Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG ŠĆEPANOVIĆ, VAJAR: Toplina kamena

Objavljeno prije

na

Izložba skulptura Miodraga Šćepanovića otvorena je nedavno u podgoričkoj galeriji Centar. Svakodnevno je galerija prepuna ljubitelja Šćepanovićevih skulptura. Ovaj umjetnik rođen je 1953. u Kolašinu. Diplomirao je vajarstvo u klasi Miše Popovića na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1983. godine. Član je ULUCG od 1990. godine, ali i pariskog Udruženja Jesenji salon od 2008. godine. Šćepanović je 2006. godine dobio prvu nagradu – Pol Belmondo na prestižnom Jesenjem salonu u Parizu. Samostalno je izlagao u Petrovcu, Kolašinu, Kotoru, Podgorici, Baru, Beogradu, Tivtu, Zagrebu i Budvi, kao i na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. I dalje živi i stvara u živopisnom selu Selišta, koje nikad ne bi mijenjao. MONITOR: Nakon četiri godine ponovo ste skulpture predstavili u Podgorici. Mladen Lompar je rekao da je ključna konstanta vašeg rada izuzetna skulptorska sigurnost u očiglednim i doziranim intervencijama i težnja da se ispoštuje prirodno stanje. Jesu li svi radovi novi, prvi put predstavljeni u Podgorici?
ŠĆEPANOVIĆ: Ovo mi je četrnaesta samostalna izložba. Odlučio sam se da izložim četrdesetak skulptura. Sve su nove. Mislim, rađene su poslije 2007. godine. Nisu ovdje nikad izlagane. To je neki period za koji se može pripremiti samostalna izložba. Brže se ne može, jer kamen zahtijeva duži rad… Ne treba puno vremena za tu grubu obradu kamena, ali glačanje oduzima vrijeme jer sve radim ručno. Ne može se ovako glačati kamen ni jednom mašinom.

MONITOR: Sve vaše skulpture rađene su u kamenu. Kad ste ga zavoljeli i kad ste počeli da radite u njemu?
ŠĆEPANOVIĆ: Kamen sam uočio davno… Čini mi se odmah nakon završetka akademije. U nedostatku novca da kupim mermer, pronašao sam taj kamen. Kad sam počeo da radim, uvidio sam da je ljepši od bilo kojeg mermera. Prvo sam od njega radio neke mozaike, jer nisam imao adekvatan alat. Lomio sam kamenčiće, pa zimi kad je bilo lošije vrijeme, slagao sam mozaike. Tada sam napravio desetak mozaika. Onda sam nabavio osnovni alat i počeo brusilicom da radim skulpture u kamenu. Prije toga skulpture sam radio i u drvetu. A ovaj kamen ima neku toplinu. On je čak topliji od drveta, jer ima lijepu boju i strukturu koja može da se polira. Na nekim izložbama mnogi i nisu znali od kojeg su materijala skulpture. Nisu bili sigurni da li je to kamen ili poliester. Kamen se jednostavno zavoli. To je nekako i neobjašnjivo. Kamen je prvenstveno trajan, ima boju, a njegova veličina odgovara prostoru u kojem živimo.

MONITOR: Radite iskrena i upečatljiva djela, a negdje ste rekli da volite da vaše skulpture ukrase prostor, da budu dopadljive ljudima, jer jedino tako imaju smisao.
ŠĆEPANOVIĆ: Nikad nisam na silu pravio izložbe, niti sam radio da bih tu skulpturu prodao. Volim da stvaram, to je u meni… A volio bih i da ta skulptura ode kod onog ko je voli, da se stavi negdje u sobu, na neku vitrinu, komodu. Danima je galerija puna ljudi koji vole moj rad, samo čujem pohvale.

MONITOR: Žena je oduvijek bila inspiracija umjetnika, a vidi se i vama. Uglavnom radite figure žena, ali i životinja?
ŠĆEPANOVIĆ: Žensko tijelo ima najljepši oblik. Nema drugih oblika koji su tako mekani, koji imaju taj volumen, te prelaze… To ja onda i primjenjujem na ove male figure životinja. To je takozvana intimna skulptura koju svako voli i koju bi svako poželio da ima. U tim komadima kamenima, koji su obluci, tražim neke pokrete kako bih figuru uklopio u taj komad kamena i na taj način sačuvao njegovu veličinu, jer to nisu veliki komadi.

MONITOR: Živite u selu Selišta, koje se nalazi u blizini Kolašina. Zašto ste ostali tu da živite, kad ste sigurno mogli da birate mnoge gradove u kojima ste izlagali?
ŠĆEPANOVIĆ: Volim Selišta. Tu mi je lijepo, jer crpim inspiraciju, a pored moje kuće je rijeka Svinjača iz koje vadim kamen. Nigdje nema takvog kamenja kao u toj rijeci. U tom kraju sam rođen, odrastao i u njemu sam navikao da živim. Vratio sam se u Selišta odmah nakon završetka akademije, iako sam imao priliku da ostanem u Beogradu. Ja sam navikao da radim u tom prostoru. Vjerovatno bi mi trebalo vremena za promjenu bilo kakvog prostora. Na primjer, Pariz je predivan grad. Pričinjava mi veliko zadovoljstvo da u njemu budem dvadesetak dana, ali on nije dobar za rad. Da promijenim mjesto sigurno bi se neke stvari u meni izgubile. Veliki grad mi ne bi dozvolio da radim ono što volim. Za ovu vrstu skulpture i rad u kamenu treba prostor, koji je udaljen od naselja, od bilo čega…

MONITOR: Dobili ste nagradu na Jesenjem salonu u Parizu, koji je jedna od najrenomiranijih likovnih manifestacija sa tradicijom dužom od sto godina. Često tamo izlažete. Kako reaguje tamošnja publika?
ŠĆEPANOVIĆ : Prvo moje učeće na Jesenjem salonu u Parizu 2003. godine poklopilo se sa obilježavanjem 100. godišnjice njegovog postojanja. Štampan je i luksuzni katalog u kojem su bili zastupljeni svi izalagači, pa i moj rad. Pokrovitelj izložbe je bio Širak. To je bio jedan od najvećih Salona ikada. Od tada sam konkurisao stalno, da bih 2006. godine dobio prvu nagradu za skulpturu Sigurnost koja predstavlja figuru majke, koja u naručju drži dijete. To priznanje je bila potvrda da je moj stvaralački rad dobar, dopadljiv, kvalitetan i da posjeduje sve vrijednosti. Kasnije sam, 2008. godine primljen za člana Udruženja Jesenji salon. Tamo nema čovjeka koji nije oduševljen mojim radom. Čak su mi neki zahvaljivali što izlažem. Koliko me hvale, ponekad mi je i neprijatno.

MONITOR: I dalje nemate atelje, niti neki prostor u kojem možete da stvarate?
ŠĆEPANOVIĆ: Nisam imao novca da napravim atelje, jer sam zidao kuću koju još nisam završio. I dalje ga nemam, pa sve radim vani. Mada, rad sa kamenom, mislim na ovaj grubi dio, mora se i raditi u velikoj prostoriji zbog prašine. A bilo je nekih obećenja, pogotovo poslije nagrade u Parizu… Međutim, ništa od toga. Ali, ja se ne žalim. Niko mi nije kriv što sam ovo izabrao… Ja volim da stvaram, pa ću raditi skulpture i ispod drveta ako treba ili bilo gdje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo