Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽO PRELEVIĆ, ADVOKAT: Saradnja pod pritiskom

Objavljeno prije

na

Konačno je proradila dugo očekivana saradnja Srbije i Crne Gore u policijsko-pravnim stvarima. To se dogodilo iznenada, protokolarno zbrzano i na neuobičajen način. Kako se događaji odvijaju, sve je jasnije da je neko postavio uslove pred političke elite naših zemalja. Sada vidimo da je i pravosuđe Italije dalo prvi zamajac ovom najnovijem, velikom pravosudnom poslu. O tome, kao i o domaćim uslovima da se on sprovodi, političkom ambijentu i volji u kojoj bi trebalo da „ganjamo pravdu”, razgovarali smo s Božom Prelevićem, iskusnim pravnikom, advokatom i nekadašnjim srpskim „koministrom” policije, odličnim poznavaocem naših mogućnosti.

MONITOR: Bili ste iznenađeni informacijom da je dugo pripremani sporazum o saradnji pravosuđa Srbije i Crne Gore potpisan. Kako tumačite okolnosti u kojima je ova neizvjesna stvar okončana?
PRELEVIĆ: Da pojasnim: kao građanin uvek sam se zalagao da nijedan prostor regiona ne bude sigurna kuća za pripadnike organizovanih kriminalnih grupa. Kao pravnik smatram da ničija prava ne možete narušiti ugovorom koji nije pravno perfektan, a ovaj ugovor, ne samo da nije pravno perfektan, nego je u pojedinim odredbama tragično-komičan. Na primjer, u ugovoru stoji da stupa na snagu ratifikacijom potpisnica ugovora, ali se dalje utvrđuje da ćete privremeno primenjivati ugovor do stupanja na snagu. Dobro ste pročitali. Primenjivaće se nešto što nije ratifikovano ili što će biti ratifikovano u budućem nepoznatom obliku, a što svakako nije stupilo na snagu. Ako ovo treba da obezbedi vladavinu prava, onda se ja „toga” užasno plašim, jer se radi o protivustavnoj samovolji. Ova vladavina prava se neće nikome, pa ni Briselu dopasti.

MONITOR: Crna Gora je nakon ovog sporazuma i akcija koje su uslijedile, dobila pozitivno mišljenje o svojoj kandidaturi od EK. Ima li se tome zahvaliti tolika brzina?
PRELEVIĆ: Mislim da niste u pravu. Sporazum jeste doprineo davanju pozitivnog mišljenja, ali mislim da je pozitivno mišljenje pametan odgovor Brisela na predlog pojedinih opozicionih poslanika da je bolje započeti proces i postaviti uslove, nego zatvoriti proces. I vlast u Crnoj Gori je doprinela tom pozitivnom efektu dajući određena obećanja čije se sprovođenje očekuje.

MONITOR: Ispostavlja se da Crna Gora potražuje mnogo više osoba od Srbije. Do sada su uglavnom izručeni oni koji se u Crnoj Gori terete za ratne zločine. Kako to tumačite?
PRELEVIĆ: Nisu izručeni oni koji se terete za ratne zločine, već su ti ljudi uhapšeni u Srbiji. Moram napomenuti da se radi o aktivnostima policije koje su sasvim jasno akti državnih organa, a koji su u tom periodu rađeni od svih bivših republika SFRJ. Imam uverenje da će veće sudija u ovom postupku omogućiti pošteno i fer suđenje. U suprotnom će ovo suđenje samo naneti štetu Crnoj Gori. Inače, postupanje istražnog sudije u pojedinim je segmentima zabrinjavajuće, a posebno tamo gde je tajno saslušavao svedoke u neradni dan i to baš premijera Mila Đukanovića. Crna Gora je ratifikovala Konvenciju o ljudskim pravima po kojoj je to apsolutno nedozvoljeno.

MONITOR: Prije par dana uhapšene su tri osobe, osumnjičene da su preko banaka i firmi kojima rukovode oprale 3,5 miliona eura, novca od prodaje kokaina. Očekujete li da najvažniji dio istrage, preko otkrivanja puteva pranja novca, stigne i do onih koji su, iz državnih struktura, dopustili da mafija uđe u državne poslove?
PRELEVIĆ: Nisam siguran da su Srbija i Crna Gora baš toliko zahvaćene vadavinom prava. Tu nije stigao ni jedan broj zemalja koje se već nalaze u EU.

MONITOR: Rekli ste da hapšenje Darka Šarića vjerovatno ne žele ni Srbija ni Crna Gora. Kako izgleda postupak protiv Darka Šarića i njegove ekipe?.
PRELEVIĆ: Darko Šarić bi mogao biti neprijatan svedok. Neki bi ga više voleli mrtvog nego živog. Kako nisam u tom krivičnom postupku, ne znam bitne detalje.

MONITOR: Kako tumačite Šarićeva pisma pravosudnim faktorima i javnosti?
PRELEVIČ: Šarićeva pisma neka su vrsta upozorenja koja nisu ni namenjena da proizvedu posledicu u pravosuđu već u javnosti i politici. Nakon otkrivanja tovara narkotika bilo je jasno da Šarić nije vrh organizacije, ali Šarić bi mogao da dovede do vrha organizacije. Velike pare i veliki interesi su u pitanju i to se može rešiti jedino nadnacionalnom akcijom, recimo akcijom više policija ovog dela Evrope.

MONITOR: Organizovani kriminal postao je dio „endemske svijesti” u našem dijelu svijeta. Loše smo rangirani i u najnovijim nalazima Transparensi internešenela. Crna Gora je bolje prošla od Srbije. U čemu je stvar?
PRELEVIĆ: Organizovani kriminal kad tad mora da stavi političare u svoju funkciju i to je bitka na smrt. Slabe su institucije, u stvari, u funkciji organizovanog kriminala a ne borbe protiv njega. Problem Crne Gore i Srbije nije ko je bolje prošao već činjenica da ni jedna ni druga nisu na zavidnom nivou.

MONITOR: Kada ste vi bili koministar policije u prvoj tranzicionoj vladi Srbije, kako je izgledala policijska saradnja Srbije sa Crnom Gorom, u okviru formalno još iste države?
PRELEVIĆ: Saradnja je postojala na nivou redovnih postupanja, ali tadašnja savezna država skoro da nije funkcionisala, kao da je Srbija bila u federaciji sa samom sobom a Crna Gora van sebe. Nezamisliva pravna forma kao posledica tragične suštine. Ta forma će se izučavati kao krajnji ekstrem strukturnog nonsensa.

MONITOR: Kakva su vaša očekivanja od hapšenja i izručenja Sretka Kalinića i Miloša Simovića? LDP je protiv vas podnio krivičnu prijavu. Sada je advokat Srđa Popović u ime majke i sestre Zorana Đinđića, tražio da se ispita odgovornost Vojislava Koštunice i Ace Tomića za pobunu Crvenih beretki.
PRELEVIĆ: Mislim da smo svi mi dužni pred Bogom, pravdom i pokojnikom da utvrdimo istinu kako je došlo do atentata. Ta istina je ružnija i kompleksnija nego što je to presudom utvrđeno. Uvek se najsumnjiviji najviše kunu u svoje poštenje a ovde se mnogi kunu. Tužba o kojoj me pitate je unutrašnje-politička a ne procesna činjenica. Pokojni Zoran je danas važnija politička figura od nekih koji veruju da su politički živi.

MONITOR: Miodrag Ulemek Legija, osuđen za ubistva Zorana Đinđića, Ivana Stambolića i druga, objavio je knjigu o 5. oktobru. Zanima nas vaš odnos prema toj činjenici i ulozi Legije u događajima prije deset godina?
PRELEVIĆ: Kako sam i ja učesnik 5.oktobra, ponešto o tome znam. Ovim putem ću vas podsetiti da sam još 2002. javno izrazio neslaganje s koječijim pamfletima o učešću Legije u 5.oktobru. Zna se čiji su novinari o Legiji i DOS-u pisali u superlativu. Na žalost istorije, u tim knjigama ima više PR pobednika nego istinitih fakata. Legija je tada bio pobednik i bio je nerazdvojan s određenim ljudima iz DOS-a. Knjige često služe da se ispere nečija biografija i svake godine se istina o 5. oktobru sve više retušira. Sve je manje aktera 5. oktobra i na kraju se to svodi na dva slova.

Ja se nadam da će izaći i prava istina o veoma bogatoj opoziciji do 5.oktobra, koja neće i ne ume da skine nedemokratski režim. Takvom DOS-u je bio neophodan i Otpor i G17 i inostranstvo i Milo Đukanović i udruženja novinara i sudija, lekara, profesora i prelet crnogorskih poslanika da bi srušili nedemokratski režim, a zatim se odmah toliko međusobno zakrvili i posvađali da su onda redom svi sarađivali sa SPS-om.

Peti oktobar su iznele časne hiljade građana Srbije, potpomognute nezavisnim intelektualcima i medijima a DOS je bio samo jedina alternativa. Da je Sloba bio pametan mogao je da podeli DOS-u oružje i oni bi se verovatno međusobno poubijali. Ali da je Sloba bio pametan Srbija bi prošla dobro a ne katastrofalno. Knjige Ulemeka niti čitam niti me interesuju.

MONITOR: U zagrebačkom „procesu stoljeća” donijete su presude za ubistva Iva Pukanića i Nika Franića. Sutkinja je u obrazloženju jasno rekla da se nije bavila motivima i pozadinom ubistva. Ovo se tumači da je teret otkrivanja i dokazivanja ko je i zašto odlučio o smrti ove dvojice ljudi ostavljen beogradskom procesu za isto ubistvo. Možemo li se tome nadati?
PRELEVIĆ: Mislim da će se na okrivljene Đurovića i Jocu Amsterdama vršiti „mali” pritisak radi otkrivanja naručioca. Mislim, takođe, da će to biti ozbiljne pretnje koje bi mogle izazvati nesanicu i pad koncentracije kod pojedinaca. U vremenu svedoka saradnika uperen prst ubija. Ne treba vam više džebana.

MONITOR: Kako tumačite posipanje pepelom vrhova pravosuđa i države, kada je stiglo mišljenje Evropske komisije o načinu na koji je u Srbiji sprovedena pravosudna reforma?
PRELEVIĆ: Kada smo mi govorili o propustima dobili smo epitete da smo povezani s tajkunima i organizovanim kriminalom. Kada smo svoje zaključke u razgovoru preneli gospodi iz EU, onda smo unapređeni u izdajnike. Kada su iz EU rekli manje-više to isto, onda smo mogli videti s kolikim osmehom i toplinom su prihvaćeni stavovi o sopstvenoj grešci.

Kad si već legao kod neuropsihijatra na kanabe, da ti doktor kaže šta ti je, onda nije previše racionalno tvrditi da ti nije ništa. Doca nije budala. Možeš samo da ispadneš glup u EU društvu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo