlade ima jasan interes u formulisanju istorijske naracije koja njega abolira od svake odgovornosti. Istovremeno, njegove nekadašnje kolege su, čini se, sasvim legitimna meta zaštitnika lika i djela dugogodišnjeg predsjednika vlade Crne Gore. Đukanović je, mora se priznati, veoma vješt i pragmatičan političar. Njegov pragmatizam se, između ostalog, ogleda i u činjenici da je tokom posljednje dvije decenije, po potrebi, prihvatao i odbacivao raznolike ideološke modele, političke diskurse, i nacionalističke vizure. Bio je sposoban da sebe projektuje u javnosti onako kako je to zahtijevao određeni istorijski trenutak.

MONITOR: Pošto živite van Crne Gore imate priliku da pratite šta se o njoj piše i govori. Je li ona zaista lider svega najboljeg u regionu kako se često hvali ova vlast?
PAVLOVIĆ: Crnogorci su poznati kao faldžije. Ipak, ako se izuzmu periodični kominikei vašingtonskih lobista, s ove strane okeana se malo i rijetko čuje o Crnoj Gori. Ponekad se pomene u kontekstu problema interkontinentalne trgovine narkoticima. Pretpostavljam da se Crna Gora češće nađe u evropskoj štampi, nego što je to slučaj sa kanadskim ili američkim medijima. Crna Gora kao uspješna balkanska priča je, mislim, namijenjena isključivo za domaću upotrebu. Svaka vlast hvali samu sebe i veliča sopstvene uspjehe, pa ja tu naraciju interpretiram kao obavezni dio političkog marketinga i folklora.

I intelektualci su podmitljivi

MONITOR: Svjedoci smo olakog regrutovanja crnogorskih intelektulaca u službu režima. Zašto se to dešava?
PAVLOVIĆ: Intelektualna elita nije imuna na galantne ponude vlasti. Pogrešno je intelektualce smatrati nepodmitljivim, jer su rijetki primjeri apsolutnog integriteta. Ljudi mijenjaju mišljenje i tabore kada im se ponudi prihvatljiva alternativa. Ta alternativa je, gotovo uvijek, bliska stavu i mišljenju koje intelektualac napušta i mijenja. Ova promjena se često racionalizuje sladunjavom laži o tome da se sistem može promijeniti iznutra, i da osoba ne izdaje svoje proklamovane principe, već mijenja tačku iz koje želi da reformiše sistem. Ja se iskreno nadam da ova strategija neće uroditi plodom i da najgori đaci neće i ovaj put dobiti petice iz istorije jer su uspjeli da na svoju obalu premame naivne lučonoše istine i pomirenja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo