Povežite se sa nama

INTERVJU

Mirela Priselac – MC REMI (Elemental): Brutalno buđenje

Objavljeno prije

na

Poznati hrvatski hip-hop bend Elemental nastupiće prvi put u Crnoj Gori, na podgoričkom Stadionu malih sportova u subotu, 28. maja u okviru Međunarodnog festival dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest. Elemental je nastao 1998. godine, kada su se okupili kao rep trojka i u toj postavi objavili dva albuma – debi album Moj, njegov i njen svijet iz 2000. i Tempo Velegrada – Demiurg iz 2002. Posljednjih pet godina djeluju u sedmočlanoj postavi, netipičnoj za rep formu, zamjenjujući semplove odsviranim muzičkim dionicama. U toj postavi su izdali tri albuma – Male Stvari (2004), Pod pritiskom (2008) i Vertigo (2010). MONITOR: U pjesmama kritikujete svakodnevicu, vlast, politički sistem. Koliko vam je društveni angažman kroz muziku i tekstove značajan?
MC REMI: Iznimno nam je važan. Rep muzika oduvijek je bila društveno angažirana pa je nekako i normalno da jedan rep bend bude angažiran. Oduvijek smo progovarali o socijalnoj situaciji jer je nemoguće ne progovarati o njoj budući da smo bombardirani informacijama o politici i političarima, ali baš svaki dan! Neki puta se pitam, tko su kod nas prave zvijezde? Čini mi se da su političari naši selebritiji, znamo više o ministrima nego o pjevačima, glumcima ili slikarima. Puno nam znači što su nas slušatelji prepoznali kao glasnogovornike naše generacije jer nam svima treba jedno brutalno buđenje.

MONITOR: Vi ste jedan od rijetkih bendova koji su se pojavili na protestima u Zagrebu i sastavili pjesmu protiv graske vlasti. Jeste li kad imali problema sa državnom upravom?
MC REMI: Još nismo, ali sigurni smo da smo time stali na žuljeve nekima iz državne uprave. No, čudno je to… Nakon angažmana na prosvjedima u Zagrebu pristupili su mi neki istaknuti ljudi iz ureda gradonačelnika i rekli mi da misle kako je sjajno to što radimo za grad. Ne znam jesu li bili sarkastični ili su time dokazali da su postupci naše gradske uprave bili apsolutno odvojeni od zdravog razuma svakog građanina Zagreba. Možda su samo, po starom dobrom običaju, htjeli manipulirati mnome, ali kako god bilo, to im nije uspjelo. Stali smo na stranu Zagreba, a Zagreb smo mi, ljudi koji u njemu žive i koji ga vole svim srcem. Ništa to ne može narušiti ili nas natjerati da se prilagodimo sustavu samo zato što bi nam tako životi bili lakši.

MONITOR: U pjesmi „Nema ga” kažete „Prošlost nam se smiješi umornim očima, a u zraku miriše nostalgija”. Kome ste posvetili tu pjesmu – jugonostalgičarima ili ste htjeli da s njom edukujete današnju omladinu?
MC REMI: U toj pjesmi htjeli smo podsjetiti kako je nama i našim roditeljima bilo dok smo odrastali – naša generacija bila je zakinuta za neke ,,beneficije” koje su naši roditelji imali. Na primjer, rijetko tko je od naših roditelja nakon srednje škole ili fakulteta završio na burzi rada. Ne mislim da je pjesma nostalgična, štoviše, mislim da se nekako i sprda s jednostavnijim, crno-bijelim vremenima iz prošlosti i govori našoj generaciji koliko se više mora potruditi da bi našla svoje mjesto pod suncem. Govorimo da siguran, ziheraški životni put iz prošlosti više ne postoji i da se moramo izboriti za svoj život, rukama i nogama. Osobno, ne volim nostalgičare – zapeli su u vremenu i prostoru i ne žele prihvatiti napredak. Nema ga ne uzdiže prošla vremena, samo ističe koliko su danas stvari drukčije. I teže. U njoj se govori o starom snu koji je danas naša brutalna java. Danas imamo beneficiju slobode govora koju recimo naši roditelji nisu imali – tko se bunio, mogao je završiti na Golom otoku i takvo što nikada ne bismo mijenjali za njihove moskviće, fićeke i inflaciju.

MONITOR: Poznati ste po provokativnim tekstovima koji su ispunjeni nemilosrdnom društvenom kritikom. Kažite nam nešto o refrenu pjesme ,,Priroda i društvo” – to je naša priroda i društvo nek ‘ se rodi dijete, al neka bude muško.
MC REMI: To je refren koji je nastao nakon što sam pričala s jednom poznanicom iz Dalmacije koja mi je u šoku pričala kako ju je rodbina pitala je l’ rodila dite ili je rodila sina. Nisam feministkinja, ali se borim za jednaka prava. A takve stvari mi dokazuju da još uvijek živimo u vremenima u kojima muškarci i žene nisu jednaki.

MONITOR: Politički osviješten single „Zašto te imam” zbog eksplicitnog spota i teksta zabranjen je bio na većini televizijskih stanica. Jedan od komentara na YouTubeu je bio ,,televiziju imaju, internet je naš”. Zašto je spot toliko bio cenzurisan?
MC REMI: U spotu Zašto te imam pojavljuju se lica hrvatskih političara iz vladajuće stranke, ali i iz oporbe. Poslali smo snimatelje u stožere vodećih stranaka, u noći kad su se proglašavali preliminarni rezultati izbora. Vidi se njihovo razulareno slavlje, njihova gramzivost i bakanalije. Obično se u medijima prikazuje samo politički korektna slika političara, nikad njihovo pravo lice. A to je upravo okosnica spota. Priča pjesme govori o bezimenom političaru koji makijavelističkim stavom gazi preko leševa da bi se istaknuo i pobrinuo za vlastitu poziciju i kožu. Takvih ljudi ima i na pretek u hrvatskom saboru i vladi, na lijevoj i desnoj strani. Spot je čudnim čudom nestajao s TV postaja, emitirala ga je tek nekolicina koja se diči svojom neovisnošću i koje su emitiranjem spota i sami htjeli poslati poruku establišmentu. Internet je ostao jedini neovisni medij, zato spot Zašto te imam na Youtubeu ima gotovo pola milijuna pregleda. Prave stvari uvijek će doći do ljudi, na ovaj ili onaj način.

MONITOR: Koliko danas ima mjesta u hrvatskim medijima za hip-hop muziku?
MC REMI: Po mojem mišljenju, premalo. Ali ja sam subjektivna po tom pitanju jer je to moj žanr koji volim i koji bih voljela vidjeti više zastupljenog. Istina je negdje u sredini – hip-hopa u medijima ima onoliko koliko ga se stvara. Da imamo više rep izvođača, bilo bi nas i više u medijima. Da nam diskografi pružaju priliku da izdajemo više albuma, u eteru bi bilo više repa. Da se šoubiznis ne vrti samo oko guzica i sisa, bilo bi i više angažiranih bendova čiji bi se glas čuo. Kako god bilo, treba se izboriti da se naš glas čuje.

MONITOR: Vaš bend nikada nije robovao muzičkim trendovima i niste se vodili prolaznošću singlova ili prodajom albuma. Da li je bilo teško opstati na muzičkoj sceni svih ovih godina?
MC REMI: Zapravo i nije. Dovoljno je da muziku radiš iz srca. Ljudi to prepoznaju. Namirišu folere iz daljine. Ako iskreno stojiš iza svojih tekstova i pjesama, postojat ćeš i radit ćeš i dalje. Nije sve u brojkama, tko je popularniji, koji bend ima više poklonika… Nama je oduvijek bila najbitnija kvaliteta. Draže mi je da mi na koncert dođe 20 ljudi koji istinski vjeruju u nas nego 2.000 trendovski nastrojenih slušatelja. Ne zanima me popularnost niti se glazbom bavim zbog slave. Bavim se njome jer je neizostavan dio mog života, jer mi dopušta da budem ono što jesam i da iz sebe izbacim sve ono što nosim na duši. Rep je za to idealna forma – imaš priliku da u tri strofe kažeš mnogo riječi, da dodirneš mnoge teme i da zbilja detaljno uđeš u bit problema. S godinama smo mijenjali zvuk, što je normalno i prirodno… Ne možeš biti zatvoren samo u jedan stil. Kad glazba izgubi spontanost i slobodu, postaje bezvrijedna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo