Povežite se sa nama

FOKUS

BRACO I(LI) BUDŽET: Limeni ljudi za limena vremena

Objavljeno prije

na

Tradicionalno: premijer Milo Đukanović se, prema sopstvenom priznanju, ne osjeća krivim zato što će iz državnog budžeta njegov brat Aco, na ime neostvarene dobiti, prihodovati 7-8 miliona eura. Ako već nije.

,,Naravno da neću podnijeti ostavku. Jer se u ovom slučaju ne osjećam odgovornim ni za šta. Ni za posao koji je nastupio, a još manje zato što mi je Aco Đukanović brat…”. Ovako je premijer Đukanović odgovorio na, izgledalo je, krajnje jednostavno pitanje poslanika Velizara Kaluđerovića: koliko je državnog novca isplaćeno njegovom mlađem bratu na ime nepoštovanja odredbi kupoprodajnog ugovora iz 2008. godine (afera Limenka) i da li će neko zbog tog troška odgovarati?

Premijer je, izgledalo je ljutito, poslaniku Kaluđeroviću potom spočitao nepristojne namjere: ,,Možda, da je vaš brat premijer, možda biste vi postupali tako i bili predmet korupcije. Ja nisam.” Potom je Milo Đukanović javnosti ponudio alibi za bratove postupke. ,,On je učestvovao na javnom tenderu, dao je najbolju ponudu, pobijedio je, platio, čekao nakon isteka rokova da se ispuni obaveza prema njemu… Pošto ona nije ispunjena, upozoravao je 10 ili 12 puta… i šta bi sad trebalo? Da se iseli iz Crne Gore zato što mu je brat premijer?”

Premijer, izvjesno, računa na kratko pamćenje stanovnika Crne Gore. Otuda potreba da na sve iznova i iznova podsjećamo. Uz izvinjenje onima koji pamte da gospodin Milo Đukanović još nije na valjan način izašao ni iz prethodne koruptivne afere (afera Telekom i uticajna sestra prvog brata), što, u najmanju ruku, otežava njegov naum da mu i u slučaju Limenka bespogovorno vjerujemo na riječ.

Zato je najbolje vratiti se činjenicama.

Aco Đukanović je plac na kome se nalazi CB Podgorica (popularna Limenka) kupio na licitaciji početkom 2008. godine. Prethodno je vrhovna državna tužiteljica Vesna Medenica, bez sankcija za aktere, poništila dil Uprave policije i Tomislava Čelebića, vlasnika kompanije Čelebić, tada u Podgorici poznate po brojnim primjerima bespravne gradnje.

Poništeni ugovor predviđao je da Čelebić dobije plac na kome je policijska Limenka, kao dio naknade za ugovorene građevinske radove za račun MUP-a vrijedne 13-15 miliona eura. Koje je Čelebić, takođe, dobio bez tendera.

Kada je Medenica poništila ugovor sa Čelebićem (on i tadašnji biznismen Đukanović razvijali su zajednički posao u Donjoj Gorici – UDG) Uprava policije raspisuje tender i organizuje licitaciju za prodaju placa u zaleđu Ekonomskog i Pravnog fakulteta u Podgorici.

Prema Zapisniku o nadmetanju koji je Uprava policije prije nekoliko godina dostavila medijima, najbolji ponuđač na licitaciji održanoj 22. aprila 2008. bio je Aco Đukanović.

Datum održavanja licitacije važan je zbog toga što pokazuje da Milo Đukanović (ponovo) ne govori istinu kada kaže da nije bio premijer u vrijeme kada je zaključen posao oko Limenke. On je svoj novi mandat ,,usljed iskazane potrebe” započeo 29. februara 2008. (zvanična biografija M.Đ. na sajtu Vlade CG).

Dakle – braco je Acu prodao Limenku. Na licitaciji su, uz pobjednika, učestvovali još: Mehmed Meša Koalrević, bivši zet Mila i Aca Đukanovića; Tomislav Čelebić, Milov poslovni partner; Slobodan Trkulja, Acov prijatelji iz Herceg Novog i manjinski akcionar Prve banke; i nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović. Početnu cijenu od tri miliona Aco je podigao za 10 odsto. I to je bilo to.

Đukanović je prema kupoprodajnom ugovoru bio dužan da u naredna 24 mjeseca o svom trošku obavi preseljenje Limenke na lokaciju koju mu – nakon što isprazne zgradu – naznače Uprava policije, odnosno, MUP. Zašto to nije urađeno do danas je tajna.

Ali, nije tajna da je započeti posao trebao biti završen prije nego što je Đukanović, u decembru 2010. podnio ostavku i kormilo prepustio Igoru Lukšiću. Da bi se on naredne dvije godine ponašao kao vlasnik broda (Crne Gore) kojim upravljaju njegovi namjesnici.

Uglavnom, država se ,,zaboravljenog” posla prisjetila tek sredinom 2012, kada im je mlađi Đukanović dostavio zahtjev za raskidanje ugovora. ,,Nijedan investitor ne smije da trpi štetu zbog neefikasnosti administracije”, mudruje tada premijer Igor Lukšić u Vili Gorica bez objašnjenja zašto obaveza iseljenja iz Limenke – dvije godine nakon isteka predviđenog roka – nije izvršena. ,,Bila je obaveza MUP-a da to učini”, podučio nas je premijer po službenoj dužnosti.

Za nastavak cirkusa pobrinuo se tadašnji ministar policije i javne uprave Ivan Brajović. ,,Ugovor koji je zaključila Uprava policije nije bio dostupan MUP-u, niti ga je Uprava policije dostavila radi blagovremenog postupanja, shodno obavezama i rokovima”, piše u saopštenju iz Brajovićevog kabineta.

Bivši ministar policije, dakle, tvrdi kako nije znao ono o čemu je mjesecima pričala sva Crna Gora. Ružno je da mu ne vjerujemo. Ali, ako mu verujemo, pokušajmo samo da zamislimo šta sve danas ne zna isti Ivan Brajović, aktuelni ministar saobraćaja, a da se to tiče najveće investicije u istoriji ove zemlje – tzv. prioritetne dionice budućeg autoputa. I koliko bi tek to neznanje moglo da nas košta?

Da se opet vratimo činjenicama. I osnovanim sumnjama. U vrijeme kada je kupovao plac na kome se nalazi Limenka, planirao njeno preseljenje i (uspješno) zahtijevao da SO Podgorica promijeni lokalni DUP i višestruko poveća kvadraturu objekata koje može graditi na novokupljenoj nekretnini, Acu Đukanoviću novac nije predstavljao problem. Na svojim računima u svojoj Prvoj banci on je tada držao 19 miliona eura. Njegova banka plaćala mu je godišnju kamatu od osam odsto. Tako je većinski vlasnik Prve – samo zahvaljujući jednoj od najvećih pasivnih kamata u istoriji eura – godišnje zarađivao 1,5 miliona.

Onda je došla kriza. Prva banka je na kraju trećeg kvartala 2008. godine prikazala profit od nekih četiri miliona eura. Samo tri mjeseca kasnije otkriven je gubitak veći od 23 miliona. Prije kraja ‘08. Đukanović stariji je prinuđen da Đukanoviću mlađem, odnosno banci u kojoj obojica imaju pozamašan akcijski kapital, pozajmi 44 miliona eura državnog novca. Znamo kako su te pare vraćene – od priče o milionu koji je vazdan (11 puta) kružio između računa Državnog trezora i Prve banke (račun JP Regionalni vodovod poslužio je kao protočni bojler) do angažmana sa Elektroprivredom i A2A na osnovu koga se Prva banka i dan danas održava iznad površine.

Otud Limenka. Policija se nije iseljavala iz prodate zgrade, Vlada (ni Đukanovićeve ni Lukšićeva) se nije obazirala na kršenje obaveza, Acovi advokati bi, povremeno, napisali po koje pismo upozorenja… Samo je sud radio svoj posao. I eto miliona na računu nesuđenog investitora. Uloženi novac, pa neostvarena dobit (ko zna kako bi to išlo pri ovom stanju na tržištu nekretnina) i konačno zatezna kamata… Tako treba.

Njima nije važno odakle. Izgleda, nije ni nama. Presuda je, u svakom slučaju, izvršna.

Zna na sudu

,,Nećete me postidjeti zato što je Aco Đukanović moj brat, jer on ima sva prava kao i ostali građani Crne Gore. Sudske instance sude i njemu kao svima drugima”, poručio je premijer Velizaru Kaluđeroviću. I javnosti. Ima primjera koji pokazuju da nije baš bilo ,,njemu kao i svima drugima”. Aco Đukanović je svojevremeno optužen da je, 4. juna 2002. godine, skupa sa prijateljem Vladislavom Pajom Jabučaninom u holu podgoričkog hotela Crna Gora učestvovao u tuči u kojoj je Zoran Feki Kljajić zadobio teške tjelesne povrede (dvostruka fraktura lobanje). Optuženi su Kljajića, prenijeli su crnogorski mediji, tukli drškama pištolja, nogama i rukama po glavi i tijelu. Umjesto policijskog saopštenja, javnost je o svom privođenju obavijestio – privedeni Đukanović. Pismom koje je objelodanio njegov advokat Dragoljub Đukanović. ,,Pošto je Kljajić prešao granicu razuma i ljudskosti i pošto se drznuo da vrijeđa čast moje porodice – moju staru majku, moju sestru, moju snahu – reagovao sam kako sam morao – onako kako mislim da bi reagovao svaki Crnogorac i svaki čovek koji drži do sebe i svoje porodice. Za to sam spreman da trpim zakonske posljedice”. Međutim, istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici Radomir Ivanović nije prihvatio ponuđeno priznanje. Zato je zvanična verzija događaja bila nešto drugačija. Mlađi Đukanović je optužen za učestvovanje u tuči dok je njegovom prijatelju Jabučaninu na teret stavljeno krivično djelo nanošenje teške tjelesne povrede. Četiri godine nakon prebijanja Kljajića, Osnovni sud je izrekao presudu –Aco Đukanović nije kriv. Presuda je pala. Tri godine kasnije, na ponovljenom suđenju, konstatovano je da je optužba zastarjela.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića

 

Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.

Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo