Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN PETROVIĆ, BIVŠI NAČELNIK RDB SRBIJE: Dogovor je čuvao Mladića

Objavljeno prije

na

  Ratko Mladić se pojavio pred Haškim tribunalom, ali o njemu već šesnaest godina znamo veoma malo. Decidirano obećana istraga oko Mladićevog skrivanja i logistike, koju su dali i predsjednik Srbije i ministarka pravde, mogla bi, po ovdašnjem običaju, da se ubrzo zaboravi. Šta je bilo i šta bi moglo biti u vezi ove teme razgovarali smo sa jednim od najboljih poznavalaca materije, Goranom Petrovićem, čovjekom koji je do 1999. godine radio u RDB, a odmah poslije petooktobarskih promjena, došao na njeno čelo. Petrović je uhapsio Radeta Markovića, načelnika RDB, zbog zločina na Ibarskoj magistrali, otkrio mrežu prisluškivanja i praćenja Vuka Draškovića i Slavka Ćuruvije, ućestvovao u hapšenju i slanju Slobodana Milosevića u Hag. Petrović je i autor knjige provokativnog naslova – Vesela UDBA. MONITOR: Svojevremeno ste optuživali Vojislava Koštunicu da je skrivao Ratka Mladića. A šta je sa njim bilo nakon Koštuničinog odlaska sa vlasti?
PETROVIĆ: Optužuje tužilac a ja sam baš kao i danas samo ukazivao na činjenicu, da je služba na čijem sam čelu bio tokom 2001. nepobitno utvrdila da Mladića čuva, štiti, pruža mu logističku podršku zovi te to kako god hoćete, Vojska SRJ odnosno desetine njenih pripadnika. Da to čine aktivni pripadnici vojske u okviru svojih redovnih aktivnosti uz znanje, saglasnost i odobravanje najviših vojnih starešina. Dakle, načelnika generalštaba, načelnika vojne službe bezbednosti, vojne obaveštajne službe i mnogih drugih. Takođe sam rekao, da sam o tome obavestio ministra i premijera i da sam nakon toga dobio povratnu informaciju iz kabineta premijera, da je on razgovarao sa Koštunicom na tu temu, ali da mu je ovaj rekao da je u pitanju viši državni interes ili nešto slično, i da on Mladića neće ni hapsiti ni isporučivati Hagu ! I na kraju, da je tokom 2002. i sam Koštunica na jednoj konferenciji za štampu pred TV kamerama rekao i tu čuvenu rečenicu ,,Vojska više ne čuva Mladića” i tako indirektno priznao ono što su tada već svi znali, da je vojska čuvala Mladića!! Nakon svega ovoga Vojska SRJ naravno više nije mogla direktno i otvoreno da pomaže Mladiću u skrivanju, ali su to očigledno nastavili da rade njegovi poštovaoci i obožavaoci, među kojima je logično najviše bilo njegovih saboraca i ratnih drugova, dakle, nekadašnjih pripadnika ove ili one vojske, prijatelja i rođaka, samo što se njihov broj vremenom smanjivao. Pre svega zbog bezbednosnih razloga a potom i nedostatka novca i sve većeg pritiska međunarodne zajednice na Srbiju.

MONITOR:Kako komentarišete najave Borisa Tadića i Snežane Malović da će se voditi ozbiljna istraga u vezi sa pronalaženjem onih koji su Mladića skrivali?
PETROVIĆ: Kao neozbiljne i licemerne, jer se oni koji su Mladića skrivali barem u nekim periodima znaju i ne treba ih pronalaziti, već samo uhapsiti i optužiti. A to do danas nije učinio niko uključujući Tadića i Malovićevu. Umesto toga, Tadić je rekao da je svojevremeno, dakle, kada je Mladića štitio Koštunica, postojao prećutan stav da se on ne hapsi ili nešto slično. Samo nam nije rekao ko je usaglasio takav stav, i kakva je bila njegova uloga u svemu tome. I da li je politički stav iznad ustava i zakona. A zakon kaže, da su svi napred navedeni činili krivično delo. I to vrlo konkretno – Pomaganje učiniocu nakon izvršenog krivičnog dela. Pa su shodno tome i svi pripadnici vojske i njeni rukovodioci zajedno sa Koštunicom i njegovim saradnicima i savetnicima, počinili pomenuto krivično delo. O čemu postoji obilje dokaza i potrebno je samo da oni budu uhapšeni i optuženi, što se nije desilo a bojim se da se neće ni desiti. Osim toga, Tadić je bio ministar odbrane čini mi se 2003. i znao ono što danas svi znaju ali nije učinio ništa po tom pitanju. Nije primera radi, formirao nikakvu komisiju niti sproveo bilo kakvu istragu kako bi utvrdio ko je sve, kako i po čijem nalogu pomagao Mladiću u skrivanju i tako činio krivično delo. Zašto bismo mu verovali da će to učiniti danas.

MONITOR: Koliko je vašem odlasku sa čela BIA, doprinio „antihaški lobi”?
PETROVIĆ: Mom odlasku sa mesta načelnika RDB najviše je doprinela nespremnost vlade Srbije da se suoči sa činjenicom, da se u slučaju pobune JSO u stvari radi o državnom udaru, koji uz pomoć kriminalnih struktura organizuju vojska i predsednik države, dakle, antihaški lobi kako bi zaustavili demokratske i reformske procese u zemlji. Da shvati da je pravo pitanje MI- demokratske i reformske snage ili ONI. Antihaški lobi je samo skraćenica za NJIH. A ONI su u suštini ne samo antihaški već i antidemokratski, antireformski, antievropski, anticivilizacijski i kriminalni lobi. Kada sam video da su u vladi samo pojedinci svesni toga, podneo sam ostavku.

MONITOR: Dan pred Mladićevo hapšenje u javnosti se pojavila zvanična informacija da se mijenja taktika potrage za njim, da će se sada i Dačićeva policija uključiti u lociranje bjegunaca, a ne kao do sada samo asistirati tajnim službama. Šta se htjelo poručiti?
PETROVIĆ: U Srbiji u poslednje vreme više nego ikada i više nego bilo gde paralelno egzistiraju dva sveta, jedan medijski, virtuelni i jedan realni. U ovom prvom je Srbija uređena demokratska država, koja ubrzano sprovodi reforme i hita ka EU u kojoj sve cveta i peva, pristižu strane investicije, otvaraju se fabrike i nova radna mesta, grade autoputevi…U stvarnosti Srbija je mala, mafijaška, bankrot kvazidržava izjedena korupcijom, kojom vladaju tajkuni u sprezi sa političkim oligarhijama u kojoj malo toga funkcioniše. U kojoj ne funkcionišu institucije sistema što se pokušava zabašuriti, upravo ovakvim medijskim trikovima i manipulacijama. Što se vidi i u slučaju Mladić. Jer, na papiru imamo savršen bezbednosni sistem, BIA, MUP, vojne službe, Tužilaštvo za ratne zločine, Nacionalni savet za saradnju sa HT, Akcioni tim, Savet za nacionalnu bezbednost, dok su u suštini mnoge od ovih institucija ili virtuelne ili ako i postoje potpuno uništene, nefunkcionalne, dezorjentisane i pod punom političkom kontrolom. Pa, shodno tome i u slučaju hapšenja Mladića nijedna od ovih institucija ne samo da nije imala gotovo nikakvu ulogu, već i niko od njihovih čelnika o svemu tome nije bio ni obavešten.

MONITOR: Vi ste bili i na čelu „diplomatske obavještajne službe” u vrijeme ministrovanja Gorana Svilanovića. Da li je i ona učestvovala, preko diplomatskih predstavništava SRJ, u potrazi za haškim bjeguncima jer se za više njih tvrdilo da se nalaze u inostranstvu – Rusiji, Belorusiji itd.?
PETROVIĆ: Služba za istraživanje i dokumentaciju MSP je bila najbolje što je u domenu bezbednosti postojalo u zemlji u tom trenutku. Imali smo informacije o svemu. O onome što se dešava u Vašingtonu, Briselu, Moskvi, o situaciji u Iraku, problemu Kosova, terorizmu, kriminalu. Shodno tome, raspolagali smo i informacijama vezanim za ratne zločine i skrivanju pojedinih pripadnika zemunskog klana u susednim zemljama.

MONITOR: I vlada Zorana Đinđića je u posljednjem momentu, u odnosu na uslovljavanja SAD, uhapsila i isporučila Slobodana Miloševića. To je tada u martu i u junu 2001. bila drama i za građane, stvoren je utisak velike neizvjesnosti. Vi ste tada bili na čelu RDB. Kako se toga danas sjećate?
PETROVIĆ: Ne bih se složio da je to bilo u poslednjem momentu, jer je Milošević uhapšen i isporučen u Hag, jedva nekoliko meseci nakon formiranja vlade i manje od godinu dana od demokratskih promena, iako je bezbednosni rizik cele akcije zahvaljujući Koštunici i antihaškom lobiju bio ogroman. Ali je vlada na čelu sa premijerom Đinđićem, tim činom pokazala nespornu volju i hrabrost, da se suoči sa problemima koji su stajali na putu našem priključenju, ne samo Evropi već celom demokratskom i civilizovanom svetu. Nažalost, ni Đinđić ni vlada nisu imali snage da u tome istraju i sve se završilo nacionalnom tragedijom, to jest, ubistvom premijera i definitivnim porazom reformskih i demokratskih ideja.

Jak je antihaški lobi

MONITOR: Nakon Mladićevog hapšenja, sve češće se može čuti komentar da je bila predimenzionirana priča o „antihaškom lobiju”.Jer, eto, Mladić je u tako jadnom stanju nađen u jednom selu, u kući svog brata?
PETROVIĆ: Oni koji takve komentare daju ili proturaju kroz medije, su zapravo glasnogovornici antihaškog lobija. Jer činjenice iznete na početku, takvu tvrdnju čine apsurdnom. A činjenica je da je Mladića svojevremeno štitio Milošević, da su svadbu njegovog sina u beogradskom hotelu Jugoslavija 1997.zajedno obezbeđivali pripadnici vojnih službi bezbednosti i DB-a. Činjenica je i da su mu potom u skrivanju zdušno pomagali i Koštunica i njegovi saradnici i savetnici, opet uz pomoć vojske. Činjenica je, da je u to vreme šef VBA bio njegov omiljeni Aco Tomić. Činjenica je, a ja sam je mnogo puta javno izneo, da je Rade Bulatović preuzimajući funkciju direktora BIA, svojim prethodnicima Milićeviću i Živaljeviću čim je ušao u kabinet postavio samo jedno jedino pitanje – ,,Kako ste smeli da jurite Šljivančanina, kada ste znali da ga ja čuvam?” Činjenica je, da je zahvaljujući Koštunici i njegovom ministru pravde Stojkoviću onemogućeno saslušanje Ace Tomića u slučaju Jataci, koji je godinama opstruisan a na kraju se završio oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza…Činjenica je, da je povod za organizovanje pobune JSO uz pomoć vođa zemunskog kriminalnog klana a sve uz znanje i podršku Koštunice u novembru 2001. bilo hapšenje dvojice haških begunaca… O raznim nezavisnim intelektualcima, patriotama i plaćenim medijima i njihovoj ulozi u svemu tome da i ne govorimo… Ako sve to nije antihaški lobi ja onda stvarno ne znam šta je i prihvatam njegovo nepostojanje.

 

Tapkanje u mjestu

MONITOR: Pobuna JSO 2001, ali i ubistvo premijera Đinđića pokazali su sraslost ratnog zločin i ratnog profiterstva. Koliko je država do danas uradila da razotkrije ovaj komplot, da razvlasti njegove aktere, ali i „vrati oteto”?
PETROVIĆ: Samo ono na šta je bila prinuđena, od strane domaće javnosti i međunarodne zajednice a to je gotovo ništa, ako se ne računa to što je pohapsila neposredne izvršioce ovog zločina. Pitanje političke a samim tim i antihaške, antireformske, antidemokratske, antievropske pa i kriminalne pozadine ubistva Zorana Đinđića, se i dan danas gura pod tepih što dovoljno govori o snazi, mestu i ulozi ovih snaga i u današnjem sistemu vlasti u Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo