INTERVJU
ČARNA RADOIČIĆ, REDITELJKA FILMA „MILENA“: Putovanje kroz prošlost

Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
Film Milena srpske rediteljke Čarne Radoičić nedavno je imao premijeru i u Crnoj Gori – tokom Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma Telekom UnderhillFest. Milena je dokumentarno-igrana stuktura o životu i radu čuvene multidisciplinarne umjetnice Milene Pavlović Barilli. Film se bavi Milenom kao kreativnim putokazom, tretirajući i manje poznate segmente njenog stvaralaštva – fantastičnu poeziju i komercijalni dizajn, a govori i o stanju u institucijama kulture u Srbiji nekada i sada. MONITOR: „Milena” govori o životu i nesvakidašnjem talentu umjetnice Milene Pavlović Barilli. Kada i kako ste se zainteresovali da napravite ovaj film?
RADOIČIĆ: Pre nekoliko godina sam započela temeljno istraživanje izuzetno plodnog umetničkog života i ličnosti Milene Pavlović Barilli. Pre tog putovanja kroz arhivsku građu, knjige o Mileni, njene slike, ilustracije, pesme, pisma, kostime i druge sadržaje koji svedoče o njenom senzibilitetu sam o njoj znala neke stvari, znala sam da je – možda i do dan danas – naša najpoznatija i izvesno vrhunski kvalitetna i autentična umetnica kada je slikarstvo u pitanju, znala sam da je bila i pesnikinja i da je radila kao ilustratorka za čuveni Vogue početkom 40-ih godina prošlog veka u Njujorku, da je dvojnog, italijansko-srpskog porekla, kao i da je živela samo tridesetšest godina i to najvećim delom van Balkana. Istraživanje pre i tokom realizacije filma mi je donelo i otvorilo puno novih, malih, a bitnih Mileninih kosmosa, kroz dublju analizu i razumevanje njene dvojnosti, doživela sam na novom nivou njeno inovativno korišćenje renesansnih elemenata, kombinovanje antike i poetskog nadrealizma, kako u radu, tako i u svom privatnom životu, koji je bio sve osim tipičan život jedne žene sa početka dvadesetog veka – što se sve nalazi u filmu kao poklon publici.
MONITOR: Sagovornici u filmu su ljudi, koji su se kroz svoj rad bavili Milenom. Kako ste ih birali i kakva je bila saradnja sa njima?
RADOIČIĆ: Sagovornike, kojih je u filmu preko dvadeset, sam birala po sopstvenom senzibilitetu, kao ljude u čijem bavljenju Milenom sam prepoznala iskrenu posvećenost bez interesa, i izvesna inovativna stanovišta, dakle one koji se na različite istorijske ili kreativne načine bave njenom bogatom umetničkom zaostavštinom. Saradnja sa svima je bila uglavnom prijatna, jer je tim ljudima veoma drago što se pojavljuju u filmu o Mileni, uzimajući u obzir činjenicu da film dopire do mnogo većeg broja publike nego što je to slučaj sa knjigom, pozorišnom predstavom ili izložbom.
MONITOR: U filmu se mogu vidjeti i mnogi propusti i nemar institucija prema zaostavštini umjetnice. Da li je neko reagovao nakon odgledanog filma?
RADOIČIĆ: Propusti koje pominjete nisu na našim prostorima napravljeni samo u slučaju Milene Pavlović Barilli, već i sa mnogim drugim velikim umovima i umetnicima koji su svojim radom na divan način zadužili zemlje bivše Jugoslavije, ali to je stara priča. Kakva je država – takve su i institucije, pa ne čudi što mnogi muzeji i druge ustanove kulture ne rade, rekonstruišu se godinama duže nego što je prvobitno planirano, tako da ljudi, pogotovo mladi, nemaju gde da vide dela bitna za duhovni razvoj svakog osvešćenog bića koje želi da otkriva i napreduje, da hrani dušu kao što hrani telo. Film je posebno katastrofalno tretitrano polje umetnosti kod nas, tako da ono što se nalazi kao kritika institucija kulture u mom filmu je samo jedan diskretni osvrt na nemogućnost širenja znanja posmatranjem originalnih dela u ovoj sredini, kada je u pitanju Milenin rad, te ne vidim razlog da neko loše reaguje na istinu, a uvek će postojati oni koji ne vole da čuju i vide istinu, tako je i van filma oduvek bilo. Najbolje reakcije su bile reakcije mladih ljudi posle filma, na primer mojih studenata koji su mi rekli da će sada, inspirisani, napunjeni energijom i novim saznanjima, nastaviti da istražuju Milenin rad. To me veoma raduje, jer mislim da život i rad ljudi kao što je ona mogu uvek da budu polazišni motivi i izvori raznih novih priča.
MONITOR: Sagovornici u filmu su vam i gimnazijalci i studenti, a većina njih ne zna o životu i radu ove umjetnice. Šta mislite, zašto se o njoj ne uči u školi i na fakultetu?
RADOIČIĆ:Ono što mislim se nalazi u filmu. Nije u potpunosti tačno da oni ne znaju o Mileni, a činjenica da uglavnom van nastavne literature moraju da stiču ta znanja je posebna tema. Ali, oni imaju internet, što je velika prednost, olakšanje i ubrzanje u odnosu na ne tako daleku prošlost, u kojoj se učilo na mnogo komplikovaniji način. Učenici i studenti u mom filmu su pametni mladi ljudi, do kojih, više od šest i po decenija nakon Milenine smrti, dopire njena fantastična energija i oni je prepoznaju i osećaju, oni spontano čitaju simbole i znakove u njenim delima.
MONITOR: Uticaj Milene Barilli na savremenu umjetničku scenu i mlade umjetnike je veoma veliki – ne samo na slikare, već i na muzičare i književnike. Šta ste vi saznali o njoj tokom rada na filmu?
RADOIČIĆ: Saznala sam svašta o Mileni, a i o sebi, pronašla sam nove prijatelje i saradnike, istomišljenike… Film je dug i veliki proces koji ima različite faze, film je neprekidno postavljanje pitanja i donošenje odluka, živ organizam koji počinje da živi pred publikom i drago mi je da je podgorička publika Telekom UnderhillFesta imala priliku da učestvuje u životu tog organizma i da joj se dopao film.
MONITOR: Vi ste rediteljka, scenaristkinja, producentkinja filma, a takođe u filmu tumačite Milenu. Koliko vam je bilo teško da uđete u tu ulogu, znajući da ne postoji nijedan video zapis na kome je ova umjetnica?
RADOIČIĆ: Nije mi bilo teško, jer to nosim u genima. Proučila sam dovoljno veliki broj arhivskog materijala i fotografija na kojima je Milena da bih stekla pravu predstavu o tome kakva je ona bila, da mogu da zamislim kako se kretala u određenom raspoloženju, kako je držala cigaretu, kako je izgledao njen pogled, kakav joj je bio izraz lica kada oseća nežnost, tugu, a ponekad i radost.
MONITOR: Vaš otac je proslavljeni glumac Miki Manojlović, čiji su roditelji takođe bili glumci. Koliko vam je to predstavljalo teret da se dokažete kao umjetnik?
RADOIČIĆ: Mislim da stvar nije u dokazivanju, već u napredovanju, i to važi za svaku umetničku individuu. Teret nije biti dete poznatog umetnika, već biti individualac u dvadeset prvom veku, u Srbiji.
MONITOR: Snimili ste dokumentarni film o vašem ocu. Kakva je bila profesionalna saradnja sa njim?
RADOIČIĆ: Zanimljiva, smešna, naporna i komična. Otac je želeo da režiram film o njemu i njegovim filmskim ulogama, što je meni bila interesantna prilika za sagledavanje njegove, u tom trenutku, 2005. godine, preko tridesetpet godina duge karijere. Kako je profesionalno u umetnosti uvek povezano sa ličnim i privatnim, a naravno poznajem svog oca, napravila sam ono što i inače činim kada radim – profesionalni otklon. To je nešto bez čega, ma koliko vam tema filma ili osoba sa kojom radite bila bliska i draga, ne možete da napravite dobar film. Putovali smo od Beograda do Beča, Trsta i Pariza, i na tom putovanju snimili smo najveći deo filma, koji se odvija u vozu, u neprekidnom kretanju, a kretanje je jedna od najbitnijih stvari u životu.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja

Objavljeno prije
4 danana
27 Juna, 2025
Ovdašnja srpska politička desnica, osnažena episkopima Srpske pravoslavne crkve koji tu duhovnu zajednicu prizemljuju na četnički nivo, nastoji da obesmisli, kriminalizuje i ogadi mladim naraštajima period snažne emancipacije Crne Gore u okviru jugoslovenske federacije, predvođene komunistima
MONITOR: Oči svjetske javnosti uprte su u Bliski Istok. Trenutno se govori o primirju. Kako vidite podršku SAD nasilju Izraela, i kuda sve to može odvesti svijet?
VUKOVIĆ: Oči svjetske javnosti su odavno uprte u Bliski Istok i genocid koji se dešava u Gazi, s tim što jedan dio javnosti taj genocid otvoreno ili prećutno podržava, drugi pred njim zatvara oči, a onaj treći, sigurno najbrojniji, nemoćan je da išta učini kako bi ga spriječio a zločince priveo pravdi.
Ovo što se dešavalo minulih dana, agresija Izraela i SAD na Iran, s izgovorom da to čine kako bi ovu državu lišili sposobnosti da se domogne nuklearnog oružja i njime, navodno, uništi Izrael, dio je iste tragične priče o ovom regionu, priče koja pokazuje destruktivnu prirodu ove civilizacije, kojoj osnovni ton daje američka imperija i njena evropska posluga, u koju treba ubrojiti i našu malu državu.
Bliski Istok je region u kome je nestabilnost dugotrajna datost. Postojanje militarnog i agresivnog Izraela iza kojeg stoji destruktivna imperijalna američka moć tu datost čini posebno izazovnom i nepredvidivom. U ovom regionu snažno pulsira svo zlo ove destruktivne civilizacije, u čijem epicentru je Izrael, i zato vatra koja ovdje sada bukti može lako da se prevori u armagedonski svesažižući plamen. Jevrejski i bjelosvjetski cionisti su mislili da spasavaju „izabrani narod“ otimajući drugima prostor za njegovu državu, a u stvari su ga prinijeli na žrtvenik da bi služio prvenstveno američkom imperijalizmu. Agresivni Izrael daje legitimitet obnovi antisemitizma i dugoročno lišava Jevreje empatije koju su s pravom zadobili kao prva žrtva evropskih nacifašističkih vizija svijeta.
MONITOR: Kod kuće miriše na devedesete. Kako komentarišete istorijski revizionizam koji je na djelu, odnosno veličanje četničkog pokreta od strane SPC, uz ćutanje vlasti?
VUKOVIĆ: Kuća nam, na žalost, vonja na mnogo šta što ne valja, a devedesete se nekako simbolično pojavljuju kao doba početka ubrzanog propadanja ekonomskog, duhovnog i moralnog koje još uvijek traje.
Ovdašnja srpska politička desnica, osnažena episkopima Srpske pravoslavne crkve koji tu duhovnu zajednicu prizemljuju na četnički nivo, nastoji da obesmisli, kriminalizuje i ogadi mladim naraštajima period snažne emancipacije Crne Gore u okviru jugoslovenske federacije, predvođene komunistima. Njih ne zadovoljava to da opoje grobove i mjesta pogibija dragih im kolaboracionista, nego hoće da ih vaskrsnu kao antifašističke heroje, dostojne divljenja i uspomeničavanja, kako je to, na žalost, već učinjeno u Srbiji.
U jednom momentu je i crnogorska nacionalna desnica, kontrirajući ovoj srpskoj, počela da koketira sa likom i djelom kolaboracioniste Krsta Zrnova. Pokušajte da zamislite Crnu Goru koju predvode vojvoda Pavle Đurišić i Krsto Zrnov. Imajte, pritom, u vidu da treba neđe ugraditi nekog Pircija Birolija! Možda bi to mogao biti neko iz militarizovane EU koja je na pomolu.
Zar je logično da vlast čiju kičmu čini upravo srpska politička desnica učini bilo šta smisleno po pitanju karikaturalnih, ali i opasnih revizionističkih ogleda? Ideološki sadržaj aktuelne vlasti je bućkuriš koji ne remeti interesnu spregu djelova lokalne pljačkaške tranzicione buržoazije, njihovih regionalnih i drugih mecena. Od bućkuriša ne možete ništa valjano očekivati.
MONITOR: I Evropski parlament je u Izvještaju o Crnoj Gori upozorio na opasnosti političkog revizionizma i osudio veličanje ratnih zločinaca. Vlasti se istovremeno zaklinju u Evropu. Koliko smo zaista evropski?
VUKOVIĆ: Evropske adrese postaju sve irelevantnije po mnogim pitanjima, na žalost. Nijesam siguran da ne bi aktuelnom njemačkom kancelaru, recimo, makar potajno prijala rehabilitacija četničkog vojvode koji je, kao pouzdan saborac, od Firera dobio čelični krst.
Naravno, dobro je kad nam i iz Brisela dojave nešto po ovom pitanju, kako se ovdašnji revizonisti ne bi osjećali baš opušteno jer, ipak, otuda dolaze i neki tako potrebni novci.
MONITOR: Koliko je Evropa evropska?
VUKOVIĆ: Da. Je li Evropa ono što mišljasmo da jeste? Jednom sam negdje javno rekao da je dobro imati EU kao trenera koji nas primorava da budemo bolji, ali mi se sve češće nameće pitanje: Koliko je za naše dobro to da budemo bolji po mjerilima EU.
Naša politička klasa, poziciona i opoziciona, cijelo vrijeme idealizuje i mitologizuje EU i tzv. „evropske vrijednosti“, i to čini u maniru vazala, a ne nekoga ko kritički procjenjuje iz crnogorske perspektive ono što nudi EU kao vrijednost.
Jednom sam poznanika iz srca stare Crne Gore pitao: „Je li u tradicionalnoj Crnoj Gori plemenski kapetan mogao biti fukara?“ Njegov odgovor je bio odrečan. „A može li u ovoj proevropskoj, višestranačkoj Crnoj Gori predsjednik opštine biti fukara?“ bilo je moje sljedeće pitanje. „Najveća“, kliknuo je moj poznanik, i dao mi priliku da poentiram ironičnim pitanjem o tome šta nam je onda donijela višestranačka demokratija. Da li nam euroatlanski put obezbjeđuje da izbjegnemo fukare na čelnim pozicijama u društvu i državi, pitanje je sad. Sudeći po likovima na EU političkoj sceni, odgovor nije afirmativan.
Kad je o aktuelnom evropejstvu riječ, preporučujem da se čuje ono što je nedavno u Evropskom parlamentu rekao moj omiljeni Grk, Janis Varufakis: „EU je danas kompletno razvijen ratni projekat koji će nas odvesti u trajni rat ili nas dodatno finansijski oslabiti – a najverovatnije i jedno i drugo. Kao što ću pokazati, vojni kejnzijanizam će Evropu učiniti manje bezbjednom, povećati nejednakosti u njoj i dodatno je oslabiti…“.
Koga bude zanimalo, lasno će naći cijeli ovaj otrežnjujući i upozoravajući govor na mreži.
MONITOR: Dobili smo još jedno mišljenje spolja. No nakon stava Venecijanske komisije na temu Ustavnog suda, vlast i opozicija i dalje imaju svoje nepromijenjene pozicije po tom pitanju. Kako bi ocijenili političku scenu danas?
VUKOVIĆ: Kao scenu na kojoj se odvija jedan farsični igrokaz koji otkriva da je sudbina ove države i svih nas u njoj u rukama ljudi koji se upravljaju prema tuđim vizijama, tuđim agendama, tuđim interesima u koje ugrađuju svoje vlastite, dok se na javni interes i dobro svih nas ostalih pozivaju tek u fusnotama.
Možda sam prestar i oštećen onim LIBERTE, EGALITE, FRATERNITE i samoupravnim socijalizmom pa ne mogu da prozrem u vizije lokalnih neoliberala, ali me stvarnost i ono što se nagovještava kao skora budućnost uvjeravaju da sam u pravu. Postoje, naravno, zametci nekih poželjnijih, kvalitetnijih političkih strujanja, ali su ona za sada „sirjak tužni“. Čini mi se da bi tek kvalitetnija politička strujanja u evropskom i užem okruženju mogla i ovdje indukovati neku novu energiju.
MONITOR: Istovremeno se nemilice troši. Jahte, prezentacije, plate..
VUKOVIĆ: Zapalo ih je. Sad ili nikad je deviza skorojevića, a naša tranziciona buržoazija i njena politička i intelektualna posluga su skorojevići nulte generacije.
MONITOR: Premijer kaže da se u Crnoj Gori nikad nije živjelo bolje, a Prostorni plan koji čeka usvajanje da ćemo do 2040. dostići prosjek Evropske Unije. Jeste li optimista?
VUKOVIĆ: Ako je tačno to što govori premijer, onda je čudno zašto iz ove zemlje odlazi kreativna i sposobna mladost. Ako je tačno to što govori, dobro bi bilo da nam objasni ko je i kako stvorio tu novu vrijednost iz koje je proizašao život bolji nego ikad.
Prema onome šta se planira učiniti s prostorom, možda će zaista u Crnoj Gori 2040. godine biti dosegnut EU prosjek, ali to bi se moglo desiti tako što će Crnu Goru naseliti prosječno i nadprosječno imućni Evropljani, željni ostataka divlje ljepote i mediteranske topline.
Evo pokušavam da na skoriju budućnost gledam iz optimističke perspektive.
MONITOR: Ovu i prethodnu sedmicu obilježile su i vijesti iz javnih servisa. Uz izvještaj DRI koji je dao negativnu ocjenu za poslovanje Gradske TV, problematizovani su i pojedini otkazi u tom lokalnom javnom servisu, ali i na RTCG. Kako to komentarišete?
VUKOVIĆ: Glavni menadžeri nacionalnog i lokalnog podgoričkog javnog emitera su slika i prilika aktuelne vlasti na svim nivoima. Obojica su izabrana nezakonito i obojica javne medije doživljavaju kao nešto preko čega se može trenirati udvorništvo vlasti zarad lične promocije i dobiti. Nezakonitost u djelovanju je logičan nastavak prvog grijeha – kršenja zakona pri izboru ovih ljudi.
MONITOR: Kako vidite situaciju na medijskoj sceni generalno?
VUKOVIĆ: Vidim kvantitet koji samo ponekad i ponegdje prerasta u kvalitet. Glavni problem je što nemamo istinski nezavisnih medija koji su uticajni i koji bi bili reperi. Da je sreće, to bi trebala da budu nacionalni javni emiteri Radio i Televizija Crne Gore, ali i lokalni. No, sreća nas razminjuje baš kod ovih medija.
Žalosti me posebno činjenica da u novinarskoj profesiji nije izgrađen snažan front odbijanja služenju partikularnim interesima i kršenja profesionalnih standarda i etike. Kako to tek obeshrabrujuće i demotivišuće djeluje na mlade ljude koji se školuju da budu novinari/novinarke ili su na početku karijere.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
KSENIJA MEDENICA, PROGRAMSKA DIREKTORICA CENTRA ZA ZAŠTITU I PROUČAVANJE PTICA (CZIP): Izmjene bez argumentacije i mimo zakonskih procedura

Objavljeno prije
4 danana
27 Juna, 2025
Primjedbe na Prostorni plan su ozbiljne i odnose se na niz odluka koje imaju dugoročne posljedice po životnu sredinu i održivi razvoj države. Najveće zabrinutosti izaziva činjenica da je Buljarica, jedno od najvažnijih preostalih prirodnih priobalnih područja, bez pravnog osnova prenamijenjena u građevinsku zonu,i to bez da je javnost imala priliku da se izjasni o toj izmjeni
MONITOR: Zašto je ponavljanje javne rasprave za Prostorni plan neophodno?
MEDENICA: Ponavljanje javne rasprave je neophodno jer je finalna verzija Prostornog plana Crne Gore, koju je Vlada usvojila 12. juna 2025. godine, bitno izmijenjena u odnosu na nacrt koji je bio predmet javne rasprave od januara do aprila 2024. godine. Zakon o uređenju prostora, konkretno član 44, izričito propisuje obavezu ponovne javne rasprave ukoliko se planski dokument u finalnoj formi razlikuje od onoga koji je prethodno predstavljen građanima. U ovom slučaju, Savjet za reviziju je dao mišljenje na nacrt koji ne uključuje ključne projekte i prenamjene koje se nalaze u konačnoj verziji, poput urbanizacije Buljarice i uključivanja megalomanskog projekta Velje brdo. Budući da javnost nije imala priliku da komentariše ove izmjene, niti su one bile predmet revizije ili transparentne analize, zakonski uslovi za ponovnu javnu raspravu su nedvosmisleno ispunjeni. Njeno izostavljanje dovodi u pitanje legitimitet cijelog procesa donošenja ovog strateški važnog dokumenta.
MONITOR: Koji su sve zakoni i na koji način prekršeni utvrđivanjem Prostornog plana na ovaj način?
MEDENICA: Postupak usvajanja Prostornog plana Crne Gore obilježen je višestrukim kršenjem zakona koji regulišu prostorno planiranje, zaštitu životne sredine i transparentnost procesa. Zakon o uređenju prostora je prekršen jer je izostala ponovna javna rasprava, iako su izmjene u konačnoj verziji Plana bile suštinske i obuhvatile projekte koji uopšte nijesu bili predmet prethodne javne konsultacije. Nadalje, Zakon o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu je zanemaren jer Agencija za zaštitu životne sredine nije na vrijeme izdala saglasnost na procjenu uticaja, niti su njene preporuke bile integrisane u Plan. Umjesto da odbije saglasnost, Agencija je odlučila da je izda dan prije ključne sjednice skupštinskog odbora, bez obrazloženja zašto nijesu insistirali na tome da preporuke date u Strateškoj procjeni uticaja nijesu uvažene. Konačno, narušeni su i osnovni principi Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jer dokumenta od javnog značaja, uključujući ranije verzije izvještaja sa javne rasprave i Strateške procjene, nijesu bila dostupna zainteresovanoj javnosti.
MONITOR: Da li je Agencija za zaštitu životne sredine mogla da uradi više u procesu donošenja plana?
MEDENICA: Agencija za zaštitu životne sredine je imala zakonsku i institucionalnu obavezu da zaštiti javni interes i spriječi usvajanje dokumenta koji nije prošao valjanu ekološku evaluaciju. Umjesto toga, odlučila je da izda saglasnost na Stratešku procjenu uticaja, svjesni da njene preporuke uopšte ne mogu biti implementirane u finalni dokument, jer je on svega dva dana nakon toga na dnevnom redu Skupštine. Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da je ta saglasnost izdata u posljednjem trenutku, dan prije sjednice skupštinskog odbora, čime se jasno vidjelo da je riječ o političkoj, a ne stručnoj odluci. Agencija je mogla i morala da iskoristi svoje zakonsko pravo da odbije saglasnost, jer planski dokument nije sadržao ključne preporuke iz evaluacije. Takvim postupanjem Agencija je preuzela ulogu saučesnika u netransparentnom procesu i propustila da zaštiti osnovne ekološke i pravne standarde u donošenju najvažnijeg strateškog dokumenta u oblasti prostornog planiranja.
MONITOR: Koje su ključne primjedbe na Plan – ostavljena je mogućnost gradnje u Buljarici, Komarnica je planirana za potapanje?
MEDENICA: Primjedbe na Prostorni plan Crne Gore su ozbiljne i odnose se na niz odluka koje imaju dugoročne posljedice po životnu sredinu i održivi razvoj države. Najveće zabrinutosti izaziva činjenica da je Buljarica, jedno od najvažnijih preostalih prirodnih priobalnih područja u Crnoj Gori, bez pravnog osnova prenamijenjena u građevinsku zonu, i to bez da je javnost imala priliku da se izjasni o toj izmjeni. Takva odluka predstavlja direktno kršenje principa zaštite prostora koji je predviđen za očuvanje unutar buduće Natura 2000 mreže. Pored toga, u planu se i dalje nalazi projekat potapanja Komarnice zbog izgradnje hidroelektrane, što bi dovelo do nestanka jednog od posljednjih netaknutih riječnih kanjona u regionu. Slično se desilo i sa projektom Velje brdo, koji predviđa naselje za desetine hiljada stanovnika, iako nije bio ni pomenut u nacrtu koji je prošao javnu raspravu. Sve ove izmjene unesene su bez potrebne argumentacije i mimo zakonskih procedura, čime se javni interes potpuno zanemario.
MONITOR: Koliko su opravdane sumnje da se izlazi u susret željama investitora Alabara u pogledu Buljarice?
MEDENICA: Sumnje da se Prostorni plan prilagođava interesima investitora, konkretno Mohameda Alabara, itekako su opravdane. Buljarica, koja do sada nije bila planirana kao građevinska zona, sada je bez obrazloženja i javnog uvida označena kao „građevinsko područje naselja – gradske površine“. Ova odluka otvara vrata za urbanizaciju jednog od najvrijednijih ekosistema na crnogorskoj obali. Uzimajući u obzir ranije poznato interesovanje pomenutog investitora za ovu lokaciju, kao i netransparentan način na koji je do te promjene došlo, postaje jasno da su odluke u Planu vođene privatnim interesima, a ne prostornim strategijama i principima očuvanja prostora. Odsustvo bilo kakve javne debate o ovom pitanju dodatno pojačava osnovanost sumnji i produbljuje nepovjerenje u institucije koje bi trebalo da budu garant zaštite javnog dobra.
MONITOR: Koliko je Plan izmijenjen na teritoriji Podgorice, šta je sve planirano sem uvrštavanja u plan Veljeg brda?
MEDENICA: Na teritoriji Podgorice došlo je do značajnih izmjena u odnosu na nacrtni Plan. Najdrastičnija i najproblematičnija je svakako uvrštavanje urbanističkog projekta Velje brdo, koji predviđa stambeno naselje za čak 40.000 stanovnika. Ovaj projekat nije bio dio javne rasprave, niti je bio predmet stručne analize i komentara zainteresovane javnosti. Uz to, postoje indicije da su i druge zone, poput Ćemovskog polja, koje su ranije bile prepoznate kao prirodne ili zaštićene površine, u međuvremenu prenamijenjene u građevinske zone. Ovakve izmjene se ne odnose samo na fizičku transformaciju prostora, već i na promjenu koncepta razvoja grada, koji se sada vodi logikom masovne urbanizacije, a ne održivosti i planiranja u skladu sa kapacitetima i potrebama lokalnih zajednica i zaštite prirode.
MONITOR: Da li očekujete da će poslanici i institucije razmotriti apele javnosti i nevladinog sektora?
MEDENICA: S obzirom na dosadašnji tok procesa i odnos institucija prema primjedbama stručne i građanske javnosti, ne postoje velike nade da će apele nevladinog sektora poslanici i institucije ozbiljno razmotriti. Dokument nije bio dostupan javnosti ni nakon usvajanja, sjednice odbora su vođene ubrzano i bez temeljne analize, a mišljenja eksperata i organizacija civilnog društva su ignorisana. Međutim, ostaje moralna i zakonska obaveza poslanika da preispitaju ovakav način donošenja strateškog dokumenta. Ignorisanje apela javnosti značiće i preuzimanje odgovornosti za potencijalne posljedice koje će ovaj Plan imati na životnu sredinu, pravni poredak i društveni razvoj Crne Gore. Ukoliko se odluka ne preispita, postoji rizik da će ona postati simbol institucionalne neodgovornosti i pravne nesigurnosti koja može imati dugotrajne negativne posljedice po državu.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
MAJA SEVER, PREDSJEDNICA EVROPSKE FEDERACIJE NOVINARA (EFJ), BRISEL: Ubijanje novinara je napad na samo srce slobodnog društva

Objavljeno prije
4 danana
27 Juna, 2025
Ursula fon der Leyen je, u sklopu evropskog pristupnog procesa, dužna osigurati da države‑kandidatkinje poštuju temeljna načela EU – koja uključuju slobodu medija. Dosadašnja praksa pokazuje da Brisel često ne reaguje dovoljno jasno i odlučno, pogotovo kada je u pitanju Aleksandar Vučić
MONITOR: Reagovali ste na smjene u United group koja je preko UM vlasnik više medija u regionu. Istakli ste da bi eventualne posljedice po uređivačku politiku bile pogubne, posebno u Srbiji.
SEVER: Iako Crna Gora trenutno nije pogođena situacijom kao Srbija, promjena uređivačkog kursa u kompaniji koja kontrolira više relevantnih medija, svakako bi imala negativan utjecaj na kvalitet informacija i pluralizam. U trenutnom ambijentu – gdje javni servisi djeluju pod političkim utjecajem i mnogi privatni mediji imaju jasne političke agende – nezavisno i profesionalno novinarstvo mora se njegovati kao vrijednost i ideal kojem težimo. Ovaj slučaj jasno pokazuje koliko je novinarstvo na našim prostorima ranjivo i kako vlasnička volja – bilo da prevagne profit ili lojalnost političkim partnerima – često diktira sadržaj. Želim naglasiti svoju zabrinutost i solidarnost s kolegama u Srbiji koji trpe prijetnje i pritiske zbog takvih odlukа vlasnika, a nedostatak odgovornosti prema slobodi medija dodatno pogoršava situaciju.
MONITOR: Na još jednu godišnjicu od ubistva glavnog urednika Dana, Duška Jovanovića, Vlada Crne Gore je ponudila milion eura za vjerodostojna saznanja o neposrednim izvršiocima i organizatorima njegovog ubistva. Poslije oslobađajuće presude za ubistvo Slavka Ćuruvije, kako gledate na institucionalne kapacitete i interese Crne Gore i drugih država regiona u deklarativnim namjerama da se otkriju ubice novinara i novinarki?
SEVER: Ubojstvo Duška Jovanovića iz maja 2004. i dalje je jedno od najstarijih neriješenih ubistava novinara u Europi. Institucionalni odgovor Crne Gore-poput ponude nagrade od milijun eura i nova aktivnost Anketnog odbora u Skupštini, predstavljaju pozitivan pomak – ali ostaje pitanje hoće li to sve ostati samo deklarativno i služiti za skupljanje jeftinih političkih poena. Nadamo se da će to dovesti do konkretnih rezultata i identifikacije nalogodavaca i izvršilaca. Formiranje Anketnog odbora daje još jedan kanal kroz koji se može doći do novih informacija i napretka.
MONITOR: Iz slučaja kadrovskih promjena u UG, moguće je izvesti i zaključak-kao što je to pretpostavljeno u javnom obraćanju urednika medija iz UM, da se radi o političkom pritisku “od strane vlada i interesnih grupa”. Kako će se u tome “snaći” predsjednica EK Ursula fon der Lajen, ali i druge brojne međunarodne medijske i druge organizacije-a posebno EFJ?
SEVER: EFJ će redovno pružati podršku novinarima/novinarkama “na terenu”, usmjerenu na profesionalce, novinare, snimatelje, ljude koji svakodnevno rade program, dok promjene vlasničkih struktura i njihovi međusobni odnosi nisu u našem fokusu. Naravno, upravo ovaj slučaj pokazuje da postoji bojazan da će se odraziti na ljude koji rade program, ali to je upravo odgovornost i bivših i sadašnjih vlasnika. U redakciji N1 Hrvatska promjene su se dogodile prije ove smjene na visokoj razini, otpušteno je 26 ljudi, i posljedice na program su itekako vidljive-ne samo na program N1 nego i na cijelo medijsko okruženje u Hrvatskoj.
Ursula fon der Leyen je, u sklopu europskog pristupnog procesa, dužna osigurati da države‑kandidatkinje poštuju temeljna načela EU – koja uključuju slobodu medija. No dosadašnja praksa pokazuje da Bruxelles često ne reagira dovoljno jasno i odlučno, pogotovo kada je u pitanju Aleksandar Vučić.
MONITOR: U martu je Tramp izdao uredbu da se zatvori agencija (USAGM) u okviru koje su poslovali i Glas Amerike i Radio Slobodna Evropa. Dvojica saveznih sudija su tu uredbu stavili van snage. Uredništvo Vašington posta se borilo da zadrži uređivačke principe posle preuzimanja vlasništva od strane Dzefa Bezosa, Trampovog podržavaoca. Kako zaštititi slobodu informisanja od politički ambicioznog krupnog kapitala?
SEVER: Pritisak Trumpove uredbe na USAGM i slučaj Washington Posta pod Bezosom pokazuju da su demokracije i kapitalno okruženje često prijetnja neovisnosti novinarstva. Sloboda informiranja je stup društva, i uništenje kritičkog, profesionalnog novinarstva znači uništenje demokracije.
Jedini spas leži u snažnoj društvenoj odluci – pronalasku sustava koji će garantirati neovisno, kvalitetno novinarstvo. EMFA (European Media Freedom Act) je dobra inicijativa, ali još uvijek ne dovoljno jaka. Potreban je podržan mehanizam koji štiti uređivačku autonomiju i osigurava financijsku nezavisnost medija.
MONITOR: Procjenjuje se da je u napadima Izraela na Gazu, stradalo najmanje 185 novinara i novinarki. Da li je moguće da medijske organizacije i organizacije za ljudska prava zatraže pravdu pred MKS u Hagu-gdje već postoji optužnica protiv Benjamina Netanjahua?
SEVER: Europska federacija novinara snažno izražava solidarnost s kolegicama i kolegama koji izvještavaju u teškim uvjetima, bez ikakve zaštite i uz stalne prijetnje po vlastiti život. EFJ je u stalnom kontaktu s Palestinskim sindikatom novinara (PJS), koji dokumentira brojne slučajeve – od ubojstava i napada, do uskraćivanja prava na rad, pristup informacijama i sigurnosti na terenu. Ove brojke i svjedočanstva jasno ukazuju na uzorak koji nadilazi pojedinačne slučajeve i može predstavljati sustavni napad na medije.
Sindikat novinara Hrvatske podržava kolege u Palestini – kroz zajedničke inicijative s EFJ‑em, javne istupe i apeliranje prema domaćim i međunarodnim institucijama da osude i zaustave napade na medijske djelatnike. Naglašavamo da životi novinara nisu kolateralna šteta – njihovo ubijanje je napad na samo srce slobodnog društva i temeljnog prava javnosti da zna istinu. U suradnji s drugim sindikatima i organizacijama u regiji, podržavamo zahtjeve za međunarodnu pravdu i odgovornost. MKS već vodi istragu o ratnim zločinima u Palestini, a među optuženima su izraelski premijer Benjamin Netanjahu i ministar obrane Yoav Gallant. Ako se dokaže da su napadi na novinare bili namjerni, ciljano usmjereni ili dio šire vojne strategije koja ignorira zaštitu civila, to se može tretirati kao ratni zločin prema Rimskom statutu – osobito članu 8., koji štiti novinare kao civilne osobe, više međunarodnih organizacija već intenzivno dokumentiraju i dijele dokaze koji mogu poslužiti kao temelj za tužbe. Dio tih podataka već je predan istražiteljima MKS‑a.
No, ključno pitanje ostaje: hoće li međunarodna zajednica imati dovoljno političke volje da ovaj proces dovede do kraja? Dosadašnja iskustva pokazuju da politički pritisci često zaustavljaju pravdu kad su u pitanju saveznici velikih sila. Odgovornost je i na nama – novinarima, sindikatima, civilnom društvu – da ustrajno podsjećamo da su životi naših kolega vrijedni jednakog poštovanja i zaštite kao i životi bilo kojih drugih civila. Bez te svijesti i pritiska, opasnost od nekažnjivosti ostaje stvarna.
MONITOR: Nedavno je izvršena smrtna kazna nad saudijskim novinarom Turki al- Jaserom, osuđenim za terorizam i izdaju. Poslije ubistva Džemala Kašogija, dopisnika WP, u konzulatu SA u Turskoj 2018-e, izostalo je polaganje računa. . Tramp je skoro od prestolonasljednika Mohameda bin-Salmana, javno sumnjičenog za ovo ubistvo-dobio 600 milijardi dolara crijdan poklon. Da li je Kašogijevo ubistvo “zaboravljeno”?
SEVER: Europska federacija novinara i ja osobno ne zaboravljamo ubijene kolege poput Kasogija. Ipak, informacija i dalje imamo ograničeno, jer ne raspolažemo detaljima o Al‑Jaserovom slučaju.
MONITOR: Izrael je gadjao iranski državni TV kanal IRINN, poginulo je nekoliko ljudi. Njujorski Komitet za zastitu novinara saopštio je da je “zgrožen”. Kada je 1999-e u napadu na zgradu RTS ubijeno 16 zaposlenih, široko je bilo prihvaćeno glediste da je RTS “legitimna meta”. Postoji li neka karakteristična razlika izmedju ova dva slučaja “ubijanja propagande”?
SEVER: Ratne žrtve medijskih centara, ne čine ih “legitimnim” metama, a međunarodni standardi jasno zabranjuju napad na civile i civilnu infrastrukturu. U slučaju RTS‑a, pravosudna osuda osobe koja je držala ljude u RTS-u pokazuje jasnu poruku: Dragoljub Milanović, nekadašnji direktor Radio-televizije Srbije, osuđen je zbog odgovornosti za pogibiju 16 radnika RTS-a tijekom napada 1999., a u presudi se navodi da nije preduzeo mjere da se zaposleni te noći zaštite i evakuiraju iz zgrada. Nikada civili nisu legitimna meta.
I u Crnoj Gori bilježimo slučajeve SLAPP
MONITOR: I u Crnoj Gori postoji iskustvo pritisaka na medije “emitovanjem” SLAPP tužbi od strane političkih i biznis moćnika. Koliko su one česte u drugim evropskim zemljama i koliko je njihova učestalost “srazmjerna” nezavisnosti pravosuđa?
SEVER: U Crnoj Gori isto bilježimo slučajeve “SLAPP”. Dok broj nije alarmantan, zabilježeni su pritisci iz državnih struktura, koji su se, nakon jake reakcije javnosti, uglavnom povukli. Ipak, svaki pokušaj i najava takvog zastrašivanja nije dobra, važno je da donositelji odluka u zakonodavni sustav ugrade sustav zaštite od SLAPP- kakve su preporučene AntiSLAPP direktivom i Preporukama za borbu protiv SLAPP koje su prihvaćene na EU razini, tako se borba protiv SLAPP-a neće zadržati na pritiscima javnosti i odlukama pojedinaca, već će biti ugrađena u pravosudni sustav.
U Europi upotreba SLAPP tužbi raste – posebno u zapadnoeuropskim zemljama poput Francuske, Italije i Španjolske, što se vidi iz raznih pravnih analiza. One predstavljaju prijetnju jer omogućuju dugotrajne i skupe sudske procese bez materijalne osnove, a njihov cilj je obeshrabriti istraživačko novinarstvo i kritičko izvještavanje.
Pojava SLAPP-a proporcionalna je nezavisnosti pravosuđa i učinkovitosti zakonskog okvira u državi. Zavisno je od jačine zakona, povijesti zaštite medijskih sloboda i spremnosti sudova da prepoznaju ove parazitske tužbe. Gdje pravosuđe ne reagira dosljedno i brzo, SLAPP postaje popularan činitelj pritiska na novinare i medije.
Vjerujem da ozbiljno, profesionalno novinarstvo neće nestati
MONITOR: Rojtersov Institut za proučavanje novinarstva, izašao je sa podacima iz svog godišnjeg izvještaja o digitalnim vijestima- koji pokazuju da na ljude (uzorak od njih sto hiljada iz 48 zemalja), veći uticaj imaju “podkasteri” nego novinari tradicionalnih medija. Da li će tabloidno a ne samo “ozbiljno” novinarstvo opstati pored galopirajuce digitalizacije i AI revolucije?
SEVER: Naravno digitalna transformacija i “AI‑revolucija” prijete tradicionalnim medijima. No vjerujem da ozbiljno, profesionalno novinarstvo neće nestati, ali se mora prilagoditi. Naš zadatak je boriti se za poštivanje struke, standarda i etike, u suradnji s regulatorima, civilnim društvom i čitateljima/gledateljima. Ulažući u obrazovanje, tehnologiju i transparentno financiranje možemo stvoriti sustav koji će podržavati profesionalno novinarstvo i u digitalnom dobu. I nema slobodnog i demokratskog društva bez jakog novinarstva, bez hrabrih novinara i novinarki koji će razotkrivati korupciju i upozoravati na probleme u društvu.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Sloboda vladanja
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 4 dana
Sloboda kao provokacija
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Napredak i nepovjerenje
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Duboki kapital
Milan Popović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Hljeba i blokada
Zoran Radulović

Novi broj


SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA I KADRIRANJE: „Projektna“ podrška DPS-a – u foteljama
-
DRUŠTVO4 sedmice
AGENCIJA ZA SPREČAVANJE KORUPCIJE: Pokušaj vraćanja na staro
-
Izdvojeno4 sedmice
RUSIJA-UKRAJINA – RED PREGOVORA, RED DRONOVA: Šta ako mir nije opcija
-
FOKUS3 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
DRUŠTVO3 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
FOKUS4 sedmice
MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke
-
DRUŠTVO3 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Na početku