Povežite se sa nama

INTERVJU

CVIJETIN MILIVOJEVIĆ, DIREKTOR AGENCIJE PRAGMA, BEOGRAD: Mnogo buke, bez jasne ponude

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li su ovi izbori u Srbiji, 24.aprila, po nečemu specifični ili se može očekivati inercija biračkog tijela započeta na izborima 2014?
MILIVOJEVIĆ: Parlamentarne izbore pre dve godine obeležio je trijumf koalicije Aleksandra Vučića, ali ni tada pobeda nije bila apsolutna: sa nešto više od 48 odsto glasova onih koji su izašli na izbore (izlaznost je bila najniža od 1999. godine – ispod 54 odsto), po D’ Ontovom sistemu raspodele mandata, dobili su čak 65 odsto poslaničkih mesta! Nekoliko opozicionih listi koje su ostale ispod cenzusa, su poklonile naprednjacima skoro 15 procenata glasova. Ovoga puta, očekujem da će više listi ući u parlament, tako da će biti i manje rasipanja glasova. Druga specifičnost je da su se, u odnosu na prošle izbore, delimično konsolidovale i tzv. demokratske, građanske i nacionalne opozicione stranke. Treća osobenost je očigledno povećanje intenziteta medijskog, pravnog i političkog nasilja koje, na sreću, nije eskaliralo i u fizičko nasilje.

MONITOR: Ima novih stranaka i koalicija na ovim izborima. Šta nudi, Levica Srbije Borislava Stefanovića i koliko može biti uspješna saradnja DSS i Dveri?
MILIVOJEVIĆ: Da su izbori bili prošle godine, kada je Siriza, koju je Stefanović pokušao da prekopira, bila u ekspanziji, Levica Srbije je mogla da dosegne i cenzus. Ovako neki procenat rasutih glasova otići će na Vučićev konto, pa će Levica ostati kolateralna korist za naprednjake. DSS i Dveri su, i na prošlim izborima, kada su ostali ispod crte, zajedno skupili osam odsto glasova. Velike su šanse da ovaj put ,,prebace” cenzus i za srpski parlament će biti korisno da se u njemu čuje i evroskeptični i rusofilski glas ovog, značajnog dela biračkog tela u Srbiji.

MONITOR: Šta Vi mislite o prognozama o navodnom kritičnom pragu za prelaženje cenzusa za pet stranaka i koalicija koje je, ređajući istraživanja, objavio Blic?
MILIVOJEVIĆ: Vučićeva koalicijaSrbija pobeđuje će sigurno biti u novom parlamentu, skoro da ne mora da brinu ni Dačićevi socijalisti. Gotovo da je izvestan ulazak radikala. Ozbiljne šanse da postanu parlamentarni imaju i koalicija DSS-Dveri, Demokratska stranka (pre svega, zbog dobrog rejtinga u Vojvodini i u Beogradu), ali i matematička koalicija Čeda-Boris-Čanak, jer Čanak u ,,miraz” unosi sigurnih 2-3 odsto glasova iz Vojvodine. Za mene bi, recimo, bilo iznenađenje da cenzus preskoči Radulovićev pokret Dosta je bilo, što ne znači da takva ,,ekonomistička” opcija nije potrebna Skupštini Srbije. Parlamentarne bi trebalo da postanu i neke manjinske liste, poput Pastorovog SVM, Ugljaninove SDA (možda i stranka ,,zaleđenog” muftije Zukorlića), albanska PDD. Sve ovo mora da se uzme uslovno, jer su, na izborima 2014, šok doživele stranke Čedomira Jovanovića, Mlađana Dinkića, Vojislava Koštunice i Dveri koji su, iako zamalo, ostali ispod crte. Prognoze istraživača se obelodanjuju sa ogradom tipa ,,plus-minus dva do tri odsto”, a pošto je cenzus pet odsto, to su klimave računice.

MONITOR: SPS iako više nije sa penzionerima, već samo sa Draganom Markovićem Palmom, ima izgleda sigurno biračko tijelo. U čemu je ,,tajna” SPS-a?
MILIVOJEVIĆ: Očekujem, ipak, izvestan pad podrške toj koaliciji na narednim izborima, iako mislim da ih ,,preudaja” PUPS za naprednjake nije suviše oštetila. PUPS je izgubio i program i politiku i ideologiju kada je brutalno ponizio penzionere tvrdnjom da ,,penzije nisu smanjene, nego su, eto, oni penzioneri, dali dobrovoljni solidarni samodoprinos za boljitak svoje države”.

Tajna SPS je u tome što je to partija vlasti. Tako je krojena, tako komponovana, da se, kao mačka, uvek dočeka na noge. To je daleko od partije levice, to nije čak ni kvazinacionalna stranka, već tehnomenadžerska organizacija projektovana da bude vlast. Odlazak penzionera i ,,kratak spoj” sa Vučićem, Dačić će sada pokušati da kompenzuje iznenadnim “vraćanjem pamćenja” da je i Slobodan Milošević nekada bio predsednik te partije. To, verovatno, prija starijem biračkom telu, baš kao i stavljanje Titovog unuka Josipa Broza na listu, dovođenje maloletnog Miloševićevog unuka na predizborne skupove i slično.

MONITOR: Vučić se javno žali kako gubi glasače, to ide i do izjava da gubi izbore. U čemu je ,,Vučićev vic”?
MILIVOJEVIĆ: Ima tu namere da se motiviše biračko telo, da izađe u što većem broju ili da izađu samo sigurni glasači SNP. Tu je i strah od ,,sindroma Tadić”, između dva kruga predsedničkih izbora 2012, kada je DS svoje glasačko telo uspavljivala pregrejanim optimizmom bez pokrića. Postoje i računice da je Vučiću u interesu da izlaznost bude što veća, tako da prag za ulazak u parlament, meren brojem glasova, bude viši, što bi, verovatno, neke od ,,sigurnih”, ostavilo u statusu vanparlamentarnih partija. Vučić je svoju koaliciju Srbija pobeđuje strukturirao da zahvati biračko telo i s leva i sdesna, po horizontali i po vertikali. Tu je i igranka sa pojavljivanjem bespredmetnih izbornih lista (samo tzv. ruskih ima pet) koje su, pod čudnim okolnostima, skupljale po čak 10.000 potpisa za predaju liste, a jasno je da to nije bilo moguće bez ozbiljne podrške najjače vladajuće stranke. Sve to, na neki način, obesmišljava i izborni sistem i demokratska dostignuća.

MONITOR: Šta se uopšte nudi građanima na ovim izborima?
MILIVOJEVIĆ: Iskreno, iako sam ,,duboko u tematici”, pojma nemam šta najjači igrači, zapravo, nude, osim što načujem šta oni deklarativno tvrde da je njihov prvi cilj. No, nešto im ne verujem. Ne znam, recimo, jesu li za ulazak u EU ili su za jačanje saradnje sa Evroazijskom unijom? Jesu li za ulazak Srbije u EU ako je uslov za to (a jeste!) potpisivanje pravnoobavezujućeg sporazuma sa državom Kosovo? Da li će biti ili neće biti referenduma o potencijalnom članstvu Srbije u NATO? Da li smo za jačanje veza sa organizacijom za kolektivnu bezbednost koja se formira oko Rusije?

Oni koji kritikuju konkretnije vlast su ili evroljubi, na jednoj, ili rusoljubi, na drugoj strani. Ta vlast na svojoj listi ima – i evrofile i rusofile! Kako onda da se građanin snađe?

I prošla naprednjačka kampanja nije davala nijedan konkretan odgovor na konkretno pitanje. Jedino čega se dobro sećam od njihovih obećanja jeste da ćemo krenuti u ,,bolne reforme” i da će “penzioneri biti poslednji od kojih će država zahvatiti”. Ispalo je da su bili prvi i jedini koji podnose ,,teret reformi”. To ne da nije urušilo rejting naprednjacima nego ga je i osnažilo.

Vučić ima 60 metara fore, i ne trči sa preponama

MONITOR: Opozicija stavlja velike primjedbe na medijsku zastupljenost. Sem poštovanja pravila o medijskom predstavljanju kandidata, da li je uopšte moguće spriječiti dominaciju Vučića, ali i drugih državnih funkcionera, kada je riječ o prikrivenoj kampanji kroz izvještavanje o njihovom državnom poslu?
MILIVOJEVIĆ: ,,Količina” te kampanje je abnormalna po kvadratnom metru novinskog prostora i po satu preskupog televizijskog vremena. Sadržinski – ta kampanja je izvan vremena i prostora, izvan života, ona opisuje neku Srbiju u kojoj prethodne četiri godine nisu živeli niti danas žive građani Srbije.

Prosto, Vučić koristi ono što nije izmislio on sam niti je prvi politički lider u Srbiji koji brutalno eksploatiše svoju državnu funkciju ,,u tehničkom mandatu”. Toj vrsti zloupotrebe može da se stane na kraj samo na jedan način – ujedinjenim pragmatskim frontom svih opozicionih snaga, frontom koji bi imao samo jedan cilj, pod pretnjom bojkota izbora: obezbeđivanje ravnopravnih uslova za sve učesnike izborne trke.

Za početak, toga pravila bi morali (na to ih i zakon obavezuje) da se pridržavaju i javni radio-televizijski servis i sve televizije koje koriste javno prirodno dobro – nacionalnu frekvenciju. Ali, pošto je barem trećina izbornih listi ,,teledirigovana” i smišljena kao ,,kukavičje jaje” radi zbunjivanja i sluđivanja birača s namerom da se građanima sugeriše kako su ,,normalni” samo ovi Vučićevi, a svi ostali vašarski cirkuzanti – ova kampanje će proteći kako će proteći. Tako što u trci na 110 metara sa preponama, Vučić ima 60 metara ,,fore”, a nema ni prepone.

Šešelj kao strašilo za Brisel

MONITOR: Istraživanja pokazuju da će radikali ponovo biti u parlamentu. Da li se Šešelju vraćaju stari glasači koji su otišli za Vučićem ili će dobijati i od glasačkog tijela drugih desnih partija, a možda i od apstinenata?
MILIVOJEVIĆ: Od Šešeljevog povratka iz Haga, pa evo do prvostepene oslobađajuće presude, lider SRS i njegov bivši generalni sekretar, današnji premijer, imali su prećutan ,,pakt o nenapadanju” koji je odgovarao obojici. Haška presuda je Šešelju vetar u leđa, njegova stranka, u ovom momentu, ne brine za cenzus. Pred njim je i mogućnost da, jačom retorikom koja bi bila usmerena ka Vučiću, povrati još neki procenat bivših glasača koji sada inkliniraju naprednjacima. To nosi i veliku dozu rizika, jer bi Vučić, ako bi upregao ogromnu medijsku armiju koju kontroliše, mogao žestoko da uzvrati. Šešelj teško može da zahvati iz glasačkog tela drugih stranaka desnice, ali može da motiviše još neki procenat apstinenata da izađu i glasaju za njega, a glasače može da potraži i među biračima partije Ivice Dačića. Naprednjacima odgovara radikalsko prisustvo u parlamentu kao tiha opomena Briselu po principu ,,ovo vas čeka ako biste nam vi uskratili podršku”. Ne isključujem mogućnost da, u slučaju preke potrebe, Vučić i Šešelj sklope ,,istorijsko pomirenje”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo