INTERVJU
MIHAEL KLEM, MEDIJSKI ADVOKAT: Daleko je Evropa

Prije nekoliko dana u Beogradu je završena trodnevna godišnja skupština Evropske federacije novinara, čije su članice i mnoge novinarske organizacije iz našeg regiona. Pod sloganom Slobodno novinarstvo je javno dobro, ovaj skup je donio i nekoliko važnih odluka. Povod da se za mjesto održavanja izabere baš Beograd jeste izuzetno loš položaj novinara i atak na medijske slobode u ovom dijelu Evrope. O tome smo razgovarali s jednim od najaktivnijih lidera EFJ, advokatom Mihaelom Klemom, predstavnikom za međunarodne odnose njemačkog DJV, sa dvadesetogodišnjim iskustvom rada u medijskim organizacijama. MONITOR: Koja je to najvažnija stvar koja se dogodila na ovoj godišnjoj skupštini EFJ u Beogradu?
KLEM: Imali smo dosta dobrih diskusija tokom ove godišnje skupštine EFJ u Beogradu, mada sam i pomalo razočaran što nismo više čuli o situaciji na Balkanu, čemu sam se nadao. Po mom mišljenju, to je trebalo da se dogodi jer je ovo bila jedinstvena prilika da nešto čujemo o pravom stanju stvari u pogledu socijalnog dijaloga i uslova rada u vašim medijima, o svima koji rade u medijima u regionu. Bojim se da tu nije bilo napretka poslednjih godina.
Ono što je dobro jeste da smo na ovoj godišnjoj skupštini doneli nekoliko odluka o budućnosti EFJ. Moje udruženje je predložilo da se EFJ registruje po belgijskom zakonu. Imali smo dobru i istovremeno veoma kontroverznu diskusiju o tom pitanju i na kraju zasedanja skupština se složila sa našim predlogom značajnom većinom glasova. Ali to je samo prvi korak na putu da se to uradi, pretpostavljam da će se o toj stvari raspravljati i na sledećoj skupštini 2012, jer je moguće da će biti potrebno da se izmene pravila EFJ kako bi se ispunili pravni propisi belgijskog zakonodavstva.
Ali, takođe smo doneli odluku i o jednoj drugoj važnoj stvari, a to je pitanje frilensera, slobodnih novinara. U novembru ćemo imati Evropski dan akcije koji ćemo koncentrisati na položaj frilensera. Cilj je da se podigne nivo svesti o mnogim pitanjima frilensera u većini evropskih zemalja.
MONITOR: Recite mi, šta se dogodilo u odnosima EFJ i IFJ i kakve će to posljedice imati za evropske novinare?
KLEM: EFJ jeste i biće evropski ogranak IFJ. To se neće menjati, ali će se sa legalizacijom EFJ kao zasebnog pravnog lica, poboljšati mogućnost za lobiranje u institucijama EU u korist novinarstva. To je ono čemu se nadamo. Nadamo se i da će se ,,brendiranje” EFJ povećati tako da postane vidljivija među sve različitijim evropskim glasovima. Čuli ste razgovor između A. Keniga i B. Koste, nove generalne sekretarke IFJ. Bet Kosta je pominjala da Evropa može da posluži kao model u mnogim stvarima i za druge regione sveta u okviru IFJ i da je ona zainteresovana za širenje ovog modela i na druge regione. Dakle, nastavlja se dobra saradnja IFJ i EFJ kao što je to bila i do sada.
MONITOR: Po vašem mišljenju kao advokata, koji su najveći problemi evropskih novinara? Postoji li, na primjer, nekakva velika razlika u tim stvarima između istočne Evrope, Balkana i Zapada?
KLEM: Mislim da postoji velika razlika između onih novinara koji rade na Zapadu i vas u balkanskim medijima. Najvažnija je ta da se novinari u zapadnoj Evropi, uopšte uzev, ne suočavaju s nikakvim ličnim pretnjama ili s uznemiravanjem u svom poslu. Ne mogu da se setim slučaja kada je neki nemački novinar ubijen zato što je radio svoj posao. Uz to, zakonodavni poredak u mnogim istočnim zemljama ne štiti novinare, vidimo da su u mnogim slučajevima novinari procesuirani za klevetu. Čini mi se da je to zato da bi mediji ćutali i da bi se zaustavilo istraživačko novinarstvo. Vreme je da se s tim prestane i da se zakoni menjaju za više slobode u novinarstvu.
Na Zapadu su se poboljšali i uslovi rada. Imamo dugu tradiciju socijalnog dijaloga. Radni uslovi i plate regulisani su uglavnom kolektivnim ugovorima. To ne znači da nismo suočeni s problemima, naš model je pod stalnim udarom i svakodnevno se borimo da sprečimo štetne izmene u kolektivnim ugovorima. Ali možemo da kažemo da u poređenju sa srpskim kolegama, mi imamo odlične uslove u medijima. Koliko mi je poznato na Balkanu ima samo nekoliko kolektivnih ugovora u medijima i to je s naše tačke gledišta skandalozno, posebno u slučaju onih medija koji su u potpunom ili delimičnom vlasništvu zapadnih kompanija. Kolege iz Hrvatske su nam ispričale o svom kolektivnom pregovaranju. Ima najmanje jedna stvar koja se iz toga može naučiti: potrebno nam je jedinstvo, svesnost i podrška kolega iz drugih zemalja, posebno tamo gde ima stranog vlasništva. To je zbog onoga što zovemo duplim standardima o čemu smo takođe pričali na ovoj skupštini EFJ i što je potpuno neprihvatljivo. Ali se bojim da je dug put pred nama da to promenimo.
MONITOR: U nekim zemljama i dalje postoji problem koncentracije vlasništva u medijima. U Srbiji, na primjer, ne postoji ni zakon protiv medijske koncentracije. Kakva opasnost od toga prijeti?
KLEM: Generalno, koncentracija vlasništva u medijima znači manje medijskog pluralizma. Ali je i sredstvo za skrivanje vlasništva nad medijima. Po mom mišljenju, to takođe ugrožava kvalitet novinarstva jer su mediji često u rukama investitora koji imaju samo jedan interes – da stvore što je moguće više profita. Često, oni ne ulažu u obuku svojih zaposlenih, na primer u novim tehnologijama. Drugi veliki i čest problem je što se ne zna ne samo vlasnik medija već ni odakle mu novac koji u njega investira. To otvara vrata korupciji i mnogo takvih stvari smo čuli na ovoj skupštini.
MONITOR: Slobodni novinari ovdje nemaju nikakvu zaštitu, medijsko tržište ne priznaje potrebu frilensera da budu ,,samoodrživi”, da zarade dovoljno novca za normalan život.
KLEM: To nije samo vaš problem. Slobodno novinarstvo je novinarski sektor koji najbrže raste u čitavoj Evropi. Mi se suočavamo s tom činjenicom i s tim da se u nekim zemljama frilenserima ne dozvoljava da budu članovi novinarskih udruženja, što je za mene skandal.
Uslovi rada i primanja za frilensere u većini evropskih zemalja nisu dobri.
Naravno, ima dobro plaćenih frilensera, ali generalno rekao bih da je za mnoge od njih veoma teško da obezbede dobar život od novinarske zarade.Znamo to iz mnogih istraživanja iz poslednjih godina, posebno u Nemačkoj. Zbog toga su zapadna medijska udruženja i sindikati učinili dosta napora da pomognu frilenserima. Sećam se da pre 10-15 godina u vašem regionu nije bilo “frilenserizma”, na žalost to se promenilo. Tako smo vam mi izvezli naše loše iskustvo.
MONITOR: Ubistva novinara u ex-yu državama još nijesu rasvijetljena a po svemu sudeći neće ni biti. Razne vlade i moćni pojedinci slagali su se u jednom – da istrage za ubistva novinara ili ne treba završavati ili da ne treba ići sve do nalogodavaca.
KLEM: Nekažnjivost je potpuno neprihvatljiva. Ni sada ni ovde. Ali sve dok ubice budu štitili zvaničnici, ništa se neće promeniti. IFJ ima kampanju za okončanje nekažnjivosti već godinama, ali sa malim uspehom. Ta kampanja ipak se nastavlja. A mediji u zapadnoj Evropi trebalo bi da pišu o ovim slučajevima. Čini mi se da je to u Nemačkoj rađeno na jedan dobar način..
Komercijalni razlozi
MONITOR: Godinama i IFJ i EFJ raspravljaju o privatizacijama medija, posebno o ponašanju njemačke kompanije WAZ u ovom regionu.
KLEM: Moram da kažem da imam neke informacije o ponašanju WAZ-a u vašem regionu. Poznato mi je da su iskustva s WAZ-om bila teška za mnoge novinare u regionu, posebno za one koji su morali da odu ili su bili otpušteni. Sa druge strane, WAZ je izgleda bolji poslodavac, tako mi je rečeno, od mnogih lokalnih, jer su plate veće i isplaćuju se redovno. Naravno, verovatno da sve ove teškoće o kojima smo obavešteni, pre svega dolaze od ponašanja lokalnog menadžmenta WAZ-a, ali to je opet samo jedna strana priče. Druga je da je WAZ na vaša tržišta ušao pre svega iz komercijalnih razloga, ali čini mi se na način kako to mediji rade.
Politička moć
MONITOR: Šta se događa s medijskim zakonima u našem regionu? U Srbiji je donijet veoma restriktivan zakon koji je pao na Ustavnom sudu, a u Mađarskoj je predložen koncept zakona koji je uplašio Brisel. Zašto političari, posebno u EU, vjeruju da je moguće progurati takve medijske zakone?
KLEM: Mediji su moćni i viđeni su kao psi čuvari društva. Zato je u interesu nekih političara da urade sve što je moguće kako bi kontrolisali medije. Medijski zakoni su najbolji način za to, posebno ako postoji politička moć koja će nametnuti nove zakone kojima se čuva nečiji interes. Italija je u mnogim aspektima veoma loš primer. Premijer ne samo da kontroliše vlastitu medijsku imperiju već ima kontrolu i nad delovima sistema javnog servisa. Ako političari samo pričaju o važnosti medijskih sloboda i medijskog pluralizma a onda zaborave na konkretnu akciju da se to i postigne, ništa se neće promeniti. Zato je neophodno da novinari i njihove organizacije budu u sindikatima i asocijacijama koje dižu glas tražeći, konkretnu akciju po svojim zahtevima. Na kraju mađarskog predsedavanja EU ovog meseca, neće se dogoditi velike promene u novom mađarskom zakonu o informisanju. Neke manje izmene su napravljene da bi se stišala bujica kritika iz čitave Evrope, ali najkritikovaniji članovi zakona su zadržani. To je danak koji svi mi plaćamo političkoj moći. A zvaničnici EU će biti u pravu kada kažu da medijska regulativa nije u njihovim rukama, dok se politička volja da se ovo promeni uopšte ne vidi.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom