Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR POLITIČKE SOCIOLOGIJE Vlast voli poslušne partnere

Objavljeno prije

na

Kad pogledamo političku scenu naših ex-yu država, ali i javnost uopšte, primijetićemo da je u njenoj žiži malo ljudi kojih se sjećamo iz ranih 90-ih, kao onih koji su činili ne tako brojno ali odlučno društvo „prvoboraca”. Njima su se, poslovično, u svojim govorima o lakom pomirenju, često rugali naši ambiciozni političari, sada već i oni koji su vjerno sjedjeli uz Miloševićeve skute. Ipak, jasno je svima, da nije bilo tih ljudi, iz raspadnute i ratom razorene zemlje, ne bi stizao nikakav drugačiji glas. Kako izaći sa tim na kraj, razgovarali smo sa dr Zoranom Stojiljkovićem, profesorom političke sociologije na beogradskom Fakultetu političkih nauka, kojeg bi upravo rado svrstali u to, zašto ne reći, odabrano „prvoboračko” društvo. Stojiljković je nedavno, u izdanju Službenog glasnika, objavio obimnu i sveobuhvatnu studiju Srbija u lavirintima tranzicije. MONITOR: Prošlo je već dvadeset godina od kako je SFRJ počela da se raspada i da se od nje formiraju nezavisne države, te 1991, iz ratnih sukoba. Ali i dalje se domaće i strane javne ličnosti nadmeću u vezi sa odgovorom na pitanje: da li je raspad SFRJ bio neizbježan? Kako Vama to danas izgleda?
STOJILJKOVIĆ: U mojoj mentalnoj mapi prostor eks-Jugoslavije je bio prostor optimalnog – demokratskog i ( multi)nacionalnog redizajniranja i prelaza iz autokratskog u pravno, demokratsko i socijalno odgovorno, evropsko društvo i državu/države. Kriza, strah od promena i dominantna autoritarna i kolektivistička političko-kulturna matrica stanovništva i na kompromise nespremne i nesposobne intelektualne i političke elite raspad su učinile najverovatnijim, ali ne i neizbežni scenarijem, kao i uostalom odsustvo svake ozbiljnije spoljne podrške njenom opstanku. Nacionalističke, rekao bih čak urođeničke igre i proizvedeno ludilo i svest lokalnih političkih piona da mogu, njenim razbijanjem, postati državne i nacionalne vođe, uz pomoć i podršku svojih kamarila koje su spremne da zarađuju i na razaranju i ratu, dovele su konačno do agonije i krvavog raspada.

MONITOR: U Srbiji se postavlja pitanje i novinarske odgovornosti za ratne zločine, ali nema lustracije kao elementarne odgovornosti za kršenje ljudskih prava. Kao da su političari uspjeli sve da nas prevare?
STOJILJKOVIĆ: Političari su za takvo ponašanje imali svoje individualne razloge, ojačane logikom političkog oportuniteta i koristi, ali ne treba samo njih kriviti. Lustracije, bar one efektivne, nema bez masovne katarze i oslabađanja od iluzija i ostrašćenosti. Pitam se gde su i među onima koji pretenduju da su intelektualci potreba za (mučnim) preispitivanjem i osećaji krivnje, stida i kajanja.

MONITOR: Bili ste, na razne načine, u prvim redovima borbe protiv Miloševićevog režima. Prošlo je i deset godina od tzv. prve demokratske vlade u Srbiji. Kako razmišljate danas: koliko je opozicija Miloševiću bila dorasla velikom zadatku?
STOJILJKOVIĆ: Lično, zaista nemam nekakav prvoborački sindrom, niti sklonost da stvari vidim kroz ličnu prizmu ili ulogu moje (političke, sindikalne i ine) familije u svetskoj (kontra)revoluciji (Bora Ćosić). Smatram to smešnim i kaćipernim ego-tripom, ili pak željom, takođe neprihvatljivom, da se na ovaj ili onaj način, naplate zasluge. Demokratska opozicija Miloševiću imala je, i to je mogao da vidi svako ko je to hteo i smeo, ugrađenu konstrukcionu grešku: bio je to dovoljno širok politički kišobran da se iznudi obaranje režima, ali ne i da se izvedu strukturne promene – mnogi su zapravo hteli tek izmenu postave na vlasti. Sa izuzetkom nekolicine, radilo se i o ličnostima malog formata, slabog integriteta, a velike gladi za vlašću i privilegijama.

MONITOR: Slobodni izbori su bili jedna od vaših preokupacija. Da li je za njih dovoljna samo formalna demokratska procedura i da nema krađe glasove, već i nešto više? Jesu li izbori „slobodniji” tamo gdje su građani bolje obaviješteni o svojim pravima i više znaju o savremenim političkim idejama i programima, kao i o tome šta je zapravo „politički integritet” nego u „mladim demokratijama”?
STOJILJKOVIĆ: Izbori, ravnopravni i neizvesni, u kojima građani znaju i mogu i umeju da procene šta i ko im se nudi na otvorenom a ne monopolisanom političkom tržištu, kao i ko daje pare onima koji čine izbornu ponudu, odnosno da li ima i ko su igrači iza političke pozornice koji ograničavaju i usmeravaju politički izbor, jedino zaslužuju epitet demokratskih izbora. U tom pogledu nisam siguran da su Srbija i zemlje u regionu dosegle i nivo istina još defektnih, ali bar izbornih demokratija.

MONITOR: Kao visoki sindikalni funkcioner „Nezavisnosti” imali ste i iskustvo pokušaja da budete partner sa demokratskim vladama. Ali, to se pokazalo nemogućim?
STOJILJKOVIĆ: Vlasti vole mlađe, poslušne partnere, jer to godi sujeti i daje demokratski i evropski imidž i šmek. Mantra o socijalnom dijalogu i koheziji je suviše politički poželjna da bi se mogla otvoreno ignorisati. No, za više od privida dijaloga neophodna je kakva-takva komplementarnost interesa i ravnoteža moći. To u teškim, tranzicionim i postkonfliktnim društvima sa ogromnim balastom siromaštva i nezaposlenosti nije, naravno na štetu zaposlenih i sindikata, slučaj. Ako tome pribrojimo i nedostajuću tradiciju autonomnih radničkih borbi i disciplinujuće efekte krize, blizu smo tumačenja uzroka frustrirajućeg stanja u kome predugo živimo.

MONITOR: Da li je to i zbog pretežno neoliberalne koncepcije privatizacije koju su forsirale vlade nakon 2000, poslije one Miloševićeve koju smo zvali „burazerskom”?
STOJILJKOVIĆ: Naravno, interesi i prioriteti su bili različiti, čak sukobljeni tako da je motiv lakog bogaćenja – u uslovima neravnoteže ponude i tražnje i političkog lobiranja i korupcije, nadvladao interese za socijalnom pravičnošću, ili bar izdržljivosti privatizacionih promena, ali i dugoročnim, pozitivnim razvojnim efektima. Činjenica da je trećina privatizacija i formalno neuspešna, kao i da nakon decenije imamo gotovo pola miliona radnih mesta manje govori najbolje o učincima i (skrivenim) motivima privatizacije u srpskoj varijanti.

MONITOR: Zanimljivo je da EU traži od srpskih vlasti da naprave kontrolu dvadesetak privatizacija. Kako Vi to tumačite?
STOJILJKOVIĆ: Vidim to, kao i u slučaju preispitivanja (re)izbora u pravosuđu, tek kao zakasneli čin koji odlično pokazuje uspostavljeni odnos moći: nešto grbo možete bar naknadno (i ne preterano uspešno) ispravljati tek ako imate podršku nekog dovoljno moćnog i uticajnog na svoje vlasti – evropskih institucija, recimo. Pitam se šta bi sve trebalo još da učinimo da dođe dan kada će vlasti pisati domaće zadatke i odgovarati na upitnike sopstvenih građana i njihovih asocijacija.

MONITOR: Posebno poglavlje Vaše knjige o ovdašnjoj tranziciji zauzima tema „politika i novac”. Hrvatska vlast je na tome, do sada, najviše „stradala”, morala je da se odrekne premijera Sanadera, ali drugdje na zapadnom Balkanu raščišćavanje te sistemske korupcije ide teško ili ga nema. Jer nema dovoljno spoljašnjeg pritiska i „uslovljavanja”?
STOJILJKOVIĆ: Čini se da će tog pritiska za približavanje EU – integracijama biti sve više. Od zemalja u regiji će se tražiti da slede “hrvatski scenario”. Pitanje je, međutim, ima li dovoljno unutrašnjeg pritiska odozdo, kombinovanog sa oportunom političkom izbornom računicom na vrhu da je cena opstanka na vlasti da se neko od svojih tajkuna i korupcionaša “pusti niz vodu”. Dobar broj političara, bar u budućnosti, može postati “pošten” ako to postane politički isplativo.

MONITOR: Bavili ste se dugo civilnim društvom. Ima mnogo NVO i velikih NVO lidera, a malo zaista aktivnog društva, van političkih organizacija. Čini se da su nam društva u značajnoj mjeri pokorna političkim elitama i njihovim partnerima iz svijeta tranzicionog biznisa?
STOJILJKOVIĆ: Srbijom i regijom vlada politički cinizam i stanje duha u kome je svako na prodaju i ima svoju (zlo)upotrebnu namenu i vrednost. Intelektualci željni medijske pažnje i sinekura manje-više otvoreno nude svoje usluge, pristajući na autocenzuru i lobotomiju. Poučen istraživanjima konflikata i promena mislim da će tome doći kraj kada generacije obrazovanih, koje režim ne uspeva da adekvatno uposli, umesto strategije ,,samo da diplomiram pa da emigriram” odaberu ponovo taktiku građanske neposlušnosti i ponude alternativnih projekata, koji su delom i politički.

MONITOR: Pominjete „evropski socijalni model”. Kada ćemo i mi u ovom regionu početi da ga „kopiramo” i koliko smo spremni danas za to?
STOJILJKOVIĆ: On se već kopira, ali bez aktera i sadržaja originala, na žalost doživljava sudbinu transplantiranog organa u neprijateljskom telesnom okruženju. Do promena će doći kada civilno društvo, uključiv i sindikate i prave poslodavce, definiše svoje interese, umreži se i uđe u ozbiljne pregovore sa akterima politike u stilu i smislu: naši glasovi za vašu podršku zahtevima koje smo definisali. Promene će i ovoga puta biti iznuđene, nema se više kud, i opet socijalno i razvojno preplaćene.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo