Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR NA UNIVERZITETU ALBERTE, KANADA: Nalogodavci zločina hoće da ućutkaju svjedoke

Objavljeno prije

na

srdja-pavlovic-1

MONITOR: Kakav će efekat imati nedavno objelodanjivanje zapisnika Vrhovnog Savjeta odbrane SFRJ/SRJ kada je riječ o Crnoj Gori i ratovima iz devedesetih? PAVLOVIĆ: Nadam se da, nakon što su objavljeni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane, niko više neće sporiti činjenicu da Crna Gora jeste učestvovala u ratovima koji su pratili raspad bivše SFRJ. Zločini koji su se dogodili na tlu Crne Gore se, stoga, moraju posmatrati u tom kontekstu. Crnogorski političari iz tog perioda ne mogu dalje da se pretvaraju da su bili u zabludi i da nijesu znali šta se dešava. Naravno, nijesam toliko naivan da očekujem njihova skrušena priznanja i posipanje pepelom. Ipak, ovi zapisnici su veoma važni za profesionalne istoričare, pošto smo sada u prilici da dokumentujemo ono što smo odavno znali, ali nijesmo mogli da dokažemo. Nadam se da ovaj dokazni materijal može inicirati korekcije ranije donešenih odluka međunarodnih sudskih organa. Takođe se nadam da će od sada istorija raspada bivše SFRJ biti pisana drugačijom olovkom.

MONITOR: Nakon oslobađajuće sudske presude optuženih za deportaciju bosanskih izbjeglica ponovo je aktuelizovana inicijativa o podizanju spomenika žrtvama od strane nekoliko NVO, što je i Vlada Crne Gore podržala. Šta, po Vašem mišljenju, može da simboliše spomenik pošto taj državni zločin još nije rasvijetljen, odnosno za njega još niko nije okrivljen u Crnoj Gori?
PAVLOVIĆ: Nemam razloga da sumnjam da je inicijativa nevladinih organizacija za komemoraciju deportovanih i likvidiranih izbjeglica bila proizvod bilo čega drugog osim želje da se iskaže dužno poštovanje prema žrtvama. Ova inicijativa može biti i rezultat naivnosti crnogorskog NVO sektora, kao i nedovoljnog promišljanja šireg okvira koji je neophodan da bi ta komemoracija bila smislena. Zato su predlagači i upali u zamku onih koji nastoje da revidiraju blisku prošlost i operu svoje ratne biografije. Okvir o kojem govorim ima dva važna elementa. Prvi je da je Crna Gora učestvovala u ratovima 1990-tih, a drugi da se u ovom slučaju radilo o državnom zločinu. Dakle, svakom naporu da se žrtvama oda dužno poštovanje mora prethoditi jasno određivanje prema ova dva elementa, i nevladin sektor u Crnoj Gori, koji se tek odskora angažuje na problematici pomirenja i post-konfliktne rezolucije, mora se jasno odrediti prema ova dva kriterijuma. Ovim NVO sektor, istovremeno, vrši pritisak na državu Crnu Goru i njene institucije da zakonski sankcionišu zločin deportacije. Uvjeren sam da će najdostojanstveniji spomenik žrtvama ovog državnog zločina biti podignut onda kada se utvrdi ko je politički, komandno i krivično odgovoran za njihovu smrt, i kada se odgovorni sudski procesuiraju. U protivnom, podizanjem spomenika za žrtve čiji se ubojica ne zna, te žrtve se iznova dehumanizuju, a proces utvrđivanja odgovornosti zaustavlja. Takav spomenik bi bio simbol našeg kukavičluka da se suočimo sa sopstvenim ružnim licem iz ratnih 1990-tih, i bio bi mrlja na obrazu demokratske Crne Gore.

Treba upozoriti da ova i slične inicijative pokazuju sofisticiranost strategije kojom strukture moći u Crnoj Gori instrumentalizuju najreferentnije predstavnike NVO sektora.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o REKOM-u?
PAVLOVIĆ: Uvijek sam smatrao da je REKOM Inicijativa dobra ideja koju treba još dublje promisliti i doraditi. Utvrđivanje istine o zločinima iz prošlosti i sakupljanje svjedočenja žrtava je od izuzetne važnosti, ali se time samo kreira nijema arhiva na osnovu koje nije lako saznati neophodne informacije o širem kontekstu u kojem se raspad bivše SFRJ desio. Smatram da ovoj ideji nedostaje ključni elemenat: utvrđivanje, odnosno dokumentovanje političke odgovornosti elita za ratove na našem prostoru.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen i sada aktuelan u Crnoj Gori – krivci postaju žrtve, a svjedoci zločina krivci? Zašto se zločini svode na puke izvršioce i otkud tolika hajka na nezgodne svjedoke ratnih zločina, kao što je, na primjer, medijsko-sudska hajka na Slobodana Pejovića?
PAVLOVIĆ: Niko ne voli svjedoke koji su spremni razotkriti prljavi veš, osuditi nepočinstva i prezreti nemoralnost. Svjedoci ratnih zločina su posebna kategorija. Njih podjednako ne vole izvršioci zločina, politički inicijatori, ali i mnogi koji su okrenuli glavu da ne vide patnju drugih. Svjedoci nas podsjećaju na sopstvenu krivicu, političko kalkulantstvo i kukavičluk da dignemo glas u zaštitu žrtava. Kada imate primjer državnog zločina, kakva je bila deportacija izbjeglica iz BiH, i kada postoji zavjera ćutanja kako bi se zaštitili nalogodavci i pomagači u izvršenju zločina, onda država radi sve da ućutka nezgodnog svjedoka. Na raspolaganju ima čitav arsenal alatki i mobenika koji jedva čekaju da riječju i slikom dokažu sopstvenu lojalnost. Paralelno sa pretvaranjem svjedoka u zločinca, država nastoji da zaštiti inicijatore zločina i održi privid legaliteta. Zato na optuženičke klupe dolaze izvršioci naređenja, a ne naredbodavci. Oslobađanje izvršilaca usljed nedostatka dokaza implicira nepostojanje odgovornosti naredbodavaca.

MONITOR: Zašto je sve to toliko važno donedavnom premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću?
PAVLOVIĆ: Milo Đukanović je svih ovih godina bio alfa i omega crnogorske politike i društvenog života. Funkcije koje je obavljao ga pozicioniraju u centar dešavanja tokom ratnih godina. Zločin deportacije o kojem sam ranije govorio je bio državni zločin, pošto je koncipiran i racionalizovan od strane tadašnjeg političkog rukovodstva Crne Gore, i logistički odrađen od strane policije Crne Gore. Iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane se jasno može zaključiti da je tadašnji politički vrh Crne Gore bio detaljno upoznat sa ovom akcijom, pa se linije političke i komandne odgovornosti mogu lako uspostaviti. Đukanović je jedna od važnih tačaka na toj liniji odgovornosti. Drugi zaključak koji se nameće nakon čitanja ovih zapisnika jeste jasna raspodjela zona odgovornosti između tadašnje Vojske Jugoslavije i snaga MUP-a. Aktivnosti paravojnih formacija u Crnoj Gori, na primjer, su bile u zoni nadležnosti MUP-a. Akcija hapšenja izbjeglica je takođe bila u toj zoni nadležnosti, pa je besmisleno tvrditi da predsjednik vlade nije bio upoznat s ovom važnom akcijom, ili nije dao odobrenje da njegov ministar unutrašnjih poslova pošalje onu tragičnu depešu. Sve je ovo uvod u konstataciju da bivši predsjednik crnogorske vlade ima jasan interes u formulisanju istorijske naracije koja njega abolira od svake odgovornosti. Istovremeno, njegove nekadašnje kolege su, čini se, sasvim legitimna meta zaštitnika lika i djela dugogodišnjeg predsjednika vlade Crne Gore. Đukanović je, mora se priznati, veoma vješt i pragmatičan političar. Njegov pragmatizam se, između ostalog, ogleda i u činjenici da je tokom posljednje dvije decenije, po potrebi, prihvatao i odbacivao raznolike ideološke modele, političke diskurse, i nacionalističke vizure. Bio je sposoban da sebe projektuje u javnosti onako kako je to zahtijevao određeni istorijski trenutak.

MONITOR: Pošto živite van Crne Gore imate priliku da pratite šta se o njoj piše i govori. Je li ona zaista lider svega najboljeg u regionu kako se često hvali ova vlast?
PAVLOVIĆ: Crnogorci su poznati kao faldžije. Ipak, ako se izuzmu periodični kominikei vašingtonskih lobista, s ove strane okeana se malo i rijetko čuje o Crnoj Gori. Ponekad se pomene u kontekstu problema interkontinentalne trgovine narkoticima. Pretpostavljam da se Crna Gora češće nađe u evropskoj štampi, nego što je to slučaj sa kanadskim ili američkim medijima. Crna Gora kao uspješna balkanska priča je, mislim, namijenjena isključivo za domaću upotrebu. Svaka vlast hvali samu sebe i veliča sopstvene uspjehe, pa ja tu naraciju interpretiram kao obavezni dio političkog marketinga i folklora.

I intelektualci su podmitljivi

MONITOR: Svjedoci smo olakog regrutovanja crnogorskih intelektulaca u službu režima. Zašto se to dešava?
PAVLOVIĆ: Intelektualna elita nije imuna na galantne ponude vlasti. Pogrešno je intelektualce smatrati nepodmitljivim, jer su rijetki primjeri apsolutnog integriteta. Ljudi mijenjaju mišljenje i tabore kada im se ponudi prihvatljiva alternativa. Ta alternativa je, gotovo uvijek, bliska stavu i mišljenju koje intelektualac napušta i mijenja. Ova promjena se često racionalizuje sladunjavom laži o tome da se sistem može promijeniti iznutra, i da osoba ne izdaje svoje proklamovane principe, već mijenja tačku iz koje želi da reformiše sistem. Ja se iskreno nadam da ova strategija neće uroditi plodom i da najgori đaci neće i ovaj put dobiti petice iz istorije jer su uspjeli da na svoju obalu premame naivne lučonoše istine i pomirenja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo