Tokom šest  decenija života u Parizu,  srela je  i intervjuisala brojne  značajne ličnosti dvadesetog i dvadesetog prvog vijeka. Na listi njenih sagovornika su i  brojni nobelovci.  Dolazila je do njih na najrazličitije i čak nevjerovatne načine. Neprestano,  Branka je pravila i pravi mostove izmedju različitih kultura i  naroda

Prvi put Branku Bogavac srela sam  u njenoj kući u Budvi ljetos,  vrelog avgustovskog dana. Srdačna i prijatna, brzo je  razbila blagu tremu koju sam imala pred susret sa njom. Jer, razgovaraću sa ženom koja je razgovarala sa najvećima. Popile smo kafu i Branka me ispratila sa nekoliko svojih knjiga: Razgovori u Parizu, Razgovori sa Dadom,  Susret je najveći dar,  Žene svijeta…

Par dana kasnije dogovoren je razgovor sa Brankom Bogavac,  književnicom i novinarkom koja je, tokom šest  decenija života u Parizu,  srela i intervjuisala brojne  značajne ličnosti dvadesetog i dvadesetog prvog vijeka. Dolazila je do njih, kako sama kaže,na najrazličitije i čak nevjerovatne načine. „Preko izdavačkih kuća, pismom, telefonom, ali najčešće ličnim susretom na nekom važnom dogadjaju, koktelu ili svečanosti. Maria Vargasa  Ljosu sam srela na  velikoj svečanosti lista Nuvel Observater, povodom proslave trideset godina ovog značajnog nedeljnika…” Srela je ovdje i Alena Ginzberga.

Na vrhuncu slave Margaret Diras  pozvala je Branku  telefonom i saopštila joj da je baš nju izabrala da joj da intervju, sjeća se, susreta sa slavnom francuskom spisateljicom. Pred razgovor sa Borhesom imala je veliku tremu, sa Umbertom Ekom treme nije bilo …

Restoran  Mogren u Budvi. Naš drugi susret i već je osjećam bliskom. Topao zagrljaj, hladna limunada i priča je potekla.  Branka Bogavac i u osmoj deceniji lijepa je žena otmenog držanja. Podsjećam je na rečenice iz njene knjige i susret koji je promijenio njen život. Susret sa mladićem kojeg je privuklo njeno držanje na peronu pariškog metroa na Trgu Zvijezde kraj Trijumfalne kapije i koji će postati njen muž. ” I danas on se rado sjeti tog momenta kad me prvi put vidio, a prošlo je šest decenija” priča Branka  Bogavac …

Prvi objavljeni razgovor je sa  Žanom Kusom, čovjekom koji je svojevremeno  u Francuskoj javno podržao Titov otpor Staljinu, posjetio Jugoslaviju i pohvalno pisao o Titovom režimu. Shvatila je tada da će kroz razgovore sa velikim stvaraocima najbolje zadovoljiti i svoju i čitalačku radoznalost. Kad je Sreten Asanović, urednik  časopisa  Stvaranje, zamolio da napravi razgovor sa Dadom Djurićem, odgovorila mu je da slikarstvo nije njen domen. Ali, bilo joj je nezgodno da prijedlog odbije pa se potrudila. ” Kad je taj razgovor objavljen bio je to dogadjaj u Crnoj Gori”,  sjeća se Branka. U kulturnom dodatku današnjih novina, taj razgovor je objavljen  ko zna po koji put. Sa zadovoljstvom ga je opet pročitala i sjetila se kako je jedan intelektualac, kad ga je pročitao, izjavio ” Ova žena bi trebala da bude ministar kulture kod nas…” Branka će zaista postati direktor Kulturnog centra Srbije i Crne Gore.

Za sebe kaže da nije novinarka.  Nikada nije bila zaposlena ni u kojoj redakciji, niti joj je koja redakcija platila put do nekog pisca ili napravila preporuku za razgovor. Za razgovor sa Klodom Simonom, francuskim nobelovcem, dobila je honorar koliko poštanska marka za unutrašnjost. Penziju nema,  iako su brojne novine tražile i objavljivale njene tekstove. Više od tri decenije njene intervjue objavljivala je Politika, Borba, Pobjeda, Oslobodjenje, Danas, NIN, Oko, Odjek, Književna revija, Književna riječ, Književne novine…

Zabilježila je brojne susrete  sa svjetskim velikanima i kroz tekstove i knjige. Imala je dar da se nadje u sredini gdje su se ovi velikani  mogli sresti. Naravno,  i znanje iz raznih oblasti kulture pa su njeni intervjui izgledali kao  razgovor sa prijateljem kojeg poštuješ. Intervjuu je Branka Bogavac dala poseban, uzvišen status, jer njeni razgovori nisu bili ni šablonski, ni obični.” Kada sagovornik vidi šta znate i  mislite o njegovom djelu, naravno kroz pitanja, on rado učestvuje,  trudi da to ne bude šablonski odgovor…” opisuje Branka.   Česlav Miloš je odgovarajući na njena pitanja zaključio: ” Branka, vi mi postaljate takva pitanja da se pitam da li sam ja to napisao.”

A pitala je mnoge. Na listi njenih sagovornika su nobelovci:  Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Nadin Gordimer, Gao Sindjijan, Toni Morison, Imre Kerteš. Mihail Gorbačov…Na njena pitanja odgovarali su, Borhes, Kundera , Jonesko, Sioran, Eko, Kiš, Boske, Kadare, Diras, Oz, Adonis…

” Sa Borhesom je razgovor bio značajan jer je on  bio značajan”, sjeća se Branka. „Meni lično razgovor sa Česlavom Milošem je bio mnogo drag. Objavila sam razgovor sa njim u vrijeme kad su kod nas komunisti još vladali, a Česlav knjigom  Zarobljeni um raskrinkavao taj sistem…”

Nakon njenog intervjua sa Milanom Kunderom zakazana je vanredna sjednica Izvšnog vijeća Jugoslavije da bi se raspravilo  ” ko je ta Branka Bogavac da nam preko Kundere čita lekciju”. Njeni tekstovi kružili su medju intelektualcima, ali ona je, kaže, malo o tome znala. Tek na promocijama svojih knjiga, koje je počela da objavljuje devedestih, shvatila je značaj i uticaj svojih tekstova u domovini.

Bibliografi su izračunali da je 1300 stranica njenog opusa posvećeno slikarima. Nije likovna umjetnost njena najveća ljubav, spremno odgovara. ” Te sam slikare intervjuisala zbog njih, da bih ih veličala.. Da se kod nas zna da su bili gosti Francuske koja ih je pozvala kao umjetnike.”  Razgovori sa  Ljubom Popovićem, Petrom Omčikusom, Mihajlovićem,  Veličkovićem ili sa slikarima crnogorske umjetničke scene, Filom Filipovićem, Vojom Stanićem, Rajkom Todorovićem,  Zlatkom Glamočakom, Ratkom Odalovićem, Krstom Andrijaševićem, Jarmilom Vešović, Perom Nikčevićem … imaju bezmalo značaj monografskih publikacija.

Rođena je u Virpazaru 1937. godine, ali je djetinjstvo provela u selu Bor,   u svom Bihoru, na sjeveru Crne Gore . Pisala je o  brdima  zavičaja, o godinama djetinstva koje su je obilježile. O sjećanjima na onu Crnu Goru iz koje je otišla, a koju je čitav život nosila sa sobom. „Tu je i odgovor zašto pišem”, kaže Branka. „To je  način da vrati dug prema zemlji u kojoj se školovala”.  Ali i da zadrži uspomenu na oca, predratnog učitelja i velikog intelektualca koji je govorio francuski. Imala je  samo pet godina, ali sjeća se dana kada je, pred kraj Drugog svjetskog rata, otac izašao iz njihovog doma, da se nikad više ne vrati. Ostale su zabilježene njegove drame, pjesme i brojni rukopisi koje Branka i danas rado prelistava.

Gimnaziju  Branka završava u Beranama, a romansku grupu predmeta, francuski, talijanski i latinski,  na Filološkom fakultetu  u Beogradu. Kad je dobila francusku stipendiju  odlazi u Pariz.” I moj otac je bio jedan od deset stipendista koji su trebali ići na usavršavanje u Pariz. A, onda se desi da je njegova ćerka ispunila njegovu želju.” Na Sorboni  Branka je diplomirala  na odsjeku slavistike,  a potom na istom sveučilištu predavala na katedri za srpsko hrvatski jezik.” Dvadeset godina radila je kao profesor u jugoslovenskoj dopunskoj školi u Parizu.

Orden viteza umjetnosti i književnosti, nagradu koje dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture i koje spada medju četiri važna odlikovanja Francuske,  Branka Bogavac je dobila 2013. ”Bila je to velika moralna satisfakcija…” kaže Branka,  za to što je decenijama prenosila francusku kulturu u svoju domovinu.

Čitav njen spisateljski rad ilustruju te  riječi. Neprestano,  Branka je pravila i pravi mostove izmedju razlilčitih kultura i  naroda. Baš kao što je, dok je bila direktora Jugoslovenskog  kulturnog centra u Parizu u perodu 2004. do 2006. godine,  činila sve da povrati ugled  jugoslovenskog prostora, nakon strašnih ratnih godina.” Pozvala sam  velike pjesnike iz svih bivših jugoslovenskih republika.Govorili su svoje stihove i svaki od njih je predstavio po jednog velikog stvaraoca iz svoje republike. Bila je to veče za pamćenje.U Kulturnom centru u Parizu, velika Jugoslavija je opet postojala te noći”, sjeća se Branka.

U zavičaju je nisu zaboravili. Dobitnica je i nagrade  21 jul’ Opštine Berane i rado je vidjen gost u starom kraju. Dugo, dugo bi se o Branki, o njenom djelu, njenom životu, o posebnosti i obrazovanju ove posebne žene moglo pisati.” Kada bi mi dobri Bog dao vremena ja bih napisao 50 romana o Branki”, zapisao je pjesnik  Faiz Softić  u knjizi  Branka uzdarje za dar koju su priredili njeni brojni prijatelji iz Berana i Petnjice.  Ganuta,   Branka kaže:  ” Sjutra da umrem ništa ne bi trebalo dodati. “

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO