Na nedavnom savjetovanju u sarajevskoj Vijećnici, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović dobio je opštu podršku Bošnjaka za podnošenje zahtjeva za reviziju presude po tužbi protiv Srbije za genocid. Izetbegović je najavio da će zahtjev za reviziju biti predat Hagu ove nedjelje. O čemu se ustvari radi, objašnjava za Monitor dr Esad Bajtal, jedan od najpoznatijih bh intelektualaca.
– Odgovor je vrlo jednostavan: radi se o pravu Bosne i Hercegovine na reviziju procesa, a po sudskoj odluci iz 2007. godine kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za sudski utvrđen genocid u Srebrenici. Srbija je, ne skrivajući olakšanje, tu odluku prihvatila i medijski likujući bučno slavila. Utoliko više što je i potpuno svjesna vlastitog udjela u svemu, a koji, presuda takva kakva je, očito nije ugradila u odluku. Postoji i druga strana medalje. Prihvatajući odluku, Srbija je, a to danas zaboravlja, ili smišljeno skriva od javnosti, zajedno s odlukom prihvatila i pravnu pouku drugoj, nezadovoljnoj bh strani. Odnosno, logikom pravnog lijeka, prihvatila je pravo BiH da u roku od deset godina pokrene reviziju procesa I to je sve.
MONITOR: Zašto onda tolika galama?
BAJTAL: Postavimo stvari logički! Ako je sve u redu, ako je Srbija „čista”, i ako je proces bio neupitno korektan i vođen shodno svim činjenicama, onda nema razloga za paniku, ucjene i prijetnje, na kojima svoje pregrijane, neodmjerene reakcije grade srpske političke stranke u BiH. Gledano iz istog logičkog ugla, ali sa druge, srpske strane, neizbježno je pitanje: da li bi, u obrnutoj situaciji, svoje legitimno pravo na revizuju sudske odluke Srbija iskoristila ili ne?
O tome se radi.Zašto onda to isto, ponavljam – isto pravo, koje bi sama (is)koristila, Srbija danas, očito namjenski koordiniranom RS halabukom, pokušava da uskrati Bosni i Hercegovini?
MONITOR: Kako da se objasni ta logika duplih aršina? Kakve će biti posljedice ako sud u Hagu prihvati tužbu BiH?
BAJTAL: U pitanju je dobro osmišljena i provjerena sofisterijsko-obmanjivačka matrica sistematski korištena svih ratnih godina. Na jednom od sastanaka tadašnjeg Miloševićevog Vrhovnog saveta odbrane, Radovan Karadžić predlaže sljedeći modus djelovanja, odnosno psihološki osmišljenu manipulantsku strategiju. A ona kaže da Milošević treba da „nastavi da se bori onako kako je to radio do sada”, a da oni, Srbi u Bosni, nastave biti „nepredvidivi ludi Srbi”.
Zapisnik s tog sastanka pokazuje koncept taktički sračunate podjele teatarski precizno podijeljenih uloga, gdje Milošević izigrava „odgovornog državnika”, a Karadžić „ludog Srbina”, kako bi tako insceniranom predstavom obmanjivali i domaću i svjetsku javnost, a oni nasiljem i bešćutnim prolijevanjem krvi građana (i Srba i nesrba), dobijali ono što su kabinetski, ratnohuškački, unaprijed zacrtali.
Tako i danas, naizgled umjerene rekacije Beograda na vijest o mogućoj reviziji, treba kompenzirati politikantskom galamom iz RS. Galamom koja se ne libi ni najprizemnijih prijetnji ni predratnih karadžićevskih ucjena nestankom BiH, kako se to da vidjeti iz izjave Petra Đokića, po kome revizija tužbe „gura BiH u politički suicid”, koji, kako to kaže u nastavku svoje militaristički uznemiravajuće prijetnje, „može da završi potpunim raspadom i slomom”.
MONITOR: Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivanić kazao je da revizija presude nema ni teorijsku šansu da bude prihvaćena i da odluka o reviziji može dovesti do sukoba. Da li će, po Vašem mišljenju, sud u Hagu prihvatiti tužbu?
BAJTAL: Budimo logički i jezički precizni: ako se zahtjev za reviziju ne podnese onda sigurno nema prihvatanja, po principu – ko ne kupi lutriju taj neće ni dobiti. Samo onaj ko kupi lutriju stiče statističku šansu na dobitak. Šta će Hag odlučiti po pitanju zahtjeva za reviziju zavisi od sadržaja i kvaliteta dokaza i činjenica koje zahtjev sadrži. Budući da o tome ništa ne znamo, niko ozbiljan ne može ni znati ni realno prognozirati ishod.
Kako onda, uprkos zdravom razumu i neznanju, Ivanić ipak „zna” da prihvatanje revizije nema „ni teorijsku šansu”? Naravno, kad to pitam, ne radi se o stvarnom, nego o retoričkom pitanju, koje simbolički indirektno otkriva samo Ivanićevu državničku nedoraslost, s jedne i, podaničko-pubertetsku iracionalnost, s druge strane. Time se, kao član predsjedništva države, nastoji dodvoriti svom manjeentitetskom Gazdi i većinskom dijelu izmanipuliranih, siromašnih i gladnih građana. U čijoj poraznoj bijedi i egzistencijalnoj propasti ima podosta i Ivanićevih (pseudoopozicijskih) zasluga. Kao i ukupne istorijske odgovornosti za očigledno katastrofalno stanje u zemlji na čijem se Ivanić vrhu nalazi i predsjedava.
I umjesto da rješava probleme svoje zemlje, kako je to obećao bh građanima tokom predizborne kampanje kojom im se dodvoravao za poziciju koju su mu, vjerujući mu, konačno i dali, Ivanić, sugestivno zastrašujućom, odnosno udvaračkom retorikom „mogućih sukoba”, etno-podanički jeftino podilazi radikalnim nacionalističkim strukturama susjedne zemlje – Srbije. Onim strukturama, koje su, i nakon više od dvije decenije po prestanku rata, još u regionalnom verbalnom sukobu sa svima oko sebe. Od Zagreba, pa preko Sarajeva, Prištine i Podgorice, te etno-strukture ne prestaju ni sofisticirano ni otvoreno (kako kad), raditi na sistematskom podrivanju i destabiliziranju svojih susjeda. Odnosno, suverenih i proevropski orijentisanih zemalja bivše zajedničke domovine.
MONITOR: Tibor Varadi, nekadašnji član tima Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, kaže da postoje proceduralne poteškoće za pokretanje ove revizije. Prvo, relevantne su samo novootkrivene činjenice, i to u posljednjih šest mjeseci. To bi značilo da bi nešto trebalo da bude otkriveno poslije 17. avgusta, nešto što vezuje Srbiju za sukob, objašnjava Varadi.
BAJTAL: Ako je Varadi u pravu i ako zna da nema ništa pravno relevantno ni novo poslije 17. avgusta, onda ponavljam ono što rekoh na početku našeg razgovora: Srbija i njeni politikantsko-idejni RS sateliti nemaju nikakvog razloga za brigu. Još manje za ucjene i nimalo naivne prijetnje kojim nas obasipaju. Ako je to sve tako, onda, htjeli to ili ne, izlazimo na ravan jedne simptomatski ozbiljne i zabrinjavajuće politički projektovane mogućnosti.
U tom slučaju, oni, svu ovu galamu i uzročno predimenzioniranu halabuku oko, za njih tako „bezopasne” revizije, taktički koriste kao izgovor, na tragu stare velikodržavne strategije. Koja, očito, još nije odustala od svojih ratno-ekspanzionističkih ciljeva koji, implicite, podrazumijevaju moguće sukobe o kojima tako otvoreno govori Mladen Ivanić.
To je već krajnje ozbiljan i opasan signal za tzv. međunarodnu zajednicu. Signal koji joj, sa stanovišta krvavih iskustava iz devedesetih, zabranjuje da očito dirigovani i verbano zahuktali tok stvari oko revizije mirno, pasivno-šutke posmatra.
MONITOR: Drugi problem je validnost ovlašćenja za vođenje postupka pred Međunarodnim sudom, kaže Varadi. Pitanje je da li to ovlašćenje koje je dato još 90-ih i danas važi s obzirom na to da Predsjedništvo BiH nije dalo novo ovlašćenje. Tu je važno ko predstavlja državu, a samo je jedan član Predsjedništva za reviziju.
BAJTAL: Koliko znam, Varadijev glas u tom pogledu sudara se sa drugim pravnim glasovima i tumačenjem validnosti Sakiba Softića kao ovlašćenog bh zastupnika. Sam Softić iznosi tvrdnju sasvim oprečnu Varadijevoj. On je, kako sam kaže, sasvim „ovlašćen da pred sudom u Hagu podnese zahtev za reviziju postupka, ako se dođe do novih dokaza koji potvrđuju da je Srbija počinila ili saučestvovala u genocidu i dodao da mu za to nisu potrebna odobrenja ili saglasnosti članova Predsjedništva BiH”.
Odnosno, kako to objašnjava u nastavku svog iskaza za srpski portal Press, Softić naglašava: ,,Revizija procesa jedini je pravni lijek koji poznaje međunarodni pravni poredak, a time i Međunarodni sud pravde. S obzirom na to da revizija predstavlja nastavak redovnog procesa, nije mi potrebna nikakva saglasnost ili punomoć Predsjedništva”.
Nastojeći biti što precizniji, Softić kaže „da njegove nadležnosti prestaju da važe 26. februara 2017. godine, kada ističe i zakonski rok za podnošenje zahtjeva za reviziju postupka”. U krajnjem, kaže Softić, „on može biti spriječen da podnese zahtjev za reviziju postupka samo ako Predsjedništvo BiH donese odluku o njegovom razrešenju ili za agenta imenuje drugu osobu”.
Konačno, i ne na posljednjem mjestu, Softić je podsjetio na navode tužioca Džefrija Najsa da je glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte svojevremeno postigla dogovor s Beogradom o zaštiti dokumenata (zatamnjene strane dijela dokumentacije), koji „direktno potvrđuju učešće Srbije u ratu u BiH”, naglašavajući kako ,,za tu nepravdu ne možemo kriviti Tribunal, već sudije Suda pravde u Hagu koje nisu ni pokušale doći do tih dokumenata”.
O tim apsurdno „zatamnjenim stranama”, faktografski ključnim za donošenje ozbiljne presude o stvarnim zbivanjima i ulozi Srbije u agresiji na BiH, ponešto sam i sam pisao u još neobjavljenoj knjizi „Logika zla – teror historije”. O njima, uprkos svoj halabuci koju diže, srpska strana, očito sa debelim, njoj znanim razlogom, „mudro” šuti.
MONITOR: Kad se sve ovo sagleda, da li se revizijom ide do pravde ili do ubiranja političkih poena?
BAJTAL: Dovoljno toga je rečeno u prethodnim odgovorima. Taman toliko da svaki neostrašćeni čitalac, tragom vlastite savjesti, odgovor na ovo pitanje može dati sam sebi. Sapienti sat (mudrome dovoljno), kako to rekoše stari Latini. Pa neka tako i bude.
Veseljko KOPRIVICA
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice