Povežite se sa nama

INTERVJU

ČARNA RADOIČIĆ, REDITELJKA FILMA „MILENA“: Putovanje kroz prošlost

Objavljeno prije

na

Film Milena srpske rediteljke Čarne Radoičić nedavno je imao premijeru i u Crnoj Gori – tokom Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest. Milena je dokumentarno-igrana stuktura o životu i radu čuvene multidisciplinarne umjetnice Milene Pavlović Barilli. Film se bavi Milenom kao kreativnim putokazom, tretirajući i manje poznate segmente njenog stvaralaštva – fantastičnu poeziju i komercijalni dizajn, a govori i o stanju u institucijama kulture u Srbiji nekada i sada. MONITOR: „Milena” govori o životu i nesvakidašnjem talentu umjetnice Milene Pavlović Barilli. Kada i kako ste se zainteresovali da napravite ovaj film?
RADOIČIĆ: Pre nekoliko godina sam započela temeljno istraživanje izuzetno plodnog umetničkog života i ličnosti Milene Pavlović Barilli. Pre tog putovanja kroz arhivsku građu, knjige o Mileni, njene slike, ilustracije, pesme, pisma, kostime i druge sadržaje koji svedoče o njenom senzibilitetu sam o njoj znala neke stvari, znala sam da je – možda i do dan danas – naša najpoznatija i izvesno vrhunski kvalitetna i autentična umetnica kada je slikarstvo u pitanju, znala sam da je bila i pesnikinja i da je radila kao ilustratorka za čuveni Vogue početkom 40-ih godina prošlog veka u Njujorku, da je dvojnog, italijansko-srpskog porekla, kao i da je živela samo tridesetšest godina i to najvećim delom van Balkana. Istraživanje pre i tokom realizacije filma mi je donelo i otvorilo puno novih, malih, a bitnih Mileninih kosmosa, kroz dublju analizu i razumevanje njene dvojnosti, doživela sam na novom nivou njeno inovativno korišćenje renesansnih elemenata, kombinovanje antike i poetskog nadrealizma, kako u radu, tako i u svom privatnom životu, koji je bio sve osim tipičan život jedne žene sa početka dvadesetog veka – što se sve nalazi u filmu kao poklon publici.

MONITOR: Sagovornici u filmu su ljudi, koji su se kroz svoj rad bavili Milenom. Kako ste ih birali i kakva je bila saradnja sa njima?
RADOIČIĆ: Sagovornike, kojih je u filmu preko dvadeset, sam birala po sopstvenom senzibilitetu, kao ljude u čijem bavljenju Milenom sam prepoznala iskrenu posvećenost bez interesa, i izvesna inovativna stanovišta, dakle one koji se na različite istorijske ili kreativne načine bave njenom bogatom umetničkom zaostavštinom. Saradnja sa svima je bila uglavnom prijatna, jer je tim ljudima veoma drago što se pojavljuju u filmu o Mileni, uzimajući u obzir činjenicu da film dopire do mnogo većeg broja publike nego što je to slučaj sa knjigom, pozorišnom predstavom ili izložbom.

MONITOR: U filmu se mogu vidjeti i mnogi propusti i nemar institucija prema zaostavštini umjetnice. Da li je neko reagovao nakon odgledanog filma?
RADOIČIĆ: Propusti koje pominjete nisu na našim prostorima napravljeni samo u slučaju Milene Pavlović Barilli, već i sa mnogim drugim velikim umovima i umetnicima koji su svojim radom na divan način zadužili zemlje bivše Jugoslavije, ali to je stara priča. Kakva je država – takve su i institucije, pa ne čudi što mnogi muzeji i druge ustanove kulture ne rade, rekonstruišu se godinama duže nego što je prvobitno planirano, tako da ljudi, pogotovo mladi, nemaju gde da vide dela bitna za duhovni razvoj svakog osvešćenog bića koje želi da otkriva i napreduje, da hrani dušu kao što hrani telo. Film je posebno katastrofalno tretitrano polje umetnosti kod nas, tako da ono što se nalazi kao kritika institucija kulture u mom filmu je samo jedan diskretni osvrt na nemogućnost širenja znanja posmatranjem originalnih dela u ovoj sredini, kada je u pitanju Milenin rad, te ne vidim razlog da neko loše reaguje na istinu, a uvek će postojati oni koji ne vole da čuju i vide istinu, tako je i van filma oduvek bilo. Najbolje reakcije su bile reakcije mladih ljudi posle filma, na primer mojih studenata koji su mi rekli da će sada, inspirisani, napunjeni energijom i novim saznanjima, nastaviti da istražuju Milenin rad. To me veoma raduje, jer mislim da život i rad ljudi kao što je ona mogu uvek da budu polazišni motivi i izvori raznih novih priča.

MONITOR: Sagovornici u filmu su vam i gimnazijalci i studenti, a većina njih ne zna o životu i radu ove umjetnice. Šta mislite, zašto se o njoj ne uči u školi i na fakultetu?
RADOIČIĆ:Ono što mislim se nalazi u filmu. Nije u potpunosti tačno da oni ne znaju o Mileni, a činjenica da uglavnom van nastavne literature moraju da stiču ta znanja je posebna tema. Ali, oni imaju internet, što je velika prednost, olakšanje i ubrzanje u odnosu na ne tako daleku prošlost, u kojoj se učilo na mnogo komplikovaniji način. Učenici i studenti u mom filmu su pametni mladi ljudi, do kojih, više od šest i po decenija nakon Milenine smrti, dopire njena fantastična energija i oni je prepoznaju i osećaju, oni spontano čitaju simbole i znakove u njenim delima.

MONITOR: Uticaj Milene Barilli na savremenu umjetničku scenu i mlade umjetnike je veoma veliki – ne samo na slikare, već i na muzičare i književnike. Šta ste vi saznali o njoj tokom rada na filmu?
RADOIČIĆ: Saznala sam svašta o Mileni, a i o sebi, pronašla sam nove prijatelje i saradnike, istomišljenike… Film je dug i veliki proces koji ima različite faze, film je neprekidno postavljanje pitanja i donošenje odluka, živ organizam koji počinje da živi pred publikom i drago mi je da je podgorička publika Telekom UnderhillFesta imala priliku da učestvuje u životu tog organizma i da joj se dopao film.

MONITOR: Vi ste rediteljka, scenaristkinja, producentkinja filma, a takođe u filmu tumačite Milenu. Koliko vam je bilo teško da uđete u tu ulogu, znajući da ne postoji nijedan video zapis na kome je ova umjetnica?
RADOIČIĆ: Nije mi bilo teško, jer to nosim u genima. Proučila sam dovoljno veliki broj arhivskog materijala i fotografija na kojima je Milena da bih stekla pravu predstavu o tome kakva je ona bila, da mogu da zamislim kako se kretala u određenom raspoloženju, kako je držala cigaretu, kako je izgledao njen pogled, kakav joj je bio izraz lica kada oseća nežnost, tugu, a ponekad i radost.

MONITOR: Vaš otac je proslavljeni glumac Miki Manojlović, čiji su roditelji takođe bili glumci. Koliko vam je to predstavljalo teret da se dokažete kao umjetnik?
RADOIČIĆ: Mislim da stvar nije u dokazivanju, već u napredovanju, i to važi za svaku umetničku individuu. Teret nije biti dete poznatog umetnika, već biti individualac u dvadeset prvom veku, u Srbiji.

MONITOR: Snimili ste dokumentarni film o vašem ocu. Kakva je bila profesionalna saradnja sa njim?
RADOIČIĆ: Zanimljiva, smešna, naporna i komična. Otac je želeo da režiram film o njemu i njegovim filmskim ulogama, što je meni bila interesantna prilika za sagledavanje njegove, u tom trenutku, 2005. godine, preko tridesetpet godina duge karijere. Kako je profesionalno u umetnosti uvek povezano sa ličnim i privatnim, a naravno poznajem svog oca, napravila sam ono što i inače činim kada radim – profesionalni otklon. To je nešto bez čega, ma koliko vam tema filma ili osoba sa kojom radite bila bliska i draga, ne možete da napravite dobar film. Putovali smo od Beograda do Beča, Trsta i Pariza, i na tom putovanju snimili smo najveći deo filma, koji se odvija u vozu, u neprekidnom kretanju, a kretanje je jedna od najbitnijih stvari u životu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo