Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, koordinatorka zenkog programa u ANIMI: Proizvodnja neprijatelja ide dalje

Objavljeno prije

na

Aktivistkinje Anime obilježile su 9. novembar – Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemizma performansom u Kotoru, noseći parole protiv – nacionalizma, totalitarizma, fašizma, seksizma i siromaštva. Odgovarajući na pitanje gdje je Crn Gora danas u odnosu na te pojave, naša sagovornica ističe: „Anima nastoji da doprinosi kulturi sjećanja i trudimo se da obilježimo datume koji su značajni za naše vrijednosti.

Performansima želimo da skrenemo pažnju na aktuelna dešavanja u društvu i izrazimo naš politički stav. Uradile smo to i povodom ovog praznika zato što fašizaciju prepoznajemo u crnogorskoj svakodnevici. Mi vičemo – ‘Upomoć, naša kuća gori’ i ohrabrujemo da i drugi to rade! Činjenica je da su ljudi u svakodnevnom životu diskriminisani prvenstveno siromaštvom, klasnom pripadnošću, pa rodnom, rasnom, nacionalnom i najnovije medijskom pripadnošću. Kako to drugačije nazvati? Na sceni je proizvodnja neprijatelja, upiranje prstom na sve one koji su drugačiji, posebno na one koji drugačije misle i nude alternativna rješenja. Onemogućen im je miran život.

 

MONITOR: Kažete da fašizam u modernom vremenu samo mijenja svoj oblik?
KOVAČEVIĆ: Sve više je glasova u svijetu koji upozoravaju na jačanje desnice i neofašističkih organizacija. Militarizacija i disciplinovanje ,,neposlušnih” vidljivi su na svjetskoj sceni. Ksenofobija je sve izraženija u Evropi, nema novih ideja i optimizma, osim nekih svijetlih ali neuspješnih primjera masovnog otpora. Neoliberalizam je doveo do uništenja bazičnih resursa zemalja, kriminal je u sprezi s institucijama, korupcija je postala ideologija i način življenja, uništena je radnička klasa i sindikalni i lijevi pokreti, a militarizacija postaje jedini način da se zadrži moć i kontrola. Zaboravljena je socijalna pravda, a na pozicijama su nedodirljivi koji vladaju organizovanim haosom koji stalno prijeti da izmakne kontroli.

Preispitivanje istorije se nije desilo, nije došlo do pomirenja u zajednicama već su stari i novi zločini relatizovani, politika nekažnjivosti zločina moćnih je na snazi tako da je očekivano ono što se dešava – da se standardi EU u praksi siromašnih zemalja pretvore u sredstvo manipulacije u rukama autokratskih vladajućih elita.

U Crnoj Gori još nisu izjednačeni fašisti i antifašisti iz prošlih ratova ali su iz nejasnih razloga tokom prošle godine crnogorski antifašisti umjesto da ukazuju na znake fašizacije društva podijelili ordenje ljudima iz vlasti i njima bliskim koji su zdušno pomagali zločine na prostoru exYu. To je način na koji se urušavaju tekovine antifašizma i stvara pogodni teren za političku konfuziju.

MONITOR: Šta je sa ratnom prošlošću Crne Gore i zločinima, gdje smo na putu suočavanja sa devedesetim?
KOVAČEVIĆ: Ratna prošlost je uglavnom prekrečena. Institucije, prije svega tužiteljstvo i sudstvo, nemaju interesa da sprovode pravdu tako da ni do danas nisu donesene pravosnažne osude, a o nalogodavnoj i komandnoj odgovornosti ni pomena. Ni prvi korak u zadovoljenju pravde, određivanje krivične odgovornosti nije urađen. Zakon o lustraciji nije razmatran uz prećutan konsenzus i pozicije i dobrog dijela opozicije zato što obije strane snose dio političke odgovornosti. Od onih koji nemaju političkog morala ne treba očekivati da mogu da rade na pomirenju i preuzmu odgovornost za učinjeno u naše ime.

Zakazalo je i civilno društvo, mali broj organizacija se bavi ovom temom, progutala nas je NVOizacija i borba za opstanak a ni donatori nisu posebno motivisani da podrže projekte suočavanja. Za njih je Crna Gora završena priča a naš je problem kada će se otvoriti Pandorina kutija. Stvorena je politička klima da se oni koji pamte i koji upozoravaju na opasnost od nepostojanja tranzicione pravde proglase mrziteljima napretka i neprijateljima države. Zarobljene institucije, naročito institucije obrazovanja su se potrudile da Crnu Goru isključe iz rata u Hrvatskoj i BiH, tako da mlade generacije misle da Crna Gora i nije učestvovala u ratu, da nije činila zločine.

Dvadeset godina mi imamo permanentno predratno stanje i zaplašivanje nacionalnim sukobom, duple poruke iz vladajuće koalicije, razjedinjenu opoziciju, diskreditaciju civilnih inicijativa, uvoz tuđih stručnjaka koji ne znaju naš kontekst, napade na medije, potenciranje vjerskih i nacionalnih sporova, minimiziranje krađe državnih resursa, nekažnjivost zločina. Često sumnjam koliko je proces u koji smo ušli za pristup EU obećavajući, jer za sada vidim uglavnom manipulaciju vladajuće elite tim procesom. Konkretnih rezultata još nema.

MONITOR: Zbivanja tokom Parade ponosa u Budvi i Podgorici, upozoravaju da u Crnoj Gori i dalje vlada duh nasilja protiv manjina i drugačijih?
KOVAČEVIĆ: Parade ponosa u Budvi i Podgorici su rezultat dva oprečna zahtjeva koja postoje u crnogorskoj zbilji – sa jedne strane je istinska potreba ljudi neheteroseksualne orijentacije da prestanu da budu diskriminisani, a na drugoj potreba državnih institucija da dobiju poene od evropskih zvaničnika za pretpristupne pregovore, a bez istinske posvećenosti radu na promjeni veoma izraženih homofobnih stavova.

Niko iz državnih struktura nije imao odgovor na jasno iskazane poruke mržnje pravoslavnih vjerskih poglavara. Ćutali su o tome kao što ćute o visokom stepenu nasilja koje proizvode u školama i na ulici. Destrukcija i mržnja mladih ljudi po ulicama je pokazala pravo lice sistema i uticaja. U Crnoj Gori još ne postoje organizovane ekstremne grupe, ali izgleda da obrazovni sistem svojim nečinjenjem a policija svojim činjenjem podržava njihovo stvaranje. Prije mjesec dana smo na pet adresa poslale inicijativu o uvođenju obaveznog seksualnog obrazovanja u obrazovni sistem, što je veoma važno za borbu protiv homofobije i za politike ravnopravnosti. Nijedna institucija se nije udostojila odgovora.

Pretpostavljam da se osjećaju uspješnima u sprovođenju tihe klerikalizacije i VIP ideologije gdje je svako pravo na slobodno mišljenje i afirmaciju isključeno a svaka drugačijost dijagnostikovana i etiketirana.

MONITOR: Na performansu ste se pobunili i protiv klerikalizma. Koliki je danas u Crnoj Gori uticaj crkve na ovdašnji politički i društveni život?
KOVAČEVIĆ: Tamo gdje institucije ne funkcionišu i gdje nije jasna odvojenost države i crkve, crkva ima dominaciju. Mi jesmo formalno sekularna džava, ali se to u praksi ne prepoznaje. Uticaj crkve je prećutno podržan od vladajućih struktura. Međutim, dominantno pravoslavno stanovništvo je podijeljeno između dvije crkve pa se umjesto uvođenja vjeronauke na ovoj podjeli gradi političko ,,mirotvorstvo” i ravnoteža straha. Najluđe je to što su naše lijevo orijentisane partije, vladajuća koalicija, predlagači i navodnog pomirenja crkava i na drugoj strani zastupnici interesa crnogorske crkve. Očito je da se u jednoj sekularnoj državi pravi konfuzija. Ni pozicija, ni opozicija (veliki dio) ne bi htjeli da religiju eliminišu iz svojih političkih programa i smjeste je tamo gdje pripada, u sferu intimnosti. Odnos prema vjerskim poglavarima je moćna poluga u rukama ovdašnje vlasti od koje do sada vjerske vođe imaju najviše koristi. Za dvadeset godina su oni koji vode ovu državu od države u kojoj se preko 65 odsto ljudi izjašnjavalo kao ateisti doveli do toga da je ateizam potpuno marginalizovan. Zar to nije klerikalizacija? Ko je odgovoran što se višemetrovskim krstovima obilježavaju brda, teritorije u Crnoj Gori, da se novac iz budžeta rađe daje za vjerske objekte nego vrtiće. Zašto se u sekularnoj državi o tom ćuti? Ovo ćutanje ukazuje na instrumentalizaciju vjerskih osjećanja od strane političkih a i religijskih moćnika u cilju podgrijavanja različitosti i potencijalnog sukoba. Perfidno se stvara ambijent u kojemu mržnja prema različitom dominira, dok pljačkaju privredne, ekonomske i ljudske resurse zemlje.

MONITOR: Prije ravno 68 godina žene u bivšoj SFRJ su prvi put iskoristile biračko pravo. Gdje su žene danas u politici u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Mnogo toga se od tada promijenilo za žene, u uslovima života, u obrazovanju, u odnosu prema njima, ali je matrica ostala ista – patrijarhalna i mačistička, zasnovana na dubokoj mržnji prema ženama. Ženska prava su u Crnoj Gori, po parametrima kojima se određuje stanje ženskih prava u jednoj državi, na začelju su na Balkanu. Nakon posljednjih ratova i kraha socijalističkih ideja žene su se ponovo našle na početku, da brane svoja elementarna, osvojena prava, pa i biračko pravo. U Crnoj Gori se stvara klima da žena treba da glasa kao njen suprug i da je lojalnost mužu iznad svih lojalnosti a aktivno pravo „da bude birana” joj se sa svih pozicija uskraćuje. Sramni su argumenti koje političari koji „rade na povjerenju” koriste da bi eliminisali minimalnu zastupljenost žena (30 odsto) u političkim tijelima. Ovo jasnio govori o svrsi tog parlamentarnog tijela, a svrha je „borba među muškarcima” nikako opšte dobro, povjerenje i demokratija.

Partitokratski sistem koji inklinira diktaturi muškaraca nastoji da maksimalno isključi žene. To im uglavnom uspijeva zahvaljujući tome što sa pozicija moći vlastite predrasude o crnogorskoj ženi predstavljaju kao realnost. Situacija na terenu je značajno drugačija, žene su svjesne svoje pozicije i realnosti ali institucije sistema i mediji dobro kontrolišu i isključuju sve tonove koji su disonantni od njihovih predrasuda.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti se ne sprovodi, nacionalni plan je smijurija, mehanizmi su stalno na nivou formiranja, o participaciji žena na mjestima odlučivanja je ponižavajuće i pričati. To je jasan znak da se fingira demokratija i da ćemo do evropskih standarda teško doći jer će se postojeće nasilje stalno perfidno uvijati u formu mentaliteta.

Ono što me veseli su žene koje su potpuno svjesne svoje pozicije i hrabro nastoje da je promijene nešto u svojim sredinama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo