Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MARIJA OBRADOVIĆ, POLITIKOLOŠKINJA: Opet proizvode suvišne ljude

Objavljeno prije

na

marija-obradovic-33

MONITOR: U Srbiji je u pripremi i novi zakon o privatizaciji. Šta se može očekivati, hoće li se nastaviti sa privatizacijom javnih preduzeća ili možda i djelova javnih sektora, na primjer zdravstva ili obrazovanja? OBRADOVIĆ: Radna verzija Nacrta novog zakona o privatizaciji koja je objavljena na sajtu Ministarstva privrede Republike Srbije, 27. oktobra 2013. godine, ali još nije došla u Skupštinu RS, u osnovi predviđa privatizaciju društvenog kapitala, akumuliranog radom mnogih generacija, kroz prodaju stečajnih dužnika. Ovim Nacrtom predviđa se da se privatizacija društvenog i državnog kapitala ima okončati do kraja 2014. Očito je da u tako kratkom roku nije moguće organizovati ozbiljno restrukturiranje društvenih preduzeća, pa čak ni dobro priprepremljene tendere ili aukcije. Zanimljivo je da se ovim Nacrtom faktički odustaje od tendera kao metoda privatizacije, putem koga su privatizovana najveća i najznačajnija preduzeća u Srbiji dosada, odnosno primenom važećeg, izmenjenog i dopunjenog Zakona o privatizaciji.

Nacrtom je predviđeno da se prodaja kapitala, odnosno imovine subjekta privatizacije sprovodi putem javnog nadmetanja (aukcije) uz prethodno javno prikupljanje ponuda. Najviša cena iz pisanih ponuda predstavlja početnu cenu za javno nadmetanje. Minimalna prihvatljiva cena iznosi 70% procenjene vrednosti kapitala. Tako aukcija postaje najznačajniji metod prodaje kapitala, a pored nje se, kao nove metode prodaje kapitala u odnosu na postojeći Zakon o privatizaciji, predviđaju: dokapitalizacija, zajedničko ulaganje, poveravanje upravljanja subjekta privatizacije i opcija kupovine kapitala.

MONITOR: Ima još novina?
OBRADOVIĆ: Najznačajnija novina odnosi se na uspostavljanje institucije zastupnika kapitala kojeg imenuje Agencija za privatizaciju. Zastupnik kapitala postoji i u važećem Zakonu o privatizaciji. Međutim, njegova funkcija svodi se na privremeno zastupanje interesa društvenog kapitala nakon raskida ugovora o prodaji a do naredne prodaje ili do pokretanja postupka stečaja. Nacrtom se uvodi nov način upravljanja društvenim kapitalom, bez obzira da li predstoji privatizacija ili je ugovor o prodaji raskinut. Ovim se faktički suspenduju dosadašnji organi upravljanja subjekata privatizacije… U osnovi radi se o jednom obliku podržavljenja društvenog kapitala u kome sadašnja garnitura tranzicione nomenklature u Srbiji vrši uzurpaciju društvenog kapitala i u potpunosti isključuje radničku klasu i iz upravljanja i iz procesa prodaje društvenog kapitala. Faktički Agencija za privatizaciju postaje opšti vlasnik društvene imovine u Srbiji. Ovim se način privatizacije društvenog kapitala u Srbiji približava načinu privatizacije u fašističkoj Nemačkoj 1933. godine i stvaraju preduslovi za fašizaciju društva u Srbiji. Pauperizovana, dezorganizovana i dezorijentisana radnička klasa u Srbiji koja se zadovoljava isplatama minimalne cene rada i povezivanjem radnog staža, ne može biti brana ovom društvenom procesu. S druge strane, fašističke parole postaju sve učestalije na beogradskim ulicama.

MONITOR: Kakva je investiciona politika vlade Dačić-Vučić i kolika je njena cijena?
OBRADOVIĆ: U osnovi tu se radi o procesu povezivanja međunarodnog finansijkog kapitala sa tranzicionim nomenklaturama perifernih ekonomija kao modela širenja svetskog kapitalističkog sistema. Takvo širenje uslovljeno je opadanjem prosečnih profitnih stopa u savremenoj globalnoj kapitalističkoj ekonomiji, pa finansijski kapital nastoji da plasiranjem kapitala u njenjim rubnim delovima ostvari veće profitne stope od prosečnih, enormnom eksploatacijom radničke klase i resursa ovih rubnih ekonomija. O tome najbolje svedoči tzv. „uspešna” skorašnja privatizacija JAT-a u kojoj je država preuzela na sebe sve dugove ovog preduzeća i socijalni program. Odnosno sve troškove ove privatizacije platiće pauperizovana radnička klasa Srbije kroz PDV i smanjenje zarada u javnom sektoru. U Srbiji monopolostičke firme, kakva je i JAT, ne plaćaju corporation tax, i time im se stvaraju mogućnosti za ostvarivanja enormnih profita na račun radničke klase. Ovakva ulaganja nemaju razvojnu funkciju za nacionalnu ekonomiju jer ona samo postavljaju izvozno orijentisane proizvodne platforme sa kojih se vrši repatrijacija profita u zemlju porekla kapitala. Praktično, motiv stranih ulaganja je iskorišćavanje jeftinih resursa i radne snage rubnih ekonomija i neplaćanje realnih poreza na profit kako je to regulisano u zemljama centra sa organizovanom i klasno svesnom radničkom klasom.

MONITOR: Dio javnosti u Srbiji koji sebe smatra lijevo orijentisanim prihvatio je privatizaciju koja je omogućila da radnici dobiju tzv. besplatne akcije.Vi smatrate da su radnici, u stvari, prevareni?
OBRADOVIĆ: Privatizacija u Srbiji odvijala se u uslovima surovog rata na prostoru bivše Jugoslavije koji je bio i preduslov privatizacije. Zbog razvijenosti sistema društvene svojine, samupravljanja i delegatskog sistema u Jugoslaviji, privatizacija u kojoj je država prodavac društvenog kapitala, a tranziciona nomenklatura njegov kupac, praktično bez rata nije bila moguća. Osamdesete godine 20. veka u Jugoslaviji su bile obeležene masovnim, učestalim i organizovanim štrajkovima. Stoga su kontrarevolucionarne društvene snage u Jugoslaviji, među kojima su se posebno isticale klijentelističke grupe komunističke nomenklature iz vojske, policije i tajnih službi, finansijski i politički podržavane od strane brojnih institucija međunarodnog finansijskog kapitala, organizovale agresivnu nacionalističku propagandu usmerenu ka dezorijentaciji klasne svesti radničke klase, a zatim i bratoubilački rat između naroda Jugoslavije. Radnička klasa Jugoslavije nije imala dovoljno snage da se organizovano suprotstavi kontrarevoluciji. Zbog toga je u godinama rata razbijena, ideološki dezorijentisana i pauperizovana radnička klasa pristala da se zadovolji tzv. otpremninama i rezignirano odustajući od odbrane društvene svojine potkopavajući na taj način vlastitu egzistenciju.

MONITOR: U akcionom planu Vlade Srbije predviđeno je nekoliko faza za postupanje sa tzv. preduzećima u restrukturiranju koje su u tom stanju već desetak godina i čijim radnicima država obezbjeđuje minimalne zarade iz budžeta. Očekuje se da će više od pedeset hiljada ljudi, samo u tom procesu, ostati bez posla. Gdje oni mogu da odu ?
OBRADOVIĆ: Oni nemaju gde da odu. Njih očekuje tragična sudbina suvišnih ljudi. Ukoliko radnička klasa Srbije ne uspe u doglednom periodu da se sindikalno i politički organizuje i suprotstavi eksploatatorskoj politici dominacije sadašnje tranzicione nomenklature, nju očekuje dalja pauperizacija, konstantan pad nadnica, nemogućnost lečenja, obrazovanja, zadovoljavanja kulturnih potreba i pogoršanje uslova stanovanja.

Iluzornost populizma

MONITOR: Neko je krajem 90-ih primijetio da se „samoupravljači” ne ponašaju kao radnici već kao „Srbi”, masovno organizovani u podršku Slobodanu Miloševiću. Da li je moguće da se ponovo stvori moćan populistički front u Srbiji, oko jedne stranke i jednog lidera – „izbavitelja”?
OBRADOVIĆ: Pauperizacija i slabljenje sindikalne i političke organizovanosti radničke klase dovodi do pada njene klasne svesti i otvaranja prostora za razne populističke političke projekte, pa i fašističke. Naime, slabi racionalna svest da se radnička klasa mora sama svojom organizacijom, sindikalnom i političkom, izboriti za svoj dostojanstven položaj u procesu proizvodnje, a jača iracionalno uverenje da će joj neki mesija doneti spas. Međutim, praksa je pokazala svu iluzornost populističkih projekata kao instrumenata društvenog razvoja. Oni mogu doneti samo opšte siromaštvo, propadanje nacionalne ekonomije i društva u celini, zdravstva, obrazovanja, nauke i kulture, uz bogaćenje kriminalnih društvenih grupa.

Mislim da je danas potpuno jasno da samo sindikalno i političko mobilizovanje i organizovanje radničke klase u Srbiji, odnosno jačanje radničkog pokreta može dovesti do formulisanja racionalne i održive strategije razvoja i uključivanja Srbije u moderne evropske tokove.

Zaustaviti privatizacije

MONITOR: Zagovornica ste zaustavljanja privatizacije?
OBRADOVIĆ: Stav o neophodnosti zaustavljanja privatizacije društvenog kapitala u Srbiji zasnivam na mojim naučnim istraživanjima procesa privatizacije. U ekonomsko-istorijskom smislu ovaj proces nije samo doveo do promene svojinske strukture društva, već je razorio tehnološko-produkcionu osnovu društva u Srbiji i doveo do sloma njene privrede, opadanja privrednog rasta, produktivnosti i zaposlenosti. Posledice ovog istorijskog procesa nisu se ogledale samo u deindustrijalizaciji privrede, već i u padu poljoprivredne proizvodnje, opadanju realnih nadnica, rastu nezaposlenosti, pauperizaciji radničke klase, te opštoj primitivizaciji društva, jačanju odnosa eksploatacije, dominacije i alijenacije u društvu što je svoj poseban izraz dobilo u atomizaciji i anomiji društva, potpunoj dezorganizaciji radničke klase i njenoj ideološkoj dezorijentaciji. Privatizaciju uvek prati inflacija da bi se smanjila prodajna cena društvenog kapitala, a troškovi prodaje (npr. tzv. socijalni program) prebacili na teret radničke klase, spoljno trgovinski i budžetski deficit i stalni porast zaduživanja u inostranstvu. Tokom skoro četvrtine veka sprovođenja privatizacije društvenog kapitala, Srbija ne samo da nikada nije uspela da dostigne nivo privrednog rasta, nacionalnog dohotka i zaposlenosti iz vremena socijalističke ekonomije zasnovane na društvenoj svojini i samoupravljanju (poslednja godina privrednog rasta od 1% u Srbiji bila je 1990), već ni tehnološki nivo proizvodnih snaga i sinergije proizvodnih sistema.

U sve većem broju evropskih zemalja centra sve su izraženije tendencije deprivatizacije, npr. električne energije u Nemačkoj. To je nesumnjivo rezultat nivoa organizovanosti i klasne svesti radničke klase tih zemalja, ali takođe i potpune ekonomske neefikasnosti velikih sistema u privatnoj svojini čije funkcionisanje zahteva velika ulaganja i od kojih zavisi nacionalna ekonomija u celini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo