Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, KOORDINATORKA PROCESA REKOM: Državni organi prikrivaju ratne zločine

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno je Fond za humanitarno pravo izvijestio Komitet UN za ljudska prava o stanju u Srbiji. Šta sadrži taj izvještaj?
KANDIĆ: U izveštaju Fond za humanitarno pravo skreće pažnju na nepoštovanje prava na život, posebno na pasivnost i opstrukcije državnih organa u pogledu rasvetljavanja sudbine nestalih, i na diskriminaciju porodica žrtava za čiju smrt su odgovorne srpske vojno/policijske snage. Nažalost, umesto da izveštaj, koji je Vlada Srbije uputila Komitetu za ljudska prava, postane javni dokument, otvoren za diskusiju, u političkoj klimi kakva je u Srbiji, pitanje poštovanja prava utvrđenih Međunarodnim građanskim paktom je potpuno nevažno.

MONITOR: Koliko su javnosti pristupačni dokumenti relevantni za utvrđivanje činjenica o ratovima iz devdesetih?
KANDIĆ: Iz ugla tranzicione pravde, a u kontekstu potrebe za prevaližanjem nasleđa prošlosti, pravo na istinu je u praksi postalo neostvarivo. Državni organi su potpuno blokirali javni pristup podacima, informacijama i dokumentima koji se odnose na angažovanje srpskih vojno/policijskih snaga u ratovima devedesetih i postupke za uklanjanje tragova i prikrivanja ratnih zločina. Službeni dnevnici, sastav formacija, izveštaji, naredbe, i dopisi vojnih i policijskih formacija se proglašavaju službenom tajnom. Blokada pristupa dokumentima je poprimila dramatične razmere. Od Ministartsva odbrane i policije nije moguće dobiti nijedan podatak. To ukazuje da je uskraćivanje podataka i dokumenata dobilo i novu dimenziju – više nisu bitne konkretne srpske žrtve, treba sprečiti proveru identiteta žrtava, a uporno govoriti o srpskim žrtvama u hiljadama.

Da nije Haškog tribunala i Fonda za humanitarno pravo imali bismo službeni narativ o ratovima devedesetih sa stavom da su ratovi vođeni protiv Srba, da su proterani iz Hrvatske i sa Kosova, i desetine hiljade ubijenih, ali bez podataka o identitetu i dokazima na kojima se temelje ti podaci.

MONITOR: Koliko je aktuelna vlast u Srbiji spremna za suočavanje sa nedavnom prošlošću?
KANDIĆ: Proces suočavanja s prošlošću je zaustavljen u Srbiji, ali i u drugim zemljama nekadašnje SFRJ. Kada su bivši radikali, potom SNS, preuzeli vlast od demokrata, činilo se da imaju više snage da promene odnos prema Kosovu, odnosno da priznaju de iure i de facto stanje da Kosovo više nije deo Srbije, ma šta stajalo u preambuli Ustava Srbije. Predsednik Vlade Aleksandar Vučić je postao omiljeni balkanski političar u EU, najvećim delom zbog otvaranja komunikacije s političarima Kosova i sa onima koji su u srpskoj javnosti bili percipirani kao ,,zločinci”. Početak Vučićevog vođenja Vlade bio je optimističan u poređenju sa strahom koji je Boris Tadić imao u vezi sa bilo kojom inicijativom koja je povezivala Srbiju i Kosovo. Bivši predsednik Sbije nije podržao osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i žrtvama upravo zato što je smatrao da Kosovo ne može biti član tela čiji je član i Srbija. Za razliku od njega, Vučić je podržao regionalni pristup, smatrao je da je popis žrtava regionalni prioritet. Vlada Srbije je u julu 2015. godine javno podržala osnivanje REKOM-a. A onda počinju da se dešavaju ozbiljne političke promene koje zaustavljaju jačanje vladavine prava, zaštitu žrtava, kažnjavanje počinilaca, otkrivanje činjenica o tome šta se dogodilo, priznavanje žrtava… Započinje vreme političkog ekstremizma, populizma, a sa druge strane su evropske institucije čiji predstavnici nemaju rešenje nego podržavaju ,,regionalnu saradnju, stabilnost i pomirenje” , a da niko nije definisao sadržaj i dela kojima se te vrednosti ili ciljevi postižu i mere.

MONITOR: Odnosi između Srbije i Kosova ponovo su pogoršani. Šta mislite da li će biti radikalizovani?
KANDIĆ: Poslednjih meseci iz Srbije se izlivala mržnja, primitivizam, spremnost da se ratuje, laž, i sve se tumačilo kao u interesu srpskog naroda. Da li je bilo pristojno poslati onakav voz na Kosovo? Ne, da nije pristojno, to je blago rečeno – to je ekstremistička provokacija, i više od toga, to je bio poziv za oružano okupljanje u Raškoj, odakle je 1999. godine, iz kasarne sadašnjeg načelnika Vojske Srbije, najmanje 4.000 vojnika otišlo na Kosovo, u opštine Glogovac i Srbicu. U tu istu Rašku su tokom NATO bombardovanja prebacivana tela kosovskih Albanaca, ubijenih od ruku pripadnika brigade čiji je komandant bio Ljubiša Diković, general koga je odlikovao predsednik Srbije.

Voz sa porukom ,,Kosovo je serbsko” – da li je to delo kreacija samo nekog direktora Marka Đurića, koji je pokazao da ne ume nijednu političku korektnu rečenicu da smisli i izgovori ili je sa akcijom bio saglasan i predsednik Srbije, ministri, Vlada… Da li je zahtev za izručenje Ramusha Haradinaja bio pametan potez posle odluke SAD i EU da oforme Specijalni sud za ratne zločine koje je počinila OVK? Naravno da nije. Tim zahtevom poslata je poruka, pre svega, srpskoj javnosti, da su životi srpskih žrtava posebno vredni tako da nije dovoljan samo taj Specijalni sud, te će Srbija nastaviti da procesuira Albance bez obzira na druge sudove. Što se tiče međunarodne javnosti i odluke francuskog suda nemam dilemu.

MONITOR: Kako to da niko u Srbiji nije odgovarao za skrivanja tijela kosovskih Albanaca u masovne grobnice?
KANDIĆ: Na Kosovu su srpske vojno/policijske snage tokom 72 dana bombardovanja ubile više od 7.000 albanskih civila. Nema suđenja koja bi pratila ovako veliki broj civilnih žrtava. Da pojačam svoj stav. Sve vlade i svi dosadašnji predsednici Srbije imaju isto mišljenje – srpskim generalima se sudilo u Hagu, sada treba da se sudi Albancima. Taj stav je praćen tumačenjem – prema broju stanovnika na Kosovu, broj srpskih žrtava je veći nego broj albanskih. Po tome, 2.200 Srba, 530 Roma, Crnogoraca i Bošnjaka, koliko je izgubilo život, je u odnosu na 200.000, koliko ih je bilo pre početka rata, više nego 10.700 albanskih žrtava u odnosu na 1.800.000 albanskih stanovnika pre rata.

Skrivanje tela se i ne vidi kao delo u vezi sa ratnim zločinima. Otuda srpski političari predavanje tela, ekshumiranih iz masovnih grobnica u Srbiji, vide kao akt saosećanja i humanitarne podrške. Kada Fond za humanitarno pravo objavi da su državne institucije, uključujući načelnika Generalštaba Vojske Srbije, 15 godina skrivale tela u masovnoj grobnici u Raškoj, odgovor države je da je vraćanje tela dokaz kako je Srbija plemenita.

MONITOR: Šta mislite o ideji da Srbija i Kosovo razmijene teritorije, što predlaže bivši britanski ambasador u Jugoslaviji Ajvori Roberts?
KANDIĆ: Za razmenu teritorije potrebni su dobri odnosi među susedima. Srbija nije dobar sused. Pokazalo se da je Vlada Kosova spremna za dobre odnose sa Crnom Gorom, za razliku od opozicije.

MONITOR: Uveliko se ratna retorika koristi i kad je riječ o odnosima između Srbije i Hrvatske. Postoji li opasnost od novog rata na ovim prostorima?
KANDIĆ: Ne verujem da će i ovakva EU dozvoliti rat na Balkanu. Ali odnosi između Srbije i Hrvatske nikada nisu bili ovako ružni i primitivni – verujem da se pristojni ljudi, u obe zemlje, stide svojih političara. Komunikacija između šefova diplomatije, Dačića i Štira, pokazuje da je reč o nevaspitanim partijskim aktivistima, koji se rukovode interesima svojih partija a ne države. Nasuprot političarima, odnosi među profesionalnim grupama, umetnicima, piscima, trgovcima, aktivistima za ljudska prava su neopterećeni.

Jadna Srbija

MONITOR: Prošle godine kazali ste da se treba zabrinuti što u Srbiji nema političara koji će otkriti da je Srbija bombardovana zbog toga što su susjedi Srbije od 1991. godine ,,bili ugroženi teritorijalnim pretenzijama Slobodana Miloševića, njegovih generala, četničkih partija i organizacija”. Je li se u međuvremenu pojavio takav političar?
KANDIĆ: U Srbiji je važno šta kažu osuđeni ratni zločinci, ratni propagandista Milovan Drecun optužuje Tužilaštvo za ratne zločine da se ne bavi ratnim zločinima nad Srbima, predsednik države opominje tužioca da razmisli šta to ,,kopa po Srbiji”, javno obećava da će poslati vojsku na Kosovo, na rat i neprijateljstvo sa susedima podstiču najviši predstavnici vlasti – predsednik, premijer, ministar diplomatije… Kakva je to zemlja? Jadna Srbija. Ćute intelektualci. Samo što nije počeo lov na glave aktivista za ljudska prava. Sudija Danica Marinković, koja je po kazivanju policajaca, tokom uviđaja, 28. februara 1998. u Likošane, prstom pokazala da joj ranjena braća Ahmetaj nisu potrebni, odlikovana je za posebne zasluge za narod. Nemam nade za bolje. Nema političara koji nosi nadu. Jadna Srbija.


Vučić će biti predsjednik

MONITOR: Ko će pobijediti na predsjedničkim izborima u Srbiji?
KANDIĆ: Sadašnji predsednik Vlade postaće predsednik države. Nisam sigurna da će premijersko mesto dobiti sadašnji ministar diplomatije. Opozicija nema jakog kandidata. Jeremić nema program, ali nema ni dosadašnji ombudsman. Njegovo razumevanje Kosova je približno tvrdim političarima, kao što su Marko Đurić i Tomislav Nikolić. Što je bio bliži kraju mandata, bio je bolji u obavljanju funkcije, što samo pokazuje koliko je važno onemogućiti partije i izvršnu vlast da gospodare nezavisnim institucijama.

MONITOR: Može li se desiti da novi predsjednik Srbije bude Šešelj?
KANDIĆ: Šešelj nema šanse sa Vučićem. Verujem da između njih postoji dogovor o tome.

Dokumentovano 20.000 ratnih žrtava

MONITOR: Kao osnivačica Fonda za humanitarno pravo zbog dvoipodecenijskog bavljenja ljudskim pravima i ratnim zločinima često ste optuživani, ali i hvaljeni. Kakav je rezultat tih vaših aktivnosti?
KANDIĆ: Ponosna sam na izgrađenu regionalnu saradnju u oblasti tranzicione pravde. U okviru Koalicije za REKOM, tokom desetogodišnjeg rada uspeli smo (FHP, FHP Kosovo i Documenta) da dokumentujemo oko 20.000 ratnih žrtava, da potvrdimo njihov identitet iz više izvora, i da dokumentujemo (Udruženja TJAR i CDTJ) oko 600 logora i drugih mesta zatočenja tokom rata u BiH. Još računamo da će države u regionu razumeti da ovaj popis žrtava treba da preuzmu od civilnog društva, da mu daju međudržavni pečat, i da zajednički doprinesu priznavanju žrtava. Nastavićemo sa dokumentovanjem žrtava i logora, ali me teško uznemirava mogućnost da vlade i predsednici u regionu ne prepoznaju značaj tog posla kao najvažnijeg u okviru regionalne saradnje, i da može da se dogodi da ne formiraju REKOM. Biće to istorijska sramota, dokaz da posleratne političare stvarne žrtve nisu zanimale, da su im bile potrebne brojke samo iz partijskih interesa, da se pokažu ,,patriotama” prilikom izbora i obeležavanja godišnjica zločina.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo