Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA RADOIČIĆ, REDITELJKA FILMA „MILENA“: Putovanje kroz prošlost

Objavljeno prije

na

Film Milena srpske rediteljke Čarne Radoičić nedavno je imao premijeru i u Crnoj Gori – tokom Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest. Milena je dokumentarno-igrana stuktura o životu i radu čuvene multidisciplinarne umjetnice Milene Pavlović Barilli. Film se bavi Milenom kao kreativnim putokazom, tretirajući i manje poznate segmente njenog stvaralaštva – fantastičnu poeziju i komercijalni dizajn, a govori i o stanju u institucijama kulture u Srbiji nekada i sada. MONITOR: „Milena” govori o životu i nesvakidašnjem talentu umjetnice Milene Pavlović Barilli. Kada i kako ste se zainteresovali da napravite ovaj film?
RADOIČIĆ: Pre nekoliko godina sam započela temeljno istraživanje izuzetno plodnog umetničkog života i ličnosti Milene Pavlović Barilli. Pre tog putovanja kroz arhivsku građu, knjige o Mileni, njene slike, ilustracije, pesme, pisma, kostime i druge sadržaje koji svedoče o njenom senzibilitetu sam o njoj znala neke stvari, znala sam da je – možda i do dan danas – naša najpoznatija i izvesno vrhunski kvalitetna i autentična umetnica kada je slikarstvo u pitanju, znala sam da je bila i pesnikinja i da je radila kao ilustratorka za čuveni Vogue početkom 40-ih godina prošlog veka u Njujorku, da je dvojnog, italijansko-srpskog porekla, kao i da je živela samo tridesetšest godina i to najvećim delom van Balkana. Istraživanje pre i tokom realizacije filma mi je donelo i otvorilo puno novih, malih, a bitnih Mileninih kosmosa, kroz dublju analizu i razumevanje njene dvojnosti, doživela sam na novom nivou njeno inovativno korišćenje renesansnih elemenata, kombinovanje antike i poetskog nadrealizma, kako u radu, tako i u svom privatnom životu, koji je bio sve osim tipičan život jedne žene sa početka dvadesetog veka – što se sve nalazi u filmu kao poklon publici.

MONITOR: Sagovornici u filmu su ljudi, koji su se kroz svoj rad bavili Milenom. Kako ste ih birali i kakva je bila saradnja sa njima?
RADOIČIĆ: Sagovornike, kojih je u filmu preko dvadeset, sam birala po sopstvenom senzibilitetu, kao ljude u čijem bavljenju Milenom sam prepoznala iskrenu posvećenost bez interesa, i izvesna inovativna stanovišta, dakle one koji se na različite istorijske ili kreativne načine bave njenom bogatom umetničkom zaostavštinom. Saradnja sa svima je bila uglavnom prijatna, jer je tim ljudima veoma drago što se pojavljuju u filmu o Mileni, uzimajući u obzir činjenicu da film dopire do mnogo većeg broja publike nego što je to slučaj sa knjigom, pozorišnom predstavom ili izložbom.

MONITOR: U filmu se mogu vidjeti i mnogi propusti i nemar institucija prema zaostavštini umjetnice. Da li je neko reagovao nakon odgledanog filma?
RADOIČIĆ: Propusti koje pominjete nisu na našim prostorima napravljeni samo u slučaju Milene Pavlović Barilli, već i sa mnogim drugim velikim umovima i umetnicima koji su svojim radom na divan način zadužili zemlje bivše Jugoslavije, ali to je stara priča. Kakva je država – takve su i institucije, pa ne čudi što mnogi muzeji i druge ustanove kulture ne rade, rekonstruišu se godinama duže nego što je prvobitno planirano, tako da ljudi, pogotovo mladi, nemaju gde da vide dela bitna za duhovni razvoj svakog osvešćenog bića koje želi da otkriva i napreduje, da hrani dušu kao što hrani telo. Film je posebno katastrofalno tretitrano polje umetnosti kod nas, tako da ono što se nalazi kao kritika institucija kulture u mom filmu je samo jedan diskretni osvrt na nemogućnost širenja znanja posmatranjem originalnih dela u ovoj sredini, kada je u pitanju Milenin rad, te ne vidim razlog da neko loše reaguje na istinu, a uvek će postojati oni koji ne vole da čuju i vide istinu, tako je i van filma oduvek bilo. Najbolje reakcije su bile reakcije mladih ljudi posle filma, na primer mojih studenata koji su mi rekli da će sada, inspirisani, napunjeni energijom i novim saznanjima, nastaviti da istražuju Milenin rad. To me veoma raduje, jer mislim da život i rad ljudi kao što je ona mogu uvek da budu polazišni motivi i izvori raznih novih priča.

MONITOR: Sagovornici u filmu su vam i gimnazijalci i studenti, a većina njih ne zna o životu i radu ove umjetnice. Šta mislite, zašto se o njoj ne uči u školi i na fakultetu?
RADOIČIĆ:Ono što mislim se nalazi u filmu. Nije u potpunosti tačno da oni ne znaju o Mileni, a činjenica da uglavnom van nastavne literature moraju da stiču ta znanja je posebna tema. Ali, oni imaju internet, što je velika prednost, olakšanje i ubrzanje u odnosu na ne tako daleku prošlost, u kojoj se učilo na mnogo komplikovaniji način. Učenici i studenti u mom filmu su pametni mladi ljudi, do kojih, više od šest i po decenija nakon Milenine smrti, dopire njena fantastična energija i oni je prepoznaju i osećaju, oni spontano čitaju simbole i znakove u njenim delima.

MONITOR: Uticaj Milene Barilli na savremenu umjetničku scenu i mlade umjetnike je veoma veliki – ne samo na slikare, već i na muzičare i književnike. Šta ste vi saznali o njoj tokom rada na filmu?
RADOIČIĆ: Saznala sam svašta o Mileni, a i o sebi, pronašla sam nove prijatelje i saradnike, istomišljenike… Film je dug i veliki proces koji ima različite faze, film je neprekidno postavljanje pitanja i donošenje odluka, živ organizam koji počinje da živi pred publikom i drago mi je da je podgorička publika Telekom UnderhillFesta imala priliku da učestvuje u životu tog organizma i da joj se dopao film.

MONITOR: Vi ste rediteljka, scenaristkinja, producentkinja filma, a takođe u filmu tumačite Milenu. Koliko vam je bilo teško da uđete u tu ulogu, znajući da ne postoji nijedan video zapis na kome je ova umjetnica?
RADOIČIĆ: Nije mi bilo teško, jer to nosim u genima. Proučila sam dovoljno veliki broj arhivskog materijala i fotografija na kojima je Milena da bih stekla pravu predstavu o tome kakva je ona bila, da mogu da zamislim kako se kretala u određenom raspoloženju, kako je držala cigaretu, kako je izgledao njen pogled, kakav joj je bio izraz lica kada oseća nežnost, tugu, a ponekad i radost.

MONITOR: Vaš otac je proslavljeni glumac Miki Manojlović, čiji su roditelji takođe bili glumci. Koliko vam je to predstavljalo teret da se dokažete kao umjetnik?
RADOIČIĆ: Mislim da stvar nije u dokazivanju, već u napredovanju, i to važi za svaku umetničku individuu. Teret nije biti dete poznatog umetnika, već biti individualac u dvadeset prvom veku, u Srbiji.

MONITOR: Snimili ste dokumentarni film o vašem ocu. Kakva je bila profesionalna saradnja sa njim?
RADOIČIĆ: Zanimljiva, smešna, naporna i komična. Otac je želeo da režiram film o njemu i njegovim filmskim ulogama, što je meni bila interesantna prilika za sagledavanje njegove, u tom trenutku, 2005. godine, preko tridesetpet godina duge karijere. Kako je profesionalno u umetnosti uvek povezano sa ličnim i privatnim, a naravno poznajem svog oca, napravila sam ono što i inače činim kada radim – profesionalni otklon. To je nešto bez čega, ma koliko vam tema filma ili osoba sa kojom radite bila bliska i draga, ne možete da napravite dobar film. Putovali smo od Beograda do Beča, Trsta i Pariza, i na tom putovanju snimili smo najveći deo filma, koji se odvija u vozu, u neprekidnom kretanju, a kretanje je jedna od najbitnijih stvari u životu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo