Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN PETROVIĆ, BIVŠI NAČELNIK RDB SRBIJE: Dogovor je čuvao Mladića

Objavljeno prije

na

ratko-mladic-pije

  Ratko Mladić se pojavio pred Haškim tribunalom, ali o njemu već šesnaest godina znamo veoma malo. Decidirano obećana istraga oko Mladićevog skrivanja i logistike, koju su dali i predsjednik Srbije i ministarka pravde, mogla bi, po ovdašnjem običaju, da se ubrzo zaboravi. Šta je bilo i šta bi moglo biti u vezi ove teme razgovarali smo sa jednim od najboljih poznavalaca materije, Goranom Petrovićem, čovjekom koji je do 1999. godine radio u RDB, a odmah poslije petooktobarskih promjena, došao na njeno čelo. Petrović je uhapsio Radeta Markovića, načelnika RDB, zbog zločina na Ibarskoj magistrali, otkrio mrežu prisluškivanja i praćenja Vuka Draškovića i Slavka Ćuruvije, ućestvovao u hapšenju i slanju Slobodana Milosevića u Hag. Petrović je i autor knjige provokativnog naslova – Vesela UDBA. MONITOR: Svojevremeno ste optuživali Vojislava Koštunicu da je skrivao Ratka Mladića. A šta je sa njim bilo nakon Koštuničinog odlaska sa vlasti?
PETROVIĆ: Optužuje tužilac a ja sam baš kao i danas samo ukazivao na činjenicu, da je služba na čijem sam čelu bio tokom 2001. nepobitno utvrdila da Mladića čuva, štiti, pruža mu logističku podršku zovi te to kako god hoćete, Vojska SRJ odnosno desetine njenih pripadnika. Da to čine aktivni pripadnici vojske u okviru svojih redovnih aktivnosti uz znanje, saglasnost i odobravanje najviših vojnih starešina. Dakle, načelnika generalštaba, načelnika vojne službe bezbednosti, vojne obaveštajne službe i mnogih drugih. Takođe sam rekao, da sam o tome obavestio ministra i premijera i da sam nakon toga dobio povratnu informaciju iz kabineta premijera, da je on razgovarao sa Koštunicom na tu temu, ali da mu je ovaj rekao da je u pitanju viši državni interes ili nešto slično, i da on Mladića neće ni hapsiti ni isporučivati Hagu ! I na kraju, da je tokom 2002. i sam Koštunica na jednoj konferenciji za štampu pred TV kamerama rekao i tu čuvenu rečenicu ,,Vojska više ne čuva Mladića” i tako indirektno priznao ono što su tada već svi znali, da je vojska čuvala Mladića!! Nakon svega ovoga Vojska SRJ naravno više nije mogla direktno i otvoreno da pomaže Mladiću u skrivanju, ali su to očigledno nastavili da rade njegovi poštovaoci i obožavaoci, među kojima je logično najviše bilo njegovih saboraca i ratnih drugova, dakle, nekadašnjih pripadnika ove ili one vojske, prijatelja i rođaka, samo što se njihov broj vremenom smanjivao. Pre svega zbog bezbednosnih razloga a potom i nedostatka novca i sve većeg pritiska međunarodne zajednice na Srbiju.

MONITOR:Kako komentarišete najave Borisa Tadića i Snežane Malović da će se voditi ozbiljna istraga u vezi sa pronalaženjem onih koji su Mladića skrivali?
PETROVIĆ: Kao neozbiljne i licemerne, jer se oni koji su Mladića skrivali barem u nekim periodima znaju i ne treba ih pronalaziti, već samo uhapsiti i optužiti. A to do danas nije učinio niko uključujući Tadića i Malovićevu. Umesto toga, Tadić je rekao da je svojevremeno, dakle, kada je Mladića štitio Koštunica, postojao prećutan stav da se on ne hapsi ili nešto slično. Samo nam nije rekao ko je usaglasio takav stav, i kakva je bila njegova uloga u svemu tome. I da li je politički stav iznad ustava i zakona. A zakon kaže, da su svi napred navedeni činili krivično delo. I to vrlo konkretno – Pomaganje učiniocu nakon izvršenog krivičnog dela. Pa su shodno tome i svi pripadnici vojske i njeni rukovodioci zajedno sa Koštunicom i njegovim saradnicima i savetnicima, počinili pomenuto krivično delo. O čemu postoji obilje dokaza i potrebno je samo da oni budu uhapšeni i optuženi, što se nije desilo a bojim se da se neće ni desiti. Osim toga, Tadić je bio ministar odbrane čini mi se 2003. i znao ono što danas svi znaju ali nije učinio ništa po tom pitanju. Nije primera radi, formirao nikakvu komisiju niti sproveo bilo kakvu istragu kako bi utvrdio ko je sve, kako i po čijem nalogu pomagao Mladiću u skrivanju i tako činio krivično delo. Zašto bismo mu verovali da će to učiniti danas.

MONITOR: Koliko je vašem odlasku sa čela BIA, doprinio „antihaški lobi”?
PETROVIĆ: Mom odlasku sa mesta načelnika RDB najviše je doprinela nespremnost vlade Srbije da se suoči sa činjenicom, da se u slučaju pobune JSO u stvari radi o državnom udaru, koji uz pomoć kriminalnih struktura organizuju vojska i predsednik države, dakle, antihaški lobi kako bi zaustavili demokratske i reformske procese u zemlji. Da shvati da je pravo pitanje MI- demokratske i reformske snage ili ONI. Antihaški lobi je samo skraćenica za NJIH. A ONI su u suštini ne samo antihaški već i antidemokratski, antireformski, antievropski, anticivilizacijski i kriminalni lobi. Kada sam video da su u vladi samo pojedinci svesni toga, podneo sam ostavku.

MONITOR: Dan pred Mladićevo hapšenje u javnosti se pojavila zvanična informacija da se mijenja taktika potrage za njim, da će se sada i Dačićeva policija uključiti u lociranje bjegunaca, a ne kao do sada samo asistirati tajnim službama. Šta se htjelo poručiti?
PETROVIĆ: U Srbiji u poslednje vreme više nego ikada i više nego bilo gde paralelno egzistiraju dva sveta, jedan medijski, virtuelni i jedan realni. U ovom prvom je Srbija uređena demokratska država, koja ubrzano sprovodi reforme i hita ka EU u kojoj sve cveta i peva, pristižu strane investicije, otvaraju se fabrike i nova radna mesta, grade autoputevi…U stvarnosti Srbija je mala, mafijaška, bankrot kvazidržava izjedena korupcijom, kojom vladaju tajkuni u sprezi sa političkim oligarhijama u kojoj malo toga funkcioniše. U kojoj ne funkcionišu institucije sistema što se pokušava zabašuriti, upravo ovakvim medijskim trikovima i manipulacijama. Što se vidi i u slučaju Mladić. Jer, na papiru imamo savršen bezbednosni sistem, BIA, MUP, vojne službe, Tužilaštvo za ratne zločine, Nacionalni savet za saradnju sa HT, Akcioni tim, Savet za nacionalnu bezbednost, dok su u suštini mnoge od ovih institucija ili virtuelne ili ako i postoje potpuno uništene, nefunkcionalne, dezorjentisane i pod punom političkom kontrolom. Pa, shodno tome i u slučaju hapšenja Mladića nijedna od ovih institucija ne samo da nije imala gotovo nikakvu ulogu, već i niko od njihovih čelnika o svemu tome nije bio ni obavešten.

MONITOR: Vi ste bili i na čelu „diplomatske obavještajne službe” u vrijeme ministrovanja Gorana Svilanovića. Da li je i ona učestvovala, preko diplomatskih predstavništava SRJ, u potrazi za haškim bjeguncima jer se za više njih tvrdilo da se nalaze u inostranstvu – Rusiji, Belorusiji itd.?
PETROVIĆ: Služba za istraživanje i dokumentaciju MSP je bila najbolje što je u domenu bezbednosti postojalo u zemlji u tom trenutku. Imali smo informacije o svemu. O onome što se dešava u Vašingtonu, Briselu, Moskvi, o situaciji u Iraku, problemu Kosova, terorizmu, kriminalu. Shodno tome, raspolagali smo i informacijama vezanim za ratne zločine i skrivanju pojedinih pripadnika zemunskog klana u susednim zemljama.

MONITOR: I vlada Zorana Đinđića je u posljednjem momentu, u odnosu na uslovljavanja SAD, uhapsila i isporučila Slobodana Miloševića. To je tada u martu i u junu 2001. bila drama i za građane, stvoren je utisak velike neizvjesnosti. Vi ste tada bili na čelu RDB. Kako se toga danas sjećate?
PETROVIĆ: Ne bih se složio da je to bilo u poslednjem momentu, jer je Milošević uhapšen i isporučen u Hag, jedva nekoliko meseci nakon formiranja vlade i manje od godinu dana od demokratskih promena, iako je bezbednosni rizik cele akcije zahvaljujući Koštunici i antihaškom lobiju bio ogroman. Ali je vlada na čelu sa premijerom Đinđićem, tim činom pokazala nespornu volju i hrabrost, da se suoči sa problemima koji su stajali na putu našem priključenju, ne samo Evropi već celom demokratskom i civilizovanom svetu. Nažalost, ni Đinđić ni vlada nisu imali snage da u tome istraju i sve se završilo nacionalnom tragedijom, to jest, ubistvom premijera i definitivnim porazom reformskih i demokratskih ideja.

Jak je antihaški lobi

MONITOR: Nakon Mladićevog hapšenja, sve češće se može čuti komentar da je bila predimenzionirana priča o „antihaškom lobiju”.Jer, eto, Mladić je u tako jadnom stanju nađen u jednom selu, u kući svog brata?
PETROVIĆ: Oni koji takve komentare daju ili proturaju kroz medije, su zapravo glasnogovornici antihaškog lobija. Jer činjenice iznete na početku, takvu tvrdnju čine apsurdnom. A činjenica je da je Mladića svojevremeno štitio Milošević, da su svadbu njegovog sina u beogradskom hotelu Jugoslavija 1997.zajedno obezbeđivali pripadnici vojnih službi bezbednosti i DB-a. Činjenica je i da su mu potom u skrivanju zdušno pomagali i Koštunica i njegovi saradnici i savetnici, opet uz pomoć vojske. Činjenica je, da je u to vreme šef VBA bio njegov omiljeni Aco Tomić. Činjenica je, a ja sam je mnogo puta javno izneo, da je Rade Bulatović preuzimajući funkciju direktora BIA, svojim prethodnicima Milićeviću i Živaljeviću čim je ušao u kabinet postavio samo jedno jedino pitanje – ,,Kako ste smeli da jurite Šljivančanina, kada ste znali da ga ja čuvam?” Činjenica je, da je zahvaljujući Koštunici i njegovom ministru pravde Stojkoviću onemogućeno saslušanje Ace Tomića u slučaju Jataci, koji je godinama opstruisan a na kraju se završio oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza…Činjenica je, da je povod za organizovanje pobune JSO uz pomoć vođa zemunskog kriminalnog klana a sve uz znanje i podršku Koštunice u novembru 2001. bilo hapšenje dvojice haških begunaca… O raznim nezavisnim intelektualcima, patriotama i plaćenim medijima i njihovoj ulozi u svemu tome da i ne govorimo… Ako sve to nije antihaški lobi ja onda stvarno ne znam šta je i prihvatam njegovo nepostojanje.

 

Tapkanje u mjestu

MONITOR: Pobuna JSO 2001, ali i ubistvo premijera Đinđića pokazali su sraslost ratnog zločin i ratnog profiterstva. Koliko je država do danas uradila da razotkrije ovaj komplot, da razvlasti njegove aktere, ali i „vrati oteto”?
PETROVIĆ: Samo ono na šta je bila prinuđena, od strane domaće javnosti i međunarodne zajednice a to je gotovo ništa, ako se ne računa to što je pohapsila neposredne izvršioce ovog zločina. Pitanje političke a samim tim i antihaške, antireformske, antidemokratske, antievropske pa i kriminalne pozadine ubistva Zorana Đinđića, se i dan danas gura pod tepih što dovoljno govori o snazi, mestu i ulozi ovih snaga i u današnjem sistemu vlasti u Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo