Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, KOORDINATORKA PROCESA REKOM: Državni organi prikrivaju ratne zločine

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno je Fond za humanitarno pravo izvijestio Komitet UN za ljudska prava o stanju u Srbiji. Šta sadrži taj izvještaj?
KANDIĆ: U izveštaju Fond za humanitarno pravo skreće pažnju na nepoštovanje prava na život, posebno na pasivnost i opstrukcije državnih organa u pogledu rasvetljavanja sudbine nestalih, i na diskriminaciju porodica žrtava za čiju smrt su odgovorne srpske vojno/policijske snage. Nažalost, umesto da izveštaj, koji je Vlada Srbije uputila Komitetu za ljudska prava, postane javni dokument, otvoren za diskusiju, u političkoj klimi kakva je u Srbiji, pitanje poštovanja prava utvrđenih Međunarodnim građanskim paktom je potpuno nevažno.

MONITOR: Koliko su javnosti pristupačni dokumenti relevantni za utvrđivanje činjenica o ratovima iz devdesetih?
KANDIĆ: Iz ugla tranzicione pravde, a u kontekstu potrebe za prevaližanjem nasleđa prošlosti, pravo na istinu je u praksi postalo neostvarivo. Državni organi su potpuno blokirali javni pristup podacima, informacijama i dokumentima koji se odnose na angažovanje srpskih vojno/policijskih snaga u ratovima devedesetih i postupke za uklanjanje tragova i prikrivanja ratnih zločina. Službeni dnevnici, sastav formacija, izveštaji, naredbe, i dopisi vojnih i policijskih formacija se proglašavaju službenom tajnom. Blokada pristupa dokumentima je poprimila dramatične razmere. Od Ministartsva odbrane i policije nije moguće dobiti nijedan podatak. To ukazuje da je uskraćivanje podataka i dokumenata dobilo i novu dimenziju – više nisu bitne konkretne srpske žrtve, treba sprečiti proveru identiteta žrtava, a uporno govoriti o srpskim žrtvama u hiljadama.

Da nije Haškog tribunala i Fonda za humanitarno pravo imali bismo službeni narativ o ratovima devedesetih sa stavom da su ratovi vođeni protiv Srba, da su proterani iz Hrvatske i sa Kosova, i desetine hiljade ubijenih, ali bez podataka o identitetu i dokazima na kojima se temelje ti podaci.

MONITOR: Koliko je aktuelna vlast u Srbiji spremna za suočavanje sa nedavnom prošlošću?
KANDIĆ: Proces suočavanja s prošlošću je zaustavljen u Srbiji, ali i u drugim zemljama nekadašnje SFRJ. Kada su bivši radikali, potom SNS, preuzeli vlast od demokrata, činilo se da imaju više snage da promene odnos prema Kosovu, odnosno da priznaju de iure i de facto stanje da Kosovo više nije deo Srbije, ma šta stajalo u preambuli Ustava Srbije. Predsednik Vlade Aleksandar Vučić je postao omiljeni balkanski političar u EU, najvećim delom zbog otvaranja komunikacije s političarima Kosova i sa onima koji su u srpskoj javnosti bili percipirani kao ,,zločinci”. Početak Vučićevog vođenja Vlade bio je optimističan u poređenju sa strahom koji je Boris Tadić imao u vezi sa bilo kojom inicijativom koja je povezivala Srbiju i Kosovo. Bivši predsednik Sbije nije podržao osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i žrtvama upravo zato što je smatrao da Kosovo ne može biti član tela čiji je član i Srbija. Za razliku od njega, Vučić je podržao regionalni pristup, smatrao je da je popis žrtava regionalni prioritet. Vlada Srbije je u julu 2015. godine javno podržala osnivanje REKOM-a. A onda počinju da se dešavaju ozbiljne političke promene koje zaustavljaju jačanje vladavine prava, zaštitu žrtava, kažnjavanje počinilaca, otkrivanje činjenica o tome šta se dogodilo, priznavanje žrtava… Započinje vreme političkog ekstremizma, populizma, a sa druge strane su evropske institucije čiji predstavnici nemaju rešenje nego podržavaju ,,regionalnu saradnju, stabilnost i pomirenje” , a da niko nije definisao sadržaj i dela kojima se te vrednosti ili ciljevi postižu i mere.

MONITOR: Odnosi između Srbije i Kosova ponovo su pogoršani. Šta mislite da li će biti radikalizovani?
KANDIĆ: Poslednjih meseci iz Srbije se izlivala mržnja, primitivizam, spremnost da se ratuje, laž, i sve se tumačilo kao u interesu srpskog naroda. Da li je bilo pristojno poslati onakav voz na Kosovo? Ne, da nije pristojno, to je blago rečeno – to je ekstremistička provokacija, i više od toga, to je bio poziv za oružano okupljanje u Raškoj, odakle je 1999. godine, iz kasarne sadašnjeg načelnika Vojske Srbije, najmanje 4.000 vojnika otišlo na Kosovo, u opštine Glogovac i Srbicu. U tu istu Rašku su tokom NATO bombardovanja prebacivana tela kosovskih Albanaca, ubijenih od ruku pripadnika brigade čiji je komandant bio Ljubiša Diković, general koga je odlikovao predsednik Srbije.

Voz sa porukom ,,Kosovo je serbsko” – da li je to delo kreacija samo nekog direktora Marka Đurića, koji je pokazao da ne ume nijednu političku korektnu rečenicu da smisli i izgovori ili je sa akcijom bio saglasan i predsednik Srbije, ministri, Vlada… Da li je zahtev za izručenje Ramusha Haradinaja bio pametan potez posle odluke SAD i EU da oforme Specijalni sud za ratne zločine koje je počinila OVK? Naravno da nije. Tim zahtevom poslata je poruka, pre svega, srpskoj javnosti, da su životi srpskih žrtava posebno vredni tako da nije dovoljan samo taj Specijalni sud, te će Srbija nastaviti da procesuira Albance bez obzira na druge sudove. Što se tiče međunarodne javnosti i odluke francuskog suda nemam dilemu.

MONITOR: Kako to da niko u Srbiji nije odgovarao za skrivanja tijela kosovskih Albanaca u masovne grobnice?
KANDIĆ: Na Kosovu su srpske vojno/policijske snage tokom 72 dana bombardovanja ubile više od 7.000 albanskih civila. Nema suđenja koja bi pratila ovako veliki broj civilnih žrtava. Da pojačam svoj stav. Sve vlade i svi dosadašnji predsednici Srbije imaju isto mišljenje – srpskim generalima se sudilo u Hagu, sada treba da se sudi Albancima. Taj stav je praćen tumačenjem – prema broju stanovnika na Kosovu, broj srpskih žrtava je veći nego broj albanskih. Po tome, 2.200 Srba, 530 Roma, Crnogoraca i Bošnjaka, koliko je izgubilo život, je u odnosu na 200.000, koliko ih je bilo pre početka rata, više nego 10.700 albanskih žrtava u odnosu na 1.800.000 albanskih stanovnika pre rata.

Skrivanje tela se i ne vidi kao delo u vezi sa ratnim zločinima. Otuda srpski političari predavanje tela, ekshumiranih iz masovnih grobnica u Srbiji, vide kao akt saosećanja i humanitarne podrške. Kada Fond za humanitarno pravo objavi da su državne institucije, uključujući načelnika Generalštaba Vojske Srbije, 15 godina skrivale tela u masovnoj grobnici u Raškoj, odgovor države je da je vraćanje tela dokaz kako je Srbija plemenita.

MONITOR: Šta mislite o ideji da Srbija i Kosovo razmijene teritorije, što predlaže bivši britanski ambasador u Jugoslaviji Ajvori Roberts?
KANDIĆ: Za razmenu teritorije potrebni su dobri odnosi među susedima. Srbija nije dobar sused. Pokazalo se da je Vlada Kosova spremna za dobre odnose sa Crnom Gorom, za razliku od opozicije.

MONITOR: Uveliko se ratna retorika koristi i kad je riječ o odnosima između Srbije i Hrvatske. Postoji li opasnost od novog rata na ovim prostorima?
KANDIĆ: Ne verujem da će i ovakva EU dozvoliti rat na Balkanu. Ali odnosi između Srbije i Hrvatske nikada nisu bili ovako ružni i primitivni – verujem da se pristojni ljudi, u obe zemlje, stide svojih političara. Komunikacija između šefova diplomatije, Dačića i Štira, pokazuje da je reč o nevaspitanim partijskim aktivistima, koji se rukovode interesima svojih partija a ne države. Nasuprot političarima, odnosi među profesionalnim grupama, umetnicima, piscima, trgovcima, aktivistima za ljudska prava su neopterećeni.

Jadna Srbija

MONITOR: Prošle godine kazali ste da se treba zabrinuti što u Srbiji nema političara koji će otkriti da je Srbija bombardovana zbog toga što su susjedi Srbije od 1991. godine ,,bili ugroženi teritorijalnim pretenzijama Slobodana Miloševića, njegovih generala, četničkih partija i organizacija”. Je li se u međuvremenu pojavio takav političar?
KANDIĆ: U Srbiji je važno šta kažu osuđeni ratni zločinci, ratni propagandista Milovan Drecun optužuje Tužilaštvo za ratne zločine da se ne bavi ratnim zločinima nad Srbima, predsednik države opominje tužioca da razmisli šta to ,,kopa po Srbiji”, javno obećava da će poslati vojsku na Kosovo, na rat i neprijateljstvo sa susedima podstiču najviši predstavnici vlasti – predsednik, premijer, ministar diplomatije… Kakva je to zemlja? Jadna Srbija. Ćute intelektualci. Samo što nije počeo lov na glave aktivista za ljudska prava. Sudija Danica Marinković, koja je po kazivanju policajaca, tokom uviđaja, 28. februara 1998. u Likošane, prstom pokazala da joj ranjena braća Ahmetaj nisu potrebni, odlikovana je za posebne zasluge za narod. Nemam nade za bolje. Nema političara koji nosi nadu. Jadna Srbija.


Vučić će biti predsjednik

MONITOR: Ko će pobijediti na predsjedničkim izborima u Srbiji?
KANDIĆ: Sadašnji predsednik Vlade postaće predsednik države. Nisam sigurna da će premijersko mesto dobiti sadašnji ministar diplomatije. Opozicija nema jakog kandidata. Jeremić nema program, ali nema ni dosadašnji ombudsman. Njegovo razumevanje Kosova je približno tvrdim političarima, kao što su Marko Đurić i Tomislav Nikolić. Što je bio bliži kraju mandata, bio je bolji u obavljanju funkcije, što samo pokazuje koliko je važno onemogućiti partije i izvršnu vlast da gospodare nezavisnim institucijama.

MONITOR: Može li se desiti da novi predsjednik Srbije bude Šešelj?
KANDIĆ: Šešelj nema šanse sa Vučićem. Verujem da između njih postoji dogovor o tome.

Dokumentovano 20.000 ratnih žrtava

MONITOR: Kao osnivačica Fonda za humanitarno pravo zbog dvoipodecenijskog bavljenja ljudskim pravima i ratnim zločinima često ste optuživani, ali i hvaljeni. Kakav je rezultat tih vaših aktivnosti?
KANDIĆ: Ponosna sam na izgrađenu regionalnu saradnju u oblasti tranzicione pravde. U okviru Koalicije za REKOM, tokom desetogodišnjeg rada uspeli smo (FHP, FHP Kosovo i Documenta) da dokumentujemo oko 20.000 ratnih žrtava, da potvrdimo njihov identitet iz više izvora, i da dokumentujemo (Udruženja TJAR i CDTJ) oko 600 logora i drugih mesta zatočenja tokom rata u BiH. Još računamo da će države u regionu razumeti da ovaj popis žrtava treba da preuzmu od civilnog društva, da mu daju međudržavni pečat, i da zajednički doprinesu priznavanju žrtava. Nastavićemo sa dokumentovanjem žrtava i logora, ali me teško uznemirava mogućnost da vlade i predsednici u regionu ne prepoznaju značaj tog posla kao najvažnijeg u okviru regionalne saradnje, i da može da se dogodi da ne formiraju REKOM. Biće to istorijska sramota, dokaz da posleratne političare stvarne žrtve nisu zanimale, da su im bile potrebne brojke samo iz partijskih interesa, da se pokažu ,,patriotama” prilikom izbora i obeležavanja godišnjica zločina.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo