Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARIJA OBRADOVIĆ, POLITIKOLOŠKINJA: Opet proizvode suvišne ljude

Objavljeno prije

na

MONITOR: U Srbiji je u pripremi i novi zakon o privatizaciji. Šta se može očekivati, hoće li se nastaviti sa privatizacijom javnih preduzeća ili možda i djelova javnih sektora, na primjer zdravstva ili obrazovanja? OBRADOVIĆ: Radna verzija Nacrta novog zakona o privatizaciji koja je objavljena na sajtu Ministarstva privrede Republike Srbije, 27. oktobra 2013. godine, ali još nije došla u Skupštinu RS, u osnovi predviđa privatizaciju društvenog kapitala, akumuliranog radom mnogih generacija, kroz prodaju stečajnih dužnika. Ovim Nacrtom predviđa se da se privatizacija društvenog i državnog kapitala ima okončati do kraja 2014. Očito je da u tako kratkom roku nije moguće organizovati ozbiljno restrukturiranje društvenih preduzeća, pa čak ni dobro priprepremljene tendere ili aukcije. Zanimljivo je da se ovim Nacrtom faktički odustaje od tendera kao metoda privatizacije, putem koga su privatizovana najveća i najznačajnija preduzeća u Srbiji dosada, odnosno primenom važećeg, izmenjenog i dopunjenog Zakona o privatizaciji.

Nacrtom je predviđeno da se prodaja kapitala, odnosno imovine subjekta privatizacije sprovodi putem javnog nadmetanja (aukcije) uz prethodno javno prikupljanje ponuda. Najviša cena iz pisanih ponuda predstavlja početnu cenu za javno nadmetanje. Minimalna prihvatljiva cena iznosi 70% procenjene vrednosti kapitala. Tako aukcija postaje najznačajniji metod prodaje kapitala, a pored nje se, kao nove metode prodaje kapitala u odnosu na postojeći Zakon o privatizaciji, predviđaju: dokapitalizacija, zajedničko ulaganje, poveravanje upravljanja subjekta privatizacije i opcija kupovine kapitala.

MONITOR: Ima još novina?
OBRADOVIĆ: Najznačajnija novina odnosi se na uspostavljanje institucije zastupnika kapitala kojeg imenuje Agencija za privatizaciju. Zastupnik kapitala postoji i u važećem Zakonu o privatizaciji. Međutim, njegova funkcija svodi se na privremeno zastupanje interesa društvenog kapitala nakon raskida ugovora o prodaji a do naredne prodaje ili do pokretanja postupka stečaja. Nacrtom se uvodi nov način upravljanja društvenim kapitalom, bez obzira da li predstoji privatizacija ili je ugovor o prodaji raskinut. Ovim se faktički suspenduju dosadašnji organi upravljanja subjekata privatizacije… U osnovi radi se o jednom obliku podržavljenja društvenog kapitala u kome sadašnja garnitura tranzicione nomenklature u Srbiji vrši uzurpaciju društvenog kapitala i u potpunosti isključuje radničku klasu i iz upravljanja i iz procesa prodaje društvenog kapitala. Faktički Agencija za privatizaciju postaje opšti vlasnik društvene imovine u Srbiji. Ovim se način privatizacije društvenog kapitala u Srbiji približava načinu privatizacije u fašističkoj Nemačkoj 1933. godine i stvaraju preduslovi za fašizaciju društva u Srbiji. Pauperizovana, dezorganizovana i dezorijentisana radnička klasa u Srbiji koja se zadovoljava isplatama minimalne cene rada i povezivanjem radnog staža, ne može biti brana ovom društvenom procesu. S druge strane, fašističke parole postaju sve učestalije na beogradskim ulicama.

MONITOR: Kakva je investiciona politika vlade Dačić-Vučić i kolika je njena cijena?
OBRADOVIĆ: U osnovi tu se radi o procesu povezivanja međunarodnog finansijkog kapitala sa tranzicionim nomenklaturama perifernih ekonomija kao modela širenja svetskog kapitalističkog sistema. Takvo širenje uslovljeno je opadanjem prosečnih profitnih stopa u savremenoj globalnoj kapitalističkoj ekonomiji, pa finansijski kapital nastoji da plasiranjem kapitala u njenjim rubnim delovima ostvari veće profitne stope od prosečnih, enormnom eksploatacijom radničke klase i resursa ovih rubnih ekonomija. O tome najbolje svedoči tzv. „uspešna” skorašnja privatizacija JAT-a u kojoj je država preuzela na sebe sve dugove ovog preduzeća i socijalni program. Odnosno sve troškove ove privatizacije platiće pauperizovana radnička klasa Srbije kroz PDV i smanjenje zarada u javnom sektoru. U Srbiji monopolostičke firme, kakva je i JAT, ne plaćaju corporation tax, i time im se stvaraju mogućnosti za ostvarivanja enormnih profita na račun radničke klase. Ovakva ulaganja nemaju razvojnu funkciju za nacionalnu ekonomiju jer ona samo postavljaju izvozno orijentisane proizvodne platforme sa kojih se vrši repatrijacija profita u zemlju porekla kapitala. Praktično, motiv stranih ulaganja je iskorišćavanje jeftinih resursa i radne snage rubnih ekonomija i neplaćanje realnih poreza na profit kako je to regulisano u zemljama centra sa organizovanom i klasno svesnom radničkom klasom.

MONITOR: Dio javnosti u Srbiji koji sebe smatra lijevo orijentisanim prihvatio je privatizaciju koja je omogućila da radnici dobiju tzv. besplatne akcije.Vi smatrate da su radnici, u stvari, prevareni?
OBRADOVIĆ: Privatizacija u Srbiji odvijala se u uslovima surovog rata na prostoru bivše Jugoslavije koji je bio i preduslov privatizacije. Zbog razvijenosti sistema društvene svojine, samupravljanja i delegatskog sistema u Jugoslaviji, privatizacija u kojoj je država prodavac društvenog kapitala, a tranziciona nomenklatura njegov kupac, praktično bez rata nije bila moguća. Osamdesete godine 20. veka u Jugoslaviji su bile obeležene masovnim, učestalim i organizovanim štrajkovima. Stoga su kontrarevolucionarne društvene snage u Jugoslaviji, među kojima su se posebno isticale klijentelističke grupe komunističke nomenklature iz vojske, policije i tajnih službi, finansijski i politički podržavane od strane brojnih institucija međunarodnog finansijskog kapitala, organizovale agresivnu nacionalističku propagandu usmerenu ka dezorijentaciji klasne svesti radničke klase, a zatim i bratoubilački rat između naroda Jugoslavije. Radnička klasa Jugoslavije nije imala dovoljno snage da se organizovano suprotstavi kontrarevoluciji. Zbog toga je u godinama rata razbijena, ideološki dezorijentisana i pauperizovana radnička klasa pristala da se zadovolji tzv. otpremninama i rezignirano odustajući od odbrane društvene svojine potkopavajući na taj način vlastitu egzistenciju.

MONITOR: U akcionom planu Vlade Srbije predviđeno je nekoliko faza za postupanje sa tzv. preduzećima u restrukturiranju koje su u tom stanju već desetak godina i čijim radnicima država obezbjeđuje minimalne zarade iz budžeta. Očekuje se da će više od pedeset hiljada ljudi, samo u tom procesu, ostati bez posla. Gdje oni mogu da odu ?
OBRADOVIĆ: Oni nemaju gde da odu. Njih očekuje tragična sudbina suvišnih ljudi. Ukoliko radnička klasa Srbije ne uspe u doglednom periodu da se sindikalno i politički organizuje i suprotstavi eksploatatorskoj politici dominacije sadašnje tranzicione nomenklature, nju očekuje dalja pauperizacija, konstantan pad nadnica, nemogućnost lečenja, obrazovanja, zadovoljavanja kulturnih potreba i pogoršanje uslova stanovanja.

Iluzornost populizma

MONITOR: Neko je krajem 90-ih primijetio da se „samoupravljači” ne ponašaju kao radnici već kao „Srbi”, masovno organizovani u podršku Slobodanu Miloševiću. Da li je moguće da se ponovo stvori moćan populistički front u Srbiji, oko jedne stranke i jednog lidera – „izbavitelja”?
OBRADOVIĆ: Pauperizacija i slabljenje sindikalne i političke organizovanosti radničke klase dovodi do pada njene klasne svesti i otvaranja prostora za razne populističke političke projekte, pa i fašističke. Naime, slabi racionalna svest da se radnička klasa mora sama svojom organizacijom, sindikalnom i političkom, izboriti za svoj dostojanstven položaj u procesu proizvodnje, a jača iracionalno uverenje da će joj neki mesija doneti spas. Međutim, praksa je pokazala svu iluzornost populističkih projekata kao instrumenata društvenog razvoja. Oni mogu doneti samo opšte siromaštvo, propadanje nacionalne ekonomije i društva u celini, zdravstva, obrazovanja, nauke i kulture, uz bogaćenje kriminalnih društvenih grupa.

Mislim da je danas potpuno jasno da samo sindikalno i političko mobilizovanje i organizovanje radničke klase u Srbiji, odnosno jačanje radničkog pokreta može dovesti do formulisanja racionalne i održive strategije razvoja i uključivanja Srbije u moderne evropske tokove.

Zaustaviti privatizacije

MONITOR: Zagovornica ste zaustavljanja privatizacije?
OBRADOVIĆ: Stav o neophodnosti zaustavljanja privatizacije društvenog kapitala u Srbiji zasnivam na mojim naučnim istraživanjima procesa privatizacije. U ekonomsko-istorijskom smislu ovaj proces nije samo doveo do promene svojinske strukture društva, već je razorio tehnološko-produkcionu osnovu društva u Srbiji i doveo do sloma njene privrede, opadanja privrednog rasta, produktivnosti i zaposlenosti. Posledice ovog istorijskog procesa nisu se ogledale samo u deindustrijalizaciji privrede, već i u padu poljoprivredne proizvodnje, opadanju realnih nadnica, rastu nezaposlenosti, pauperizaciji radničke klase, te opštoj primitivizaciji društva, jačanju odnosa eksploatacije, dominacije i alijenacije u društvu što je svoj poseban izraz dobilo u atomizaciji i anomiji društva, potpunoj dezorganizaciji radničke klase i njenoj ideološkoj dezorijentaciji. Privatizaciju uvek prati inflacija da bi se smanjila prodajna cena društvenog kapitala, a troškovi prodaje (npr. tzv. socijalni program) prebacili na teret radničke klase, spoljno trgovinski i budžetski deficit i stalni porast zaduživanja u inostranstvu. Tokom skoro četvrtine veka sprovođenja privatizacije društvenog kapitala, Srbija ne samo da nikada nije uspela da dostigne nivo privrednog rasta, nacionalnog dohotka i zaposlenosti iz vremena socijalističke ekonomije zasnovane na društvenoj svojini i samoupravljanju (poslednja godina privrednog rasta od 1% u Srbiji bila je 1990), već ni tehnološki nivo proizvodnih snaga i sinergije proizvodnih sistema.

U sve većem broju evropskih zemalja centra sve su izraženije tendencije deprivatizacije, npr. električne energije u Nemačkoj. To je nesumnjivo rezultat nivoa organizovanosti i klasne svesti radničke klase tih zemalja, ali takođe i potpune ekonomske neefikasnosti velikih sistema u privatnoj svojini čije funkcionisanje zahteva velika ulaganja i od kojih zavisi nacionalna ekonomija u celini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo