Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, koordinatorka zenkog programa u ANIMI: Proizvodnja neprijatelja ide dalje

Objavljeno prije

na

Aktivistkinje Anime obilježile su 9. novembar – Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemizma performansom u Kotoru, noseći parole protiv – nacionalizma, totalitarizma, fašizma, seksizma i siromaštva. Odgovarajući na pitanje gdje je Crn Gora danas u odnosu na te pojave, naša sagovornica ističe: „Anima nastoji da doprinosi kulturi sjećanja i trudimo se da obilježimo datume koji su značajni za naše vrijednosti.

Performansima želimo da skrenemo pažnju na aktuelna dešavanja u društvu i izrazimo naš politički stav. Uradile smo to i povodom ovog praznika zato što fašizaciju prepoznajemo u crnogorskoj svakodnevici. Mi vičemo – ‘Upomoć, naša kuća gori’ i ohrabrujemo da i drugi to rade! Činjenica je da su ljudi u svakodnevnom životu diskriminisani prvenstveno siromaštvom, klasnom pripadnošću, pa rodnom, rasnom, nacionalnom i najnovije medijskom pripadnošću. Kako to drugačije nazvati? Na sceni je proizvodnja neprijatelja, upiranje prstom na sve one koji su drugačiji, posebno na one koji drugačije misle i nude alternativna rješenja. Onemogućen im je miran život.

 

MONITOR: Kažete da fašizam u modernom vremenu samo mijenja svoj oblik?
KOVAČEVIĆ: Sve više je glasova u svijetu koji upozoravaju na jačanje desnice i neofašističkih organizacija. Militarizacija i disciplinovanje ,,neposlušnih” vidljivi su na svjetskoj sceni. Ksenofobija je sve izraženija u Evropi, nema novih ideja i optimizma, osim nekih svijetlih ali neuspješnih primjera masovnog otpora. Neoliberalizam je doveo do uništenja bazičnih resursa zemalja, kriminal je u sprezi s institucijama, korupcija je postala ideologija i način življenja, uništena je radnička klasa i sindikalni i lijevi pokreti, a militarizacija postaje jedini način da se zadrži moć i kontrola. Zaboravljena je socijalna pravda, a na pozicijama su nedodirljivi koji vladaju organizovanim haosom koji stalno prijeti da izmakne kontroli.

Preispitivanje istorije se nije desilo, nije došlo do pomirenja u zajednicama već su stari i novi zločini relatizovani, politika nekažnjivosti zločina moćnih je na snazi tako da je očekivano ono što se dešava – da se standardi EU u praksi siromašnih zemalja pretvore u sredstvo manipulacije u rukama autokratskih vladajućih elita.

U Crnoj Gori još nisu izjednačeni fašisti i antifašisti iz prošlih ratova ali su iz nejasnih razloga tokom prošle godine crnogorski antifašisti umjesto da ukazuju na znake fašizacije društva podijelili ordenje ljudima iz vlasti i njima bliskim koji su zdušno pomagali zločine na prostoru exYu. To je način na koji se urušavaju tekovine antifašizma i stvara pogodni teren za političku konfuziju.

MONITOR: Šta je sa ratnom prošlošću Crne Gore i zločinima, gdje smo na putu suočavanja sa devedesetim?
KOVAČEVIĆ: Ratna prošlost je uglavnom prekrečena. Institucije, prije svega tužiteljstvo i sudstvo, nemaju interesa da sprovode pravdu tako da ni do danas nisu donesene pravosnažne osude, a o nalogodavnoj i komandnoj odgovornosti ni pomena. Ni prvi korak u zadovoljenju pravde, određivanje krivične odgovornosti nije urađen. Zakon o lustraciji nije razmatran uz prećutan konsenzus i pozicije i dobrog dijela opozicije zato što obije strane snose dio političke odgovornosti. Od onih koji nemaju političkog morala ne treba očekivati da mogu da rade na pomirenju i preuzmu odgovornost za učinjeno u naše ime.

Zakazalo je i civilno društvo, mali broj organizacija se bavi ovom temom, progutala nas je NVOizacija i borba za opstanak a ni donatori nisu posebno motivisani da podrže projekte suočavanja. Za njih je Crna Gora završena priča a naš je problem kada će se otvoriti Pandorina kutija. Stvorena je politička klima da se oni koji pamte i koji upozoravaju na opasnost od nepostojanja tranzicione pravde proglase mrziteljima napretka i neprijateljima države. Zarobljene institucije, naročito institucije obrazovanja su se potrudile da Crnu Goru isključe iz rata u Hrvatskoj i BiH, tako da mlade generacije misle da Crna Gora i nije učestvovala u ratu, da nije činila zločine.

Dvadeset godina mi imamo permanentno predratno stanje i zaplašivanje nacionalnim sukobom, duple poruke iz vladajuće koalicije, razjedinjenu opoziciju, diskreditaciju civilnih inicijativa, uvoz tuđih stručnjaka koji ne znaju naš kontekst, napade na medije, potenciranje vjerskih i nacionalnih sporova, minimiziranje krađe državnih resursa, nekažnjivost zločina. Često sumnjam koliko je proces u koji smo ušli za pristup EU obećavajući, jer za sada vidim uglavnom manipulaciju vladajuće elite tim procesom. Konkretnih rezultata još nema.

MONITOR: Zbivanja tokom Parade ponosa u Budvi i Podgorici, upozoravaju da u Crnoj Gori i dalje vlada duh nasilja protiv manjina i drugačijih?
KOVAČEVIĆ: Parade ponosa u Budvi i Podgorici su rezultat dva oprečna zahtjeva koja postoje u crnogorskoj zbilji – sa jedne strane je istinska potreba ljudi neheteroseksualne orijentacije da prestanu da budu diskriminisani, a na drugoj potreba državnih institucija da dobiju poene od evropskih zvaničnika za pretpristupne pregovore, a bez istinske posvećenosti radu na promjeni veoma izraženih homofobnih stavova.

Niko iz državnih struktura nije imao odgovor na jasno iskazane poruke mržnje pravoslavnih vjerskih poglavara. Ćutali su o tome kao što ćute o visokom stepenu nasilja koje proizvode u školama i na ulici. Destrukcija i mržnja mladih ljudi po ulicama je pokazala pravo lice sistema i uticaja. U Crnoj Gori još ne postoje organizovane ekstremne grupe, ali izgleda da obrazovni sistem svojim nečinjenjem a policija svojim činjenjem podržava njihovo stvaranje. Prije mjesec dana smo na pet adresa poslale inicijativu o uvođenju obaveznog seksualnog obrazovanja u obrazovni sistem, što je veoma važno za borbu protiv homofobije i za politike ravnopravnosti. Nijedna institucija se nije udostojila odgovora.

Pretpostavljam da se osjećaju uspješnima u sprovođenju tihe klerikalizacije i VIP ideologije gdje je svako pravo na slobodno mišljenje i afirmaciju isključeno a svaka drugačijost dijagnostikovana i etiketirana.

MONITOR: Na performansu ste se pobunili i protiv klerikalizma. Koliki je danas u Crnoj Gori uticaj crkve na ovdašnji politički i društveni život?
KOVAČEVIĆ: Tamo gdje institucije ne funkcionišu i gdje nije jasna odvojenost države i crkve, crkva ima dominaciju. Mi jesmo formalno sekularna džava, ali se to u praksi ne prepoznaje. Uticaj crkve je prećutno podržan od vladajućih struktura. Međutim, dominantno pravoslavno stanovništvo je podijeljeno između dvije crkve pa se umjesto uvođenja vjeronauke na ovoj podjeli gradi političko ,,mirotvorstvo” i ravnoteža straha. Najluđe je to što su naše lijevo orijentisane partije, vladajuća koalicija, predlagači i navodnog pomirenja crkava i na drugoj strani zastupnici interesa crnogorske crkve. Očito je da se u jednoj sekularnoj državi pravi konfuzija. Ni pozicija, ni opozicija (veliki dio) ne bi htjeli da religiju eliminišu iz svojih političkih programa i smjeste je tamo gdje pripada, u sferu intimnosti. Odnos prema vjerskim poglavarima je moćna poluga u rukama ovdašnje vlasti od koje do sada vjerske vođe imaju najviše koristi. Za dvadeset godina su oni koji vode ovu državu od države u kojoj se preko 65 odsto ljudi izjašnjavalo kao ateisti doveli do toga da je ateizam potpuno marginalizovan. Zar to nije klerikalizacija? Ko je odgovoran što se višemetrovskim krstovima obilježavaju brda, teritorije u Crnoj Gori, da se novac iz budžeta rađe daje za vjerske objekte nego vrtiće. Zašto se u sekularnoj državi o tom ćuti? Ovo ćutanje ukazuje na instrumentalizaciju vjerskih osjećanja od strane političkih a i religijskih moćnika u cilju podgrijavanja različitosti i potencijalnog sukoba. Perfidno se stvara ambijent u kojemu mržnja prema različitom dominira, dok pljačkaju privredne, ekonomske i ljudske resurse zemlje.

MONITOR: Prije ravno 68 godina žene u bivšoj SFRJ su prvi put iskoristile biračko pravo. Gdje su žene danas u politici u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Mnogo toga se od tada promijenilo za žene, u uslovima života, u obrazovanju, u odnosu prema njima, ali je matrica ostala ista – patrijarhalna i mačistička, zasnovana na dubokoj mržnji prema ženama. Ženska prava su u Crnoj Gori, po parametrima kojima se određuje stanje ženskih prava u jednoj državi, na začelju su na Balkanu. Nakon posljednjih ratova i kraha socijalističkih ideja žene su se ponovo našle na početku, da brane svoja elementarna, osvojena prava, pa i biračko pravo. U Crnoj Gori se stvara klima da žena treba da glasa kao njen suprug i da je lojalnost mužu iznad svih lojalnosti a aktivno pravo „da bude birana” joj se sa svih pozicija uskraćuje. Sramni su argumenti koje političari koji „rade na povjerenju” koriste da bi eliminisali minimalnu zastupljenost žena (30 odsto) u političkim tijelima. Ovo jasnio govori o svrsi tog parlamentarnog tijela, a svrha je „borba među muškarcima” nikako opšte dobro, povjerenje i demokratija.

Partitokratski sistem koji inklinira diktaturi muškaraca nastoji da maksimalno isključi žene. To im uglavnom uspijeva zahvaljujući tome što sa pozicija moći vlastite predrasude o crnogorskoj ženi predstavljaju kao realnost. Situacija na terenu je značajno drugačija, žene su svjesne svoje pozicije i realnosti ali institucije sistema i mediji dobro kontrolišu i isključuju sve tonove koji su disonantni od njihovih predrasuda.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti se ne sprovodi, nacionalni plan je smijurija, mehanizmi su stalno na nivou formiranja, o participaciji žena na mjestima odlučivanja je ponižavajuće i pričati. To je jasan znak da se fingira demokratija i da ćemo do evropskih standarda teško doći jer će se postojeće nasilje stalno perfidno uvijati u formu mentaliteta.

Ono što me veseli su žene koje su potpuno svjesne svoje pozicije i hrabro nastoje da je promijene nešto u svojim sredinama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo