Našim političkim elitama je bolje nego što im je ikada bilo, te privilegije koje oni imaju nemaju političari ni najbogatijih zemalja. Njima može samo da bude gore u EU i zato se svim silama trude da nas učine još bjednijim, nasilnim i nesposobnim

MONITOR: Rukometnu utakmicu Lovćen – Berane, održanoj u Beranama, obilježili su incidenti i govor mržnje. Stadionsko nasilje nerijetko je povezano sa politikom i društvenom patologijom. Kako ga vi čitate?

KOVAČEVIĆ: Kada uzmem u obzir što je sada prisutno  na političkoj, intelektualnoj i društvenoj sceni  i šta se govori i radi, za mene je  ovo nasilje  na sportskim terenima, vrlo očekivano.  Zna se da su navijačke ekipe najčešće ekstremno nacionalističke ili u službi vlasti koja želi društvene sukobe. Zašto nije urađena  bezbjedonosna procjena i obezbijeđen dovoljan broj policajaca ?Valjda zato što treba da šetaju po školskim dvorištima i utjeruju strah u kosti maloljetnicima. A strah u kosti javnosti od nacionalističkih sukoba je  izgleda poželjan. Sve ispod suspenzije terena na duže vrijeme i ozbiljne kazne domaćoj ekipi, kao i kazne onima koji su pogrešno procijenili situaciju i nisu osigurali bezbjednost učesnika/ca   je podržavanje ove vrste  nasilja. Podrazumijeva se da iza  njega stoji Ministarstvo sporta  i Uprava policije.

Muči me i zlo koje naslućujem iza požara kuće Alije Balijagića i insinuacija srbijanskog predsjednika. Suviše je „ slučajnosti“. Moja briga je realna  zato što znam o  ratu devedesetih i znam da nije sproveden proces tranzicione pravde kao i  da ovo mlado rukovodstvo o tim procesima pojma nema a da je  staro   istrajno  u manipulaciji vjerskim i nacionalnim osjećanjima. Brinem jer mislim  kako se danas  osjećaju ljudi bošnjačke nacionalnosti koji žive na tom prostoru. Koju im poruku šalje državno rukovodstvo? Propustili su  da kontrolišu čovjeka sa zatvorskom biografijom ( dovoljno znamo kakvi su uslovi u našim zatvorima i psihijatriskoj ustanovi i koliko je moguća rehabilitacija i resocijalizacija.) i propustili da zaštite kuću tog čovjeka  u situaciji kada je osvetnička pravda očekivana.  Za obje situacije snose odgovornost visoko pozicionirani rukovodioci. Ko će ako ne oni da garantuje spokoj svima koji žive u Vranješkoj dolini kao i onima koji idu na sportske utakmice?

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

Odluka MKS o potjernicama za Netanjahua i druge  je veoma važna.  Ovo je  test državama da pokažu koliko stvarno poštuju medjunarodno pravo, na koje se stalno pozivaju u nekim drugim konfliktima- poput Rusije i Ukrajine

MONITOR: Nakon tragedije u Novom Sadu kada je poginulo 15-oro ljudi na Željezničkoj stanici, ostale su spekulacije da se odugovlačilo sa hapšenjima, između ostalog i zbog toga da se „prilagodi“ dokumentacija o renoviranju. Kako ocjenjujete postupke državnih organa posle ove velike nesreće?

GOLUBOVIĆ: Spekulacije nastaju zbog odsustva poverenja u institucije, kojima su umnogome u prošlosti doprineli najviši predstavnici državnih organa. Poruke koje su se, kroz medije, uobičajile: da se brzo neko procesuira, da je neko izvršio teško krivično delo, dočekivane su kao naredba, po njima se prema protivnicima državnih odluka promptno odlučivalo. Ipak, bilo bi nerealno očekivati da u slučaju novosadske tragedije bude ishitrenih koraka. Pravno složen slučaj koji je istovremeno politički osetljiv  zahteva ozbiljnu koordinaciju svih nadležnih organa, kao i strategiju komunikacije ka građanima. Tužilaštvo jeste komuniciralo saopštenjima, o broju saslušanih lica, i preduzetim merama, već od sledećeg dana tragedije, ali je tri nedelje izostala vidljiva prezentacija pravosudne vlasti i snage. I to je doprinelo kulminaciji nezadovoljstva građana. Mera pritvora za Gorana Vesića (koji je određen zbog uznemirenja javnosti) je došla kao najjača poruka pravosuđa, koja je mogla biti prekretnica za buduće postupanje odgovornih lica u svim institucijama. Međutim, izostala je šansa da se poruka ne prepisuje pritiscima, pa makar to bili i legitimni pritisci građana na tužilaštvo. Sada, nakon ukidanja pritvora (iako je javnost jednako uznemirena) ostaje samo da se zaključi: stvara se utisak da tužilaštvo trpi pritiske kojima ne odoleva. Ovaj utisak je mogao biti izbegnut boljom strategijom komunikacije ka javnošću.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

Sve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi

MONITOR: Dobili smo prijedlog budžeta za 2025. godinu, sa tri dana kašnjenja u odnosu na zakonsku normu. Kakvi su prvi utisci?

VUJOVIĆ: Da je Budžet koncipiran sasvim surotno od onog što je obećavala ova vlast kada je bila opozicija. On je prepun stavki koje govore o povećanju privilegija i beneficija za one koji su na vlasti, a dozirana su sredstva prava iz oblasti socijlne zaštite. Druga impresija je da se isuviše nonšalantno predstavljaju trenutna i buduća budžetska opterećenja.

Dva paramtera nam dosta govore. Prvi: uvećana su sredstva za reprezentaciju sa oko 650 hiljada eura koliko je planirano za ovu, na preko miliona eura za narednu godinu, službena putovanja su uvećana sa 5,8 na oko 8,2 miliona, dakle uvećanje od 41 posto dok je za porodiljsko odstvo uvećanje bilo sa 35 na 36 miliona, ili manje od 3 posto. Stavka ostala prava iz oblasti socijalne zaštite nepromijenjena je u odnosu na 2024. godinu. Poseban komentar ne treba.

Drugi: nedostajuća sredstva na nivou od 1,14 milijardi eura prilično su velika, bez obzira na zavodljivost određenih parametara o sveopštem rastu. Dionica autoputa Smokovac – Mateševo je koštala znatno ispod tog iznosa sa svim mogućim propustima, finansijskim nepromišljenostima i nedorečenostima. Naravno da nova vlast nasljeđuje dugove prethodne i da ih mora servisirati, ali to je ne lišava odgovornopsti da sistem uvede u stabilnije okvire. Jednog dana će i neka buduća vlast morati da menadžeriše vraćanja nekih ranijih dugova. Vidjeli ste trendove u socijlanim davanjama, to je indikator da stvari nisu ružičaste ni sada.

Ova dva parametra izazivaju nelagodu i sve je vidjivija površnost u prikrivanju problema koji su očigledni: postepena ekonomska marginalizacija socijalno ranjivijih, sveopšti pad preduzetničkog elana i dolazak na naplatu nagomilavanja zaposlenih u državnoj upravi.

MONITOR: Očekivani prihodi 2,9 milijardi, očekivani rashodi 3,15, ukupni troškovi države (sa dospjelim glavnicama kredita) preko četiri milijarde… Je li to mnogo?

VUJOVIĆ: Kada vidite da poresku reformu zovu  imenom stranke sve je jasno. Budžet je predstavljen kao određena promocija programa Evropa sad 2 iako niko ozbiljan ne može da predvidi njegove posljedice. Zamislite samo da se dogodi ponovo neko stanje poput pandemije ili nestabilnosti na globalnom ili regionalnom tržištu. Naš sistem bi  osjetio krizu tolike ekstenzije da je pitanje kako bi se servisirale osnovne potrebe funkcionisanja države.

Ne prećutkujmo očiglednu činjenicu da se budžet dobrim dijelom puni od aktivnosti koje su povezane sa pranjem novca. Tako akumulirani parametri nas vode ka okviru rama gdje se ne vidi realna slika života. Sve se na kraju svodi na to ko će platiti ručak koji jedemo danas, ali po logici Skarlet O Hare, o tome će se misliti sjutra.

Živimo određeni ekonomski balon za koji je samo pitanje dokle može da ide. Neprestana priča o rastu poreske naplate ne mora da znači mnogo. Prije svega, građani i privreda plaćaju više poreze jer su veće cijene. Vrlo je jednostavno: kada nemate vrijednost iz neposredne proizvodnje onda vam inflacija postaje određena fabrika para. Tačno je da ona nije isključivo domaćeg karaktera, ali pogledajte divljanje cijena po svim osnovama. U krajnjem, uporedite cijene u supermarketima u Podgorici i glavnim gradovima Francuske ili Belgije, pa ćete vidjeti da priča o neumitnosti inflacije ne stoji.

I na sve to dodajte podatak iz Vladine prezentacije gdje navode da je inflacija u ovoj godini iznosila 3,7 posto. Kome da vjerujemo: sopstvenim očima ili Vladinim prezentacijama?

MONITOR: Gdje ste prepoznali razvojnu komponentu budžeta?

VUJOVIĆ: Uvijek kod kapitalnih izdadataka imate šansu za razvoj, međutim kada niste ostvarili pretpostavke za njega on se ne dešava. Jednostavno je – velike poslove dobijaju velike firme ili pak inostrani konzorcijumi koji logično idu sa logikom profita, a kroz njih ne razvijamo niti domaću pamet niti mala i srednja preduzeća. Sjetite se da je od strane vlasti napadan konzorcijum oko jedne firme da je stjecište mafije, a odmah potom bi se pravdalo da taj isti poslovni sistem dobija tendere jer je najbolji. U tom i takvom ambijentu se ne razvijaju kompetencije, već se kreira ambijent u kome možete da pričate sve bez bilo kakve odgovornosti, dok mikro i mali biznismeni nastoje napustiti taj sektor jer shvataju da im je isplativije da se negdje zaposle preko partije.

Kada budžet bude koncipran tako da vidite nedvosmislenu podršku rastu proizvodnih i prerađivačkih grana I, to ne nužno u subvencijama već u projektima koje bi realno stvarali plodno tlo za njih, to bi značilo da imamo određen plan i da idemo ka ispunjenju njegovih cilja. Do tada, gledaćemo prezentacije sveopšteg blagostanja koje, istina je, osjećaju oni koji su na vlasti, ali građani sve manje.

MONITOR: Plate u javnom sektoru nastaviće da rastu,  kao i većina ostalih troškova države. Do kada će tzv. “realni sektor” biti u stanju da sve to isfinansira?

VUJOVIĆ: Stavka neto zarade koje se isplaćuju iz budžeta su porasle za preko 68 miliona eura. To je značajan novac i to neko mora da plati – građani i realni sektor. Tu dolazimo do problema da je realni sektor  kod nas u značajnoj mjeri nepovezan i fali nam osjećaj za ekonomsku cjelinu. Nemate pokrenut sveobuhvatni dijalog niti realnu dugorolnu strategiju koju bi sprovodile sve vlade bez obzira koje partije bi je činile. Biznis ne trpi političku priču “biće bolje”, on treba proizvod ili uslugu koju plasira na tržište. Tu je utakmica svakog dana. Tu spektakularnih obrta rijetko kada ima. I kada ih bude, oni jesu dobrodošli, ali ne mogu biti planirani niti presudno na njima može biti baziran razvoj. Naša privreda je u tehnološkom zaostatku, nije osnažena od strane države na način da ima efikasan servis koji bi joj bio na usluzi, već taj isti servis stalno traži više od nje i ona je u neprestanoj trci sa povećanjem cijena da plati veće poreze. To nije ambijent koji stvara novu vrijednot u opsegu koji bi značio održivost i predvidiv rast.

MONITOR: Premijer kaže da “državi ništa ne hvali”. Dijelite li njegov optimizam?

VUJOVIĆ: Saopštiti da državi ništa ne fali, a da je nastavljen egzodus mladih govori samo kako vi doživljavate politiku. Niti sva ekonomija, još manje život stane u cifre koje u realnosti ne znače ništa konkretno. Priča o vrtoglavom rastu BDP-a ne znači mnogo recimo onom sloju stanovništva gdje su sada  ranjiviji, a to je kadar sa nižim kvalifikcijama  u životnoj dobi od 50 do 65 godina. Nema ni naznaka šta ćemo sa tempiranom socijalnom bombom, ljudi koji nemaju 15 godina staža a približavaju se starosnoj granici penzionisanja. Nema zabrinutosti što nam ekonomija ima strukturni problem. Umjesto optimizma sada bi nam mnogo više trebao oprez i promišljen dugoročni odgovor na problem koji se samo uvećavaju.

MONITOR: Novo zaduženje od makar 900 miliona… Prethodno, od kraja 2020., preko 1,5 milijardi. Šta nam je donio taj novac?

VUJOVIĆ: Povećanu potrošnju koja nije pokrenula realni sektor. Pustimo statistiku, govorimo o stvarnosti. Ne zaboravimo da mi govorimo o novcu koji je ekvivalent dionici auto-puta. Nismo vidjeli niti jedan kapitalno veliki, pažljivo osmišljen projekat koji je pokrenula vlast nakon 2020. godine. Kada vidite tokove novca, bez obzira na svu priču iz Vlade, taj novac se na kraju sliva za potrošnju. Time se ne stvara ni u približno dovoljnoj mjeri održiva ekonomija. Uz to imate vrlo jednostavan pokazatelj – ako se zadužujete po većoj kamatnoj stopi nego što vam je rast nema održivosti. Stopa realnog rasta BDP-a u drugom kvartalu 2024. godine iznosila je 2,7 posto a zaduživali smo se po stopi od 7,25 posto. Ovo je već sada vidljiv veliki problem.

MONITOR: Kako komentarišete kapitalni bidžet?

VUJOVIĆ: Ušli smo u zonu kada se obećava toliko da već za par mjeseci zaboravljamo šta je ranije rečeno. Stvorena je kakofonija obećanja koju je teško ispratiti.

Slikovit primjer je projekt  Velje Brdo. Prezentovan je projekat od 3,5 milijarde eura,a sada je opredijeljeno za njegov razvoj 10 miliona.Tom dinamikom trebalo bi 350 godina da on bude zaokružen. Po strani aspekti planiranja prostora, zaštite životne sredine, održivosti infrastrukure, vizije razvoja Glavnog grada…

Kapitalni projekti treba da budu usko skopčani sa staretškim odlukama, a ne sa predizbornom pričom. Pošto je kod nas ovo drugo slučaj, ulazimo u ovakve obrte kada obećavate megaprojekte prije izbora koje sa stanovišta opsega tih istih projekata finansirate mrvicama.

MONITOR: Gdje su u budžetu turizam, poljoprivreda, ideja o oživljavanju proizvodnje u Crnoj Gori?

VUJOVIĆ: Očekivanja vlasti su da se privreda stara o sebi, a da su oni tu da partijski zapošljavaju kako bi opstajali na vlasti. Mikro i mali biznisi su dugo u hroničnom stanje nesolvenosti što se ogleda u podatku da je početkom oktobra bilo značajno više od 20 hiljada subjekata, odnosno pravnih lica. Da je adminisitracija ažurnija i privreda vitalnija, ovaj broj bi  bio manji. To bi bio jedan od pokazatelja da idemo u ekonomski oporavak. Neprestano ponavljam, bez široke rasprave i dugoročnijeg plana koji bismo s vremena na vrijeme i propitivali, ne možemo osnažiti privredu u situaciji kada ona zaostaje u tehnologiji u odnosu na konkurenciju, kada su joj nameti veći, a oni sa najjačom ,ne samo biološkom snagom koju čine u najvećoj mjeri mladi, napuštaju državu. Niti jednom od ova tri problema Vlada ne da se ne obraća, već ih ili ignoriše ili produbljuje.

MONITOR: Šta je sa obećanim reformama?

VUJOVIĆ: Nijedan krucijalni problem nije riješen već, u najboljem slučaju, samo odložen.  Sve je stvar stihije koja se krerira u buri pomenutih predizbornih obećanja prelivenih sa ogromnim samohvalisanjem.

Odsustvo krupne odluke u vezi za (re)industrijalizacijam, stvarnim potrebama i izazovima privrede, idejom kao privući zdrav kapital koji donosi i poslovnu kulturu koja nam je potrebna, osposobljavanjem kadra za novu eru poslovanja… sve to nas odvodi u situaciju kada postajemo plac za građevine preko kojih bi se dobrim dijelom zapravo prao novac, gdje bismo prodavali pasoše sumnjivim biznisima i pričali o kriptoraju. Koji samo čini gorom našu staru boljku koja se da sažeti u tome da bježimo od suočavanja sa jednostavnom istinom –  bez rada se ne može doći do dugoročno održivog napretka.

Milena PEROVIĆ