Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA MITIĆ, GLUMICA: Ženski glasovi

Objavljeno prije

na

Povod za razgovor sa renomiranom beogradskom glumicom i direktorkom projekta IN/visible City–DAH Teatar Majom Mitić je učešće u regionalnoj konferenciji Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadnog Balkana, koja je održana od 3. do 5. juna u Tivtu i Kavču uz podršku Evropske kulturne fondacije i Ministarstva kulture Crne Gore. MONITOR: Koji su to osnovni ciljevi koji su definisani na konferenciji i kako će uticati na kulturne i političke diskurse država u kojima djeluju ove patrnerske organizacije?
MITIĆ: Na konferenciji Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadanog Balkana, susrela sam osobe slične svojim životnim i umetničkim stavovima. Ono što nosim kao apsolutnu odgovornost – umetnice koja stvara, u ovim zajedničkim mračnim vremenima više od 20 godina (građanski ratovi, bombardovanja, ekonomske krize, recesije, tranzicije) je pravljenje prostora u kome se srećem prvenstveno sa ljudima sa kojima delim istu etiku. Ono što je baza umetnika/ca takvih vremena je da uporno i dosledno, bez zadrške, rade na stvaranju teritorije susreta različitosti. Na toj teritoriji, različitosti postaju vrline i vrednosti, a međusobni preseci čvrsti i neraskidivi vezovi, odakle se plete mreža. U ovom slučaju, mreža žena u izvedbenim umetnostima. Važno nam je da razmenimo svoja znanja, tehnike, iskustva i mišljenja. Da učimo jedna od druge i prenosimo znanja, te da radimo-stvaramo zajedno. Takođe i da arhiviramo, zapišemo i objavimo ono što radimo. U kome će obliku biti i koliko učestalo… videćemo. Ideja je da se srećemo na tri-četiri meseca i da na zdravoj finanijskoj osnovi obezbedimo sredstva za zajednički rad/predstavu/izložbu ili festival u regionu uz stalno organizovanje radionica tehnika savremenih izvedbenih umetnosti. Sem umetničke potrebe za razmenom, ova regionalna mreža predstavlja i snažnu potrebu za razmenom i na geo-političkom polju Zapadnog Balkana (Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija). Veze koje smo tako bratski posekli u vremenima ‘90-tih, moraju sestrinski biti izlečene! One naprosto traže da se obnove, jer potiču iz impulsa suštinskog opstanka suživota na teritoriji Zapadnog Balkana.

MONITOR: Da li se feministička umjetnost, može izdvojiti kao posebna umjetnost, ili su takva pitanja i dalje stvar tjeskobe i nelagodnosti na prostorima Zapadnog Balkana?
MITIĆ: Kada se pitanje postavi na način da je potencirano i pocrtano u svom prefiksu kao feminističko – za mene ne znači nista. Zato što samo po sebi neće odvesti u umetnost. A ako nije umetnost neće ni delati na društvene promene. Međutim, kada krećete iz lične umetničke potrebe da radite takozvane ženske priče ili žensku istoriju, onda takav rad možemo da definišemo kao feministički. Distinkcija koju želim napraviti, je ona u kome feminizam tumačim kao stalnu i promišljenu „akciju” ili ,,delanje”, a ne pridev koji se koristi da možda nekog uplaši ili da se koketira sa njime.

MONITOR: Kakav ste stekli utisak o crnogorskoj ženskoj/feminističkoj izvedbenoj umjetnosti – može li okupiti žene, koje uslovno rečeno ne moraju biti deklarisane feministkinje, da bi nastala takva vrsta okupljanja ili je u pitanju nepoznavanje elementarnih definicija i straha od nepoznatog?
MITIĆ: Utisak je da se u Crnoj Gori u spisateljstvu dešava puno toga što podvodimo pod feministička umetnost. Prepoznajem potrebu da se piše istorija iz ženskog ugla i potrebu da se glasno i javno govori o sakrivenim ili nasleđem opterećenim oblicima ponašanja u društvu. Na žalost, nisam imala priliku da vidim ni jednu pozorišnu predstavu tako da o tome ne mogu da govorim. Upoznala sam mlade teatarske umetnice iz Crne Gore koje nisu želele da se deklarišu kao feminiskinje u delu konferencije koja se bavila teorijom i analizom. Međutim onog momenta, kada smo prezentovale jedne drugima svoje radove, one su reagovale – feministički. Što govori da ,,kada ste lični, vi ste politični”, a u ovim slučaju ,,kada ste lični vi ste feministični!” Dakle, kada ste lični, a ne privatni, dosežete do gledaoca i vaš stav, mišljenje, čežnja postaju i tuđi. To je ta iskrena razmena, koja ako se bavite ženskim pitanjima na toj maloj granici prelazi u feminizam.

MONITOR: Na koji način projekat IN/visible City (Ne/vidljivi grad), produkcije Dah teatra iz Beograda, teži stvaranju stabilnog i pravednog društva? Da li je to jedan od ciljeva ženske/feminističke izvedbenih umjetničkih praksi?
MITIĆ: Apsolutno i veliko DA! Ja verujem u umetnost za društvene promene, umetnost koja kao prethodnica svih drugih profesija pravi prostor za nova, bolja i stabilnija društva. In/Visible City- a insistiram na engleskom nazivu, jer ovaj projekat je 2007/08 izveden u Srbiji (Vranje, Leskovac, Niš, Beograd, Inđija i Subotica) i tada se zvao Ne/Vidljivi Grad. Sada je postao partnerski projekat EU sa teatrima iz Danske, UK, Makedonije kao i saradnicima iz Francuske. Svi imamo matične zemlje, ali i našu zajedničku – Evropu. Ta Evropa, koja je sazdana od različitih naroda čini našu evropsku kulturu bogatijom, naše živote bogatijim. Različitosti treba da budu, kao petlje mesta kojima pletemo mrežu naših odnosa, a nikako punktovi i mesta razdvajanja. In/Visibel City je projekat za manjine i toleranciju- da nevidljivo postane vidljivo.

MONITOR: Smatrate li da tematike naših/ratnih priča i stradanja, vrijedi podcrtavati kroz dramski diskurs ili nam je takva vrsta katarze nepotrebna? Da li su ženske feminističke izvedbene umjetnosti bile fokusirane na iskustva rata?
MITIĆ: Moramo da govorimo o ranama… da bi smo ih zalečili. Rane moramo dobro da operemo. One će nas sigurno jako boleti. Samo ako ih očistimo, one će zaceliti. Ožiljci će ostati, ali će se rane zatvoriti. Na ovim prostorima se još uvek radi na suočavanju. Pitam se šta je sa prihvatanjem, sa odgovornošću? Još 2000-te u jednoj našoj predstavi, govorila sam tekst Karlosa Fuentesa: ,,Koliko traje tuga koju nameće istorijsko nasleđe i gde je granica moje lične odgovornosti za zločine koje nisam počinila?” Fuentes je mislio na Južnu Ameriku, ja (dok sam govorila) mislila sam na Srebrenicu!

MONITOR: Da li Vaši planovi i angažovanja vezani za Montenegro kulturnu mapu, zavise od responsa medija, javnosti i aktivistkinja ove nove koncepcije udruživanja i promovisanja ženske/feminstičke kulture i koliki ste ,,vjernik” da i ovdje može biti bolje?
MITIĆ: Važno je da se povezujem sa koleginicama u regionu. Imam ogromnu potrebu za tim. Mogu da se prepoznam u temama koje i mene i njih zanimaju. S druge strane verujem da kroz udruživanje postižemo bolje delovanje i razmenu. Kao umetnik sam vernik… Hodočasnik, koji posle dugog hoda ne sme da pokazuje koliko je umoran ili prljav, koliko su mu tabani u žuljevima. Jedino što se od mene očekuje je da se umivena i čista pojavim pred publikom i niko i ne treba da vidi moj proces već samo moje dejstvo. A delovati je feminizam.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo