Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽO PRELEVIĆ, ADVOKAT: Saradnja pod pritiskom

Objavljeno prije

na

Konačno je proradila dugo očekivana saradnja Srbije i Crne Gore u policijsko-pravnim stvarima. To se dogodilo iznenada, protokolarno zbrzano i na neuobičajen način. Kako se događaji odvijaju, sve je jasnije da je neko postavio uslove pred političke elite naših zemalja. Sada vidimo da je i pravosuđe Italije dalo prvi zamajac ovom najnovijem, velikom pravosudnom poslu. O tome, kao i o domaćim uslovima da se on sprovodi, političkom ambijentu i volji u kojoj bi trebalo da „ganjamo pravdu”, razgovarali smo s Božom Prelevićem, iskusnim pravnikom, advokatom i nekadašnjim srpskim „koministrom” policije, odličnim poznavaocem naših mogućnosti.

MONITOR: Bili ste iznenađeni informacijom da je dugo pripremani sporazum o saradnji pravosuđa Srbije i Crne Gore potpisan. Kako tumačite okolnosti u kojima je ova neizvjesna stvar okončana?
PRELEVIĆ: Da pojasnim: kao građanin uvek sam se zalagao da nijedan prostor regiona ne bude sigurna kuća za pripadnike organizovanih kriminalnih grupa. Kao pravnik smatram da ničija prava ne možete narušiti ugovorom koji nije pravno perfektan, a ovaj ugovor, ne samo da nije pravno perfektan, nego je u pojedinim odredbama tragično-komičan. Na primjer, u ugovoru stoji da stupa na snagu ratifikacijom potpisnica ugovora, ali se dalje utvrđuje da ćete privremeno primenjivati ugovor do stupanja na snagu. Dobro ste pročitali. Primenjivaće se nešto što nije ratifikovano ili što će biti ratifikovano u budućem nepoznatom obliku, a što svakako nije stupilo na snagu. Ako ovo treba da obezbedi vladavinu prava, onda se ja „toga” užasno plašim, jer se radi o protivustavnoj samovolji. Ova vladavina prava se neće nikome, pa ni Briselu dopasti.

MONITOR: Crna Gora je nakon ovog sporazuma i akcija koje su uslijedile, dobila pozitivno mišljenje o svojoj kandidaturi od EK. Ima li se tome zahvaliti tolika brzina?
PRELEVIĆ: Mislim da niste u pravu. Sporazum jeste doprineo davanju pozitivnog mišljenja, ali mislim da je pozitivno mišljenje pametan odgovor Brisela na predlog pojedinih opozicionih poslanika da je bolje započeti proces i postaviti uslove, nego zatvoriti proces. I vlast u Crnoj Gori je doprinela tom pozitivnom efektu dajući određena obećanja čije se sprovođenje očekuje.

MONITOR: Ispostavlja se da Crna Gora potražuje mnogo više osoba od Srbije. Do sada su uglavnom izručeni oni koji se u Crnoj Gori terete za ratne zločine. Kako to tumačite?
PRELEVIĆ: Nisu izručeni oni koji se terete za ratne zločine, već su ti ljudi uhapšeni u Srbiji. Moram napomenuti da se radi o aktivnostima policije koje su sasvim jasno akti državnih organa, a koji su u tom periodu rađeni od svih bivših republika SFRJ. Imam uverenje da će veće sudija u ovom postupku omogućiti pošteno i fer suđenje. U suprotnom će ovo suđenje samo naneti štetu Crnoj Gori. Inače, postupanje istražnog sudije u pojedinim je segmentima zabrinjavajuće, a posebno tamo gde je tajno saslušavao svedoke u neradni dan i to baš premijera Mila Đukanovića. Crna Gora je ratifikovala Konvenciju o ljudskim pravima po kojoj je to apsolutno nedozvoljeno.

MONITOR: Prije par dana uhapšene su tri osobe, osumnjičene da su preko banaka i firmi kojima rukovode oprale 3,5 miliona eura, novca od prodaje kokaina. Očekujete li da najvažniji dio istrage, preko otkrivanja puteva pranja novca, stigne i do onih koji su, iz državnih struktura, dopustili da mafija uđe u državne poslove?
PRELEVIĆ: Nisam siguran da su Srbija i Crna Gora baš toliko zahvaćene vadavinom prava. Tu nije stigao ni jedan broj zemalja koje se već nalaze u EU.

MONITOR: Rekli ste da hapšenje Darka Šarića vjerovatno ne žele ni Srbija ni Crna Gora. Kako izgleda postupak protiv Darka Šarića i njegove ekipe?.
PRELEVIĆ: Darko Šarić bi mogao biti neprijatan svedok. Neki bi ga više voleli mrtvog nego živog. Kako nisam u tom krivičnom postupku, ne znam bitne detalje.

MONITOR: Kako tumačite Šarićeva pisma pravosudnim faktorima i javnosti?
PRELEVIČ: Šarićeva pisma neka su vrsta upozorenja koja nisu ni namenjena da proizvedu posledicu u pravosuđu već u javnosti i politici. Nakon otkrivanja tovara narkotika bilo je jasno da Šarić nije vrh organizacije, ali Šarić bi mogao da dovede do vrha organizacije. Velike pare i veliki interesi su u pitanju i to se može rešiti jedino nadnacionalnom akcijom, recimo akcijom više policija ovog dela Evrope.

MONITOR: Organizovani kriminal postao je dio „endemske svijesti” u našem dijelu svijeta. Loše smo rangirani i u najnovijim nalazima Transparensi internešenela. Crna Gora je bolje prošla od Srbije. U čemu je stvar?
PRELEVIĆ: Organizovani kriminal kad tad mora da stavi političare u svoju funkciju i to je bitka na smrt. Slabe su institucije, u stvari, u funkciji organizovanog kriminala a ne borbe protiv njega. Problem Crne Gore i Srbije nije ko je bolje prošao već činjenica da ni jedna ni druga nisu na zavidnom nivou.

MONITOR: Kada ste vi bili koministar policije u prvoj tranzicionoj vladi Srbije, kako je izgledala policijska saradnja Srbije sa Crnom Gorom, u okviru formalno još iste države?
PRELEVIĆ: Saradnja je postojala na nivou redovnih postupanja, ali tadašnja savezna država skoro da nije funkcionisala, kao da je Srbija bila u federaciji sa samom sobom a Crna Gora van sebe. Nezamisliva pravna forma kao posledica tragične suštine. Ta forma će se izučavati kao krajnji ekstrem strukturnog nonsensa.

MONITOR: Kakva su vaša očekivanja od hapšenja i izručenja Sretka Kalinića i Miloša Simovića? LDP je protiv vas podnio krivičnu prijavu. Sada je advokat Srđa Popović u ime majke i sestre Zorana Đinđića, tražio da se ispita odgovornost Vojislava Koštunice i Ace Tomića za pobunu Crvenih beretki.
PRELEVIĆ: Mislim da smo svi mi dužni pred Bogom, pravdom i pokojnikom da utvrdimo istinu kako je došlo do atentata. Ta istina je ružnija i kompleksnija nego što je to presudom utvrđeno. Uvek se najsumnjiviji najviše kunu u svoje poštenje a ovde se mnogi kunu. Tužba o kojoj me pitate je unutrašnje-politička a ne procesna činjenica. Pokojni Zoran je danas važnija politička figura od nekih koji veruju da su politički živi.

MONITOR: Miodrag Ulemek Legija, osuđen za ubistva Zorana Đinđića, Ivana Stambolića i druga, objavio je knjigu o 5. oktobru. Zanima nas vaš odnos prema toj činjenici i ulozi Legije u događajima prije deset godina?
PRELEVIĆ: Kako sam i ja učesnik 5.oktobra, ponešto o tome znam. Ovim putem ću vas podsetiti da sam još 2002. javno izrazio neslaganje s koječijim pamfletima o učešću Legije u 5.oktobru. Zna se čiji su novinari o Legiji i DOS-u pisali u superlativu. Na žalost istorije, u tim knjigama ima više PR pobednika nego istinitih fakata. Legija je tada bio pobednik i bio je nerazdvojan s određenim ljudima iz DOS-a. Knjige često služe da se ispere nečija biografija i svake godine se istina o 5. oktobru sve više retušira. Sve je manje aktera 5. oktobra i na kraju se to svodi na dva slova.

Ja se nadam da će izaći i prava istina o veoma bogatoj opoziciji do 5.oktobra, koja neće i ne ume da skine nedemokratski režim. Takvom DOS-u je bio neophodan i Otpor i G17 i inostranstvo i Milo Đukanović i udruženja novinara i sudija, lekara, profesora i prelet crnogorskih poslanika da bi srušili nedemokratski režim, a zatim se odmah toliko međusobno zakrvili i posvađali da su onda redom svi sarađivali sa SPS-om.

Peti oktobar su iznele časne hiljade građana Srbije, potpomognute nezavisnim intelektualcima i medijima a DOS je bio samo jedina alternativa. Da je Sloba bio pametan mogao je da podeli DOS-u oružje i oni bi se verovatno međusobno poubijali. Ali da je Sloba bio pametan Srbija bi prošla dobro a ne katastrofalno. Knjige Ulemeka niti čitam niti me interesuju.

MONITOR: U zagrebačkom „procesu stoljeća” donijete su presude za ubistva Iva Pukanića i Nika Franića. Sutkinja je u obrazloženju jasno rekla da se nije bavila motivima i pozadinom ubistva. Ovo se tumači da je teret otkrivanja i dokazivanja ko je i zašto odlučio o smrti ove dvojice ljudi ostavljen beogradskom procesu za isto ubistvo. Možemo li se tome nadati?
PRELEVIĆ: Mislim da će se na okrivljene Đurovića i Jocu Amsterdama vršiti „mali” pritisak radi otkrivanja naručioca. Mislim, takođe, da će to biti ozbiljne pretnje koje bi mogle izazvati nesanicu i pad koncentracije kod pojedinaca. U vremenu svedoka saradnika uperen prst ubija. Ne treba vam više džebana.

MONITOR: Kako tumačite posipanje pepelom vrhova pravosuđa i države, kada je stiglo mišljenje Evropske komisije o načinu na koji je u Srbiji sprovedena pravosudna reforma?
PRELEVIĆ: Kada smo mi govorili o propustima dobili smo epitete da smo povezani s tajkunima i organizovanim kriminalom. Kada smo svoje zaključke u razgovoru preneli gospodi iz EU, onda smo unapređeni u izdajnike. Kada su iz EU rekli manje-više to isto, onda smo mogli videti s kolikim osmehom i toplinom su prihvaćeni stavovi o sopstvenoj grešci.

Kad si već legao kod neuropsihijatra na kanabe, da ti doktor kaže šta ti je, onda nije previše racionalno tvrditi da ti nije ništa. Doca nije budala. Možeš samo da ispadneš glup u EU društvu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo