Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, koordinatorka zenkog programa u ANIMI: Proizvodnja neprijatelja ide dalje

Objavljeno prije

na

Aktivistkinje Anime obilježile su 9. novembar – Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemizma performansom u Kotoru, noseći parole protiv – nacionalizma, totalitarizma, fašizma, seksizma i siromaštva. Odgovarajući na pitanje gdje je Crn Gora danas u odnosu na te pojave, naša sagovornica ističe: „Anima nastoji da doprinosi kulturi sjećanja i trudimo se da obilježimo datume koji su značajni za naše vrijednosti.

Performansima želimo da skrenemo pažnju na aktuelna dešavanja u društvu i izrazimo naš politički stav. Uradile smo to i povodom ovog praznika zato što fašizaciju prepoznajemo u crnogorskoj svakodnevici. Mi vičemo – ‘Upomoć, naša kuća gori’ i ohrabrujemo da i drugi to rade! Činjenica je da su ljudi u svakodnevnom životu diskriminisani prvenstveno siromaštvom, klasnom pripadnošću, pa rodnom, rasnom, nacionalnom i najnovije medijskom pripadnošću. Kako to drugačije nazvati? Na sceni je proizvodnja neprijatelja, upiranje prstom na sve one koji su drugačiji, posebno na one koji drugačije misle i nude alternativna rješenja. Onemogućen im je miran život.

 

MONITOR: Kažete da fašizam u modernom vremenu samo mijenja svoj oblik?
KOVAČEVIĆ: Sve više je glasova u svijetu koji upozoravaju na jačanje desnice i neofašističkih organizacija. Militarizacija i disciplinovanje ,,neposlušnih” vidljivi su na svjetskoj sceni. Ksenofobija je sve izraženija u Evropi, nema novih ideja i optimizma, osim nekih svijetlih ali neuspješnih primjera masovnog otpora. Neoliberalizam je doveo do uništenja bazičnih resursa zemalja, kriminal je u sprezi s institucijama, korupcija je postala ideologija i način življenja, uništena je radnička klasa i sindikalni i lijevi pokreti, a militarizacija postaje jedini način da se zadrži moć i kontrola. Zaboravljena je socijalna pravda, a na pozicijama su nedodirljivi koji vladaju organizovanim haosom koji stalno prijeti da izmakne kontroli.

Preispitivanje istorije se nije desilo, nije došlo do pomirenja u zajednicama već su stari i novi zločini relatizovani, politika nekažnjivosti zločina moćnih je na snazi tako da je očekivano ono što se dešava – da se standardi EU u praksi siromašnih zemalja pretvore u sredstvo manipulacije u rukama autokratskih vladajućih elita.

U Crnoj Gori još nisu izjednačeni fašisti i antifašisti iz prošlih ratova ali su iz nejasnih razloga tokom prošle godine crnogorski antifašisti umjesto da ukazuju na znake fašizacije društva podijelili ordenje ljudima iz vlasti i njima bliskim koji su zdušno pomagali zločine na prostoru exYu. To je način na koji se urušavaju tekovine antifašizma i stvara pogodni teren za političku konfuziju.

MONITOR: Šta je sa ratnom prošlošću Crne Gore i zločinima, gdje smo na putu suočavanja sa devedesetim?
KOVAČEVIĆ: Ratna prošlost je uglavnom prekrečena. Institucije, prije svega tužiteljstvo i sudstvo, nemaju interesa da sprovode pravdu tako da ni do danas nisu donesene pravosnažne osude, a o nalogodavnoj i komandnoj odgovornosti ni pomena. Ni prvi korak u zadovoljenju pravde, određivanje krivične odgovornosti nije urađen. Zakon o lustraciji nije razmatran uz prećutan konsenzus i pozicije i dobrog dijela opozicije zato što obije strane snose dio političke odgovornosti. Od onih koji nemaju političkog morala ne treba očekivati da mogu da rade na pomirenju i preuzmu odgovornost za učinjeno u naše ime.

Zakazalo je i civilno društvo, mali broj organizacija se bavi ovom temom, progutala nas je NVOizacija i borba za opstanak a ni donatori nisu posebno motivisani da podrže projekte suočavanja. Za njih je Crna Gora završena priča a naš je problem kada će se otvoriti Pandorina kutija. Stvorena je politička klima da se oni koji pamte i koji upozoravaju na opasnost od nepostojanja tranzicione pravde proglase mrziteljima napretka i neprijateljima države. Zarobljene institucije, naročito institucije obrazovanja su se potrudile da Crnu Goru isključe iz rata u Hrvatskoj i BiH, tako da mlade generacije misle da Crna Gora i nije učestvovala u ratu, da nije činila zločine.

Dvadeset godina mi imamo permanentno predratno stanje i zaplašivanje nacionalnim sukobom, duple poruke iz vladajuće koalicije, razjedinjenu opoziciju, diskreditaciju civilnih inicijativa, uvoz tuđih stručnjaka koji ne znaju naš kontekst, napade na medije, potenciranje vjerskih i nacionalnih sporova, minimiziranje krađe državnih resursa, nekažnjivost zločina. Često sumnjam koliko je proces u koji smo ušli za pristup EU obećavajući, jer za sada vidim uglavnom manipulaciju vladajuće elite tim procesom. Konkretnih rezultata još nema.

MONITOR: Zbivanja tokom Parade ponosa u Budvi i Podgorici, upozoravaju da u Crnoj Gori i dalje vlada duh nasilja protiv manjina i drugačijih?
KOVAČEVIĆ: Parade ponosa u Budvi i Podgorici su rezultat dva oprečna zahtjeva koja postoje u crnogorskoj zbilji – sa jedne strane je istinska potreba ljudi neheteroseksualne orijentacije da prestanu da budu diskriminisani, a na drugoj potreba državnih institucija da dobiju poene od evropskih zvaničnika za pretpristupne pregovore, a bez istinske posvećenosti radu na promjeni veoma izraženih homofobnih stavova.

Niko iz državnih struktura nije imao odgovor na jasno iskazane poruke mržnje pravoslavnih vjerskih poglavara. Ćutali su o tome kao što ćute o visokom stepenu nasilja koje proizvode u školama i na ulici. Destrukcija i mržnja mladih ljudi po ulicama je pokazala pravo lice sistema i uticaja. U Crnoj Gori još ne postoje organizovane ekstremne grupe, ali izgleda da obrazovni sistem svojim nečinjenjem a policija svojim činjenjem podržava njihovo stvaranje. Prije mjesec dana smo na pet adresa poslale inicijativu o uvođenju obaveznog seksualnog obrazovanja u obrazovni sistem, što je veoma važno za borbu protiv homofobije i za politike ravnopravnosti. Nijedna institucija se nije udostojila odgovora.

Pretpostavljam da se osjećaju uspješnima u sprovođenju tihe klerikalizacije i VIP ideologije gdje je svako pravo na slobodno mišljenje i afirmaciju isključeno a svaka drugačijost dijagnostikovana i etiketirana.

MONITOR: Na performansu ste se pobunili i protiv klerikalizma. Koliki je danas u Crnoj Gori uticaj crkve na ovdašnji politički i društveni život?
KOVAČEVIĆ: Tamo gdje institucije ne funkcionišu i gdje nije jasna odvojenost države i crkve, crkva ima dominaciju. Mi jesmo formalno sekularna džava, ali se to u praksi ne prepoznaje. Uticaj crkve je prećutno podržan od vladajućih struktura. Međutim, dominantno pravoslavno stanovništvo je podijeljeno između dvije crkve pa se umjesto uvođenja vjeronauke na ovoj podjeli gradi političko ,,mirotvorstvo” i ravnoteža straha. Najluđe je to što su naše lijevo orijentisane partije, vladajuća koalicija, predlagači i navodnog pomirenja crkava i na drugoj strani zastupnici interesa crnogorske crkve. Očito je da se u jednoj sekularnoj državi pravi konfuzija. Ni pozicija, ni opozicija (veliki dio) ne bi htjeli da religiju eliminišu iz svojih političkih programa i smjeste je tamo gdje pripada, u sferu intimnosti. Odnos prema vjerskim poglavarima je moćna poluga u rukama ovdašnje vlasti od koje do sada vjerske vođe imaju najviše koristi. Za dvadeset godina su oni koji vode ovu državu od države u kojoj se preko 65 odsto ljudi izjašnjavalo kao ateisti doveli do toga da je ateizam potpuno marginalizovan. Zar to nije klerikalizacija? Ko je odgovoran što se višemetrovskim krstovima obilježavaju brda, teritorije u Crnoj Gori, da se novac iz budžeta rađe daje za vjerske objekte nego vrtiće. Zašto se u sekularnoj državi o tom ćuti? Ovo ćutanje ukazuje na instrumentalizaciju vjerskih osjećanja od strane političkih a i religijskih moćnika u cilju podgrijavanja različitosti i potencijalnog sukoba. Perfidno se stvara ambijent u kojemu mržnja prema različitom dominira, dok pljačkaju privredne, ekonomske i ljudske resurse zemlje.

MONITOR: Prije ravno 68 godina žene u bivšoj SFRJ su prvi put iskoristile biračko pravo. Gdje su žene danas u politici u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Mnogo toga se od tada promijenilo za žene, u uslovima života, u obrazovanju, u odnosu prema njima, ali je matrica ostala ista – patrijarhalna i mačistička, zasnovana na dubokoj mržnji prema ženama. Ženska prava su u Crnoj Gori, po parametrima kojima se određuje stanje ženskih prava u jednoj državi, na začelju su na Balkanu. Nakon posljednjih ratova i kraha socijalističkih ideja žene su se ponovo našle na početku, da brane svoja elementarna, osvojena prava, pa i biračko pravo. U Crnoj Gori se stvara klima da žena treba da glasa kao njen suprug i da je lojalnost mužu iznad svih lojalnosti a aktivno pravo „da bude birana” joj se sa svih pozicija uskraćuje. Sramni su argumenti koje političari koji „rade na povjerenju” koriste da bi eliminisali minimalnu zastupljenost žena (30 odsto) u političkim tijelima. Ovo jasnio govori o svrsi tog parlamentarnog tijela, a svrha je „borba među muškarcima” nikako opšte dobro, povjerenje i demokratija.

Partitokratski sistem koji inklinira diktaturi muškaraca nastoji da maksimalno isključi žene. To im uglavnom uspijeva zahvaljujući tome što sa pozicija moći vlastite predrasude o crnogorskoj ženi predstavljaju kao realnost. Situacija na terenu je značajno drugačija, žene su svjesne svoje pozicije i realnosti ali institucije sistema i mediji dobro kontrolišu i isključuju sve tonove koji su disonantni od njihovih predrasuda.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti se ne sprovodi, nacionalni plan je smijurija, mehanizmi su stalno na nivou formiranja, o participaciji žena na mjestima odlučivanja je ponižavajuće i pričati. To je jasan znak da se fingira demokratija i da ćemo do evropskih standarda teško doći jer će se postojeće nasilje stalno perfidno uvijati u formu mentaliteta.

Ono što me veseli su žene koje su potpuno svjesne svoje pozicije i hrabro nastoje da je promijene nešto u svojim sredinama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo