Povežite se sa nama

INTERVJU

Branko Pavlović, advokat iz Beograda: Vlast se bavi isključivo pljačkom

Objavljeno prije

na

Istrage koje se vode u zemljama EU o korupciji i pranju novca preko zapadnih banaka koje su ušle na tržište Balkana, pokazuju da je kriminal stigao u same vrhove balkanskih država, ali i da moćne banke spremno izdvajaju velike sume novce za podmićivanje balkanskih političara. Kada se to otkrije na Zapadu, kao u slučaju bivšeg hrvatskog premijera Iva Sanadera i austrijske Hipo Alpe Adrija banke,dolazi i do nekakvog epiloga. A i tužilaštva balkanskih država dobijaju nalog da istraže i procesuiraju ono što je već otkriveno negdje drugo, u imperativnoj EU. O sistemskim zavjerama protiv dostizanja pravičnosti i pravde na domaćem terenu razgovarali smo sa Brankom Pavlovićem, nekadašnjim direktorom Agencije za privatizaciju u Srbiji, koji je nakon pokušaja da spriječi prodaju po bagatelnoj cijeni preko Agencije na čijem je čelu bio, brzo smijenjen. MONITOR: U izvještaju EU o Srbiji za 2010, između ostalog se apostrofira nedovoljno snažna borba protiv organizovanog kriminala, a posebno insistira na nedostacima logistike za sprovođenje finansijskih istraga. Da li je država baš toliko tehnički nesposobna da u zemlji u kojoj se pere novac kroz privatizaciju, nije u stanju da ustanovi šta se zaista događa?
PAVLOVIĆ: Dve prethodne napomene: prvo, vladajuća grupacija, pre svega Demokratska stranka, je najveća organizovana kriminalna grupa u Srbiji koja bi prva bila na udaru upravo finansijskih istraga i drugo – privatizacija ni slučajno nije najavažnija karika u finansijskim malverzacijama u Srbiji. Daleko ispred privatizacije je pranje para kroz javne poslove, dobijanje kreditnih linija od banaka i građevinski sektor. Što se tiče kapaciteta države, veoma je važno kojim putem se krene u raščišćavanje kriminala. Treba početi od primera koji su najjednostavniji za dokazivanje, a istovremeno predstavljaju pljačke velike vrednosti. Takvih primera ima i dajem svoj skromni doprinos, zastupajući jednog klijenta, da se oni rasvetle ove godine. Ovo zbog toga što svi putevi pljačke uvek vode ka istim ljudima, pa je besmisleno gonjenje početi komplikovanim slučajevima koji se onda tako zapletu da nikakvog ishoda ni ne može biti. Takav pristup da se krene od veoma komplikovanih slučajeva upravo bi odgovarao vladajućoj grupaciji. Dodatni veoma veliki problem je u tome što su i Javni tužilac Republike Srbije i Specijalni tužilac pod ogromnim uticajem vrha izvršne vlasti. I tu se krug zatvara.

MONITOR: Crna Gora je, sa sličnim primjedbama, ali i sa uslovljavanjem za početak pregovora, izložena velikoj kritici. Manje kada se radi o kvalitetu i usklađenosti zakonodavstva, a više zbog velikog „zabušavanja”, neprimjenjivanja zakona. Milijarede eura se peru kroz najnoviju transformaciju vlasništva. Zašto elite koje se zaklinju u EU budućnost, sistemski i sistematično rade protiv toga?
PAVLOVIĆ: Tu je odgovor veoma jednostavan. Prosto ne mogu, ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, da otvoreno kažu građanima „znate mi se bavimo krađom”. Priznaćete da „evropske integracije” mnogo bolje zvuče. Sa druge strane treba otvoreno reći da razvijenim zemljama, početno, veoma odgovara visokokorumpirano rukovodstvo neke zemlje, zato što onda oni sprovode svoje interese kako hoće. Tenzija nastaje u trenutku kada svetski moćnici procene da je zemlja bez mogućnosti za samostalni razvoj i politiku i da je vreme da se korupcija suzbije, kao u svakoj dobro uređenoj koloniji.

MONITOR: U optužnici protiv Duška Šarića kojem se upravo sudi u Crnoj Gori, navodi se da je novac stečen prodajom ili preprodajom kokaina opran preko Hipo Alpe Adrija banke i Prve banke Crne Gore. U Srbiji je nedavno uhapšeno devet bivših rukovodilaca Metals banke pod optužbama za pranje novca Šarićevih. Ako su firme po Srbiji zbog neadekvatnog zakonodavstva kupovali i oni osuđivani za privredni kriminal, kako su bankari ispali tako „naivni”?
PAVLOVIĆ: Ostaje da se postupci dovedu do kraja i baš me interesuje kakav će biti epilog. Ovo naročito zbog Metals banke u Srbiji čiji kraci vode direktno do samog vrha Demokratske stranke. Opasnost postoji da tužilaštvo u Srbiji sa glavnim osumnjičenim iz sveta bankarstva napravi dogovor da će dobiti minimalne kazne, ako svu krivicu uzmu na sebe i ne otvore pitanje političke pozadine. Inače, ako krivičnih dela ima, onda izvesno nije reč o neusklađenom pravnom sistemu, nego o organizovanoj kriminalnoj grupi.

MONITOR: Kako tumačite afere, ali i sudske postupke, koji za osnov imaju nezakonito poslovanje Hipo Alpe Adrija banke, a u koji su umiješani zbog korupcije ali i drugih teških krivičnih dijela, i političari i „profi” kriminalci?
PAVLOVIĆ: Ne bih se fokusirao na Hipo banku prosto zbog toga što je suštinski matična banka u Austriji postala državno vlasništvo. Predstoji joj spajanje sa drugom poslovnom bankom i tada će tamo detaljno sve finansijski analizirati. Pažnju treba usmeriti na banke u kojima je državno vlasništvo većinsko ili odlučujuće. Američka DEA je napravila početne analize, ali taj deo posla moramo mi da odradimo.

MONITOR: Kada se radi o Metals banci – priključenoj Razvojnoj banci Vojvodine, interesantno je da je jedan od njenih prinudnih upravnik Srđan Petrović, a koji je i predložio da ova banka uđe u Vojvođanski fond za razvoj iz kojeg je nastala Razvojna banka Vojvodine, optužen za pranje 3,5 miliona eura od prodaje kokaina, u okviru „slučaja Šarić”. To su interesantne pojave i karijere?
PAVLOVIĆ: Da ponovim, pod uslovom da se krivica dokaže, pravo je pitanje da li će istraga ići do vrha piramide, jer je potpuno jasno da sva uhapšena lica, ako su radila to što se kaže, svakako nisu mogla da pranje para sprovode bez političara u vrhu vlasti. Ja bih još dodao da je interesantno ispitati i ulogu vrha Narodne banke Srbije i Agencije za osiguranje depozita.

MONITOR: Po Vašem iskustvu, ko su glavni akteri projekta privatizacione pljačke, uključujući i ovaj aspekt „običnog” kriminala sa pranjem novca , i postoji li u tome nekakva šema, model ili neka vrsta pripreme za ovaj posao, kada je postalo jasno da je komunizam gotov?
PAVLOVIĆ: Uvek su krivi državni funkcioneri i službenici. Priprema se sastoji u tome da svi državni organi, ili gotovo svi, jednovremeno budu deo organizovane grupe. A to se postiže tzv.partijskim kadriranjem. U tom lancu izuzetno je važna uloga direktora Agencije za privatizaciju. Dovoljno je da on radi stručno i pošteno, pa da veliki broj „sumnjivih” privatizacija bude nemoguć.

MONITOR: Koliko su kod nas pripadnici političko-ekonomske elite patrijske države SFRJ, zajedno sa djelovima tajnih službi, smislili i organizovali početak prelivanja društvenog bogatstva u ruke malog broja pojedinaca „od povjerenja”, kao što je to izgleda bilo u Rusiji?
PAVLOVIĆ: Na kraju se u Rusiji pokazalo da je tajna služba, uz velike probleme, ipak uspela da spase državu, vrati znatan deo novca koji se prelio privatnicima i postavi Rusiju na noge, bez ikakavog spoljnjeg duga. Kod nas se sve raspalo. Organizovan kriminal je nastao za vreme Miloševića, pošto je samo tako mogao da se puni formalno nepostojeći budžet za vojne operacije. Sa padom Jovice Stanišića je počelo paranje džempera, a nakon pada Miloševića nastalo je rasulo.

MONITOR: Šta je sa našim neoliberalima na vlasti koji su do juče zagovarali prodaju svega i svačega, pa čak i prirodnih resursa, ali nisu baš vodili računa o ekonomskom efektu svojih transakcija kada se radi o opštem interesu? Gdje je tu tržišna, ekonomska logika?
PAVLOVIĆ: Zvučaće Vam veoma radikalno, ali mislim da se već duže u Srbiji uopšte ne vodi bilo kakva politika. Vlast se bavi isključivo pljačkom. Oni se politikom bave tačno onoliko koliko se narko diler heroinom bavi npr. automehaničarskom radnjom koja mu služi kao legalni paravan. Osim toga, neoliberalni koncept je bio apsolutno vladajući u svetskim razmerama 2001, pa sve do krize, tako da je našim političarima bilo lako da ponavljaju neoliberalne mantre i da se time deklarišu kao moderni i još da dobijaju pohvale sa Zapada. Za sve to vreme, oni su se suštinski bavili pljačkom. A Zapad se bavio ovladavanjem Srbijom.

Strancima za male pare

MONITOR: U Srbiji se poslije 2000. smatralo da bi reforma bankarskog sistema trebalo da počne zatvaranjem tri velike državne banke. Danas na svakom ćošku nailazimo na bankarsku ispostavu velikih inostranih banaka. Kako ocjenjujete doprinos ovog buma banaka srpskoj, ali i tranziciji našeg regiona?
PAVLOVIĆ: Čitav koncept tranzicije je pogrešan, a u njemu banke imaju važnu ulogu. Da objasnim. Koncept niskih carina, koje se imaju naglo spustiti, u prevodu znači da domaća roba, posle godina u kojima je privreda bila izložena sankcijama i bombardovanju, ne može konkurisati stranoj robi. Istovremeno insistiranje da domaća valuta mora da bude potpuno nerealno jaka, u prevodu znači da se ima uništiti sva izvozno orijentisana privreda, kako bi se eliminisala konkurencija na stranim tržištima. Koncept brze privatizacije koja rešava sama po sebi sve probleme, u prevodu znači da stranci mogu da jeftino kupe sva preduzeća koja imaju u osnovi monopolski položaj u Srbiji (isto je naravno i u drugim zemljama) , kao što su cementare, benzinske pumpe, duvanska industrija i slično. Stranci su to i pokupovali. Nema domaćih tajkuna u najavažnijim privatizacijama. Koncept da banke dominantno moraju biti strane, u prevodu znači da u delu privrede koja nekim čudom uspeva da posluje i od građana treba, preko visokih kamata, izvući u korist „doktora” koji propisuju tranziciju, dodatno bogatstvo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo