Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR NA UNIVERZITETU ALBERTE, KANADA: Nalogodavci zločina hoće da ućutkaju svjedoke

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakav će efekat imati nedavno objelodanjivanje zapisnika Vrhovnog Savjeta odbrane SFRJ/SRJ kada je riječ o Crnoj Gori i ratovima iz devedesetih? PAVLOVIĆ: Nadam se da, nakon što su objavljeni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane, niko više neće sporiti činjenicu da Crna Gora jeste učestvovala u ratovima koji su pratili raspad bivše SFRJ. Zločini koji su se dogodili na tlu Crne Gore se, stoga, moraju posmatrati u tom kontekstu. Crnogorski političari iz tog perioda ne mogu dalje da se pretvaraju da su bili u zabludi i da nijesu znali šta se dešava. Naravno, nijesam toliko naivan da očekujem njihova skrušena priznanja i posipanje pepelom. Ipak, ovi zapisnici su veoma važni za profesionalne istoričare, pošto smo sada u prilici da dokumentujemo ono što smo odavno znali, ali nijesmo mogli da dokažemo. Nadam se da ovaj dokazni materijal može inicirati korekcije ranije donešenih odluka međunarodnih sudskih organa. Takođe se nadam da će od sada istorija raspada bivše SFRJ biti pisana drugačijom olovkom.

MONITOR: Nakon oslobađajuće sudske presude optuženih za deportaciju bosanskih izbjeglica ponovo je aktuelizovana inicijativa o podizanju spomenika žrtvama od strane nekoliko NVO, što je i Vlada Crne Gore podržala. Šta, po Vašem mišljenju, može da simboliše spomenik pošto taj državni zločin još nije rasvijetljen, odnosno za njega još niko nije okrivljen u Crnoj Gori?
PAVLOVIĆ: Nemam razloga da sumnjam da je inicijativa nevladinih organizacija za komemoraciju deportovanih i likvidiranih izbjeglica bila proizvod bilo čega drugog osim želje da se iskaže dužno poštovanje prema žrtvama. Ova inicijativa može biti i rezultat naivnosti crnogorskog NVO sektora, kao i nedovoljnog promišljanja šireg okvira koji je neophodan da bi ta komemoracija bila smislena. Zato su predlagači i upali u zamku onih koji nastoje da revidiraju blisku prošlost i operu svoje ratne biografije. Okvir o kojem govorim ima dva važna elementa. Prvi je da je Crna Gora učestvovala u ratovima 1990-tih, a drugi da se u ovom slučaju radilo o državnom zločinu. Dakle, svakom naporu da se žrtvama oda dužno poštovanje mora prethoditi jasno određivanje prema ova dva elementa, i nevladin sektor u Crnoj Gori, koji se tek odskora angažuje na problematici pomirenja i post-konfliktne rezolucije, mora se jasno odrediti prema ova dva kriterijuma. Ovim NVO sektor, istovremeno, vrši pritisak na državu Crnu Goru i njene institucije da zakonski sankcionišu zločin deportacije. Uvjeren sam da će najdostojanstveniji spomenik žrtvama ovog državnog zločina biti podignut onda kada se utvrdi ko je politički, komandno i krivično odgovoran za njihovu smrt, i kada se odgovorni sudski procesuiraju. U protivnom, podizanjem spomenika za žrtve čiji se ubojica ne zna, te žrtve se iznova dehumanizuju, a proces utvrđivanja odgovornosti zaustavlja. Takav spomenik bi bio simbol našeg kukavičluka da se suočimo sa sopstvenim ružnim licem iz ratnih 1990-tih, i bio bi mrlja na obrazu demokratske Crne Gore.

Treba upozoriti da ova i slične inicijative pokazuju sofisticiranost strategije kojom strukture moći u Crnoj Gori instrumentalizuju najreferentnije predstavnike NVO sektora.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o REKOM-u?
PAVLOVIĆ: Uvijek sam smatrao da je REKOM Inicijativa dobra ideja koju treba još dublje promisliti i doraditi. Utvrđivanje istine o zločinima iz prošlosti i sakupljanje svjedočenja žrtava je od izuzetne važnosti, ali se time samo kreira nijema arhiva na osnovu koje nije lako saznati neophodne informacije o širem kontekstu u kojem se raspad bivše SFRJ desio. Smatram da ovoj ideji nedostaje ključni elemenat: utvrđivanje, odnosno dokumentovanje političke odgovornosti elita za ratove na našem prostoru.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen i sada aktuelan u Crnoj Gori – krivci postaju žrtve, a svjedoci zločina krivci? Zašto se zločini svode na puke izvršioce i otkud tolika hajka na nezgodne svjedoke ratnih zločina, kao što je, na primjer, medijsko-sudska hajka na Slobodana Pejovića?
PAVLOVIĆ: Niko ne voli svjedoke koji su spremni razotkriti prljavi veš, osuditi nepočinstva i prezreti nemoralnost. Svjedoci ratnih zločina su posebna kategorija. Njih podjednako ne vole izvršioci zločina, politički inicijatori, ali i mnogi koji su okrenuli glavu da ne vide patnju drugih. Svjedoci nas podsjećaju na sopstvenu krivicu, političko kalkulantstvo i kukavičluk da dignemo glas u zaštitu žrtava. Kada imate primjer državnog zločina, kakva je bila deportacija izbjeglica iz BiH, i kada postoji zavjera ćutanja kako bi se zaštitili nalogodavci i pomagači u izvršenju zločina, onda država radi sve da ućutka nezgodnog svjedoka. Na raspolaganju ima čitav arsenal alatki i mobenika koji jedva čekaju da riječju i slikom dokažu sopstvenu lojalnost. Paralelno sa pretvaranjem svjedoka u zločinca, država nastoji da zaštiti inicijatore zločina i održi privid legaliteta. Zato na optuženičke klupe dolaze izvršioci naređenja, a ne naredbodavci. Oslobađanje izvršilaca usljed nedostatka dokaza implicira nepostojanje odgovornosti naredbodavaca.

MONITOR: Zašto je sve to toliko važno donedavnom premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću?
PAVLOVIĆ: Milo Đukanović je svih ovih godina bio alfa i omega crnogorske politike i društvenog života. Funkcije koje je obavljao ga pozicioniraju u centar dešavanja tokom ratnih godina. Zločin deportacije o kojem sam ranije govorio je bio državni zločin, pošto je koncipiran i racionalizovan od strane tadašnjeg političkog rukovodstva Crne Gore, i logistički odrađen od strane policije Crne Gore. Iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane se jasno može zaključiti da je tadašnji politički vrh Crne Gore bio detaljno upoznat sa ovom akcijom, pa se linije političke i komandne odgovornosti mogu lako uspostaviti. Đukanović je jedna od važnih tačaka na toj liniji odgovornosti. Drugi zaključak koji se nameće nakon čitanja ovih zapisnika jeste jasna raspodjela zona odgovornosti između tadašnje Vojske Jugoslavije i snaga MUP-a. Aktivnosti paravojnih formacija u Crnoj Gori, na primjer, su bile u zoni nadležnosti MUP-a. Akcija hapšenja izbjeglica je takođe bila u toj zoni nadležnosti, pa je besmisleno tvrditi da predsjednik vlade nije bio upoznat s ovom važnom akcijom, ili nije dao odobrenje da njegov ministar unutrašnjih poslova pošalje onu tragičnu depešu. Sve je ovo uvod u konstataciju da bivši predsjednik crnogorske vlade ima jasan interes u formulisanju istorijske naracije koja njega abolira od svake odgovornosti. Istovremeno, njegove nekadašnje kolege su, čini se, sasvim legitimna meta zaštitnika lika i djela dugogodišnjeg predsjednika vlade Crne Gore. Đukanović je, mora se priznati, veoma vješt i pragmatičan političar. Njegov pragmatizam se, između ostalog, ogleda i u činjenici da je tokom posljednje dvije decenije, po potrebi, prihvatao i odbacivao raznolike ideološke modele, političke diskurse, i nacionalističke vizure. Bio je sposoban da sebe projektuje u javnosti onako kako je to zahtijevao određeni istorijski trenutak.

MONITOR: Pošto živite van Crne Gore imate priliku da pratite šta se o njoj piše i govori. Je li ona zaista lider svega najboljeg u regionu kako se često hvali ova vlast?
PAVLOVIĆ: Crnogorci su poznati kao faldžije. Ipak, ako se izuzmu periodični kominikei vašingtonskih lobista, s ove strane okeana se malo i rijetko čuje o Crnoj Gori. Ponekad se pomene u kontekstu problema interkontinentalne trgovine narkoticima. Pretpostavljam da se Crna Gora češće nađe u evropskoj štampi, nego što je to slučaj sa kanadskim ili američkim medijima. Crna Gora kao uspješna balkanska priča je, mislim, namijenjena isključivo za domaću upotrebu. Svaka vlast hvali samu sebe i veliča sopstvene uspjehe, pa ja tu naraciju interpretiram kao obavezni dio političkog marketinga i folklora.

I intelektualci su podmitljivi

MONITOR: Svjedoci smo olakog regrutovanja crnogorskih intelektulaca u službu režima. Zašto se to dešava?
PAVLOVIĆ: Intelektualna elita nije imuna na galantne ponude vlasti. Pogrešno je intelektualce smatrati nepodmitljivim, jer su rijetki primjeri apsolutnog integriteta. Ljudi mijenjaju mišljenje i tabore kada im se ponudi prihvatljiva alternativa. Ta alternativa je, gotovo uvijek, bliska stavu i mišljenju koje intelektualac napušta i mijenja. Ova promjena se često racionalizuje sladunjavom laži o tome da se sistem može promijeniti iznutra, i da osoba ne izdaje svoje proklamovane principe, već mijenja tačku iz koje želi da reformiše sistem. Ja se iskreno nadam da ova strategija neće uroditi plodom i da najgori đaci neće i ovaj put dobiti petice iz istorije jer su uspjeli da na svoju obalu premame naivne lučonoše istine i pomirenja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo