Povežite se sa nama

INTERVJU

BOSILJKA PUŠIĆ, književnica: Istrajati u životnom ringu

Objavljeno prije

na

Hercegnovska umjetnica Bosiljka Pušić oprobala se u raznim vidovima umjetničkog stvaralaštva – imala je preko 15 samostalnih izložbi, objavila je više knjiga za djecu, te zbirke poezije, kratkih priča i romana. Povod za razgovor je promocija njenog novog romana Tondo i premijera predstave Rade Tomov.

MONITOR: Vaš novi roman ,,Tondo” promovisan je nedavno u Beogradu. Prof. dr Ratko Božović piše u predgovoru da je i ovaj Vaš roman ,,rvanje sa mukotrpnom stvarnošću”. Na koji način ste se u novom romanu borili sa nevoljama današnjice?
PUŠIĆ: U romanu sam opisivala ono što se stvarno događa. Riječ je o mnogim nevoljama koje mogu snaći današnjeg čovjeka. Svi (sem rijetkih izuzetaka) istrajavamo na životnom ringu vodeći računa da se na vrijeme sklonimo od „nepogode” koja bi nas sasvim poništila. Svako to radi na svoj način. Oni koji ne rade ništa ostaju u zapećku i život im više ništa ne može udijeliti sem kuknjave. Borci, među koje spadam i ja, smišljaju način kako da plivaju uzvodno i da im u svakom trenutku, naročito kada su oluje, glava ostane iznad površine vode. Moj način da opstanem i fizički i psihički je da pišem i slikam. Tondo govori o tri žene koje nastoje da prodajom slika na šetalištu u Herceg-Novom pokažu sebi, a i drugima, da nijesu čunjevi u kuglani na koje se kugla ustremljuje svaki čas obarajući ih stalno iznova. Tu su i druge nevolje koje se ljudima događaju: borba sa opštinskom birokratijom koja je uvijek inertna i nemaštovita pa zbog svoje inertnosti uglavnom radi u korist svoje štete čime oštećuje i svakog pojedinca u gradu.

MONITOR: U beogradskoj Osnovnoj školi „Njegoš”, povodom 200 godina od rođenja crnogorskog vladike i pjesnika, odigrana je predstava „Rade Tomov”. Tekst za ovu predstavu napisali ste Vi i Marija Čolpa. Recite nam nešto o predstavi i premijeri?
PUŠIĆ: Učenici i kolektiv osnovne škole Petar Petrović Njegoš kao i učenici i nastavnici gimnazije Sveti Sava iz Beograda su, i Mariju Čolpu i mene, ganuli do suza ovom predstavom. Vidljivo je bilo da je u predstavu bio uložen ogroman trud i učenika-glumaca i nastavnika koji su radili na realizaciji predstave jer je predstava na nekim mjestima nadvisila nivo amaterizma. Direktorica i nastavnici škole P.P. Njegoš su tom predstavom proslavili Dan škole, ovoga puta ne samo rođendan velikog pisca, već i veliki jubilej-dvjestogodišnjicu njegovog rođenja. Za sledeći tako značajan jubilej treba čekati okruglih sto godina. Sinergiju dvije škole u našem dramskom predlošku Rade Tomov režirala je profesorka iz pomenute gimnazije Jelena Đorđević, i dokazala da je ukoliko nešto jako poželite, zaista sve moguće. Objediniti dva takoreći ansambla u jednu inscenaciju, sedamnaestoro djece držati „pod konac”, učiti ih dijaloškom konceptu na crnogorskom i bokeškom sintaksom pratiti pasaže iz Rada Tomova u sred Beograda, vjerujte je za svaku pohvalu i naklon.

MONITOR: Kako su učenici, koji su bili glumci u ovoj predstavi i publika prihvatili Vašu predstavu?
PUŠIĆ: Bilo je opšte oduševljenje. Aplauzi su često prekidali predstavu, kojoj su između ostalih zvanica, prisustvovali gospodin Mirko Zečević, zamjenik ambasadora Crne Gore u Beogradu i beogradski muftija, gospodin Muhamed Jusufspahić. Začudnost je bila očita, kako roditelja tako i ostale publike, kada su shvatili kakvu težinu je iznijela predstava Rade Tomov.

MONITOR: Kako je nastao dramski predložak ,,Rade Tomov”?
PUŠIĆ: Marija Čolpa je napisala sinopsis i scenaristički scenosljed za dramski predložak Mali Njegoš. Poželjela je napisati u formi dramlete uradak kojim će ispitati – domaštati dio Njegoševog djetinjstva i školovanja u Herceg Novom, na Toploj i u manastiru Savina. Tragala je po arhivi grada, raznim bibliografskim segmentima i naišla na mrvice koje se odnose na to vrijeme bez validne građe za ovako zamišljen projekat. U razgovoru smo bile saglasne da Malog Njegoša uradimo zajedno, i to da konceptulano složimo dramu u drami.

Ona je pisala u današnjem vremenu 2013. slažući dramsku igru kroz srednjoškolski sleng i njihove odnose (ljubavne intrige, sukobe mišljenja… rasprave, svađu… zaljubljivanje) dok uče Njegoša za školsku predstavu Malog Njegoša. Moje partije ove dramske igre odnose se na vrijeme kada je Njegoš zaista bio mali i ono vrijeme koje je boreveći u Novom preživljavao, dok se družio, učio, snijevao… kad se zaljubio…Vrijeme u kojem se događa ta dramska radnja je 1823. i sve dramatis persone govore u stihu. Tako da se prožimanje ovako koncipirane radnje naslanja jedna na drugu i sasvim prirodno i opravdano vuku dramsku nit do kraja gdje se djeca – protagonisti sjedinjuju u današnje vrijeme, gdje postajemo svjesni inscenacije i njihove želje da i danas „žive i uče Njegoša”.

Kad smo završile dramu pod naslovom Mali Njegoš, zapitale smo se da li je Njegoš mogao biti mali čak i onda kada jeste bio mali. Zbog toga smo naslov izmijenile u Rade Tomov, što smatramo primjerenijim. Od Matice crnogorske dobile smo pohvalne kritike i obećanje da će se knjižni blok libreta Rade Tomov štampati kao dio aktivnosti njenog Ogranka u Herceg Novom.

MONITOR: Kako to da se premijera predstave koja govori o Njegoševim školskim danima na Toploj i u Savini, odigrala u Beogradu, a ne u Herceg Novom?
PUŠIĆ: To pitanje smo bezbroj puta sa žalošću postavljale jedna drugoj Marija Čolpa i ja. Tekst Rade Tomov bio je poslat na vrijeme, još u septembru, na početku školske godine, svim školama u hercegnovskoj opštini a koje imaju dramske sekcije. Muzička škola i direktorica Nada Karadžić je preuzela na sebe zadatak da napravi operetu, ali za taj projekat potrebno je napisati partiture, što je izuzetno zahtjevno i za šta je potrebno više vremena. Od svih škola u opštini samo je Osnovna škola Orjenski bataljon u Bijeloj uvažila naš dopis i uzela jedan fragmenat iz teksta da bi ga priključila svom recitalu spremljenim za proslavu Dana škole i obilježavanje velikog Njegoševog jubileja. Ostale škole su prećutale našu ponudu vjerovatno držeći se životne devize „Pušti me staat” prisutne u mediteranskom podneblju indolentnom prema mnogim životnim izazovima.

MONITOR: Šta biste kao pisac sa toliko objavljenih knjiga mogli da kažete o izdavaštvu u Crnoj Gori?
PUŠIĆ: Ah, pa tu je nevolja svakom iole talentovan piscu. Zašto? Skribomana je svaki dan sve više i od gomile bezvrijednih knjiga ne mogu da se sagledaju one koje su vrijedne pažnje. Izdavači uglavnom jure za zaradom. Mnogi od njih, koji dobiju izvjesna sredstva od Ministarstva kulture, objave knjigu ali se objavljivanjem knjige okonča i njihova briga za tu knjigu. Šta rade sa tiražom koji su objavili ne mogu da doslutim, ali autor ostaje bez one pažnje koja je neophodna pri pojavi novog književnog djela. Izdavač mu ne obezbjeđuje promocije a bez njih knjigu pojede medijski mrak. Sada je Pobjeda načinila pravi korak raspisujući anonimni konkurs za novu ediciju Savremeni crnogorski roman. Anonimni konkursi su najobjektivniji način odabira tekstova vrijednih pažnje a prodaja knjige uz štampu je danas jedini i najbolji način da čitaoci brzo i lako dođu do knjige a autor do zadovoljstva što se njegova knjiga čita i komentariše. Predlažem, evo, i Monitoru da za svaku Novu godinu pokloni po jednu knjigu čitaocima koje bi bi bile odabrane takođe na anonimnom konkursu.

MONITOR: Koje su Vaše preporuke i sugestije poslenicima kulture i medija u Crnoj Gori?
PUŠIĆ: Moja osobita sugestija je da neki od dnevnih listova započne objavljivanje knjiga za djecu takođe raspisujući anonimne konkurse. Tako bi škole lako dolazile do novih naslova a priređivači školskih lektira imali priliku da lako osavremene ono što treba biti obavezna lektira. A o poeziji i da ne govorimo. Crna Gora, zemlja pjesništva i poezije okrenula je leđa pjesnicima. Danas se može objaviti zbirka pjesama samo o sopstvenom trošku. Doduše, Bijelo Polje na Ratkovićevim večerima poezije objavljuje najbolju knjigu napisanu od smotre do smotre ali pravo na konkurs imaju samo mladi pjesnici. Kome su prepušteni stariji pjesnici? Zaboravu?!! Zašto ne bi i Crnogorsko narodno pozorište raspisivalo anonimne konkurse za novu dramu? Zar je to toliko skupo?

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo