Povežite se sa nama

INTERVJU

MIHAEL KLEM, MEDIJSKI ADVOKAT: Daleko je Evropa

Objavljeno prije

na

Prije nekoliko dana u Beogradu je završena trodnevna godišnja skupština Evropske federacije novinara, čije su članice i mnoge novinarske organizacije iz našeg regiona. Pod sloganom Slobodno novinarstvo je javno dobro, ovaj skup je donio i nekoliko važnih odluka. Povod da se za mjesto održavanja izabere baš Beograd jeste izuzetno loš položaj novinara i atak na medijske slobode u ovom dijelu Evrope. O tome smo razgovarali s jednim od najaktivnijih lidera EFJ, advokatom Mihaelom Klemom, predstavnikom za međunarodne odnose njemačkog DJV, sa dvadesetogodišnjim iskustvom rada u medijskim organizacijama. MONITOR: Koja je to najvažnija stvar koja se dogodila na ovoj godišnjoj skupštini EFJ u Beogradu?
KLEM: Imali smo dosta dobrih diskusija tokom ove godišnje skupštine EFJ u Beogradu, mada sam i pomalo razočaran što nismo više čuli o situaciji na Balkanu, čemu sam se nadao. Po mom mišljenju, to je trebalo da se dogodi jer je ovo bila jedinstvena prilika da nešto čujemo o pravom stanju stvari u pogledu socijalnog dijaloga i uslova rada u vašim medijima, o svima koji rade u medijima u regionu. Bojim se da tu nije bilo napretka poslednjih godina.

Ono što je dobro jeste da smo na ovoj godišnjoj skupštini doneli nekoliko odluka o budućnosti EFJ. Moje udruženje je predložilo da se EFJ registruje po belgijskom zakonu. Imali smo dobru i istovremeno veoma kontroverznu diskusiju o tom pitanju i na kraju zasedanja skupština se složila sa našim predlogom značajnom većinom glasova. Ali to je samo prvi korak na putu da se to uradi, pretpostavljam da će se o toj stvari raspravljati i na sledećoj skupštini 2012, jer je moguće da će biti potrebno da se izmene pravila EFJ kako bi se ispunili pravni propisi belgijskog zakonodavstva.

Ali, takođe smo doneli odluku i o jednoj drugoj važnoj stvari, a to je pitanje frilensera, slobodnih novinara. U novembru ćemo imati Evropski dan akcije koji ćemo koncentrisati na položaj frilensera. Cilj je da se podigne nivo svesti o mnogim pitanjima frilensera u većini evropskih zemalja.

MONITOR: Recite mi, šta se dogodilo u odnosima EFJ i IFJ i kakve će to posljedice imati za evropske novinare?
KLEM: EFJ jeste i biće evropski ogranak IFJ. To se neće menjati, ali će se sa legalizacijom EFJ kao zasebnog pravnog lica, poboljšati mogućnost za lobiranje u institucijama EU u korist novinarstva. To je ono čemu se nadamo. Nadamo se i da će se ,,brendiranje” EFJ povećati tako da postane vidljivija među sve različitijim evropskim glasovima. Čuli ste razgovor između A. Keniga i B. Koste, nove generalne sekretarke IFJ. Bet Kosta je pominjala da Evropa može da posluži kao model u mnogim stvarima i za druge regione sveta u okviru IFJ i da je ona zainteresovana za širenje ovog modela i na druge regione. Dakle, nastavlja se dobra saradnja IFJ i EFJ kao što je to bila i do sada.

MONITOR: Po vašem mišljenju kao advokata, koji su najveći problemi evropskih novinara? Postoji li, na primjer, nekakva velika razlika u tim stvarima između istočne Evrope, Balkana i Zapada?
KLEM: Mislim da postoji velika razlika između onih novinara koji rade na Zapadu i vas u balkanskim medijima. Najvažnija je ta da se novinari u zapadnoj Evropi, uopšte uzev, ne suočavaju s nikakvim ličnim pretnjama ili s uznemiravanjem u svom poslu. Ne mogu da se setim slučaja kada je neki nemački novinar ubijen zato što je radio svoj posao. Uz to, zakonodavni poredak u mnogim istočnim zemljama ne štiti novinare, vidimo da su u mnogim slučajevima novinari procesuirani za klevetu. Čini mi se da je to zato da bi mediji ćutali i da bi se zaustavilo istraživačko novinarstvo. Vreme je da se s tim prestane i da se zakoni menjaju za više slobode u novinarstvu.

Na Zapadu su se poboljšali i uslovi rada. Imamo dugu tradiciju socijalnog dijaloga. Radni uslovi i plate regulisani su uglavnom kolektivnim ugovorima. To ne znači da nismo suočeni s problemima, naš model je pod stalnim udarom i svakodnevno se borimo da sprečimo štetne izmene u kolektivnim ugovorima. Ali možemo da kažemo da u poređenju sa srpskim kolegama, mi imamo odlične uslove u medijima. Koliko mi je poznato na Balkanu ima samo nekoliko kolektivnih ugovora u medijima i to je s naše tačke gledišta skandalozno, posebno u slučaju onih medija koji su u potpunom ili delimičnom vlasništvu zapadnih kompanija. Kolege iz Hrvatske su nam ispričale o svom kolektivnom pregovaranju. Ima najmanje jedna stvar koja se iz toga može naučiti: potrebno nam je jedinstvo, svesnost i podrška kolega iz drugih zemalja, posebno tamo gde ima stranog vlasništva. To je zbog onoga što zovemo duplim standardima o čemu smo takođe pričali na ovoj skupštini EFJ i što je potpuno neprihvatljivo. Ali se bojim da je dug put pred nama da to promenimo.

MONITOR: U nekim zemljama i dalje postoji problem koncentracije vlasništva u medijima. U Srbiji, na primjer, ne postoji ni zakon protiv medijske koncentracije. Kakva opasnost od toga prijeti?
KLEM: Generalno, koncentracija vlasništva u medijima znači manje medijskog pluralizma. Ali je i sredstvo za skrivanje vlasništva nad medijima. Po mom mišljenju, to takođe ugrožava kvalitet novinarstva jer su mediji često u rukama investitora koji imaju samo jedan interes – da stvore što je moguće više profita. Često, oni ne ulažu u obuku svojih zaposlenih, na primer u novim tehnologijama. Drugi veliki i čest problem je što se ne zna ne samo vlasnik medija već ni odakle mu novac koji u njega investira. To otvara vrata korupciji i mnogo takvih stvari smo čuli na ovoj skupštini.

MONITOR: Slobodni novinari ovdje nemaju nikakvu zaštitu, medijsko tržište ne priznaje potrebu frilensera da budu ,,samoodrživi”, da zarade dovoljno novca za normalan život.
KLEM: To nije samo vaš problem. Slobodno novinarstvo je novinarski sektor koji najbrže raste u čitavoj Evropi. Mi se suočavamo s tom činjenicom i s tim da se u nekim zemljama frilenserima ne dozvoljava da budu članovi novinarskih udruženja, što je za mene skandal.

Uslovi rada i primanja za frilensere u većini evropskih zemalja nisu dobri.

Naravno, ima dobro plaćenih frilensera, ali generalno rekao bih da je za mnoge od njih veoma teško da obezbede dobar život od novinarske zarade.Znamo to iz mnogih istraživanja iz poslednjih godina, posebno u Nemačkoj. Zbog toga su zapadna medijska udruženja i sindikati učinili dosta napora da pomognu frilenserima. Sećam se da pre 10-15 godina u vašem regionu nije bilo “frilenserizma”, na žalost to se promenilo. Tako smo vam mi izvezli naše loše iskustvo.

MONITOR: Ubistva novinara u ex-yu državama još nijesu rasvijetljena a po svemu sudeći neće ni biti. Razne vlade i moćni pojedinci slagali su se u jednom – da istrage za ubistva novinara ili ne treba završavati ili da ne treba ići sve do nalogodavaca.
KLEM: Nekažnjivost je potpuno neprihvatljiva. Ni sada ni ovde. Ali sve dok ubice budu štitili zvaničnici, ništa se neće promeniti. IFJ ima kampanju za okončanje nekažnjivosti već godinama, ali sa malim uspehom. Ta kampanja ipak se nastavlja. A mediji u zapadnoj Evropi trebalo bi da pišu o ovim slučajevima. Čini mi se da je to u Nemačkoj rađeno na jedan dobar način..

Komercijalni razlozi

MONITOR: Godinama i IFJ i EFJ raspravljaju o privatizacijama medija, posebno o ponašanju njemačke kompanije WAZ u ovom regionu.
KLEM: Moram da kažem da imam neke informacije o ponašanju WAZ-a u vašem regionu. Poznato mi je da su iskustva s WAZ-om bila teška za mnoge novinare u regionu, posebno za one koji su morali da odu ili su bili otpušteni. Sa druge strane, WAZ je izgleda bolji poslodavac, tako mi je rečeno, od mnogih lokalnih, jer su plate veće i isplaćuju se redovno. Naravno, verovatno da sve ove teškoće o kojima smo obavešteni, pre svega dolaze od ponašanja lokalnog menadžmenta WAZ-a, ali to je opet samo jedna strana priče. Druga je da je WAZ na vaša tržišta ušao pre svega iz komercijalnih razloga, ali čini mi se na način kako to mediji rade.

Politička moć

MONITOR: Šta se događa s medijskim zakonima u našem regionu? U Srbiji je donijet veoma restriktivan zakon koji je pao na Ustavnom sudu, a u Mađarskoj je predložen koncept zakona koji je uplašio Brisel. Zašto političari, posebno u EU, vjeruju da je moguće progurati takve medijske zakone?
KLEM: Mediji su moćni i viđeni su kao psi čuvari društva. Zato je u interesu nekih političara da urade sve što je moguće kako bi kontrolisali medije. Medijski zakoni su najbolji način za to, posebno ako postoji politička moć koja će nametnuti nove zakone kojima se čuva nečiji interes. Italija je u mnogim aspektima veoma loš primer. Premijer ne samo da kontroliše vlastitu medijsku imperiju već ima kontrolu i nad delovima sistema javnog servisa. Ako političari samo pričaju o važnosti medijskih sloboda i medijskog pluralizma a onda zaborave na konkretnu akciju da se to i postigne, ništa se neće promeniti. Zato je neophodno da novinari i njihove organizacije budu u sindikatima i asocijacijama koje dižu glas tražeći, konkretnu akciju po svojim zahtevima. Na kraju mađarskog predsedavanja EU ovog meseca, neće se dogoditi velike promene u novom mađarskom zakonu o informisanju. Neke manje izmene su napravljene da bi se stišala bujica kritika iz čitave Evrope, ali najkritikovaniji članovi zakona su zadržani. To je danak koji svi mi plaćamo političkoj moći. A zvaničnici EU će biti u pravu kada kažu da medijska regulativa nije u njihovim rukama, dok se politička volja da se ovo promeni uopšte ne vidi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo