Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA KEKOVIĆ, SLIKARKA: Trenutak u vremenu

Objavljeno prije

na

Slikarka Biljana Keković u biografiji bilježi trinaest samostalnih izložbi. Svoje slike predstavila je i u Beču, Briselu, Parizu, Barseloni, Toledu, Utrehtu, Gracu, Americi… Dobitnica je prestižnih priznanja, među kojima su nagrade za sliku i dizajn FLU na Cetinju, nagrada Bijenala pejzaža u Novom Sadu, Hercegnovskog zimskog salona, Podgoričkog likovnog salona, kao i nagrada za sliku ULUCG Milunović – Stijović – Lubarda. Laureat je i prestižne nagrade UNESCO-a. Studijski je boravila u Parizu. Pohađala je i likovnu radionicu na Univerzitetu Masačusets u Bostonu, a rad je izložila u galeriji Harbor. Diplomirala je slikarstvo i grafički dizajn na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti gdje je i magistrirala.

U Modernoj galeriji u Podgorici otvorena je samostalna izložba slika Biljane Keković pod nazivom Misli u pokretu.

MONITOR: Ranije ste mi rekli da Vam je sam čin slikanja najinteresantniji, najvažniji i najživlji. Gledajući ove nove slike čini se da taj proces podrazumijeva isključenost i sveprisutnost. Kažite mi o tom ,,ulasku” u sliku, o Vašem osjećaju i emociji – situaciji kada se nađete jedan na jedan, Vi i prazno slikarsko platno.
KEKOVIĆ: Prazno platno je izazov, mogu reći i radost, poziva me na akciju. Postoji ideja u početku, ali ona se mijenja u procesu rada, uspostavljam otvorene odnose gdje ništa nije unaprijed riješeno, to je uvod u beskonačnu raspravu. Oblikovanje jednog rada odvija se pretežno u podsvijesti, samim tim je nepredvidljivo kako će se kretatati i kojim tokom će ići, da li će rad na slici trajati dugo ili će se završiti u jednom dahu. Zbog toga proces rada na slici mi je najzanimljiviji i najživlji. Meni je drago pitanje o čulu, pojavi, o suštini sjećanja. Slika je trenutak u vremenu.

MONITOR: Novije slike predstavljaju nadogradnju one emocije koja je takođe obilježila prethodne Vaše radove. Šta biste nam vi rekli o ovoj izložbi u Modernoj galeriji, o ovim radovima koje ste izložili?
KEKOVIĆ: Najnoviji radovi slijed su ranijih slika, drugačije su jer predstavljaju moja razmišljanaja i odnose sa svijetom u skorijoj prošlosti i sadašnjem trenutku. Pokušavam da slikarski izrazim čiste forme, da ih oživim u njihovoj apstrakciji. U njima sam vjerovatno utkala sve ono o čemu razmišljam, sve misli i emocije koje se odnose na meni važne osjećaje i misli, one male prolazne i one koje ostavljaju dubok trag.

MONITOR: Sjećam se Vaše prve samostalne izložbe. Iako su na njoj dominirali portreti i pejzaži, oni su bili istinski nosioci boje, svjetlosti. Na ovim novim slikama ne vidim figuraciju, ali poetika je ostala ista. Niste nikad pribjegavali trendovima. Koliko je bilo teško graditi svoj, autentilčan put?
KEKOVIĆ: Svačiji put mogao bi biti lakši ili teži pa tako i moj. Moramo plivati tu gdje se nađemo najbolje što umijemo. Teški su počeci, još su dodatno u tom periodu bile sankcije u našoj zemlji, nije bilo mogućnosti za putovanja i razvijanje koje je potrebno čovjeku u tom dobu. Razvoj je bio usmjeren na sopstveno biće, bilo je usmjereno na uranjanje duboko u sebe, to je bilo moje utočište, rad na slici, misao je ta koju ne može ništa zaustaviti. Kasnije su se otvarale mogućnosti. Imala sam podršku da radim ono što volim, koliko god nekad izgleda beznadežno i teško. Strpljiv rad i stalni misaoni napor doveli su do slikarskih oblika koje danas radim.

MONITOR: Paleta boja je raznovrsna, samo zavisi od ciklusa koja dominira. Da li je boja povezana sa sadržajem slike ili sa unutrašnjim stanjem duše?
KEKOVIĆ: Vezana je direktno sa unutrašnjim stanjem duše, a i povezana je sa sadržajem slike, čini mi se da je to prilično u domenu filozofije. To je ispovjedništvo u boji. Sopstveni unutrašnji život i osjećajnost izražavam sa bekonačno puno neopažljivih nijansi, neobuzdaninih, raspusnih linija.

Boja i njena slojevitost mi otvaraju beskrajno mnogo mogućnosti kao i svjetlost koja je njen izvor. Boje imaju intenzitet, dubinu, masu. One u toku rada stvaraju različite odnose, neke boje su izgledale bez sjaja tupo, nekad se stvori atmosfera zasićena bojama i dubokim sjenkama. Nanosim mrlje boje na platno što jače mogu, dolazi do prelivanja jedne mrlje drugom, nekad dolazi do sudara bojenih mrlja, to otvara do niza slikarskih mogućnosti. Neki oblici manje ili više pojačavaju vrijednost nekih boja, drugi ih smanjuju. Ti odnosi se mijenjaju u toku rada, njihovo dalje kretanje ide ka saradnji, tako da jedna drugu podržavaju, pojačavaju. Sve što je bilo nepokretno u toku rada pokreće se, vaskrsava.

MONITOR: Koliko Vam je važno da Vaše slike ostvare kontakt sa posmatračima?
KEKOVIĆ: Važno mi je, ali dok radim ne ramšljam o tome da ugodim posmatraču, a ima interakcije neočekivano jake. Taj odnos je kasnije važan jer istovremeno čini odnos sa svijetom, umjetnost bi trebalo da bude stanje susretanja. Meni je drago što većina ljudi koji dožive moje slike, često najjače osjećaju boje, to je valjda iskonski poriv, možda je Orhan Pamuk dobro zapazio pa ću ga citirati: ,,Vidio sam da je čitav svijet sačinjen od boja, da sve jeste boja sačinjena sila koja me od svih drugih stvari odvojila, tako da sam tada shvatio da je boja ono što me sa ljubavlju grlilo i spajalo sa čitavim svijetom”.

MONITOR: Iako su mnogi kritičari Crnu Goru opisivali kao zemlju slikara, djeluje mi kao da mlađi umjetnici kod nas sve manje i manje slikaju. Kako vi vidite taj fenomen?
KEKOVIĆ: Slikarstvo je možda manje u nekom momentu zastupljeno na likovnoj sceni, ali postoji i to veoma jako, ovdje i u svijetu. Naći svoj izraz je proces, ni brz ni lak, posebno kad je slika u pitanju. Novi načini komunkacije i kompjuterizacija, novi mediji, prirodno donose i nove vidove izražavanja. Svaki medij je dobar ako to proističe iz unutrašnjeg bića, a ne zbog modernizma i lakšeg i bržeg uspjeha. Često se dešava da se u jednom vremenskom periodu pojavi puno toga istog ili sličnog kod nas kao i u svijetu, mogu se vidjeti kopije ili opšti trend izražavanja, meni to izgleda prilično površno i neubjedljivo. Takva djela se ne osjećaju i nemaju energiju. Mogu doživjeti kratkotrajan uspjeh, ali to sigurno nije ono sto će preživjeti duže vrijeme. Nasuprot tome svaki lični napor ima smisla čak i ako nema brzih rezultata.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo