Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJANA STOJČIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Nema identiteta bez kontinuiteta

Objavljeno prije

na

Sa svjetskom krizom vratile su se stare dileme: kapitalizam ili socijalizam ili još bolje – kakav kapitalizam, kakav socijalizam? Tako je ponovo u centar pažnje došla istorija društvenih pokreta i pokušaji da se iz njihove prošlosti izvuče nešto dobro za budućnost. O tim iskustvima razgovarali smo s Marijanom Stojčić, sociološkinjom sa značajnim iskustvima u društvenom angažmanu ali i znanjima u teorijskim pitanjima (arhitektura mira u postkomunističkom društvu, društveni pokreti i globalizacija, mediji i politike sjećanja, jezik i politike identiteta, ženski pokreti). MONITOR: Da li svaki državni projekat mora da ima svoje „utemeljivačke mitove” kao što je SFRJ imala „narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju”? Šta, kasnije, uraditi s njima, kako ih se osloboditi kao dominantne ideološke poštapalice, korisne za svaku zloupotrebu na političkoj sceni?
STOJČIĆ: Svaki državni projekat ima svoje utemeljivačke mitove i neku interpretaciju prošlosti koja predstavlja osnov za grupnu identifikaciju, ono kako vidimo „nas” za razliku od „drugih” (kako god da određujemo to „mi” i „drugi”) Naš identitet definiše ono što će ostati upamćeno, bilo da je reč o individuama ili grupama. To uvek, naravno, predstavlja neku vrstu rekonstrukcije prošlosti kroz selekciju onoga što će se pamtiti, načina na koji će biti zapamćeno, kao i onoga što će biti zaboravljeno u skladu s potrebama sadašnjosti i vizijom budućnosti. Nema identiteta bez kontinuiteta.

Zajednička prošlost stvara kontinuitet i jedinstvo u iskustvu koji su nužni za integraciju grupe. To nije nužno loše. U periodima transformacija, taj osnov se menja, ponekad vrlo radikalno. Setimo se samo 90-tih. Ono što je tu ključno pitanje zapravo je koliko su i utemeljivački mitovi i ta prošlost inkluzivni, odnosno koliko omogućavaju svim ljudima koji pripadaju određenoj zajednici (u ovom slučaju državi čije državljanstvo imaju) da se s njom identifikuju i da se osećaju kao njeni pripadnici. Recimo, ako je država utemeljena u nacionalističkim mitovima većinske nacije (što je ovde pravilo od 90-tih), veliki broj osoba koji ne pripadaju većinskoj naciji ili veri neće moći da se tu pronađe.

MONITOR: Pišete da je socijalističku Jugoslaviju karakterisala „suprematija partijskog nad državnim pravom”, što je stvorilo brojnu birokratiju i partijsku klijentelu, zarobivši društvo. Danas opet govorimo o „partokratiji”, svemoći stranaka i korupciji koju stvaraju sistemom klijentelističke „selekcije”. Šta se, onda, osim mnoštva partija, zaista promijenilo?
STOJČIĆ: Štošta se promenilo, ali problem je ono što je ostalo isto. Glavni kriterijum je i dalje politička podobnost i slepa pošlusnost vrhuški. Promenio se legitimacijski obrazac, pa se umesto radničke klase sada vlada u ime nacije i nacionalnih interesa. Ali kao i ranije, to je način na koji partijske oligarhije monopolišu društvene resurse i na spoljašnjem i na unutrašnjem planu, trudeći se da suzbiju alternativne poglede, da onemoguće kontrolu građana i sve što može da ugrozi interese u čijoj je osnovi najčešće borba za moć i novac.

MONITOR: Ove godine navršava se dvadeset godina od raspada SFRJ, ali i početka jugoslovenskih ratova. Zašto se raspala zemlja za koju se i u kojoj je većina vjerovala da vodi direktno u raj?
STOJČIĆ: Uh, postavljate mi teško pitanje. Jugoslavija nije morala da se raspadne, kao što ništa u istoriji nije moralo da se dogodi. Odgovor na pitanje zašto se to ipak dogodilo nije jednostavan.

Kada je krajem 60-tih KPJ počela da se dezintegriše na republičke i pokrajinske partije, ovaj proces je direktno ugrozio i jedinstvo Jugoslavije, jer je ono zavisilo od komunističke ideologije i monopola vlasti KPJ. Decentralizacija ekonomije i uvođenje tržišta hrabrili su nacionalna osećanja, naročito u partiji. Regionalne razlike u ekonomskoj razvijenosti imale su krupnu direktnu ili posrednu ulogu u jačanju nacionalizma u Jugoslaviji. Iako se partijski vrh nadao da će tržište ojačati ekonomsku međuzavisnost regiona, horizontalnu pokretljivost i kosmopolitizaciju prostora, unutarpartijski sukobi su već od polovine šezdesetih primali nacionalnu boju. U narednim decenijama republičke granice prerastaju u etničke, a kao nosioci ovih procesa javljaju se u prvom redu republičke partijske elite. Decentralizacija i deetatizacija države i prenošenje ovlašćenja na republike se umesto podruštvljavanja države pretvara u jačanje republičkih partijskih birokratija koje predstavljaju sebe kao zaštitnice republičkih, a vremenom i nacionalnih interesa.

To je naravno samo jedan segment. Odgovor na pitanje zašto se Jugoslavija raspala treba tražiti u interakciji različitih društveno-ekonomskih faktora, u institucionalnim rešenjima socijalističke Jugoslavije, u njenim političkim elitama i u izborima i odlukama njenih lidera (posebno Slobodana Miloševića kao nekog ko je imao u jednom momentu najveću moć, a time i najveću odgovornost), promeni međunarodnog konteksta i u autoritarnosti njenih građana, medija koji su se u jednom momentu (najveći deo njih) pretvorili u ratnohuškačku mašineriju, u tome što bez obzira na deklarativne izjave u Jugoslaviji nikada nije stvoreno istinski demokratsko društvo koje podrazumeva i odgovorne građane. Jedini odgovor koji ne stoji, a često se čuje, je da se raspala zbog nekakve vekovne etničke mržnje.

MONITOR: U ovoj globalnoj krizi, aktuelizuje se marksizam kao filozofija i ekonomska teorija koja se evo baš sada „potvrđuje”. Da li je to pretjerivanje i šta je danas od tzv. izvornog marksizma zaista živo?
STOJČIĆ: Prvo bi trebalo videti šta je uopšte izvorni marksizam. S jedne strane, kao da se mnoštvo Marksovih predviđanja zaista ostvaruje. Procesi povezani s modernizacijom i ekspanzijom kapitalističkog sistema i odnosa proizvodnje nastavili su da budu neki od determinišućih činilaca i našeg savremenog trenutka. Kapitalistički odnosi proizvodnje i dalje strukturiraju društveni poredak i hegemonija kapitala još uvek je strukturirajuća snaga u većini oblasti društvenog života. S druge strane, svet 21. veka nije svet 19.veka, čak ni dvadesetog. Postoje i značajne novine, kao što su brzina globalizacije, zgušnjavanje vremena-prostora, novi oblici masovnih komunikacija, obim finansijskih transakcija i povećano integrisanje svetskog tržišta. Tradicionalne radničke klase više nema. Nove tehnologije menjaju prirodu rada i stvaraju nove obrasce korišćenja slobodnog vremena, uključujući hiperrealnost sajberprostora, novu virtuelnu realnost i nove oblike informacija i zabave. Kapital proizvodi novu tehnokulturu, novi oblik zabave i informatičkog društva i sve se dramatično menja, počev od obrazovanja do rada, politike, porodice, svakodnevnog života i identiteta. Rascepkavanje rada, potrošnje i porodičnog života dovodi nas u jedan svet s one strane tradicionalnih paket rešenja.

Bez želje da ulazim dublje u objašnjavanje pojma, uzroka i dimenzija neoliberalne globalizacije, načini na koji se ispoljava vidljivi su golim okom: jaz između bogatih i siromašnih sve je izraženiji, socijalna država ubrzano gubi svoje funkcije, ostavljajući one najranjivije na milost i nemilost tržišta, realne nadnice padaju, sindikati postaju dekor bez realne moći… Glad i siromaštvo, eksplozija međudržavnih sukoba, kao i sukoba unutar pojedinih država i planetarni intervencionizam, diskriminacija i rasizam, globalizacija organizovanog kriminala i najrazličitijih fundamentalizama… epifenomeni su logike profita i fundamentalizma tržišta. Uprkos neoliberalnoj mantri o bezgrešnosti tržišta, ovaj i ovakav sistem društvene organizacije ne obezbeđuje ni slobodu, ni socijalnu sigurnost, ponajmanje socijalnu pravdu, a aktuelna globalna ekonomska kriza pokazuje, čak ni ekonomsku efikasnost.

To je ono sa čim i današnja levica mora da računa.

Đilas

MONITOR: Pišete i o Milovanu Đilasu kao primjeru pobunjenika protiv „nove klase”, kritikujući privilegije izgrađene na ratnim zaslugama. Ovih dana se često govori o Đilasu. Koliko je on danas aktuelan?
STOJČIĆ: Da, ovih dana je bila stogodišnjica Đilasovog rođenja. On je vrlo zanimljiva figura. Pripadao je samom vrhu partijske oligarhije u socijalističkoj Jugoslaviji. S druge strane, za njega je revolucija bila samo preduslov slobode i emancipacije. Izgradnja pravednog društva za njega, morala je da se odvija kroz borbu protiv zloupotreba vlasti i moći, kroz borbu protiv privilegija partijske elite, očuvanje zakonitosti, sučeljavanje mišljenja i poštovanje različitosti, kao i omogućavanje slobodne individualne inicijative „običnih” ljudi. Ne deluje kao da je izrečeno pre više od 50 godina, zar ne?

Praksisovci

MONITOR: Zanimaju vas i Praksisovci. Može li se nešto od njihove kritike i razumijevanja ljudske prakse iskoristiti i danas?
STOJČIĆ: Naziv ,,praksisovci” vezuje se za grupu zagrebačkih i beogradskih filozofa i sociologa okupljenih od 1963. oko Korčulanske letnje škole, a od 1964. do 1975. oko Praxisa, časopisa za filozofiju, koji je 1964. osnovalo Hrvatsko filozofsko društvo. Praksisovci su bili zajednica neistomišljenika. Inicijalno nije postojala neka praksis-grupa kao što nikada nije formulisana neka iole koherentna doktrina. Intelektualne i druge razlike unutar Praxisa bile su vrlo velike. Kako Božidar Jakšić kaže: ,,Vrednost Praxisa i Škole bila je upravo u tome što su razlike mogle da koegzistiraju i da se međusobno oplemenjuju i da budu začetak normalne intelektualne komunikacije na jugoslovenskom tlu, koja neće uvažavati sve idiotizme republičkih birokratija, hijerarhija i oligarhijskih struktura društvene moći”. Za praksisovce emancipacija može biti rezultat samo samosvesne ljudska akcije ili prakse kroz kritički odnos prema stvarnosti i spremnost da deluju, preuzimajući na taj način odgovornost za društvo u kome žive, istovremeno stvarajući istinski humano društvo bazirano na socijalnoj pravdi, solidarnosti i slobodi. Za to je neophodno poštovanje individue i ostvarivanje svih njenih prava, političkih, ekonomskih i svih drugih. Čini mi se da ni to upšte nije izgubilo na svojoj aktuelnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo