Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR NA UNIVERZITETU ALBERTE, KANADA: Nalogodavci zločina hoće da ućutkaju svjedoke

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakav će efekat imati nedavno objelodanjivanje zapisnika Vrhovnog Savjeta odbrane SFRJ/SRJ kada je riječ o Crnoj Gori i ratovima iz devedesetih? PAVLOVIĆ: Nadam se da, nakon što su objavljeni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane, niko više neće sporiti činjenicu da Crna Gora jeste učestvovala u ratovima koji su pratili raspad bivše SFRJ. Zločini koji su se dogodili na tlu Crne Gore se, stoga, moraju posmatrati u tom kontekstu. Crnogorski političari iz tog perioda ne mogu dalje da se pretvaraju da su bili u zabludi i da nijesu znali šta se dešava. Naravno, nijesam toliko naivan da očekujem njihova skrušena priznanja i posipanje pepelom. Ipak, ovi zapisnici su veoma važni za profesionalne istoričare, pošto smo sada u prilici da dokumentujemo ono što smo odavno znali, ali nijesmo mogli da dokažemo. Nadam se da ovaj dokazni materijal može inicirati korekcije ranije donešenih odluka međunarodnih sudskih organa. Takođe se nadam da će od sada istorija raspada bivše SFRJ biti pisana drugačijom olovkom.

MONITOR: Nakon oslobađajuće sudske presude optuženih za deportaciju bosanskih izbjeglica ponovo je aktuelizovana inicijativa o podizanju spomenika žrtvama od strane nekoliko NVO, što je i Vlada Crne Gore podržala. Šta, po Vašem mišljenju, može da simboliše spomenik pošto taj državni zločin još nije rasvijetljen, odnosno za njega još niko nije okrivljen u Crnoj Gori?
PAVLOVIĆ: Nemam razloga da sumnjam da je inicijativa nevladinih organizacija za komemoraciju deportovanih i likvidiranih izbjeglica bila proizvod bilo čega drugog osim želje da se iskaže dužno poštovanje prema žrtvama. Ova inicijativa može biti i rezultat naivnosti crnogorskog NVO sektora, kao i nedovoljnog promišljanja šireg okvira koji je neophodan da bi ta komemoracija bila smislena. Zato su predlagači i upali u zamku onih koji nastoje da revidiraju blisku prošlost i operu svoje ratne biografije. Okvir o kojem govorim ima dva važna elementa. Prvi je da je Crna Gora učestvovala u ratovima 1990-tih, a drugi da se u ovom slučaju radilo o državnom zločinu. Dakle, svakom naporu da se žrtvama oda dužno poštovanje mora prethoditi jasno određivanje prema ova dva elementa, i nevladin sektor u Crnoj Gori, koji se tek odskora angažuje na problematici pomirenja i post-konfliktne rezolucije, mora se jasno odrediti prema ova dva kriterijuma. Ovim NVO sektor, istovremeno, vrši pritisak na državu Crnu Goru i njene institucije da zakonski sankcionišu zločin deportacije. Uvjeren sam da će najdostojanstveniji spomenik žrtvama ovog državnog zločina biti podignut onda kada se utvrdi ko je politički, komandno i krivično odgovoran za njihovu smrt, i kada se odgovorni sudski procesuiraju. U protivnom, podizanjem spomenika za žrtve čiji se ubojica ne zna, te žrtve se iznova dehumanizuju, a proces utvrđivanja odgovornosti zaustavlja. Takav spomenik bi bio simbol našeg kukavičluka da se suočimo sa sopstvenim ružnim licem iz ratnih 1990-tih, i bio bi mrlja na obrazu demokratske Crne Gore.

Treba upozoriti da ova i slične inicijative pokazuju sofisticiranost strategije kojom strukture moći u Crnoj Gori instrumentalizuju najreferentnije predstavnike NVO sektora.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o REKOM-u?
PAVLOVIĆ: Uvijek sam smatrao da je REKOM Inicijativa dobra ideja koju treba još dublje promisliti i doraditi. Utvrđivanje istine o zločinima iz prošlosti i sakupljanje svjedočenja žrtava je od izuzetne važnosti, ali se time samo kreira nijema arhiva na osnovu koje nije lako saznati neophodne informacije o širem kontekstu u kojem se raspad bivše SFRJ desio. Smatram da ovoj ideji nedostaje ključni elemenat: utvrđivanje, odnosno dokumentovanje političke odgovornosti elita za ratove na našem prostoru.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen i sada aktuelan u Crnoj Gori – krivci postaju žrtve, a svjedoci zločina krivci? Zašto se zločini svode na puke izvršioce i otkud tolika hajka na nezgodne svjedoke ratnih zločina, kao što je, na primjer, medijsko-sudska hajka na Slobodana Pejovića?
PAVLOVIĆ: Niko ne voli svjedoke koji su spremni razotkriti prljavi veš, osuditi nepočinstva i prezreti nemoralnost. Svjedoci ratnih zločina su posebna kategorija. Njih podjednako ne vole izvršioci zločina, politički inicijatori, ali i mnogi koji su okrenuli glavu da ne vide patnju drugih. Svjedoci nas podsjećaju na sopstvenu krivicu, političko kalkulantstvo i kukavičluk da dignemo glas u zaštitu žrtava. Kada imate primjer državnog zločina, kakva je bila deportacija izbjeglica iz BiH, i kada postoji zavjera ćutanja kako bi se zaštitili nalogodavci i pomagači u izvršenju zločina, onda država radi sve da ućutka nezgodnog svjedoka. Na raspolaganju ima čitav arsenal alatki i mobenika koji jedva čekaju da riječju i slikom dokažu sopstvenu lojalnost. Paralelno sa pretvaranjem svjedoka u zločinca, država nastoji da zaštiti inicijatore zločina i održi privid legaliteta. Zato na optuženičke klupe dolaze izvršioci naređenja, a ne naredbodavci. Oslobađanje izvršilaca usljed nedostatka dokaza implicira nepostojanje odgovornosti naredbodavaca.

MONITOR: Zašto je sve to toliko važno donedavnom premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću?
PAVLOVIĆ: Milo Đukanović je svih ovih godina bio alfa i omega crnogorske politike i društvenog života. Funkcije koje je obavljao ga pozicioniraju u centar dešavanja tokom ratnih godina. Zločin deportacije o kojem sam ranije govorio je bio državni zločin, pošto je koncipiran i racionalizovan od strane tadašnjeg političkog rukovodstva Crne Gore, i logistički odrađen od strane policije Crne Gore. Iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane se jasno može zaključiti da je tadašnji politički vrh Crne Gore bio detaljno upoznat sa ovom akcijom, pa se linije političke i komandne odgovornosti mogu lako uspostaviti. Đukanović je jedna od važnih tačaka na toj liniji odgovornosti. Drugi zaključak koji se nameće nakon čitanja ovih zapisnika jeste jasna raspodjela zona odgovornosti između tadašnje Vojske Jugoslavije i snaga MUP-a. Aktivnosti paravojnih formacija u Crnoj Gori, na primjer, su bile u zoni nadležnosti MUP-a. Akcija hapšenja izbjeglica je takođe bila u toj zoni nadležnosti, pa je besmisleno tvrditi da predsjednik vlade nije bio upoznat s ovom važnom akcijom, ili nije dao odobrenje da njegov ministar unutrašnjih poslova pošalje onu tragičnu depešu. Sve je ovo uvod u konstataciju da bivši predsjednik crnogorske vlade ima jasan interes u formulisanju istorijske naracije koja njega abolira od svake odgovornosti. Istovremeno, njegove nekadašnje kolege su, čini se, sasvim legitimna meta zaštitnika lika i djela dugogodišnjeg predsjednika vlade Crne Gore. Đukanović je, mora se priznati, veoma vješt i pragmatičan političar. Njegov pragmatizam se, između ostalog, ogleda i u činjenici da je tokom posljednje dvije decenije, po potrebi, prihvatao i odbacivao raznolike ideološke modele, političke diskurse, i nacionalističke vizure. Bio je sposoban da sebe projektuje u javnosti onako kako je to zahtijevao određeni istorijski trenutak.

MONITOR: Pošto živite van Crne Gore imate priliku da pratite šta se o njoj piše i govori. Je li ona zaista lider svega najboljeg u regionu kako se često hvali ova vlast?
PAVLOVIĆ: Crnogorci su poznati kao faldžije. Ipak, ako se izuzmu periodični kominikei vašingtonskih lobista, s ove strane okeana se malo i rijetko čuje o Crnoj Gori. Ponekad se pomene u kontekstu problema interkontinentalne trgovine narkoticima. Pretpostavljam da se Crna Gora češće nađe u evropskoj štampi, nego što je to slučaj sa kanadskim ili američkim medijima. Crna Gora kao uspješna balkanska priča je, mislim, namijenjena isključivo za domaću upotrebu. Svaka vlast hvali samu sebe i veliča sopstvene uspjehe, pa ja tu naraciju interpretiram kao obavezni dio političkog marketinga i folklora.

I intelektualci su podmitljivi

MONITOR: Svjedoci smo olakog regrutovanja crnogorskih intelektulaca u službu režima. Zašto se to dešava?
PAVLOVIĆ: Intelektualna elita nije imuna na galantne ponude vlasti. Pogrešno je intelektualce smatrati nepodmitljivim, jer su rijetki primjeri apsolutnog integriteta. Ljudi mijenjaju mišljenje i tabore kada im se ponudi prihvatljiva alternativa. Ta alternativa je, gotovo uvijek, bliska stavu i mišljenju koje intelektualac napušta i mijenja. Ova promjena se često racionalizuje sladunjavom laži o tome da se sistem može promijeniti iznutra, i da osoba ne izdaje svoje proklamovane principe, već mijenja tačku iz koje želi da reformiše sistem. Ja se iskreno nadam da ova strategija neće uroditi plodom i da najgori đaci neće i ovaj put dobiti petice iz istorije jer su uspjeli da na svoju obalu premame naivne lučonoše istine i pomirenja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo