Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJANA STOJČIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Nema identiteta bez kontinuiteta

Objavljeno prije

na

Sa svjetskom krizom vratile su se stare dileme: kapitalizam ili socijalizam ili još bolje – kakav kapitalizam, kakav socijalizam? Tako je ponovo u centar pažnje došla istorija društvenih pokreta i pokušaji da se iz njihove prošlosti izvuče nešto dobro za budućnost. O tim iskustvima razgovarali smo s Marijanom Stojčić, sociološkinjom sa značajnim iskustvima u društvenom angažmanu ali i znanjima u teorijskim pitanjima (arhitektura mira u postkomunističkom društvu, društveni pokreti i globalizacija, mediji i politike sjećanja, jezik i politike identiteta, ženski pokreti). MONITOR: Da li svaki državni projekat mora da ima svoje „utemeljivačke mitove” kao što je SFRJ imala „narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju”? Šta, kasnije, uraditi s njima, kako ih se osloboditi kao dominantne ideološke poštapalice, korisne za svaku zloupotrebu na političkoj sceni?
STOJČIĆ: Svaki državni projekat ima svoje utemeljivačke mitove i neku interpretaciju prošlosti koja predstavlja osnov za grupnu identifikaciju, ono kako vidimo „nas” za razliku od „drugih” (kako god da određujemo to „mi” i „drugi”) Naš identitet definiše ono što će ostati upamćeno, bilo da je reč o individuama ili grupama. To uvek, naravno, predstavlja neku vrstu rekonstrukcije prošlosti kroz selekciju onoga što će se pamtiti, načina na koji će biti zapamćeno, kao i onoga što će biti zaboravljeno u skladu s potrebama sadašnjosti i vizijom budućnosti. Nema identiteta bez kontinuiteta.

Zajednička prošlost stvara kontinuitet i jedinstvo u iskustvu koji su nužni za integraciju grupe. To nije nužno loše. U periodima transformacija, taj osnov se menja, ponekad vrlo radikalno. Setimo se samo 90-tih. Ono što je tu ključno pitanje zapravo je koliko su i utemeljivački mitovi i ta prošlost inkluzivni, odnosno koliko omogućavaju svim ljudima koji pripadaju određenoj zajednici (u ovom slučaju državi čije državljanstvo imaju) da se s njom identifikuju i da se osećaju kao njeni pripadnici. Recimo, ako je država utemeljena u nacionalističkim mitovima većinske nacije (što je ovde pravilo od 90-tih), veliki broj osoba koji ne pripadaju većinskoj naciji ili veri neće moći da se tu pronađe.

MONITOR: Pišete da je socijalističku Jugoslaviju karakterisala „suprematija partijskog nad državnim pravom”, što je stvorilo brojnu birokratiju i partijsku klijentelu, zarobivši društvo. Danas opet govorimo o „partokratiji”, svemoći stranaka i korupciji koju stvaraju sistemom klijentelističke „selekcije”. Šta se, onda, osim mnoštva partija, zaista promijenilo?
STOJČIĆ: Štošta se promenilo, ali problem je ono što je ostalo isto. Glavni kriterijum je i dalje politička podobnost i slepa pošlusnost vrhuški. Promenio se legitimacijski obrazac, pa se umesto radničke klase sada vlada u ime nacije i nacionalnih interesa. Ali kao i ranije, to je način na koji partijske oligarhije monopolišu društvene resurse i na spoljašnjem i na unutrašnjem planu, trudeći se da suzbiju alternativne poglede, da onemoguće kontrolu građana i sve što može da ugrozi interese u čijoj je osnovi najčešće borba za moć i novac.

MONITOR: Ove godine navršava se dvadeset godina od raspada SFRJ, ali i početka jugoslovenskih ratova. Zašto se raspala zemlja za koju se i u kojoj je većina vjerovala da vodi direktno u raj?
STOJČIĆ: Uh, postavljate mi teško pitanje. Jugoslavija nije morala da se raspadne, kao što ništa u istoriji nije moralo da se dogodi. Odgovor na pitanje zašto se to ipak dogodilo nije jednostavan.

Kada je krajem 60-tih KPJ počela da se dezintegriše na republičke i pokrajinske partije, ovaj proces je direktno ugrozio i jedinstvo Jugoslavije, jer je ono zavisilo od komunističke ideologije i monopola vlasti KPJ. Decentralizacija ekonomije i uvođenje tržišta hrabrili su nacionalna osećanja, naročito u partiji. Regionalne razlike u ekonomskoj razvijenosti imale su krupnu direktnu ili posrednu ulogu u jačanju nacionalizma u Jugoslaviji. Iako se partijski vrh nadao da će tržište ojačati ekonomsku međuzavisnost regiona, horizontalnu pokretljivost i kosmopolitizaciju prostora, unutarpartijski sukobi su već od polovine šezdesetih primali nacionalnu boju. U narednim decenijama republičke granice prerastaju u etničke, a kao nosioci ovih procesa javljaju se u prvom redu republičke partijske elite. Decentralizacija i deetatizacija države i prenošenje ovlašćenja na republike se umesto podruštvljavanja države pretvara u jačanje republičkih partijskih birokratija koje predstavljaju sebe kao zaštitnice republičkih, a vremenom i nacionalnih interesa.

To je naravno samo jedan segment. Odgovor na pitanje zašto se Jugoslavija raspala treba tražiti u interakciji različitih društveno-ekonomskih faktora, u institucionalnim rešenjima socijalističke Jugoslavije, u njenim političkim elitama i u izborima i odlukama njenih lidera (posebno Slobodana Miloševića kao nekog ko je imao u jednom momentu najveću moć, a time i najveću odgovornost), promeni međunarodnog konteksta i u autoritarnosti njenih građana, medija koji su se u jednom momentu (najveći deo njih) pretvorili u ratnohuškačku mašineriju, u tome što bez obzira na deklarativne izjave u Jugoslaviji nikada nije stvoreno istinski demokratsko društvo koje podrazumeva i odgovorne građane. Jedini odgovor koji ne stoji, a često se čuje, je da se raspala zbog nekakve vekovne etničke mržnje.

MONITOR: U ovoj globalnoj krizi, aktuelizuje se marksizam kao filozofija i ekonomska teorija koja se evo baš sada „potvrđuje”. Da li je to pretjerivanje i šta je danas od tzv. izvornog marksizma zaista živo?
STOJČIĆ: Prvo bi trebalo videti šta je uopšte izvorni marksizam. S jedne strane, kao da se mnoštvo Marksovih predviđanja zaista ostvaruje. Procesi povezani s modernizacijom i ekspanzijom kapitalističkog sistema i odnosa proizvodnje nastavili su da budu neki od determinišućih činilaca i našeg savremenog trenutka. Kapitalistički odnosi proizvodnje i dalje strukturiraju društveni poredak i hegemonija kapitala još uvek je strukturirajuća snaga u većini oblasti društvenog života. S druge strane, svet 21. veka nije svet 19.veka, čak ni dvadesetog. Postoje i značajne novine, kao što su brzina globalizacije, zgušnjavanje vremena-prostora, novi oblici masovnih komunikacija, obim finansijskih transakcija i povećano integrisanje svetskog tržišta. Tradicionalne radničke klase više nema. Nove tehnologije menjaju prirodu rada i stvaraju nove obrasce korišćenja slobodnog vremena, uključujući hiperrealnost sajberprostora, novu virtuelnu realnost i nove oblike informacija i zabave. Kapital proizvodi novu tehnokulturu, novi oblik zabave i informatičkog društva i sve se dramatično menja, počev od obrazovanja do rada, politike, porodice, svakodnevnog života i identiteta. Rascepkavanje rada, potrošnje i porodičnog života dovodi nas u jedan svet s one strane tradicionalnih paket rešenja.

Bez želje da ulazim dublje u objašnjavanje pojma, uzroka i dimenzija neoliberalne globalizacije, načini na koji se ispoljava vidljivi su golim okom: jaz između bogatih i siromašnih sve je izraženiji, socijalna država ubrzano gubi svoje funkcije, ostavljajući one najranjivije na milost i nemilost tržišta, realne nadnice padaju, sindikati postaju dekor bez realne moći… Glad i siromaštvo, eksplozija međudržavnih sukoba, kao i sukoba unutar pojedinih država i planetarni intervencionizam, diskriminacija i rasizam, globalizacija organizovanog kriminala i najrazličitijih fundamentalizama… epifenomeni su logike profita i fundamentalizma tržišta. Uprkos neoliberalnoj mantri o bezgrešnosti tržišta, ovaj i ovakav sistem društvene organizacije ne obezbeđuje ni slobodu, ni socijalnu sigurnost, ponajmanje socijalnu pravdu, a aktuelna globalna ekonomska kriza pokazuje, čak ni ekonomsku efikasnost.

To je ono sa čim i današnja levica mora da računa.

Đilas

MONITOR: Pišete i o Milovanu Đilasu kao primjeru pobunjenika protiv „nove klase”, kritikujući privilegije izgrađene na ratnim zaslugama. Ovih dana se često govori o Đilasu. Koliko je on danas aktuelan?
STOJČIĆ: Da, ovih dana je bila stogodišnjica Đilasovog rođenja. On je vrlo zanimljiva figura. Pripadao je samom vrhu partijske oligarhije u socijalističkoj Jugoslaviji. S druge strane, za njega je revolucija bila samo preduslov slobode i emancipacije. Izgradnja pravednog društva za njega, morala je da se odvija kroz borbu protiv zloupotreba vlasti i moći, kroz borbu protiv privilegija partijske elite, očuvanje zakonitosti, sučeljavanje mišljenja i poštovanje različitosti, kao i omogućavanje slobodne individualne inicijative „običnih” ljudi. Ne deluje kao da je izrečeno pre više od 50 godina, zar ne?

Praksisovci

MONITOR: Zanimaju vas i Praksisovci. Može li se nešto od njihove kritike i razumijevanja ljudske prakse iskoristiti i danas?
STOJČIĆ: Naziv ,,praksisovci” vezuje se za grupu zagrebačkih i beogradskih filozofa i sociologa okupljenih od 1963. oko Korčulanske letnje škole, a od 1964. do 1975. oko Praxisa, časopisa za filozofiju, koji je 1964. osnovalo Hrvatsko filozofsko društvo. Praksisovci su bili zajednica neistomišljenika. Inicijalno nije postojala neka praksis-grupa kao što nikada nije formulisana neka iole koherentna doktrina. Intelektualne i druge razlike unutar Praxisa bile su vrlo velike. Kako Božidar Jakšić kaže: ,,Vrednost Praxisa i Škole bila je upravo u tome što su razlike mogle da koegzistiraju i da se međusobno oplemenjuju i da budu začetak normalne intelektualne komunikacije na jugoslovenskom tlu, koja neće uvažavati sve idiotizme republičkih birokratija, hijerarhija i oligarhijskih struktura društvene moći”. Za praksisovce emancipacija može biti rezultat samo samosvesne ljudska akcije ili prakse kroz kritički odnos prema stvarnosti i spremnost da deluju, preuzimajući na taj način odgovornost za društvo u kome žive, istovremeno stvarajući istinski humano društvo bazirano na socijalnoj pravdi, solidarnosti i slobodi. Za to je neophodno poštovanje individue i ostvarivanje svih njenih prava, političkih, ekonomskih i svih drugih. Čini mi se da ni to upšte nije izgubilo na svojoj aktuelnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo