Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, ČLAN SAVJETA RTCG: Ne opstruira samo Radojka Rutović

Objavljeno prije

na

MONITOR: Da li i Vi mislite, kao što ovih dana tvrdi opozicija, da direktorica TVCG Radojka Rutović opstruira potpisivanje Sporazuma tako što još nije podnijela ostavku na tu funkciju?
ĐUROVIĆ: Ono što sigurno znam je da je direktorica TVCG, otkad je imenovana na funkciju, opstruirala transformaciju RTCG u javni servis tako što nije uradila ništa da informativni program bude u skladu sa zakonom, profesionalnim principima i standardima. Sa koleginicama, bivšom urednicom prvog programa, aktuelnom urednicom informativnog programa i šeficom deska, predano je protažirala vladajuću političku stranku, trudila se da se informacije od javnog intersa sakriju od građana a rezultat toga su mnogobrojni prigovori gledalaca i negativne ocjene samih građana u istraživanju javnog mnjenja urađenog u januaru ove godine.

Osim Rutovićeve u opstrukciji transformacije svoju ulogu igraju i generalni direktor Rade Vojvodić, koji ne radi ništa da zbog loših rezultata u radu smijeni direkorku, ali i Savjet RTCG koji okreće glavu od problema i čeka da neko drugi obavi njegovu funkciju.

Kao član Savjeta kojeg su predložile za ovu funkciju nevladine organizacije nijesam opterećen sporazumima političkih partija već činjenicom da RTCG nije ni blizu cilja – da bude servis svih građana. Političke partije koje danas pregovaraju snose svoj dio odgovornosti zašto je stanje u RTCG takvo da se traže ostavke. Najveću odgovornost snosi naravno najjača politička stranka jer nijesu donijeta sistemska rješenja i stvoreni preduslovi da javni servis bude zaista u funkciji svih građana.

MONITOR: U ovonedjeljnoj emisiji Okvir na RTCG zastupali su se stavovi da je zahtjev da Rutovićeva ode u stvari politički pritisak na novinarstvo i da se to ne smije dozvoliti. Zar nije i unutar same RTCG, utvrđeno da je informativni program javnog servisa već u službi vladajuće partije?
ĐUROVIĆ: Iako Savjet RTCG nikada nije eksplicitno saopštio da je informativni program javnog servisa u službi vladajuće partije, u svojim zaključcima i odlukama u vezi sa prigovorima gledalaca, ukazivao je više puta na posljedice kršenja profesionalnih standarda koji kod građana mogu biti protumačeni kao bliskost RTCG sa vladajućom političkom strankom.

Vjerujem da je malo građana koji ne primjećuju da RTCG navija za jednu stranu i da pri tom brutalno gazi profesionalne standarde. Javno tražim smjenu menadžerskog i uređivačkog tima TVCG još od 2011. godine jer oni nisu u stanju da ostvare cilj- da građani imaju najveće povjerenje u informativni program RTCG. To što sada vladajuća politička stranka i opozicija traže smjene me ne iznenađuje jer je RTCG pod konstantnim pritiskom vladajuće stranke u prethodnim decenijama.

MONITOR: Ranije ste upozorili da je Savjet RTCG još u novembru 2015. godine konstatovao da su neophodne kadrovske promjene menadžerskog i uređivačkog tima, ali da do danas nije ništa preduzeto da se ta odluka sprovede. Zašto nije?
ĐUROVIĆ: Savjet RTCG je tada zaključio da informativni program, dominantno centralna informativna emisija – Dnevnik 2, ,,nije dovoljno izbalansiran i objektivan prilikom izvještavanja o pojedinim događajima”. Predloženo je generalnom direktoru Radu Vojvodiću da hitno pristupi kadrovskim i organizacionim promjenama kako bi se stanje popravilo. On nije uradio ništa da se stanje popravi, a Savjet RTCG nije preduzeo ništa da osigura realizaciju sopstvenih zaključaka.

Savjet RTCG je do sada mogao da preduzme i krajnju mjeru koju mu zakon dozvoljava a to je smjena generalnog direktora. Jedini zaključak koji se može izvući je da je i Savjet RTCG pod uticajem vladajućih političkih partija jer još uvijek nema snage da radi svoj posao i preduzme radikalne mjere koje jedino mogu zaustaviti dalje produbljivanje nepovjerenja građana u RTCG

MONITOR: To nije iznenađenje imajući u vidu i to da su pravila za odabir članova u Savjet RTCG mijenjana tako da parlamentarna većina dobije punu kontrolu nad njihovim izborom.
ĐUROVIĆ: Od donošenja medijskih zakona 2003. godine uticaj političkih stranaka je evidentan. Uloga Skupštine Crne Gore u procesu imenovanja članova Savjeta u tom periodu je bila samo da konstatuje volju ovlašćenjih predlagača. Vrijedi podsjetiti da je od 2005. do 2009. godine Savjet radio u nepotpunom sastavu jer je tadašnja vladajuća koalicija DPS-SDP odbijala, kršeći zakon, da imenuje predstavnika nevladinih organizacija u ovo tijelo jer ga nisu mogli kontrolisati.

Izmjenama Zakona o javnim radio-difuznim servisima 2008. godine uvedena je procedura po kojoj se Skupština izjašnjava o cijeloj listi kandidata za članove Savjeta i da ne može glasati pojedinačno za kandidate. Ovo rješenje, iako gore nego prethodno kada se samo konstatovalo imenovanje, ne bi samo po sebi bilo problem kada bi poslanici poštovali zakon u Administrativnom odboru i ne bi prekrajali volju nevladinih organizacija uz sramno kršenje propisa. Posljedica kršenja zakona u Administrativnom odboru, prilikom procesa imenovanja aktuelnog Savjeta RTCG, u 2014. godini, je da je jedan član ovog tijela, iz reda nevladinih oraganizacija, protivno zakonu postao član Savjeta. Ne može se izbjeći sumnja da li tako izabran član Savjeta može slobodno da radi svoj posao ili mora da vrati uslugu onima koji su mu to omogućili.

MONITOR: Rekli ste da članovi Savjeta treba da budu svjesni posljedica svoje odluke ukoliko na narednoj sjednici prihvate predlog generalnog direktora u kom neće biti zahtjeva za smjenu direktorke TVCG, urednice informativnog programa i šefice deska. Mislite da će se to ipak desiti?
ĐUROVIĆ: Savjet izbjegava da se suoči sa problemima i odlaže donošenje jedinih mogućih odluka koje ne treba da imaju nikakve veze sa pregovorima i sporazumima političkih partija već isključivo sa njegovim nadležnostima. Savjet neće moći stalno da bježi od svoje funkcije jer tako daje povod za tvrdnje da je kao ključni upravljački organ u RTCG pod kontrolom vladajuće političke stranke.

Umjesto da preuzme inicijativu i vodi proces promjena u RTCG, to tijelo aktivno čeka i time se kompromituje. Vjerujem ipak da postoji većina u Savjetu koja je spremna da preuzme odgovornost i smijeni generalnog direktora ukoliko ne ispoštuje zaključke Savjeta.

MONITOR: Da li je Savjet ikada raspravljao o činjenici da je Rutovićeva kad je izabrana bila u konfliktu interesa?
ĐUROVIĆ: Nije nikada. Iz Zakona o javnim radio-difuznim servisima, u postupku donošenja 2008. godine, izbrisana je odredba (koja i dalje postoji u Zakonu o elektronskim medijima) koja predviđa da konflikt interesa postoji ukoliko je neki od direktora u RTCG u rodbinskoj vezi u pravoj liniji i pobočnoj liniji do drugog stepena, sa funkcionerima političkih stranaka. Predlog Zakona iz 2008. izradilo je Ministarstvo kulture u kojem je tadašnji pomoćnik (sada direktor Direktorata za medije) bio brat gospođe Rutović, funkcioner DPS-a. Da je ostalo rješenje koje je bilo predviđeno prethodnim zakonom, onda sadašnja direktorka TVCG ne bi mogla da bude na toj funkciji ili bi njen brat morao da napusti organe DPS-a i mjesto direktora Direktorata za medije u Ministarstvu kulture.

MONITOR: Odavno upozoravate da je nužna izmjena medjskih zakona kako bi se RTCG transformisala u javni servis. Šta treba mijenjati?
ĐUROVIĆ: U Zakonu o javnim radio-difuznim servisima treba predvidjeti veći broj članova Savjeta RTCG odnosno veći broj predstavnika NVO koje se ne finansiraju dominantno iz javnih fondova. Tako se može osigurati veća samostalnost RTCG jer bi takav, samostalniji Savjet birao generalnog direktora na osnovu referenci a ne političkog uticaja kao što je sada slučaj. Naravno, izmjene zakona nemaju nikakvog smisla ukoliko će poslanici kršiti propis obesmišljavajući volju nevladinih organizacija kao što je to bilo prilikom imenovanja sadašnjeg Savjeta.

Potrebno je povećati odgovornost Savjeta i generalnog direktora za rezultate u finansijskom poslovanju i u realizaciji programskih sadržaja, posebno informativnog programa. Kao uslov za razrešenje Savjeta treba unijeti i prekoračenje godišnjeg finansijskog plana i poslovanje sa gubitkom, kao i slučaj da na kraju kalendarske godine RTCG bude ispod drugog mjesta po povjerenju građana na osnovu istraživanja javnog mnjenja. pojačava se obaveza objektivnog informisanja građana što je jedan od ključnih ciljeva javnog servisa.

Potrebno je, takođe, propisati da se direktori Radija i Televizije biraju uz saglasnost Savjeta. Ovo bi mogao da bude dobar mehanizam da se zaustave oni kandidati koji svojim profesionalnim angažovanjem nijesu zaslužili da budu na tim odgovornim pozicijama.

MONITOR: Vjerujete li da će RTCG jednom stvarno biti javni servis?
ĐUROVIĆ: Vjerujem da će Crna Gora jednom zaista biti demokratska država i da će u takvoj Crnoj Gori i RTCG biti istinski javni servis. Promjene međutim neće započeti promjenama u RTCG već na nekim drugim mjestima.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo