Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Svijet koji znamo nestaje

Objavljeno prije

na

Premijera predstave Čuvari tvog poštenja jednog od vodećih reditelja regiona Borisa Liješevića, biće održana 18.februara u Velikoj sali KIC-a Budo Tomović. Novi autorski projekat Liješevića zaživjeće kao produkcija Večernje scene Gradskog pozorišta, a u njemu će biti angažovan gotovo kompletan glumački ansambl ove teatarske kuće.

MONITOR: Vaša nova predstava ima zanimljiv naziv – „Čuvari tvog poštenja”. Prva asocijacija je stih naše himne. Bavite se aktuelnim pitanjima poput onih šta danas znači poštenje u Crnoj Gori. Kako je uopšte nastala ideja?
LIJEŠEVIĆ: Sve što se dešava oko nas, čemu svjedočimo zadnjih godina, jednoj devalvaciji morala, vrijednosti, kada jučerašnji prvi ljudi postaju junaci crnih hronika, akteri milionskih malverzacija i krađa.Sve to navodi da se zapitamo gdje smo to danas? Dokle smo stigli ? I to u zemlji u kojoj se toliko govori o poštenju, gdje je poštenje postalo kult koji nijednu generaciju nije zaobišao, poštenje je opjevano u pjesmama, pa i sama himna poziva na poštenje. A gdje smo mi danas?

MONITOR: Godinama se u nacionalnom teatru igra predstava ,,Očevi su grad(ili)”. Gledali smo i ,,Čekaonicu”, ,,Povodom Galeba”… Sve ove predstave se bave sadašnjim trenutkom ali i tretiranjem starih vrijednosti, otuđenjem, propadanjem…
LIJEŠEVIĆ: Važna mi je ta veza s pozorišnom publikom u Crnoj Gori. U svemu što radim ima Crne Gore i Budve. Pretprošle godine sam u Beogradu radio predstavu Peti park koja je direktno bila inspirisana događajima iz Budve, nestajanjem grada pred tom betonskom kulturom. Nadao sam se da će publika u Crnoj Gori i u mojoj Budvi prepoznati vezu između odbrane Petog parka u Beogradu na Zvezdari i Budve u kojoj nijedan prostor nije odbranjen. Međutim uprkos mojim željama ta predstava nikada nije došla u Budvu. Svi mi svjedočimo o propadanju starih vrijednosti i svijeta u kome smo odrasli, koji nosimo u uspomenama, u srcu. Svijet koji svakim danom uzmiče pred nekim drugim manje poetičnim svijetom (a možda je samo u pitanju vrijeme). Svijet koji znamo nestaje svakog dana, a potire ga neki novi svijet koji ne razumijemo. Iz dana u dan se pitamo u šta smo se pretvorili, koji su to ljudi oko nas, gdje je nestao svijet koji smo poznavali. Gdje su ljudi? Zašto se više ne vidi more? Te predstave su valjda pokušaj da se razumije svijet ili pak protest usljed nerazumijevanja neprepoznavanja i nesnalaženja.

MONITOR: Mnoge Vaše predstave nisu nastale iz klasičnog dramskog teksta, već Vašim razgovarom sa ljudima, glumcima….Kažite nam o procesu rada na predstavi „Čuvari tvog poštenja”?
LIJEŠEVIĆ: Ovaj proces je bio prilično zanimljiv. I za mene veoma važan, a nadam se i za ostale učesnike. Mjesec dana prije proba sreli smo se i dva dana smo razgovarali, i pomalo improvizovali na sceni. Tada sam imao samo naslov i neko osjećanje. Razgovori sa glumcima su mi pomogli da uspijem to osjećanje da prepoznam i izrazim, formulišem. A onda smo se rastali na mjesec dana. Vratio sam se u Podgoricu sa pričom koja je izražavala to osjećanje. Odjeljenje koje treba da ide na ekskurziju i skupljaju se pare za dječaka čiji otac ne može da plati. Uoči ekskurzije na času muzičkog pare su ukradene. Popodne na roditeljskom razredna i direktor sugerišu roditeljima ozbiljnost situacije. Krađa koju treba odmah prepoznati kao neko loše sjeme i odmah to spriječiti da se razvija. Međutim roditelji koji su oštećeni svaki za pet eura, ne doživljavaju to na isti način. I da ne otkrivam dalje. Imali smo priču, ali nisam htio da se upuštam u to da dramaturgica Stela Mišković ili ja pišemo pozorišni komad, već da on nastaje na probama. U procesu. Na daskama. I onda smo krenuli u jedan proces koji sam ja za sebe nazvao ,,Improvizacijom do dramskog teksta”. Kao da prosijavamo pijesak dok ne nađemo zrno zlata i sačuvamo ga.

MONITOR: U svim Vašim predstavama vidljiv je specifičan rad sa glumcima. Kakva je saradnja s glumcima ,,Gradskog pozorišta”?
LIJEŠEVIĆ: Kao neki dobar basket. Na kraju svakog dana svi smo bili iscrpljeni jer takav rad zahtijeva neprestano prisustvo. Reagovanje. Život u situaciji. Život ljudskog duha. To je dobar tim. Kreativan. Pun duha i entuzijazma. Ljudi su zaista željni napretka i kreativnog iskoraka. Spremni da zakorače u nepoznato. Ovo je bio potpuno nepoznat teren. Vedri ljudi, raspoloženi. Spremni da traže, istražuju.

Prije 20-ak godina upoznao sam Dubravku Drakić, Pavla Ilića i Ivanu Mrvaljević. Oni su bili prva generacija glumaca na cetinjskoj akademiji, a sada su već profesori, upravnici, glumci sa iskustvom, stažom… Tu su i neki odlični mlađi glumci kojima su oni već i predavali. Umeđuvremenu se desio cijeli jedan život, odrastanje, mnogo novih i dobrih generacija glumaca koji sada traže svoje izraze, prostore, sredstva. Oni su se pokazali kao neko dobro sjeme koje se primilo, dalo plodove, nastavilo da se dijeli, razmnožava. Mi smo u isto vrijeme odrastali, otkrivali profesiju, sazrijevali. I valjda sad dodirujemo neku slobodu i radujemo se tome. Osjećam se zaista kao da sam u svojoj generaciji i na mjestu gdje jedni druge prepoznajemo kao stvaraoce, tražimo jedni od drugih, pratimo se, upozoravamo, korigujemo, nagrađujemo.

MONITOR: U Crnoj Gori se o temi obrazovanja dosta priča… Godinama su novine pune članaka o reformama obrazovanja, a PISA testiranje pokazuje potpuno suprotno. Kako gledate na današnje školstvo u Crnoj Gori i zemljama nekadašnje Jugoslavije?
LIJEŠEVIĆ: U ovoj predstavi škola je samo povod da se dođe do nekih problema koji nas se tiču. Pozorište uvijek govori o ljudima. Odakle god da se krene, iz škole, učionice, uzavrelog grada, pećine, džungle… stići će se do čovjeka sa njegovim malim, velikim problemom. Škola je žrtva drugih društvenih segmenata. I ogledalo. U društvu u kojem nestaje srednja klasa, iz dana u dan bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, gdje se produbljuje jaz između socijalno neravnopravnih grupacija – odmah dobijete VIP odjeljenja po školama. I onda daj oblačite uniforme da sakrijemo klasnu netrpeljivost. Škole su u velikoj mjeri srozane kao i sve drugo. Ponižene. Bačene na koljena. Profesori se pretvaraju u menadžere koji moraju da se dodvoravaju nekoj elitnoj bandi kako bi kao sponzorstvo dobijali nastavna sredstva, kad ih već ne dobijaju od države. Ne postoji kod nas svijest o značaju kulture, niti školstva… Mada kod nas i u regionu postoje neke dobre škole i dobri nastavnici koji pošteno obavljaju svoj posao.

MONITOR: U Beogradu je na repertoaru Vaša ,,Čekaonica”, ,,Plodni dani”, ,,Elijahova stolica”… u Novom Sadu ,,Povodom galeba”, ,,Jare u mleku”, ,,Greta” i ,,Sluga dvaju gospodara”, u Skoplju ,,Osećaj brade”, u Somboru ,,Čarobnjak”, ,,Alkestida” u Sloveniji, ,,Mirni dani u Miksing Partu” u Zagrebu, ,,Brašno u venama” u Sarajevu…. Režirate godinama na scenama bivše Jugoslavije. Kažite nam o tom iskustvu?
LIJEŠEVIĆ: To je dobrih pet, šest, sedam godina mog života. I neprestanog rada. Danas mnogih od tih predstava nema. Ali ono što ostaje su ljudi. Poznanstva. Iskustvo zajedničkog stvaranja. Radosti premijera. Predstave prolaze. Neko ih se sjeća. Kao što se vi sjećate Elijahove stolice i Čekaonice. Neke su bile dobre i uspješne, dok neke i nisu bile. Svaka je bila teška, stresna, puna neizvjesnosti, straha, nade… Svaku sam nosio u rukama kao neko živo biće za koje se borim. Neke su mi donijele radost i samopouzdanje, a neke sumnje i preispitivanje… Ali ono što sam dobio to su ljudi koje sam upoznao i sa kojima sam proveo neko vrijeme, dijelio život, vazduh, hranu, piće, misli, iskustva. Glumci su svuda isti. Nemaju nacionalnost. Prepoznaju se po zajedničkim interesovanjima, iskustvima, sklonosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo