Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Svijet koji znamo nestaje

Objavljeno prije

na

Premijera predstave Čuvari tvog poštenja jednog od vodećih reditelja regiona Borisa Liješevića, biće održana 18.februara u Velikoj sali KIC-a Budo Tomović. Novi autorski projekat Liješevića zaživjeće kao produkcija Večernje scene Gradskog pozorišta, a u njemu će biti angažovan gotovo kompletan glumački ansambl ove teatarske kuće.

MONITOR: Vaša nova predstava ima zanimljiv naziv – „Čuvari tvog poštenja”. Prva asocijacija je stih naše himne. Bavite se aktuelnim pitanjima poput onih šta danas znači poštenje u Crnoj Gori. Kako je uopšte nastala ideja?
LIJEŠEVIĆ: Sve što se dešava oko nas, čemu svjedočimo zadnjih godina, jednoj devalvaciji morala, vrijednosti, kada jučerašnji prvi ljudi postaju junaci crnih hronika, akteri milionskih malverzacija i krađa.Sve to navodi da se zapitamo gdje smo to danas? Dokle smo stigli ? I to u zemlji u kojoj se toliko govori o poštenju, gdje je poštenje postalo kult koji nijednu generaciju nije zaobišao, poštenje je opjevano u pjesmama, pa i sama himna poziva na poštenje. A gdje smo mi danas?

MONITOR: Godinama se u nacionalnom teatru igra predstava ,,Očevi su grad(ili)”. Gledali smo i ,,Čekaonicu”, ,,Povodom Galeba”… Sve ove predstave se bave sadašnjim trenutkom ali i tretiranjem starih vrijednosti, otuđenjem, propadanjem…
LIJEŠEVIĆ: Važna mi je ta veza s pozorišnom publikom u Crnoj Gori. U svemu što radim ima Crne Gore i Budve. Pretprošle godine sam u Beogradu radio predstavu Peti park koja je direktno bila inspirisana događajima iz Budve, nestajanjem grada pred tom betonskom kulturom. Nadao sam se da će publika u Crnoj Gori i u mojoj Budvi prepoznati vezu između odbrane Petog parka u Beogradu na Zvezdari i Budve u kojoj nijedan prostor nije odbranjen. Međutim uprkos mojim željama ta predstava nikada nije došla u Budvu. Svi mi svjedočimo o propadanju starih vrijednosti i svijeta u kome smo odrasli, koji nosimo u uspomenama, u srcu. Svijet koji svakim danom uzmiče pred nekim drugim manje poetičnim svijetom (a možda je samo u pitanju vrijeme). Svijet koji znamo nestaje svakog dana, a potire ga neki novi svijet koji ne razumijemo. Iz dana u dan se pitamo u šta smo se pretvorili, koji su to ljudi oko nas, gdje je nestao svijet koji smo poznavali. Gdje su ljudi? Zašto se više ne vidi more? Te predstave su valjda pokušaj da se razumije svijet ili pak protest usljed nerazumijevanja neprepoznavanja i nesnalaženja.

MONITOR: Mnoge Vaše predstave nisu nastale iz klasičnog dramskog teksta, već Vašim razgovarom sa ljudima, glumcima….Kažite nam o procesu rada na predstavi „Čuvari tvog poštenja”?
LIJEŠEVIĆ: Ovaj proces je bio prilično zanimljiv. I za mene veoma važan, a nadam se i za ostale učesnike. Mjesec dana prije proba sreli smo se i dva dana smo razgovarali, i pomalo improvizovali na sceni. Tada sam imao samo naslov i neko osjećanje. Razgovori sa glumcima su mi pomogli da uspijem to osjećanje da prepoznam i izrazim, formulišem. A onda smo se rastali na mjesec dana. Vratio sam se u Podgoricu sa pričom koja je izražavala to osjećanje. Odjeljenje koje treba da ide na ekskurziju i skupljaju se pare za dječaka čiji otac ne može da plati. Uoči ekskurzije na času muzičkog pare su ukradene. Popodne na roditeljskom razredna i direktor sugerišu roditeljima ozbiljnost situacije. Krađa koju treba odmah prepoznati kao neko loše sjeme i odmah to spriječiti da se razvija. Međutim roditelji koji su oštećeni svaki za pet eura, ne doživljavaju to na isti način. I da ne otkrivam dalje. Imali smo priču, ali nisam htio da se upuštam u to da dramaturgica Stela Mišković ili ja pišemo pozorišni komad, već da on nastaje na probama. U procesu. Na daskama. I onda smo krenuli u jedan proces koji sam ja za sebe nazvao ,,Improvizacijom do dramskog teksta”. Kao da prosijavamo pijesak dok ne nađemo zrno zlata i sačuvamo ga.

MONITOR: U svim Vašim predstavama vidljiv je specifičan rad sa glumcima. Kakva je saradnja s glumcima ,,Gradskog pozorišta”?
LIJEŠEVIĆ: Kao neki dobar basket. Na kraju svakog dana svi smo bili iscrpljeni jer takav rad zahtijeva neprestano prisustvo. Reagovanje. Život u situaciji. Život ljudskog duha. To je dobar tim. Kreativan. Pun duha i entuzijazma. Ljudi su zaista željni napretka i kreativnog iskoraka. Spremni da zakorače u nepoznato. Ovo je bio potpuno nepoznat teren. Vedri ljudi, raspoloženi. Spremni da traže, istražuju.

Prije 20-ak godina upoznao sam Dubravku Drakić, Pavla Ilića i Ivanu Mrvaljević. Oni su bili prva generacija glumaca na cetinjskoj akademiji, a sada su već profesori, upravnici, glumci sa iskustvom, stažom… Tu su i neki odlični mlađi glumci kojima su oni već i predavali. Umeđuvremenu se desio cijeli jedan život, odrastanje, mnogo novih i dobrih generacija glumaca koji sada traže svoje izraze, prostore, sredstva. Oni su se pokazali kao neko dobro sjeme koje se primilo, dalo plodove, nastavilo da se dijeli, razmnožava. Mi smo u isto vrijeme odrastali, otkrivali profesiju, sazrijevali. I valjda sad dodirujemo neku slobodu i radujemo se tome. Osjećam se zaista kao da sam u svojoj generaciji i na mjestu gdje jedni druge prepoznajemo kao stvaraoce, tražimo jedni od drugih, pratimo se, upozoravamo, korigujemo, nagrađujemo.

MONITOR: U Crnoj Gori se o temi obrazovanja dosta priča… Godinama su novine pune članaka o reformama obrazovanja, a PISA testiranje pokazuje potpuno suprotno. Kako gledate na današnje školstvo u Crnoj Gori i zemljama nekadašnje Jugoslavije?
LIJEŠEVIĆ: U ovoj predstavi škola je samo povod da se dođe do nekih problema koji nas se tiču. Pozorište uvijek govori o ljudima. Odakle god da se krene, iz škole, učionice, uzavrelog grada, pećine, džungle… stići će se do čovjeka sa njegovim malim, velikim problemom. Škola je žrtva drugih društvenih segmenata. I ogledalo. U društvu u kojem nestaje srednja klasa, iz dana u dan bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, gdje se produbljuje jaz između socijalno neravnopravnih grupacija – odmah dobijete VIP odjeljenja po školama. I onda daj oblačite uniforme da sakrijemo klasnu netrpeljivost. Škole su u velikoj mjeri srozane kao i sve drugo. Ponižene. Bačene na koljena. Profesori se pretvaraju u menadžere koji moraju da se dodvoravaju nekoj elitnoj bandi kako bi kao sponzorstvo dobijali nastavna sredstva, kad ih već ne dobijaju od države. Ne postoji kod nas svijest o značaju kulture, niti školstva… Mada kod nas i u regionu postoje neke dobre škole i dobri nastavnici koji pošteno obavljaju svoj posao.

MONITOR: U Beogradu je na repertoaru Vaša ,,Čekaonica”, ,,Plodni dani”, ,,Elijahova stolica”… u Novom Sadu ,,Povodom galeba”, ,,Jare u mleku”, ,,Greta” i ,,Sluga dvaju gospodara”, u Skoplju ,,Osećaj brade”, u Somboru ,,Čarobnjak”, ,,Alkestida” u Sloveniji, ,,Mirni dani u Miksing Partu” u Zagrebu, ,,Brašno u venama” u Sarajevu…. Režirate godinama na scenama bivše Jugoslavije. Kažite nam o tom iskustvu?
LIJEŠEVIĆ: To je dobrih pet, šest, sedam godina mog života. I neprestanog rada. Danas mnogih od tih predstava nema. Ali ono što ostaje su ljudi. Poznanstva. Iskustvo zajedničkog stvaranja. Radosti premijera. Predstave prolaze. Neko ih se sjeća. Kao što se vi sjećate Elijahove stolice i Čekaonice. Neke su bile dobre i uspješne, dok neke i nisu bile. Svaka je bila teška, stresna, puna neizvjesnosti, straha, nade… Svaku sam nosio u rukama kao neko živo biće za koje se borim. Neke su mi donijele radost i samopouzdanje, a neke sumnje i preispitivanje… Ali ono što sam dobio to su ljudi koje sam upoznao i sa kojima sam proveo neko vrijeme, dijelio život, vazduh, hranu, piće, misli, iskustva. Glumci su svuda isti. Nemaju nacionalnost. Prepoznaju se po zajedničkim interesovanjima, iskustvima, sklonosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo