Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC: Od sebe ni najmanje ne očekujem uspjeh

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakvi su utisci sa prošlonedjeljne promocije knjige kratkih priča ,,Feb je čekao olovku” u Podgorici? A kakvi sa prethodnih promocija po crnogorskim gradovima?
MANDIĆ: Na tim promocijama nedovoljno uspijevam da predstavim knjigu. Ponekad zapadam u digresije u kojima gubim poentu. Moja govorna kultura takođe pokazuje ograničenja, čini mi se da olako skliznem u kolokvijalni govor.

Uzevši sve u obzir, zadovoljan sam. Nisam vaška koja propagira politiku, nego ljudsko biće koje drugi ljudi slušaju dok priča o umjetnosti.

A motiv je i da se pospješi prodaja knjige.

MONITOR: Na podgoričkoj promociji dosta ste pričali o teškoćama i izazovima književnog stvaranja. Da li su spisateljske dileme, koje muče i lika sa naslovnice Feba, manje ili veće?
MANDIĆ: To je jedan mit koji sam iskoristio, mit iznikao iz činjenice da se svaki čovjek muči. Kao što sam odabrao tog književnog Sizifa, mogao sam pisati o epifaniji stvaranja. Ili sam mogao naglasiti da je čovjek ovca koja bleji a nema pojma o čemu.

Moja knjiga jeste izašla iz duhovne borbe, ali koja nije? Nisam ponosan na to cmizdrenje nad godinama potrage za književnim izrazom, ali stvarno je tako bilo. Kako god, mogu da završim sa tom pričom upravo sada, jer to je naracija koju sam odabrao da bi me publika shvatila ozbiljno, a ne kao neku preispoljnu budalu koja debituje sa 37 godina. Dakle, logično je da sam morao objasniti – đe sam bio do sada. Eto, bio sam u nemogućnosti.

MONITOR: Vaša knjiga se sastoji od 15 priča. Pratimo sudbine i značajne događaje u životima galerije likova, od dječaka do žene borca NOB-a koja život završava na sigurnom, u ludnici, dok tenkovi gmižu ulicama. Kulise priča se mijenjaju od Amerike do crnogorskih gradova. Kako biste opisali svoj književni prvijenac?
MANDIĆ: Da opišem knjigu… To je knjiga sa likovnim rješenjem Siniše Radulovića na koricama. U bjelini su postavljena dva kreveta, jedan ispod drugog. Pročelja su poravnana po vertikali, kao kod spojenih blizanačkih krevetaca. Kad se zagledaš vidiš da tu postoji jedna optička varka i da čelo, uslovno rečeno donjeg kreveta, stoji u liniji sa suprotnim krajem gornjeg. Kao da se kreveti mimoilaze.

Valjda su i likovi u knjizi istovremeno vezani, ali se razilaze u svojim samoćama i opsesijama.

MONITOR: Koliko je kolumna u Vijestima, Očajni domaćin, pomogla u promociji, a koliko odmogla u smislu očekivanja čitalaca, s obzirom na to da se radi o sasvim drukčijoj vrsti teksta i tema?
MANDIĆ: Kolumna je zadatak, pisanje je poziv, ne bih tu unosio bespotrebnu zbrku. Očekivanja pametnog čovjeka uvijek su loša. Kad iznevjeriš očekivanja, ljudi te mogu stvarno čuti. Zvuči kao floskula zato što jeste floskula. Bit novinske konverzacije sveo se na floskulu. Zato ljudi rado čitaju kolumne. Dobra okolnost je što zbog kolumni čitaju i knjige koje objave kolumnisti.

MONITOR: Svake nedjelje u kolumni dajete mišljenje o aktuelnim dešavanjima. U knjizi osim jedne priče i par pasaža o junacima našeg doba – IT stučnjacima i NVO aktivistima, nema pomena o aktuelnim dilemama. Svjesno ste izbjegli angažovanost?
MANDIĆ: Zamislite pisca koji je nesvjesno izbjegao angažovanost. Koliko je samo šarmantan taj čovjek. Pitanjem ste mi nesvjesno dali ideju kako da ubuduće odgovaram na isto pitanje. Dakle odgovor glasi – nesvjesno sam izbjegao angažovanost.

Koga briga za angažovanost, ako je priča plemenita, skupa, neobična. Ko hoće da se angažuje neka živi. Ko hoće da piše neka proširi ideju života za jedan novi stepen smisla, neka se usprotivi svođenju svega na marketing i politički program. Život je valjda mnogo više, ali to neko mora s vremena na vrijeme da napiše.

U mom iskustvu nema nijednog važnog političkog pitanja osim supremacije bijelog čovjeka. Nisam dorastao toj temi, kao što uostalom nisam dorastao nijednoj. Pišem onako kako mi diktira instinkt. Zato mislim da sam angažovan, jer moje pismo možda nije dobro, ali nije ni kontrolisano. Odnosno, organski je kontrolisano.

MONITOR: Očekujete li da se neko u Crnoj Gori kritički osvrne na knjigu?
MANDIĆ: Uloga književne kritike je da isplete mrežu referenci oko djela, kako bi ono postalo vidljivo široj stručnoj javnosti koja će da odredi šta valja i zavređuje priznanja. Pošto u Crnoj Gori kritika sistemski ne postoji, niti je ikad postojala, sve te nagrade ništa ne vrijede. I nagrađeni to znaju.

MONITOR: Da li se otvorila mogućnost da Vaše priče čita publika u regionu i šire?
MANDIĆ: Književni uspjeh danas djeluje skoro nemoguće, zato ga toliko ljudi priželjkuje. Usred političke i ekonomske krize, mnoga djela su zarobljena u državnim granicama, knjige osuđene na anonimnost. Ali to nije strašno, ne mogu svi biti uspješni. Od sebe ni najmanje ne očekujem uspjeh.

MONITOR: Jeste li više ambiciozni kao izdavač, odnosno, suosnivač Žute kornjače?
MANDIĆ: Žuta kornjača, kao i svaka kornjača, brža je od zeca. To je izdavački projekat sa četiri odštampane knjige u dvije godine. Ako mislite da je malo, samo polako. Pakleni plan je da osvojimo naklonost države. Pratićemo brižljivo osmišljeni workflow nad kojim smo se zakleli. Kad plan bude gotov, ostaće pustoš i Žuta kornjača kao jedini korisnik kulturnih fondova, nacionalni književni brend.

Zbaciti CDNK iz sedla državnih dotacija i razbiti knjižarski monopol Nove knjige, DOO. To su nam planovi, i već naveliko lobiramo, pletemo mreže intriga, klanovski se priklanjamo moćnim strukturama koje će san pretvoriti u javu. A onda, pravac sajam knjiga u Lajpcigu!

Tja, valjda, uprkos svemu…

MONITOR: Bliži se godišnjica nezavisnosti. Sumiraju se rezutati. Ima li ih uopšte?
MANDIĆ: Ima dobrih stvari. Prvo, većina je prestala da puca na svadbama. Smanjena je stopa smrtnosti u saobraćaju. Dobili smo američku ambasadu, rusku, britansku, njemačku… Država jeste zgodan aparat, upotrebljiv za male nacije. To što mi ne umijemo da napravimo pravičnu državu, to je druga priča. Ako ćemo da sumiramo deset godina javnog života, moraćemo politički da se izjasnimo. Je li dobro to što se desilo prije deset godina? Tja, valjda jeste, uprkos svemu. Ne mogu ni da zamislim stepen provincijalizacije u slučaju da referendum nije uspio. Jer mi se nekad čini da ispod ovoga ne može, da je Crna Gora fiziološki tupa i daleka samoj sebi, jedna umobolnica sa agresivnim muškarcima koji je vode pravo u kurac.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo