Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, KOORDINATORKA PROCESA REKOM: Državni organi prikrivaju ratne zločine

Objavljeno prije

na

kandic

MONITOR: Nedavno je Fond za humanitarno pravo izvijestio Komitet UN za ljudska prava o stanju u Srbiji. Šta sadrži taj izvještaj?
KANDIĆ: U izveštaju Fond za humanitarno pravo skreće pažnju na nepoštovanje prava na život, posebno na pasivnost i opstrukcije državnih organa u pogledu rasvetljavanja sudbine nestalih, i na diskriminaciju porodica žrtava za čiju smrt su odgovorne srpske vojno/policijske snage. Nažalost, umesto da izveštaj, koji je Vlada Srbije uputila Komitetu za ljudska prava, postane javni dokument, otvoren za diskusiju, u političkoj klimi kakva je u Srbiji, pitanje poštovanja prava utvrđenih Međunarodnim građanskim paktom je potpuno nevažno.

MONITOR: Koliko su javnosti pristupačni dokumenti relevantni za utvrđivanje činjenica o ratovima iz devdesetih?
KANDIĆ: Iz ugla tranzicione pravde, a u kontekstu potrebe za prevaližanjem nasleđa prošlosti, pravo na istinu je u praksi postalo neostvarivo. Državni organi su potpuno blokirali javni pristup podacima, informacijama i dokumentima koji se odnose na angažovanje srpskih vojno/policijskih snaga u ratovima devedesetih i postupke za uklanjanje tragova i prikrivanja ratnih zločina. Službeni dnevnici, sastav formacija, izveštaji, naredbe, i dopisi vojnih i policijskih formacija se proglašavaju službenom tajnom. Blokada pristupa dokumentima je poprimila dramatične razmere. Od Ministartsva odbrane i policije nije moguće dobiti nijedan podatak. To ukazuje da je uskraćivanje podataka i dokumenata dobilo i novu dimenziju – više nisu bitne konkretne srpske žrtve, treba sprečiti proveru identiteta žrtava, a uporno govoriti o srpskim žrtvama u hiljadama.

Da nije Haškog tribunala i Fonda za humanitarno pravo imali bismo službeni narativ o ratovima devedesetih sa stavom da su ratovi vođeni protiv Srba, da su proterani iz Hrvatske i sa Kosova, i desetine hiljade ubijenih, ali bez podataka o identitetu i dokazima na kojima se temelje ti podaci.

MONITOR: Koliko je aktuelna vlast u Srbiji spremna za suočavanje sa nedavnom prošlošću?
KANDIĆ: Proces suočavanja s prošlošću je zaustavljen u Srbiji, ali i u drugim zemljama nekadašnje SFRJ. Kada su bivši radikali, potom SNS, preuzeli vlast od demokrata, činilo se da imaju više snage da promene odnos prema Kosovu, odnosno da priznaju de iure i de facto stanje da Kosovo više nije deo Srbije, ma šta stajalo u preambuli Ustava Srbije. Predsednik Vlade Aleksandar Vučić je postao omiljeni balkanski političar u EU, najvećim delom zbog otvaranja komunikacije s političarima Kosova i sa onima koji su u srpskoj javnosti bili percipirani kao ,,zločinci”. Početak Vučićevog vođenja Vlade bio je optimističan u poređenju sa strahom koji je Boris Tadić imao u vezi sa bilo kojom inicijativom koja je povezivala Srbiju i Kosovo. Bivši predsednik Sbije nije podržao osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i žrtvama upravo zato što je smatrao da Kosovo ne može biti član tela čiji je član i Srbija. Za razliku od njega, Vučić je podržao regionalni pristup, smatrao je da je popis žrtava regionalni prioritet. Vlada Srbije je u julu 2015. godine javno podržala osnivanje REKOM-a. A onda počinju da se dešavaju ozbiljne političke promene koje zaustavljaju jačanje vladavine prava, zaštitu žrtava, kažnjavanje počinilaca, otkrivanje činjenica o tome šta se dogodilo, priznavanje žrtava… Započinje vreme političkog ekstremizma, populizma, a sa druge strane su evropske institucije čiji predstavnici nemaju rešenje nego podržavaju ,,regionalnu saradnju, stabilnost i pomirenje” , a da niko nije definisao sadržaj i dela kojima se te vrednosti ili ciljevi postižu i mere.

MONITOR: Odnosi između Srbije i Kosova ponovo su pogoršani. Šta mislite da li će biti radikalizovani?
KANDIĆ: Poslednjih meseci iz Srbije se izlivala mržnja, primitivizam, spremnost da se ratuje, laž, i sve se tumačilo kao u interesu srpskog naroda. Da li je bilo pristojno poslati onakav voz na Kosovo? Ne, da nije pristojno, to je blago rečeno – to je ekstremistička provokacija, i više od toga, to je bio poziv za oružano okupljanje u Raškoj, odakle je 1999. godine, iz kasarne sadašnjeg načelnika Vojske Srbije, najmanje 4.000 vojnika otišlo na Kosovo, u opštine Glogovac i Srbicu. U tu istu Rašku su tokom NATO bombardovanja prebacivana tela kosovskih Albanaca, ubijenih od ruku pripadnika brigade čiji je komandant bio Ljubiša Diković, general koga je odlikovao predsednik Srbije.

Voz sa porukom ,,Kosovo je serbsko” – da li je to delo kreacija samo nekog direktora Marka Đurića, koji je pokazao da ne ume nijednu političku korektnu rečenicu da smisli i izgovori ili je sa akcijom bio saglasan i predsednik Srbije, ministri, Vlada… Da li je zahtev za izručenje Ramusha Haradinaja bio pametan potez posle odluke SAD i EU da oforme Specijalni sud za ratne zločine koje je počinila OVK? Naravno da nije. Tim zahtevom poslata je poruka, pre svega, srpskoj javnosti, da su životi srpskih žrtava posebno vredni tako da nije dovoljan samo taj Specijalni sud, te će Srbija nastaviti da procesuira Albance bez obzira na druge sudove. Što se tiče međunarodne javnosti i odluke francuskog suda nemam dilemu.

MONITOR: Kako to da niko u Srbiji nije odgovarao za skrivanja tijela kosovskih Albanaca u masovne grobnice?
KANDIĆ: Na Kosovu su srpske vojno/policijske snage tokom 72 dana bombardovanja ubile više od 7.000 albanskih civila. Nema suđenja koja bi pratila ovako veliki broj civilnih žrtava. Da pojačam svoj stav. Sve vlade i svi dosadašnji predsednici Srbije imaju isto mišljenje – srpskim generalima se sudilo u Hagu, sada treba da se sudi Albancima. Taj stav je praćen tumačenjem – prema broju stanovnika na Kosovu, broj srpskih žrtava je veći nego broj albanskih. Po tome, 2.200 Srba, 530 Roma, Crnogoraca i Bošnjaka, koliko je izgubilo život, je u odnosu na 200.000, koliko ih je bilo pre početka rata, više nego 10.700 albanskih žrtava u odnosu na 1.800.000 albanskih stanovnika pre rata.

Skrivanje tela se i ne vidi kao delo u vezi sa ratnim zločinima. Otuda srpski političari predavanje tela, ekshumiranih iz masovnih grobnica u Srbiji, vide kao akt saosećanja i humanitarne podrške. Kada Fond za humanitarno pravo objavi da su državne institucije, uključujući načelnika Generalštaba Vojske Srbije, 15 godina skrivale tela u masovnoj grobnici u Raškoj, odgovor države je da je vraćanje tela dokaz kako je Srbija plemenita.

MONITOR: Šta mislite o ideji da Srbija i Kosovo razmijene teritorije, što predlaže bivši britanski ambasador u Jugoslaviji Ajvori Roberts?
KANDIĆ: Za razmenu teritorije potrebni su dobri odnosi među susedima. Srbija nije dobar sused. Pokazalo se da je Vlada Kosova spremna za dobre odnose sa Crnom Gorom, za razliku od opozicije.

MONITOR: Uveliko se ratna retorika koristi i kad je riječ o odnosima između Srbije i Hrvatske. Postoji li opasnost od novog rata na ovim prostorima?
KANDIĆ: Ne verujem da će i ovakva EU dozvoliti rat na Balkanu. Ali odnosi između Srbije i Hrvatske nikada nisu bili ovako ružni i primitivni – verujem da se pristojni ljudi, u obe zemlje, stide svojih političara. Komunikacija između šefova diplomatije, Dačića i Štira, pokazuje da je reč o nevaspitanim partijskim aktivistima, koji se rukovode interesima svojih partija a ne države. Nasuprot političarima, odnosi među profesionalnim grupama, umetnicima, piscima, trgovcima, aktivistima za ljudska prava su neopterećeni.

Jadna Srbija

MONITOR: Prošle godine kazali ste da se treba zabrinuti što u Srbiji nema političara koji će otkriti da je Srbija bombardovana zbog toga što su susjedi Srbije od 1991. godine ,,bili ugroženi teritorijalnim pretenzijama Slobodana Miloševića, njegovih generala, četničkih partija i organizacija”. Je li se u međuvremenu pojavio takav političar?
KANDIĆ: U Srbiji je važno šta kažu osuđeni ratni zločinci, ratni propagandista Milovan Drecun optužuje Tužilaštvo za ratne zločine da se ne bavi ratnim zločinima nad Srbima, predsednik države opominje tužioca da razmisli šta to ,,kopa po Srbiji”, javno obećava da će poslati vojsku na Kosovo, na rat i neprijateljstvo sa susedima podstiču najviši predstavnici vlasti – predsednik, premijer, ministar diplomatije… Kakva je to zemlja? Jadna Srbija. Ćute intelektualci. Samo što nije počeo lov na glave aktivista za ljudska prava. Sudija Danica Marinković, koja je po kazivanju policajaca, tokom uviđaja, 28. februara 1998. u Likošane, prstom pokazala da joj ranjena braća Ahmetaj nisu potrebni, odlikovana je za posebne zasluge za narod. Nemam nade za bolje. Nema političara koji nosi nadu. Jadna Srbija.


Vučić će biti predsjednik

MONITOR: Ko će pobijediti na predsjedničkim izborima u Srbiji?
KANDIĆ: Sadašnji predsednik Vlade postaće predsednik države. Nisam sigurna da će premijersko mesto dobiti sadašnji ministar diplomatije. Opozicija nema jakog kandidata. Jeremić nema program, ali nema ni dosadašnji ombudsman. Njegovo razumevanje Kosova je približno tvrdim političarima, kao što su Marko Đurić i Tomislav Nikolić. Što je bio bliži kraju mandata, bio je bolji u obavljanju funkcije, što samo pokazuje koliko je važno onemogućiti partije i izvršnu vlast da gospodare nezavisnim institucijama.

MONITOR: Može li se desiti da novi predsjednik Srbije bude Šešelj?
KANDIĆ: Šešelj nema šanse sa Vučićem. Verujem da između njih postoji dogovor o tome.

Dokumentovano 20.000 ratnih žrtava

MONITOR: Kao osnivačica Fonda za humanitarno pravo zbog dvoipodecenijskog bavljenja ljudskim pravima i ratnim zločinima često ste optuživani, ali i hvaljeni. Kakav je rezultat tih vaših aktivnosti?
KANDIĆ: Ponosna sam na izgrađenu regionalnu saradnju u oblasti tranzicione pravde. U okviru Koalicije za REKOM, tokom desetogodišnjeg rada uspeli smo (FHP, FHP Kosovo i Documenta) da dokumentujemo oko 20.000 ratnih žrtava, da potvrdimo njihov identitet iz više izvora, i da dokumentujemo (Udruženja TJAR i CDTJ) oko 600 logora i drugih mesta zatočenja tokom rata u BiH. Još računamo da će države u regionu razumeti da ovaj popis žrtava treba da preuzmu od civilnog društva, da mu daju međudržavni pečat, i da zajednički doprinesu priznavanju žrtava. Nastavićemo sa dokumentovanjem žrtava i logora, ali me teško uznemirava mogućnost da vlade i predsednici u regionu ne prepoznaju značaj tog posla kao najvažnijeg u okviru regionalne saradnje, i da može da se dogodi da ne formiraju REKOM. Biće to istorijska sramota, dokaz da posleratne političare stvarne žrtve nisu zanimale, da su im bile potrebne brojke samo iz partijskih interesa, da se pokažu ,,patriotama” prilikom izbora i obeležavanja godišnjica zločina.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo