Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC: Od sebe ni najmanje ne očekujem uspjeh

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakvi su utisci sa prošlonedjeljne promocije knjige kratkih priča ,,Feb je čekao olovku” u Podgorici? A kakvi sa prethodnih promocija po crnogorskim gradovima?
MANDIĆ: Na tim promocijama nedovoljno uspijevam da predstavim knjigu. Ponekad zapadam u digresije u kojima gubim poentu. Moja govorna kultura takođe pokazuje ograničenja, čini mi se da olako skliznem u kolokvijalni govor.

Uzevši sve u obzir, zadovoljan sam. Nisam vaška koja propagira politiku, nego ljudsko biće koje drugi ljudi slušaju dok priča o umjetnosti.

A motiv je i da se pospješi prodaja knjige.

MONITOR: Na podgoričkoj promociji dosta ste pričali o teškoćama i izazovima književnog stvaranja. Da li su spisateljske dileme, koje muče i lika sa naslovnice Feba, manje ili veće?
MANDIĆ: To je jedan mit koji sam iskoristio, mit iznikao iz činjenice da se svaki čovjek muči. Kao što sam odabrao tog književnog Sizifa, mogao sam pisati o epifaniji stvaranja. Ili sam mogao naglasiti da je čovjek ovca koja bleji a nema pojma o čemu.

Moja knjiga jeste izašla iz duhovne borbe, ali koja nije? Nisam ponosan na to cmizdrenje nad godinama potrage za književnim izrazom, ali stvarno je tako bilo. Kako god, mogu da završim sa tom pričom upravo sada, jer to je naracija koju sam odabrao da bi me publika shvatila ozbiljno, a ne kao neku preispoljnu budalu koja debituje sa 37 godina. Dakle, logično je da sam morao objasniti – đe sam bio do sada. Eto, bio sam u nemogućnosti.

MONITOR: Vaša knjiga se sastoji od 15 priča. Pratimo sudbine i značajne događaje u životima galerije likova, od dječaka do žene borca NOB-a koja život završava na sigurnom, u ludnici, dok tenkovi gmižu ulicama. Kulise priča se mijenjaju od Amerike do crnogorskih gradova. Kako biste opisali svoj književni prvijenac?
MANDIĆ: Da opišem knjigu… To je knjiga sa likovnim rješenjem Siniše Radulovića na koricama. U bjelini su postavljena dva kreveta, jedan ispod drugog. Pročelja su poravnana po vertikali, kao kod spojenih blizanačkih krevetaca. Kad se zagledaš vidiš da tu postoji jedna optička varka i da čelo, uslovno rečeno donjeg kreveta, stoji u liniji sa suprotnim krajem gornjeg. Kao da se kreveti mimoilaze.

Valjda su i likovi u knjizi istovremeno vezani, ali se razilaze u svojim samoćama i opsesijama.

MONITOR: Koliko je kolumna u Vijestima, Očajni domaćin, pomogla u promociji, a koliko odmogla u smislu očekivanja čitalaca, s obzirom na to da se radi o sasvim drukčijoj vrsti teksta i tema?
MANDIĆ: Kolumna je zadatak, pisanje je poziv, ne bih tu unosio bespotrebnu zbrku. Očekivanja pametnog čovjeka uvijek su loša. Kad iznevjeriš očekivanja, ljudi te mogu stvarno čuti. Zvuči kao floskula zato što jeste floskula. Bit novinske konverzacije sveo se na floskulu. Zato ljudi rado čitaju kolumne. Dobra okolnost je što zbog kolumni čitaju i knjige koje objave kolumnisti.

MONITOR: Svake nedjelje u kolumni dajete mišljenje o aktuelnim dešavanjima. U knjizi osim jedne priče i par pasaža o junacima našeg doba – IT stučnjacima i NVO aktivistima, nema pomena o aktuelnim dilemama. Svjesno ste izbjegli angažovanost?
MANDIĆ: Zamislite pisca koji je nesvjesno izbjegao angažovanost. Koliko je samo šarmantan taj čovjek. Pitanjem ste mi nesvjesno dali ideju kako da ubuduće odgovaram na isto pitanje. Dakle odgovor glasi – nesvjesno sam izbjegao angažovanost.

Koga briga za angažovanost, ako je priča plemenita, skupa, neobična. Ko hoće da se angažuje neka živi. Ko hoće da piše neka proširi ideju života za jedan novi stepen smisla, neka se usprotivi svođenju svega na marketing i politički program. Život je valjda mnogo više, ali to neko mora s vremena na vrijeme da napiše.

U mom iskustvu nema nijednog važnog političkog pitanja osim supremacije bijelog čovjeka. Nisam dorastao toj temi, kao što uostalom nisam dorastao nijednoj. Pišem onako kako mi diktira instinkt. Zato mislim da sam angažovan, jer moje pismo možda nije dobro, ali nije ni kontrolisano. Odnosno, organski je kontrolisano.

MONITOR: Očekujete li da se neko u Crnoj Gori kritički osvrne na knjigu?
MANDIĆ: Uloga književne kritike je da isplete mrežu referenci oko djela, kako bi ono postalo vidljivo široj stručnoj javnosti koja će da odredi šta valja i zavređuje priznanja. Pošto u Crnoj Gori kritika sistemski ne postoji, niti je ikad postojala, sve te nagrade ništa ne vrijede. I nagrađeni to znaju.

MONITOR: Da li se otvorila mogućnost da Vaše priče čita publika u regionu i šire?
MANDIĆ: Književni uspjeh danas djeluje skoro nemoguće, zato ga toliko ljudi priželjkuje. Usred političke i ekonomske krize, mnoga djela su zarobljena u državnim granicama, knjige osuđene na anonimnost. Ali to nije strašno, ne mogu svi biti uspješni. Od sebe ni najmanje ne očekujem uspjeh.

MONITOR: Jeste li više ambiciozni kao izdavač, odnosno, suosnivač Žute kornjače?
MANDIĆ: Žuta kornjača, kao i svaka kornjača, brža je od zeca. To je izdavački projekat sa četiri odštampane knjige u dvije godine. Ako mislite da je malo, samo polako. Pakleni plan je da osvojimo naklonost države. Pratićemo brižljivo osmišljeni workflow nad kojim smo se zakleli. Kad plan bude gotov, ostaće pustoš i Žuta kornjača kao jedini korisnik kulturnih fondova, nacionalni književni brend.

Zbaciti CDNK iz sedla državnih dotacija i razbiti knjižarski monopol Nove knjige, DOO. To su nam planovi, i već naveliko lobiramo, pletemo mreže intriga, klanovski se priklanjamo moćnim strukturama koje će san pretvoriti u javu. A onda, pravac sajam knjiga u Lajpcigu!

Tja, valjda, uprkos svemu…

MONITOR: Bliži se godišnjica nezavisnosti. Sumiraju se rezutati. Ima li ih uopšte?
MANDIĆ: Ima dobrih stvari. Prvo, većina je prestala da puca na svadbama. Smanjena je stopa smrtnosti u saobraćaju. Dobili smo američku ambasadu, rusku, britansku, njemačku… Država jeste zgodan aparat, upotrebljiv za male nacije. To što mi ne umijemo da napravimo pravičnu državu, to je druga priča. Ako ćemo da sumiramo deset godina javnog života, moraćemo politički da se izjasnimo. Je li dobro to što se desilo prije deset godina? Tja, valjda jeste, uprkos svemu. Ne mogu ni da zamislim stepen provincijalizacije u slučaju da referendum nije uspio. Jer mi se nekad čini da ispod ovoga ne može, da je Crna Gora fiziološki tupa i daleka samoj sebi, jedna umobolnica sa agresivnim muškarcima koji je vode pravo u kurac.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo