Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARIJA OBRADOVIĆ, POLITIKOLOŠKINJA: Opet proizvode suvišne ljude

Objavljeno prije

na

MONITOR: U Srbiji je u pripremi i novi zakon o privatizaciji. Šta se može očekivati, hoće li se nastaviti sa privatizacijom javnih preduzeća ili možda i djelova javnih sektora, na primjer zdravstva ili obrazovanja? OBRADOVIĆ: Radna verzija Nacrta novog zakona o privatizaciji koja je objavljena na sajtu Ministarstva privrede Republike Srbije, 27. oktobra 2013. godine, ali još nije došla u Skupštinu RS, u osnovi predviđa privatizaciju društvenog kapitala, akumuliranog radom mnogih generacija, kroz prodaju stečajnih dužnika. Ovim Nacrtom predviđa se da se privatizacija društvenog i državnog kapitala ima okončati do kraja 2014. Očito je da u tako kratkom roku nije moguće organizovati ozbiljno restrukturiranje društvenih preduzeća, pa čak ni dobro priprepremljene tendere ili aukcije. Zanimljivo je da se ovim Nacrtom faktički odustaje od tendera kao metoda privatizacije, putem koga su privatizovana najveća i najznačajnija preduzeća u Srbiji dosada, odnosno primenom važećeg, izmenjenog i dopunjenog Zakona o privatizaciji.

Nacrtom je predviđeno da se prodaja kapitala, odnosno imovine subjekta privatizacije sprovodi putem javnog nadmetanja (aukcije) uz prethodno javno prikupljanje ponuda. Najviša cena iz pisanih ponuda predstavlja početnu cenu za javno nadmetanje. Minimalna prihvatljiva cena iznosi 70% procenjene vrednosti kapitala. Tako aukcija postaje najznačajniji metod prodaje kapitala, a pored nje se, kao nove metode prodaje kapitala u odnosu na postojeći Zakon o privatizaciji, predviđaju: dokapitalizacija, zajedničko ulaganje, poveravanje upravljanja subjekta privatizacije i opcija kupovine kapitala.

MONITOR: Ima još novina?
OBRADOVIĆ: Najznačajnija novina odnosi se na uspostavljanje institucije zastupnika kapitala kojeg imenuje Agencija za privatizaciju. Zastupnik kapitala postoji i u važećem Zakonu o privatizaciji. Međutim, njegova funkcija svodi se na privremeno zastupanje interesa društvenog kapitala nakon raskida ugovora o prodaji a do naredne prodaje ili do pokretanja postupka stečaja. Nacrtom se uvodi nov način upravljanja društvenim kapitalom, bez obzira da li predstoji privatizacija ili je ugovor o prodaji raskinut. Ovim se faktički suspenduju dosadašnji organi upravljanja subjekata privatizacije… U osnovi radi se o jednom obliku podržavljenja društvenog kapitala u kome sadašnja garnitura tranzicione nomenklature u Srbiji vrši uzurpaciju društvenog kapitala i u potpunosti isključuje radničku klasu i iz upravljanja i iz procesa prodaje društvenog kapitala. Faktički Agencija za privatizaciju postaje opšti vlasnik društvene imovine u Srbiji. Ovim se način privatizacije društvenog kapitala u Srbiji približava načinu privatizacije u fašističkoj Nemačkoj 1933. godine i stvaraju preduslovi za fašizaciju društva u Srbiji. Pauperizovana, dezorganizovana i dezorijentisana radnička klasa u Srbiji koja se zadovoljava isplatama minimalne cene rada i povezivanjem radnog staža, ne može biti brana ovom društvenom procesu. S druge strane, fašističke parole postaju sve učestalije na beogradskim ulicama.

MONITOR: Kakva je investiciona politika vlade Dačić-Vučić i kolika je njena cijena?
OBRADOVIĆ: U osnovi tu se radi o procesu povezivanja međunarodnog finansijkog kapitala sa tranzicionim nomenklaturama perifernih ekonomija kao modela širenja svetskog kapitalističkog sistema. Takvo širenje uslovljeno je opadanjem prosečnih profitnih stopa u savremenoj globalnoj kapitalističkoj ekonomiji, pa finansijski kapital nastoji da plasiranjem kapitala u njenjim rubnim delovima ostvari veće profitne stope od prosečnih, enormnom eksploatacijom radničke klase i resursa ovih rubnih ekonomija. O tome najbolje svedoči tzv. „uspešna” skorašnja privatizacija JAT-a u kojoj je država preuzela na sebe sve dugove ovog preduzeća i socijalni program. Odnosno sve troškove ove privatizacije platiće pauperizovana radnička klasa Srbije kroz PDV i smanjenje zarada u javnom sektoru. U Srbiji monopolostičke firme, kakva je i JAT, ne plaćaju corporation tax, i time im se stvaraju mogućnosti za ostvarivanja enormnih profita na račun radničke klase. Ovakva ulaganja nemaju razvojnu funkciju za nacionalnu ekonomiju jer ona samo postavljaju izvozno orijentisane proizvodne platforme sa kojih se vrši repatrijacija profita u zemlju porekla kapitala. Praktično, motiv stranih ulaganja je iskorišćavanje jeftinih resursa i radne snage rubnih ekonomija i neplaćanje realnih poreza na profit kako je to regulisano u zemljama centra sa organizovanom i klasno svesnom radničkom klasom.

MONITOR: Dio javnosti u Srbiji koji sebe smatra lijevo orijentisanim prihvatio je privatizaciju koja je omogućila da radnici dobiju tzv. besplatne akcije.Vi smatrate da su radnici, u stvari, prevareni?
OBRADOVIĆ: Privatizacija u Srbiji odvijala se u uslovima surovog rata na prostoru bivše Jugoslavije koji je bio i preduslov privatizacije. Zbog razvijenosti sistema društvene svojine, samupravljanja i delegatskog sistema u Jugoslaviji, privatizacija u kojoj je država prodavac društvenog kapitala, a tranziciona nomenklatura njegov kupac, praktično bez rata nije bila moguća. Osamdesete godine 20. veka u Jugoslaviji su bile obeležene masovnim, učestalim i organizovanim štrajkovima. Stoga su kontrarevolucionarne društvene snage u Jugoslaviji, među kojima su se posebno isticale klijentelističke grupe komunističke nomenklature iz vojske, policije i tajnih službi, finansijski i politički podržavane od strane brojnih institucija međunarodnog finansijskog kapitala, organizovale agresivnu nacionalističku propagandu usmerenu ka dezorijentaciji klasne svesti radničke klase, a zatim i bratoubilački rat između naroda Jugoslavije. Radnička klasa Jugoslavije nije imala dovoljno snage da se organizovano suprotstavi kontrarevoluciji. Zbog toga je u godinama rata razbijena, ideološki dezorijentisana i pauperizovana radnička klasa pristala da se zadovolji tzv. otpremninama i rezignirano odustajući od odbrane društvene svojine potkopavajući na taj način vlastitu egzistenciju.

MONITOR: U akcionom planu Vlade Srbije predviđeno je nekoliko faza za postupanje sa tzv. preduzećima u restrukturiranju koje su u tom stanju već desetak godina i čijim radnicima država obezbjeđuje minimalne zarade iz budžeta. Očekuje se da će više od pedeset hiljada ljudi, samo u tom procesu, ostati bez posla. Gdje oni mogu da odu ?
OBRADOVIĆ: Oni nemaju gde da odu. Njih očekuje tragična sudbina suvišnih ljudi. Ukoliko radnička klasa Srbije ne uspe u doglednom periodu da se sindikalno i politički organizuje i suprotstavi eksploatatorskoj politici dominacije sadašnje tranzicione nomenklature, nju očekuje dalja pauperizacija, konstantan pad nadnica, nemogućnost lečenja, obrazovanja, zadovoljavanja kulturnih potreba i pogoršanje uslova stanovanja.

Iluzornost populizma

MONITOR: Neko je krajem 90-ih primijetio da se „samoupravljači” ne ponašaju kao radnici već kao „Srbi”, masovno organizovani u podršku Slobodanu Miloševiću. Da li je moguće da se ponovo stvori moćan populistički front u Srbiji, oko jedne stranke i jednog lidera – „izbavitelja”?
OBRADOVIĆ: Pauperizacija i slabljenje sindikalne i političke organizovanosti radničke klase dovodi do pada njene klasne svesti i otvaranja prostora za razne populističke političke projekte, pa i fašističke. Naime, slabi racionalna svest da se radnička klasa mora sama svojom organizacijom, sindikalnom i političkom, izboriti za svoj dostojanstven položaj u procesu proizvodnje, a jača iracionalno uverenje da će joj neki mesija doneti spas. Međutim, praksa je pokazala svu iluzornost populističkih projekata kao instrumenata društvenog razvoja. Oni mogu doneti samo opšte siromaštvo, propadanje nacionalne ekonomije i društva u celini, zdravstva, obrazovanja, nauke i kulture, uz bogaćenje kriminalnih društvenih grupa.

Mislim da je danas potpuno jasno da samo sindikalno i političko mobilizovanje i organizovanje radničke klase u Srbiji, odnosno jačanje radničkog pokreta može dovesti do formulisanja racionalne i održive strategije razvoja i uključivanja Srbije u moderne evropske tokove.

Zaustaviti privatizacije

MONITOR: Zagovornica ste zaustavljanja privatizacije?
OBRADOVIĆ: Stav o neophodnosti zaustavljanja privatizacije društvenog kapitala u Srbiji zasnivam na mojim naučnim istraživanjima procesa privatizacije. U ekonomsko-istorijskom smislu ovaj proces nije samo doveo do promene svojinske strukture društva, već je razorio tehnološko-produkcionu osnovu društva u Srbiji i doveo do sloma njene privrede, opadanja privrednog rasta, produktivnosti i zaposlenosti. Posledice ovog istorijskog procesa nisu se ogledale samo u deindustrijalizaciji privrede, već i u padu poljoprivredne proizvodnje, opadanju realnih nadnica, rastu nezaposlenosti, pauperizaciji radničke klase, te opštoj primitivizaciji društva, jačanju odnosa eksploatacije, dominacije i alijenacije u društvu što je svoj poseban izraz dobilo u atomizaciji i anomiji društva, potpunoj dezorganizaciji radničke klase i njenoj ideološkoj dezorijentaciji. Privatizaciju uvek prati inflacija da bi se smanjila prodajna cena društvenog kapitala, a troškovi prodaje (npr. tzv. socijalni program) prebacili na teret radničke klase, spoljno trgovinski i budžetski deficit i stalni porast zaduživanja u inostranstvu. Tokom skoro četvrtine veka sprovođenja privatizacije društvenog kapitala, Srbija ne samo da nikada nije uspela da dostigne nivo privrednog rasta, nacionalnog dohotka i zaposlenosti iz vremena socijalističke ekonomije zasnovane na društvenoj svojini i samoupravljanju (poslednja godina privrednog rasta od 1% u Srbiji bila je 1990), već ni tehnološki nivo proizvodnih snaga i sinergije proizvodnih sistema.

U sve većem broju evropskih zemalja centra sve su izraženije tendencije deprivatizacije, npr. električne energije u Nemačkoj. To je nesumnjivo rezultat nivoa organizovanosti i klasne svesti radničke klase tih zemalja, ali takođe i potpune ekonomske neefikasnosti velikih sistema u privatnoj svojini čije funkcionisanje zahteva velika ulaganja i od kojih zavisi nacionalna ekonomija u celini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

MONITOR: A koncept nove 44. vlade? Koalicija Crno na bijelo izdejstvovala je kontrolni paket?

GRAHOVAC: I to je rezultat ili posljedica mentalitetske odrednice u Crnoj Gori. Želi se imati kontrola nad svakim i svačim, dok se u isto vrijeme nema kontrola nad sobom samim.

MONITOR:  Da li je ta ocjena  prestroga?

GRAHOVAC: Intelektualna i akademska kritika nikada ne može biti prestroga prema bilo kojoj vlasti. Tamo gdje se naziru politička prostitucija i lešinarenje tamo nema intelektualnog i akademskog. Podsjetiću na jedan istorijski fakt. Kada je Hitler okupirao Austriju u toj, tada pokrajini Rajha, i u Bavarskoj su provedeni  izbori. Da bi Hitlerova partija svuda osvojila vlast donešen je novi zakon o teritorijalnoj organizaciji u tim pokrajinama. Nove granice su određene prema procijenjenim sklonostima građana da glasaju za njegovu nacističku partiju pa su novim zakonom granice određene na način da u svim pokrajinama vlast osvoje nacisti. Takav način je nazvan ,,salamander”. Zar takozvani zetski zakoni u Crnoj Gori nijesu školski primjer ,,salamandera.”

MONITOR: Đukanović je u više navrata govorio da su najrealniji izlaz iz krize vanredni parlamentarni izbori. Konačno, odbio je da prihvati ponudu avgustovskih pobjednika.

GRAHOVAC: Godinama upozoravam da je višedecenijska ničim kontrolisana DPS vlast u Crnoj Gori osnovni uzrok pojave srpskog klerofašizma čija je generika u nacionalizmu i crnogorskog neofašizma čija generika je u kriminalu. Samo je ravnoteža međusobnog straha između ovih grupacija obezbjeđivala da nema oružanog sukoba između njih. Đukanović je odavno ušao, zbog njemu poznatih razloga, u zonu straha pa mu i izjave i postupci gube politički smisao. Izbori su uvijek blagotvorni za izlazak iz krize ali je problem u tome što se suprotstavljene političke snage nalaze u položaju podmukle zasjede za osvetom.

Prije pet godina vaš list je objavio moju tvrdnju da Đukanović neće prepustiti vlast mirnim putem bilo kome po cijenu upotrebe oružja. On sada provocira građansku neposlušnost a to može prerasti u masovne proteste. Đukanović će proglasiti da je ugrožena država pa ne isključujem mogućnost da on upotrijebi silu a sve tobože zbog odbrane države.

MONITOR: Šta valja činiti?

GRAHOVAC: Da bi se bar u najmanjoj mogućoj mjeri sačuvalo ono zdravo tkivo u DPS-u, u toj partiji je potrebno, za spas nje same a i pomoć Crnoj Gori, da se dogodi partijski puč. Dok se to ne dogodi građani nikako ne treba da glasaju za tog političkog monstruma. Dobitna formula je jednostavna, na izbore svi! Jer DPS godinama čini sve da građane demotiviše za izbore pošto znaju da za njih redovno glasaju nedovoljno prosvijećeni i interesno s njima povezani.

MONITOR: Da li je to za očekivati?

GRAHOVAC: Opet je rješenje problema u rukama građana. Da ne  glasaju za političkog monstruma dok se u DPS-u ne dogodi partijski puč.

MONITOR: Ko će da vlada u Crnoj Gori kada se vidi kako se drugi politički subjekti ponašaju u procesu dogovaranja oko konstituisanja nove vlade?

GRAHOVAC: Pizma u Crnoj Gori nije od juče. Ta riječ ( inače grčkog porijekla) označava  udružene zavist, zlobu i netrpeljivost. Ona vijekovima razdire crnogorsko društvo.  Ta politička i društvena nevolja se rješava čestim smjenama vlasti. Osim pokušaja Željka Šturanovića da nešto promijeni, posljednji pristojan a normalan premijer je bio Vuko Vukadinović. Obojicu je smijenio DPS monstrum pod izgovorom da spašavaju Crnu Goru. I opet su to uradili političkom prostitucijom, lešinarenjem i lopovlukom.

MONITOR: Po čemu se razlikuju druge partije?

GRAHOVAC: Malo po čemu. Kada vidite da se skoro svi grabe za sektor bezbjednosti  i za sisteme sile, to je najsigurniji znak da politička prostitucija, lešinarenje i krađa imaju sklonost za samoodržanje. Na primjer, negativnu selekciju kadrova, partijsko protežiranje i zloupotrebe je produkovao Predrag Bošković u Vojsci i  Ministarstvu odbrane. To je model svega onoga nakaradnog u jednoj državi i društvu. Većinu toga je preuzeo i čak formalizovao Raško Konjević kao ministar odbrane koji je na tu dužnost došao iz, do tada formalno, opozicione partije. To je znak da je malograđanska sitnosopstvenička psihologija jedna od  mentalitetskih odrednica sadašnjeg crnogorskog društva. Najprimitivnije špijanje u sektoru bezbjednosti kao i među onima koji rade za taj sektor, tradicionalan je alat u trovanju cjelokupnog društva. Pokvarenjaci i demagozi uvijek to prikazuju u ime zaštite države.

MONITOR: Mislite li da će nova vlada, ukoliko se formira, moći da odgovori izazovima koji su pred Crnom Gorom?

GRAHOVAC: Dobro ste upotrijebili kondicional ,,ukoliko se formira”. Kada se udruže lična pohlepa i šarlatanstvo teško je isporučiti dobar rezultat. Teško da će to moći kompenzovati, za sada, najbolji prijedlog za mandatara jer gospodin Miodrag Lekić jeste primjer i obrazovanog i pristojnog čovjeka i političara. Pitanje koliku šansu će mu dati i pozicioni i opozicioni politički subjekti zbog one političke prostitucije i lešinarenja o čemu je bilo riječi u prethodnim odgovorima.

MONITOR: Koje je rješenje za ozdravljenje?

GRAHOVAC: Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT gospodin Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri, participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen. Osveta je jedan od pokazatelja malograđanske sitnosopstveničke psihologije a to je kancer po svaku državu. Zbog toga po ko zna koji put u posljednjih 15 godina savjetujem građane Crne Gore: ,,Svi na izbore, problem države riješite olovkom da jednog dana ne biste morali uzeti pušku”. Civilni sektor treba  da stavi u prioritet svoga djelovanja donošenje zakona o porijeklu imovine i odbranu GSDT gospodina Vladimira Novovića od podmukle nakane političkih lešinara.

MONITOR: Da li će Vas građani poslušati?

GRAHOVAC: Siguran sam da većina hoće ukoliko do njih dođu moje procjene i moji savjeti.

MONITOR: Koliki je uticaj međunarodnog faktora na političke prilike u Crnoj Gori  pa i na formiranje vlade?

GRAHOVAC: Međunarodni faktor se uvijek miješa tamo gdje je oskudna kompetencija, samopouzdanje i osjećaj za državno dostojanstvo. Crna Gora je dosada bila u oskudici svega rečenog.

MONITOR: Nedavno je objavljeno da je Rusija pokušala da utiče na političke prilike u Crnoj Gori. Koliki je njen uticaj, a koliki je uticaj Zapada?

GRAHOVAC: Svaka država ima svoj  geopolitički interes. U ostvarivanju svojih interesa Rusija je ovdje duboko involvirana u sve sfere i društvenog i političkog života. To su im omogućile sve vlasti u posljednjih više od tri decenije. Glasna priča o evroatlanskim integracijama ispod koje se vrši tiha okupacija privrednih i prirodnih resursa države je školski primjer neiskrenosti i špekulativnih poslova.

Korumpirane birokrate sa Zapada su u sve to umiješane. Jednostavno, politike država Zapadnog Balkana su poligon neiskrenosti i licemjerstva pa se interesi drugih lako ostvaruju.

MONITOR: Kako vidite dvije godine od izbora 2020.? Šta je pokazala avgustovska većina?

GRAHOVAC: Pokazala je sve ono negativno rečeno u prethopdnim odgovorima. Ali ima i onog pozitivnog – u Crnoj Gori je sve ogoljeno i politički i društveno. Građanima se sve otvorilo, brzo mijenjati i samo mijenjati.

MONITOR: A pozicija DPS-a danas?

GRAHOVAC: Ranjena zvijer je najopasnija, ona hvata pravo za grkljan. Prvo partijski puč, a onda spašavati ono malo zdravog tkiva jer je ono potrebno Crnoj Gori. Njihov dosadašnji način vladanja je politička istorija.

MONITOR: Gdje je Crna Gora na evroatlanskom putu?

GRAHOVAC: Korumpirane likove i kriminalce privoditi pravdi je jedini način za pomirenje u državi. Prestati obmanjivati i sebe i druge da smo nekakav lider na evropskom putu. Aktivno se uključiti u projekat što ga nazivaju ,,Otvoreni Balkan”, jer je ta ideja, pod nazivom Jugoregija, upravo krenula iz Crne Gore prije 20 godina. To je formula da zajedno sa ostalim državama Zapadnog Balkana uđemo u prostor evropskih integracija.

MONITOR: Da li ste optimista?

GRAHOVAC: Veoma, i s razlogom. U Crnoj Gori je politički i društveno sve ogoljeno a građani Crne Gore već pokazuju dovoljan stepen hrabrosti  i političke svijesti da mijenjaju. Zbog toga nizašta ne bih zamijenio svoj dom  u Podgorici.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

MONITOR: Srbija govori o vojnoj – pa i političkoj neutralnosti kao konstanti ali i preporuci za snalaženje i u novim planetarnim nevoljama. Može li se i koliko biti „neutralan“ sada i koliko je to uopše moguće ukoliko nema podršku drugih, naročito velikih centara globalne moći?

BJELOŠ: Srbija nije politički i vojno neutralna. Politički vrh Srbije se vrednosno svrstava uz državnike iz zemalja poput Mađarske, Rusije i Turske, koji krše osnovna demokratska načela, guše ljudska prava i slobode, a neki od njih su saveznici Rusije. Osim toga, Srbija je glasala za UN rezolucije kojim se osuđuje agresija na Ukrajinu, ali to nije rekla domaćem stanovništvu niti je uvela sankcije Rusiji. Konačno, Srbija ima najveći stepen političke i vojne saradnje sa NATO-om i najveći broj vojnih vežbi je održan sa NATO-om, a ne sa Ruskom Federacijom. Međutim, saradnja sa NATO-om nije popularna tema zato što državnici Srbiji i dalje održavaju narativ o bombardovanju živim, dok prikrivaju sopstvene ratne zločine i zločince.

MONITOR: Agresiju na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin je pokušao da opravda presudom Međunarodnog suda pravde o nezavisnosti Kosova. Ovdje se dinamika oko dijaloga Beograda i Prištine ponovo pojačava. Koliko rat u Ukrajini kao povod nizu poremećaja u ekonomiji ali i političko-vojnih zaoštravanja, utiče ne samo na pitanje Kosova već i na odnose u regionu i njegovu budućnost?

BJELOŠ: Brojne diplomate, naučnici i politički analitičari počeli su naširoko raspravljati o mogućnosti novog rata na Balkanu usred političke i institucionalne krize u Bosni i Hercegovini. Ove rasprave su se samo intenzivirale nakon ruske agresije na Ukrajinu stavljajući Zapadni Balkan na više mesto na političkoj agendi Evropske unije. Stoga su građani zemalja u regionu od početka ruske agresije na Ukrajinu sve više mogli da čuju afirmativne poruke evropskih zvaničnika u vezi sa evropskom budućnošću Srbije i Zapadnog Balkana, međutim, malo je konkretnih poteza koji ukazuju na to da će zemlje Zapadnog Balkana uskoro postati članice Unije.

Malo je i dokaza i bezbednosnih procena o verovatnoći totalnog rata u središtu ovih diskusija, međutim, postoji snažno uverenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu. U oba slučaja, široko prihvaćena hipoteza je da će Rusija pokrenuti novi sukob na Balkanu preko svojih posrednika, odnosno preko Srbije, lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, Srpske pravoslavne crkve i/ili desničarskih grupa.

Nakon nedavne krize na Kosovu postalo je jasno da međunarodna zajednica, pre svega SAD i EU, neće tolerisati eskalaciju nasilja. Nezavisno od toga, tenzije na Kosovu i drugim zemljama u regionu će rasti i „eskalirati“ sve dok lideri budu imali koristi od njih. Stoga, široko rasprostranjeno uverenje da je Rusija umešana u sve krize na Zapadnom Balkanu ne samo da je pogrešno, već i zanemaruje činjenicu da lokalni politički lideri teže ostvarenju  sopstvenih planova, koji nemaju nikakve veze sa Putinom i Rusijom ili ratom u Ukrajini. Stoga, lideri na Balkanu treba da snose najveću odgovornost za sadašnje bilateralne odnose i nesprovođenje ili nepostizanje mirovnih sporazuma.

MONITOR: Ako govorimo o odnosima u regionu i njihovom bezbjednosnom aspektu, kako da razumijemo to što se lideri regiona, od kojih je jedan veći dio na čelu država koje su i članice NATO, sve češće hvale novim naoružanjem, a istovremeno apeluju na „mir i stabilnost“. Može li povećanje militarizacije (u Srbiji se govori i o povratku obaveznog služenja vojnog roka), biti najbolja mjera odvraćanja od sukoba?

BJELOŠ: Srbija i Hrvatska izdvajaju najviše novca za nabavku naoružanja i vojne opreme, ali se pre svega radi o modernizaciji zastarele vojne opreme koja potiče iz vremena bivše Jugoslavije, nego što je reč o trci u naoružanju sa namerom odvraćanja od potencijalne oružane agresije. Nabavka naoružanja i vojne opreme je i populistički potez srpskih državnika koji teže da poprave svoj politički rejting budući da ulažu u instituciju koja uživa najveće poverenje građana Srbije. Osim toga, kupovinom savremenog naoružanja i vojne opreme Srbija razvija ili učvršćuje spoljnopolitička partnerstva sa državama poput Kine, Turske, Francuske.

U načelu, trka u naoružanju uvek podstiče bezbednosnu dilemu i dovodi do osećaja nesigurnosti. Ključno za održavanje mira i stabilnosti na Balkanu su lideri sa demokratskim potencijaom, demokratija i vladavina prava, a ne stabilokrati i veličina vojske i količina naoružanja. Agresija na Ukrajinu nam može poslužiti i kao lekcija o opasnostima koje vlast moćnika može predstavljati za mir i stabilnost.

MONITOR: Koliko bi posljedice rata u Ukrajini koje neposrednije pogađaju evropske države, mogle uticati na stvaranje eventualno novih bezbjednosnih strategija na evropskom kontitnentu?

BJELOŠ: Rat u Ukrajini je doprineo jačanju transatlanskog partnerstva i ujedinjenju država članica Evropske unije u sankcijama prema Rusiji, ali je malo je verovatno da će u skorijoj budućnosti doći do stvaranja evropskih oružanih snaga, odnosno vojske Evropske unije. Predlog je potekao od francuskog predsednika Makrona koji želi da se dokaže kao lider, međutim, upravo je Francuska pre skoro sedamdeset godina minirala ideju o zajedničkoj odbrani i tako uskratila mogućnost da EU postane vojni džin na međunarodnoj sceni.

U sadašnjim okolnostima, ova ideja je teško sprovodiva u praksi zato što odbrana spada u nadležnost nacionalnih država i zemlje članice ne deluju spremne da podele suverenitet i prepuste Evropskoj uniji ovu oblast. Štaviše, deo sadašnjih zemalja članica Unije, poput Mađarske, želi da prenese određene nadležnosti sa nadnacionalnog nivoa u nadležnost država članica. Osim toga, stvaranje vojske EU u teoriji podrazumeva izdvajanje budžeta i ljudstva država članica, a to bi dovelo do dupliranja kapaciteta sa NATO. Rat u Ukrajini je u suštini ogolio činjenicu da je EU i dalje vojni patuljak, a da se sve važne odluke i diskusije vode u okviru NATO pod vođstvom Sjedinjenih Država. Najbolji mogući scenario u budućnosti bi bio ukoliko bi Unija formirala borbena grupu (Battle group) ili jedinice za brzo reagovanje (rapid response unit) koje bi mogla da pošalje u konfliktna područja.

MONITOR: Da li Putin uspijeva u namjeri da ojača svoja „azijska leđa“ i obezbjeđuje dugu neosetljivost na sankcije Zapada?

BJELOŠ: Rusija se dugoročno okreće Aziji i pokušava da ublaži sankcije i međunarodnu izolaciju jačom saradnjom sa pojedinim azijskim, latinoameričkim i afričkim zemljama. Iako je Putin uspeo da sklopi unosne sporazume o kupovini nafte i/ili gasa sa Saudijskom Arabijom, Indijom, Kinom i nekim drugim zemljama, susret u Samarakandu deluje kao „hladan tuš“ Putinovom ratu u Ukrajini. Mnogi šefovi vlada i država su izrazili zabrinutost zbog dosadašnjeg toka rata i poslali jasne signale da ako Putin naredi eskalaciju ratnih napora u Ukrajini, podrška koju je do sada dobijao bi mogla da izostane.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo