Povežite se sa nama

INTERVJU

BOSILJKA PUŠIĆ, književnica: Istrajati u životnom ringu

Objavljeno prije

na

Hercegnovska umjetnica Bosiljka Pušić oprobala se u raznim vidovima umjetničkog stvaralaštva – imala je preko 15 samostalnih izložbi, objavila je više knjiga za djecu, te zbirke poezije, kratkih priča i romana. Povod za razgovor je promocija njenog novog romana Tondo i premijera predstave Rade Tomov.

MONITOR: Vaš novi roman ,,Tondo” promovisan je nedavno u Beogradu. Prof. dr Ratko Božović piše u predgovoru da je i ovaj Vaš roman ,,rvanje sa mukotrpnom stvarnošću”. Na koji način ste se u novom romanu borili sa nevoljama današnjice?
PUŠIĆ: U romanu sam opisivala ono što se stvarno događa. Riječ je o mnogim nevoljama koje mogu snaći današnjeg čovjeka. Svi (sem rijetkih izuzetaka) istrajavamo na životnom ringu vodeći računa da se na vrijeme sklonimo od „nepogode” koja bi nas sasvim poništila. Svako to radi na svoj način. Oni koji ne rade ništa ostaju u zapećku i život im više ništa ne može udijeliti sem kuknjave. Borci, među koje spadam i ja, smišljaju način kako da plivaju uzvodno i da im u svakom trenutku, naročito kada su oluje, glava ostane iznad površine vode. Moj način da opstanem i fizički i psihički je da pišem i slikam. Tondo govori o tri žene koje nastoje da prodajom slika na šetalištu u Herceg-Novom pokažu sebi, a i drugima, da nijesu čunjevi u kuglani na koje se kugla ustremljuje svaki čas obarajući ih stalno iznova. Tu su i druge nevolje koje se ljudima događaju: borba sa opštinskom birokratijom koja je uvijek inertna i nemaštovita pa zbog svoje inertnosti uglavnom radi u korist svoje štete čime oštećuje i svakog pojedinca u gradu.

MONITOR: U beogradskoj Osnovnoj školi „Njegoš”, povodom 200 godina od rođenja crnogorskog vladike i pjesnika, odigrana je predstava „Rade Tomov”. Tekst za ovu predstavu napisali ste Vi i Marija Čolpa. Recite nam nešto o predstavi i premijeri?
PUŠIĆ: Učenici i kolektiv osnovne škole Petar Petrović Njegoš kao i učenici i nastavnici gimnazije Sveti Sava iz Beograda su, i Mariju Čolpu i mene, ganuli do suza ovom predstavom. Vidljivo je bilo da je u predstavu bio uložen ogroman trud i učenika-glumaca i nastavnika koji su radili na realizaciji predstave jer je predstava na nekim mjestima nadvisila nivo amaterizma. Direktorica i nastavnici škole P.P. Njegoš su tom predstavom proslavili Dan škole, ovoga puta ne samo rođendan velikog pisca, već i veliki jubilej-dvjestogodišnjicu njegovog rođenja. Za sledeći tako značajan jubilej treba čekati okruglih sto godina. Sinergiju dvije škole u našem dramskom predlošku Rade Tomov režirala je profesorka iz pomenute gimnazije Jelena Đorđević, i dokazala da je ukoliko nešto jako poželite, zaista sve moguće. Objediniti dva takoreći ansambla u jednu inscenaciju, sedamnaestoro djece držati „pod konac”, učiti ih dijaloškom konceptu na crnogorskom i bokeškom sintaksom pratiti pasaže iz Rada Tomova u sred Beograda, vjerujte je za svaku pohvalu i naklon.

MONITOR: Kako su učenici, koji su bili glumci u ovoj predstavi i publika prihvatili Vašu predstavu?
PUŠIĆ: Bilo je opšte oduševljenje. Aplauzi su često prekidali predstavu, kojoj su između ostalih zvanica, prisustvovali gospodin Mirko Zečević, zamjenik ambasadora Crne Gore u Beogradu i beogradski muftija, gospodin Muhamed Jusufspahić. Začudnost je bila očita, kako roditelja tako i ostale publike, kada su shvatili kakvu težinu je iznijela predstava Rade Tomov.

MONITOR: Kako je nastao dramski predložak ,,Rade Tomov”?
PUŠIĆ: Marija Čolpa je napisala sinopsis i scenaristički scenosljed za dramski predložak Mali Njegoš. Poželjela je napisati u formi dramlete uradak kojim će ispitati – domaštati dio Njegoševog djetinjstva i školovanja u Herceg Novom, na Toploj i u manastiru Savina. Tragala je po arhivi grada, raznim bibliografskim segmentima i naišla na mrvice koje se odnose na to vrijeme bez validne građe za ovako zamišljen projekat. U razgovoru smo bile saglasne da Malog Njegoša uradimo zajedno, i to da konceptulano složimo dramu u drami.

Ona je pisala u današnjem vremenu 2013. slažući dramsku igru kroz srednjoškolski sleng i njihove odnose (ljubavne intrige, sukobe mišljenja… rasprave, svađu… zaljubljivanje) dok uče Njegoša za školsku predstavu Malog Njegoša. Moje partije ove dramske igre odnose se na vrijeme kada je Njegoš zaista bio mali i ono vrijeme koje je boreveći u Novom preživljavao, dok se družio, učio, snijevao… kad se zaljubio…Vrijeme u kojem se događa ta dramska radnja je 1823. i sve dramatis persone govore u stihu. Tako da se prožimanje ovako koncipirane radnje naslanja jedna na drugu i sasvim prirodno i opravdano vuku dramsku nit do kraja gdje se djeca – protagonisti sjedinjuju u današnje vrijeme, gdje postajemo svjesni inscenacije i njihove želje da i danas „žive i uče Njegoša”.

Kad smo završile dramu pod naslovom Mali Njegoš, zapitale smo se da li je Njegoš mogao biti mali čak i onda kada jeste bio mali. Zbog toga smo naslov izmijenile u Rade Tomov, što smatramo primjerenijim. Od Matice crnogorske dobile smo pohvalne kritike i obećanje da će se knjižni blok libreta Rade Tomov štampati kao dio aktivnosti njenog Ogranka u Herceg Novom.

MONITOR: Kako to da se premijera predstave koja govori o Njegoševim školskim danima na Toploj i u Savini, odigrala u Beogradu, a ne u Herceg Novom?
PUŠIĆ: To pitanje smo bezbroj puta sa žalošću postavljale jedna drugoj Marija Čolpa i ja. Tekst Rade Tomov bio je poslat na vrijeme, još u septembru, na početku školske godine, svim školama u hercegnovskoj opštini a koje imaju dramske sekcije. Muzička škola i direktorica Nada Karadžić je preuzela na sebe zadatak da napravi operetu, ali za taj projekat potrebno je napisati partiture, što je izuzetno zahtjevno i za šta je potrebno više vremena. Od svih škola u opštini samo je Osnovna škola Orjenski bataljon u Bijeloj uvažila naš dopis i uzela jedan fragmenat iz teksta da bi ga priključila svom recitalu spremljenim za proslavu Dana škole i obilježavanje velikog Njegoševog jubileja. Ostale škole su prećutale našu ponudu vjerovatno držeći se životne devize „Pušti me staat” prisutne u mediteranskom podneblju indolentnom prema mnogim životnim izazovima.

MONITOR: Šta biste kao pisac sa toliko objavljenih knjiga mogli da kažete o izdavaštvu u Crnoj Gori?
PUŠIĆ: Ah, pa tu je nevolja svakom iole talentovan piscu. Zašto? Skribomana je svaki dan sve više i od gomile bezvrijednih knjiga ne mogu da se sagledaju one koje su vrijedne pažnje. Izdavači uglavnom jure za zaradom. Mnogi od njih, koji dobiju izvjesna sredstva od Ministarstva kulture, objave knjigu ali se objavljivanjem knjige okonča i njihova briga za tu knjigu. Šta rade sa tiražom koji su objavili ne mogu da doslutim, ali autor ostaje bez one pažnje koja je neophodna pri pojavi novog književnog djela. Izdavač mu ne obezbjeđuje promocije a bez njih knjigu pojede medijski mrak. Sada je Pobjeda načinila pravi korak raspisujući anonimni konkurs za novu ediciju Savremeni crnogorski roman. Anonimni konkursi su najobjektivniji način odabira tekstova vrijednih pažnje a prodaja knjige uz štampu je danas jedini i najbolji način da čitaoci brzo i lako dođu do knjige a autor do zadovoljstva što se njegova knjiga čita i komentariše. Predlažem, evo, i Monitoru da za svaku Novu godinu pokloni po jednu knjigu čitaocima koje bi bi bile odabrane takođe na anonimnom konkursu.

MONITOR: Koje su Vaše preporuke i sugestije poslenicima kulture i medija u Crnoj Gori?
PUŠIĆ: Moja osobita sugestija je da neki od dnevnih listova započne objavljivanje knjiga za djecu takođe raspisujući anonimne konkurse. Tako bi škole lako dolazile do novih naslova a priređivači školskih lektira imali priliku da lako osavremene ono što treba biti obavezna lektira. A o poeziji i da ne govorimo. Crna Gora, zemlja pjesništva i poezije okrenula je leđa pjesnicima. Danas se može objaviti zbirka pjesama samo o sopstvenom trošku. Doduše, Bijelo Polje na Ratkovićevim večerima poezije objavljuje najbolju knjigu napisanu od smotre do smotre ali pravo na konkurs imaju samo mladi pjesnici. Kome su prepušteni stariji pjesnici? Zaboravu?!! Zašto ne bi i Crnogorsko narodno pozorište raspisivalo anonimne konkurse za novu dramu? Zar je to toliko skupo?

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo