Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKO PAVLOVIĆ, ADVOKAT, BIVŠI DIREKTOR AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU: Odlučno u provaliju

Objavljeno prije

na

Srpska Vlada i Predsjednik Srbije ovih dana vode užurbanu diplomatsku kampanju, u kojoj prednjači premijer Srbije Aleksandar Vučić. Poplave su još više pogoršale stanje srpskih finansija i život građana, a obećanja data stranim kreditorima i međunarodnim finansijskim institucijama, čekaju na ispunjenje. Tvrdi se da će predstojeća jesen biti vrijeme katalizacije Vučićeve politike, za kada se najavljuju nove mjere štednje. O Vladinim mjerama, među kojima je i brza prodaja uspješnijih javnih preduzeća, eventualnom ulasku stranog kapitala i budućnosti zemlje pod vlašću Aleksandra Vučića i SNS, razgovarali smo s političarem i advokatom Brankom Pavlovićem, koji je kratko, na početku Vlade Vojislava Koštunice, bio i direktor Agencije za privatizaciju, a kasnije je zastupao male akcionare u nekoliko značajnih privatizacija.

MONITOR: Nije još prošlo sto dana tolerancije na rad Vlade Srbije, ali ovo što su do sada pokazali, koliko ima veze s njihovim obećanjima?
PAVLOVIĆ: Kod ove, kao i kod prethodne Vlade, od 2012. nije suština u odnosu onoga što su obećali, prema tome šta su uradili, nego je najgore ako urade ono što su obećali.

Vučićeva politika sastoji se iz dva dela: na jednom kraju je obećao Rusima da će se Južni tok graditi, a istovremeno zna da je zato pod udarom Anglosaksonaca koji su ga i doveli na vlast i zbog toga, na drugom kraju, čini sve što može da ostvari sve druge interese SAD i Brisela. A to znači da proda sve što vredi, posao učini još nesigurnijim, smanji izdvajanja za prosvetu i zdravstvo i promeni Ustav, tako da odustajanje od Kosova i Metohije, koje je prihvatio Brisleskim sporazumom, postane legalno.

Sve drugo su velike reči kojima se želi prikriti ova poražavajuća politika Vlade, koju Vučić, a s njim horski i svi veliki mediji, od milja zovu „reforme”, a koje su po svojoj suštini zaokruživanje neokolonijalnog položaja Srbije i zadovoljenje, kako se od njega i očekuje, interesa stranaca.

MONITOR: Vlada je izradila nacrte tzv.reformskih zakona. Koliko su oni rezultat nužde stezanja kaiša i pritisaka međunarodnih finansijskih institucija od kojih se očekuju krediti, a koliko stvar koncepta razvoja o kojem govore svi koji pretenduju da upravljaju Srbijom?
PAVLOVIĆ: Ekonomska politika Srbije u kontinuitetu već 13 godina kreira se izvan Srbije. Na putu k EU to i ne može drugačije. Taj koncept nije ni predvideo da Srbiji i nama koji živimo u njoj bude bolje, nego da moderni kolonizatori ostvare svoje interese. Ovo što sada vidimo samo je brutalna verzija istog: sve se na sopstvenu štetu, a u korist kolonizatora, mora uraditi odmah i bez oklevanja. I nije dozvoljeno razgovarati o tome da su nas upravo te neoliberalne ekonomske mere i dovele do pozicije u kojoj se nalazimo u najvećoj meri, pa da je izvan razboritog rasuđivanja tvrditi da će biti bolje samo ako se doza otrova udvostruči i ispije na eks.

Ono što je neoprostivo jeste činjenica da se isti mehanizam već osvedočeno obio o glavu svim narodima koji su ga primenili. Možemo imati razumevanja za one koji su bili prevareni 1990, pa čak nekog razumevanja i za nas 2001, ali 2014. tako odlučno juriti u provaliju zaista je za svaku osudu.

MONITOR: Kritikovali ste nacrt zakona o privatizaciji, posebno dio koji se odnosi na postupak privatizacije direktnom pogodbom, kao način koji daje velike mogućnosti za korupciju. Da li je nekome posebno, namijenjena ova mogućnost?
PAVLOVIĆ: Ona je uvek u korist kolonizatora. Pošto je nižim ešalonima jasno da Vučić ne može trajati dugo, onda su oni očigledno zahtevali da im se obezbedi oslobađanje od buduće krivične odgovornosti, a to je moguće samo ako se zakonom predvidi da je krupna koripcija dozvoljena. To se upravo predlaže novim zakonom o privatizaciji.

Ovde valja primetiti da jedno društvo pada na najniže lestvice ne onda kada ima korupcije, nego onda kada se korupcija proglašava za pravilno postupanje i kada o tome nema i ne može biti ni reči na medijima s nacionalnom frekvencijom.

MONITOR: Premijer, Predsjednik Srbije, članovi Vlade, rastrčali su se po svijetu. Pretpostavlja se da je cilj posjeta dobijanje stranih investicija. S obzirom na najavu privatizacija preostalih velikih javnih preduzeća, šta Vlada nudi, a šta bi mogla očekivati?
PAVLOVIĆ: Vlada nudi sve. Budući da nema nikakav sopstveni koncept, da nema ni volje ni znanja da ga osmisli i da je već obećala da će slušati MMF (čitaj SAD), Brisel i Berlin, sve što znaju je da su spremni za sve što im stranci predlože. Mala pukotina nastaje zbog toga što su interesi kolonizatora neusaglašeni i čitava „dinamika” prodaje biće uslovnjena tom činjenicom, a ne bilo kakvom strategijom vlade.

MONITOR: Vučić je potpisao dokumenta za otpočinjanje radova na Južnom toku. Ipak, ukrajinska kriza i pogoršavanje odnosa Rusije i Zapada, su doveli u pitanje njegovu realizaciju. Ima li Srbija u svemu tome i neku političku ulogu?
PAVLOVIĆ: Ono što Rusija zahteva je da se ugovoreno sprovodi u svemu kako je predviđeno i na vreme. A dozvoljeno je da Srbija o Južnom toku ne govori mnogo u javnosti. Potpuna novina je postupanje Nemačke. Naime, Nemačka je na putu uspostavljanja samostalne spoljne politike u kojoj je njen interes na prvom mestu, a tek zatim interes SAD. To se vidi po tome što je Nemačka, preko posete Putina Austriji gde je gromoglasno podržan Južni tok, poslala poruku da ona stoji takođe iza tog projekta. Istog dana je ministar spoljnih poslova Nemačke izjavio da će njegova zemlja raditi na tome da u okviru OEBS-a Rusi budu razmešteni na istoku Ukraine, što je potpuno suprotno onome što žele SAD, da njihovi ljudi preko OEBS-a tamo budu razmešteni, a to je nastavljeno hapšenjem američkog špijuna u Njemačkoj, sporenjima oko novih snaga NATO u Poljskoj i nastavljanjem odbijanja Nemačke da učestvuje u primeni bilo kakvih stvarnih sankcija prema Rusiji. Mi prisustvujemo potpuno novim odnosima od Drugog svetskog rata i u tom kontekstu sigurno će Rusija znatno relaksirati sve komercijalne elemente za Srbiju oko izgradnje Južnog toka, da ničim ne bi dovela u pitanje ostvarenje mnogo većeg cilja, a to je strateška saradnja s Nemačkom, koja se i realno i simbolički opredmećuje i preko Južnog toka.

MONITOR: Pregovori s EU trebalo bi da vodei jačoj pravnoj državi, posebno gdje su se zapatili visoka korupcija i organizovani kriminal. Vučićeva Vlada privela je pravdi glavnog aktera međunarodne akcije Balkanski ratnik Darka Šarića. On s ponaša kao tužitelj a ne kao optuženi. Kako bi se mogla shvatiti strategija njegove odbrane?
PAVLOVIĆ: Prvo da činjenično razjasnimo da Srbija nije otvorila nijedno poglavlje u procesu pristupanju EU. Apsolutno nijedno. Ono što se „pregovara” razgovori su na temu šta Srbija mora prethodno da uradi da bi EU uopšte otvorila neko poglavlje. Ja sam inače siguran da je pridruživanje EU štetno za Srbiju, ali sada samo ukazujem da se predstavlja kao da su pregovori u punom jeku, a u pravom smislu reči oni nisu ni započeti. BIA je imala značajnog doprinosa u zapleni kokaina, a sve dalje je rad odgovarajućih službi SAD, pa tako i predaja Šarića. Kako SAD u Srbiji u potpunosti kontrolišu specijalno tužilaštvo i u velikoj meri vrh BIA i policije, mislim da je već pre izručenja Šarić postigao dogovor sa SAD kako će izgledati njegov položaj na kraju procesa. Sve što gledamo je samo ranije dogovorena predstava.

Neosnovano samohvalisanje

MONITOR: Premijer se hvali da je otkad je on na vlasti, tužilaštvo praktički riješilo pitanja vezana za okolnosti 24 privatizacije, po zahtjevu Evropske komisije. Šta vi mislite o dometima istraga tih privatizacija?
PAVLOVIĆ: To je samo jedno u nizu neosnovanih samohvalisanja Vučića. Istina je da su ti predmeti na počtku istrage, a ne da ih je tužilaštvo rešilo. Dakle, postupci su tek započeti. Naravno, nešto je rešeno tek kada bude okončano pravosnažnom sudskom odlukom, a mi smo veoma daleko od toga. Ključni problem je u tome što kada premijer govori na takav način, onda on urušava i samostalnost tužilaštva i nezavisnost sudstva, zato što šalje nesumnjivu poruku državnim organima, u čiji rad ne bi smeo da se meša ni u najmanjoj meri, da oni imaju da urade ono što je njemu radi sopstvenog političkog rejtinga potrebno. Ili će se obrušiti na njih. Vučić nesumnjivo ima velikih diktatorskih ambicija, samo je i u tome neuspešan, pa diktatura u Srbiji zaista nije na delu.

Rezervni igrači

MONITOR: Velike poplave u regionu i Srbiji ostavile su teške posljedice. Bilo je dosta pokušaja manipulacije javnošću, obnova sporo teče. Da li bi trebalo postaviti pitanje odgovornosti za veliku štetu i zašto sem Nove stranke, opozicija o tome gotovo da ćuti?
PAVLOVIĆ: Parlamentarna opozicija u Srbiji ne postoji. To su samo „rezervni igrači” evroatlantskih institucija i zato nema ozbiljne rasprave o bilo kom pitanju. Kolonizatori ne vole da se mnogo priča o poplavama, zato što je suština u budžetima u kojima se ne odvaja novac za prevenciju elementarnih nepogoda, a to je njihov zahtev. Pošto njima ta kritika ne odgovara, jer bi pokazala šta znači slediti monetarnu i fiskalnu politiku po diktatu MMF i Brisela i koliko to Srbiju više košta u poređenju s racionalno vođenom politkom u ovim oblastima, onda nema ni bilo kakve kritike. A kako isti centri moći u najvećoj meri kontrolišu i vlast i parlamentarnu opoziciju i velike medije, onda imate utisak da u Srbiji osim Vučića ništa i ne postoji. Ja mislim da i sam Vučić veruje u tu potpuno iskrivljenu sliku i to je najslabija tačka njegove političke pozicije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo