Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJANA STOJČIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Nema identiteta bez kontinuiteta

Objavljeno prije

na

Sa svjetskom krizom vratile su se stare dileme: kapitalizam ili socijalizam ili još bolje – kakav kapitalizam, kakav socijalizam? Tako je ponovo u centar pažnje došla istorija društvenih pokreta i pokušaji da se iz njihove prošlosti izvuče nešto dobro za budućnost. O tim iskustvima razgovarali smo s Marijanom Stojčić, sociološkinjom sa značajnim iskustvima u društvenom angažmanu ali i znanjima u teorijskim pitanjima (arhitektura mira u postkomunističkom društvu, društveni pokreti i globalizacija, mediji i politike sjećanja, jezik i politike identiteta, ženski pokreti). MONITOR: Da li svaki državni projekat mora da ima svoje „utemeljivačke mitove” kao što je SFRJ imala „narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju”? Šta, kasnije, uraditi s njima, kako ih se osloboditi kao dominantne ideološke poštapalice, korisne za svaku zloupotrebu na političkoj sceni?
STOJČIĆ: Svaki državni projekat ima svoje utemeljivačke mitove i neku interpretaciju prošlosti koja predstavlja osnov za grupnu identifikaciju, ono kako vidimo „nas” za razliku od „drugih” (kako god da određujemo to „mi” i „drugi”) Naš identitet definiše ono što će ostati upamćeno, bilo da je reč o individuama ili grupama. To uvek, naravno, predstavlja neku vrstu rekonstrukcije prošlosti kroz selekciju onoga što će se pamtiti, načina na koji će biti zapamćeno, kao i onoga što će biti zaboravljeno u skladu s potrebama sadašnjosti i vizijom budućnosti. Nema identiteta bez kontinuiteta.

Zajednička prošlost stvara kontinuitet i jedinstvo u iskustvu koji su nužni za integraciju grupe. To nije nužno loše. U periodima transformacija, taj osnov se menja, ponekad vrlo radikalno. Setimo se samo 90-tih. Ono što je tu ključno pitanje zapravo je koliko su i utemeljivački mitovi i ta prošlost inkluzivni, odnosno koliko omogućavaju svim ljudima koji pripadaju određenoj zajednici (u ovom slučaju državi čije državljanstvo imaju) da se s njom identifikuju i da se osećaju kao njeni pripadnici. Recimo, ako je država utemeljena u nacionalističkim mitovima većinske nacije (što je ovde pravilo od 90-tih), veliki broj osoba koji ne pripadaju većinskoj naciji ili veri neće moći da se tu pronađe.

MONITOR: Pišete da je socijalističku Jugoslaviju karakterisala „suprematija partijskog nad državnim pravom”, što je stvorilo brojnu birokratiju i partijsku klijentelu, zarobivši društvo. Danas opet govorimo o „partokratiji”, svemoći stranaka i korupciji koju stvaraju sistemom klijentelističke „selekcije”. Šta se, onda, osim mnoštva partija, zaista promijenilo?
STOJČIĆ: Štošta se promenilo, ali problem je ono što je ostalo isto. Glavni kriterijum je i dalje politička podobnost i slepa pošlusnost vrhuški. Promenio se legitimacijski obrazac, pa se umesto radničke klase sada vlada u ime nacije i nacionalnih interesa. Ali kao i ranije, to je način na koji partijske oligarhije monopolišu društvene resurse i na spoljašnjem i na unutrašnjem planu, trudeći se da suzbiju alternativne poglede, da onemoguće kontrolu građana i sve što može da ugrozi interese u čijoj je osnovi najčešće borba za moć i novac.

MONITOR: Ove godine navršava se dvadeset godina od raspada SFRJ, ali i početka jugoslovenskih ratova. Zašto se raspala zemlja za koju se i u kojoj je većina vjerovala da vodi direktno u raj?
STOJČIĆ: Uh, postavljate mi teško pitanje. Jugoslavija nije morala da se raspadne, kao što ništa u istoriji nije moralo da se dogodi. Odgovor na pitanje zašto se to ipak dogodilo nije jednostavan.

Kada je krajem 60-tih KPJ počela da se dezintegriše na republičke i pokrajinske partije, ovaj proces je direktno ugrozio i jedinstvo Jugoslavije, jer je ono zavisilo od komunističke ideologije i monopola vlasti KPJ. Decentralizacija ekonomije i uvođenje tržišta hrabrili su nacionalna osećanja, naročito u partiji. Regionalne razlike u ekonomskoj razvijenosti imale su krupnu direktnu ili posrednu ulogu u jačanju nacionalizma u Jugoslaviji. Iako se partijski vrh nadao da će tržište ojačati ekonomsku međuzavisnost regiona, horizontalnu pokretljivost i kosmopolitizaciju prostora, unutarpartijski sukobi su već od polovine šezdesetih primali nacionalnu boju. U narednim decenijama republičke granice prerastaju u etničke, a kao nosioci ovih procesa javljaju se u prvom redu republičke partijske elite. Decentralizacija i deetatizacija države i prenošenje ovlašćenja na republike se umesto podruštvljavanja države pretvara u jačanje republičkih partijskih birokratija koje predstavljaju sebe kao zaštitnice republičkih, a vremenom i nacionalnih interesa.

To je naravno samo jedan segment. Odgovor na pitanje zašto se Jugoslavija raspala treba tražiti u interakciji različitih društveno-ekonomskih faktora, u institucionalnim rešenjima socijalističke Jugoslavije, u njenim političkim elitama i u izborima i odlukama njenih lidera (posebno Slobodana Miloševića kao nekog ko je imao u jednom momentu najveću moć, a time i najveću odgovornost), promeni međunarodnog konteksta i u autoritarnosti njenih građana, medija koji su se u jednom momentu (najveći deo njih) pretvorili u ratnohuškačku mašineriju, u tome što bez obzira na deklarativne izjave u Jugoslaviji nikada nije stvoreno istinski demokratsko društvo koje podrazumeva i odgovorne građane. Jedini odgovor koji ne stoji, a često se čuje, je da se raspala zbog nekakve vekovne etničke mržnje.

MONITOR: U ovoj globalnoj krizi, aktuelizuje se marksizam kao filozofija i ekonomska teorija koja se evo baš sada „potvrđuje”. Da li je to pretjerivanje i šta je danas od tzv. izvornog marksizma zaista živo?
STOJČIĆ: Prvo bi trebalo videti šta je uopšte izvorni marksizam. S jedne strane, kao da se mnoštvo Marksovih predviđanja zaista ostvaruje. Procesi povezani s modernizacijom i ekspanzijom kapitalističkog sistema i odnosa proizvodnje nastavili su da budu neki od determinišućih činilaca i našeg savremenog trenutka. Kapitalistički odnosi proizvodnje i dalje strukturiraju društveni poredak i hegemonija kapitala još uvek je strukturirajuća snaga u većini oblasti društvenog života. S druge strane, svet 21. veka nije svet 19.veka, čak ni dvadesetog. Postoje i značajne novine, kao što su brzina globalizacije, zgušnjavanje vremena-prostora, novi oblici masovnih komunikacija, obim finansijskih transakcija i povećano integrisanje svetskog tržišta. Tradicionalne radničke klase više nema. Nove tehnologije menjaju prirodu rada i stvaraju nove obrasce korišćenja slobodnog vremena, uključujući hiperrealnost sajberprostora, novu virtuelnu realnost i nove oblike informacija i zabave. Kapital proizvodi novu tehnokulturu, novi oblik zabave i informatičkog društva i sve se dramatično menja, počev od obrazovanja do rada, politike, porodice, svakodnevnog života i identiteta. Rascepkavanje rada, potrošnje i porodičnog života dovodi nas u jedan svet s one strane tradicionalnih paket rešenja.

Bez želje da ulazim dublje u objašnjavanje pojma, uzroka i dimenzija neoliberalne globalizacije, načini na koji se ispoljava vidljivi su golim okom: jaz između bogatih i siromašnih sve je izraženiji, socijalna država ubrzano gubi svoje funkcije, ostavljajući one najranjivije na milost i nemilost tržišta, realne nadnice padaju, sindikati postaju dekor bez realne moći… Glad i siromaštvo, eksplozija međudržavnih sukoba, kao i sukoba unutar pojedinih država i planetarni intervencionizam, diskriminacija i rasizam, globalizacija organizovanog kriminala i najrazličitijih fundamentalizama… epifenomeni su logike profita i fundamentalizma tržišta. Uprkos neoliberalnoj mantri o bezgrešnosti tržišta, ovaj i ovakav sistem društvene organizacije ne obezbeđuje ni slobodu, ni socijalnu sigurnost, ponajmanje socijalnu pravdu, a aktuelna globalna ekonomska kriza pokazuje, čak ni ekonomsku efikasnost.

To je ono sa čim i današnja levica mora da računa.

Đilas

MONITOR: Pišete i o Milovanu Đilasu kao primjeru pobunjenika protiv „nove klase”, kritikujući privilegije izgrađene na ratnim zaslugama. Ovih dana se često govori o Đilasu. Koliko je on danas aktuelan?
STOJČIĆ: Da, ovih dana je bila stogodišnjica Đilasovog rođenja. On je vrlo zanimljiva figura. Pripadao je samom vrhu partijske oligarhije u socijalističkoj Jugoslaviji. S druge strane, za njega je revolucija bila samo preduslov slobode i emancipacije. Izgradnja pravednog društva za njega, morala je da se odvija kroz borbu protiv zloupotreba vlasti i moći, kroz borbu protiv privilegija partijske elite, očuvanje zakonitosti, sučeljavanje mišljenja i poštovanje različitosti, kao i omogućavanje slobodne individualne inicijative „običnih” ljudi. Ne deluje kao da je izrečeno pre više od 50 godina, zar ne?

Praksisovci

MONITOR: Zanimaju vas i Praksisovci. Može li se nešto od njihove kritike i razumijevanja ljudske prakse iskoristiti i danas?
STOJČIĆ: Naziv ,,praksisovci” vezuje se za grupu zagrebačkih i beogradskih filozofa i sociologa okupljenih od 1963. oko Korčulanske letnje škole, a od 1964. do 1975. oko Praxisa, časopisa za filozofiju, koji je 1964. osnovalo Hrvatsko filozofsko društvo. Praksisovci su bili zajednica neistomišljenika. Inicijalno nije postojala neka praksis-grupa kao što nikada nije formulisana neka iole koherentna doktrina. Intelektualne i druge razlike unutar Praxisa bile su vrlo velike. Kako Božidar Jakšić kaže: ,,Vrednost Praxisa i Škole bila je upravo u tome što su razlike mogle da koegzistiraju i da se međusobno oplemenjuju i da budu začetak normalne intelektualne komunikacije na jugoslovenskom tlu, koja neće uvažavati sve idiotizme republičkih birokratija, hijerarhija i oligarhijskih struktura društvene moći”. Za praksisovce emancipacija može biti rezultat samo samosvesne ljudska akcije ili prakse kroz kritički odnos prema stvarnosti i spremnost da deluju, preuzimajući na taj način odgovornost za društvo u kome žive, istovremeno stvarajući istinski humano društvo bazirano na socijalnoj pravdi, solidarnosti i slobodi. Za to je neophodno poštovanje individue i ostvarivanje svih njenih prava, političkih, ekonomskih i svih drugih. Čini mi se da ni to upšte nije izgubilo na svojoj aktuelnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo