Povežite se sa nama

INTERVJU

DR IVO ĐURIŠIĆ, BIVŠI VISOKI FUNKCIONER DEMOKRATSKE PARTIJE SOCIJALISTA: Kako DPS krade na izborima

Objavljeno prije

na

Ivo Đurišić, ljekar i bivši visoki funkcioner DPS-a, objašnjava za Monitor čime se sve služila najveća vladajuća partija prilikom krađe izbornih glasova u proteklih dvadeset i pet godina.

– Postoje tri elementa koji determinišu izbornu krađu u Crnoj Gori. Prvo, to je kupovina ličnih karata, koju ne možete kontrolisati niti spriječiti. Dalje, tu je partijsko zapošljavanje. Pa, iako se uvede moratorijum da se ne zapošljava dva mjeseca prije i dva mjeseca poslije izbora, kada taj rok istekne svima kojima je obećano zapošljavanje biće zaposleni po formuli jedan zaposleni dvadeset glasova, a ne jedan zaposleni četiri glasa, kao što je pokazala afera Snimak. I treće – popunjeni glasački listići sa zaokruženim DPS-om dijeljeni su uz novčanu naknadu sa obavezom da glasač dan poslije izbora donese prazan listić, a ovaj označeni na dan izbora ubaci u glasačku kutiju, kaže Đurišić.

MONITOR: Na koji se još način kralo?
ĐURIŠIĆ: Drugi vid krađe izvodio se preko ubacivanja članova i simpatizera DPS-a u opozicione redove. Ova krađa se obavlja prije, u toku i poslije izbora prilikom stvaranja koalicija sa DPS-om. Najsvježiji primjer ove političke korupcije i krađe je izdaja, najveća u istoriji Crne Gore, kada je prevareno oko trideset hiljada glasača Pozitivne Crne Gore, koja je, podržavajući Vladu Mila Đukanovića, pokazala koliko je mali korak od pozitivne do negativne Crne Gore.

Treći vid izborne krađe je oružje straha, kojim raspolaže DPS, a ogleda se u dvije rečenice. Ako nema Mila – nema ni penzija, i druga – ako nema Mila nema ni Crne Gore.

Jusuf Kalamperović je svojevremeno kazao za TV Crne Gore da DPS na izborima krade od pet do deset odsto glasova. Tvrdim, na osnovu svega ovog, da je to više od deset posto.

MONITOR: Zloupotrebljava li se i socijalna pomoć za kupovinu glasova?
ĐURIŠIĆ: Nije tačno da se socijalna pomoć daje smo preko socijalnih ustanova. Ona se daje i derektnim kontaktom sa Vladom, koja ta sredstva daje iz posebnog fonda na zahtjev aktivista DPS-a.

MONITOR: Da li je tačno da DPS prilikom izbora ubacuje svoje aktiviste u opozicione redove?
ĐURIŠIĆ: Naravno, ima i toga. Kada je riječ o ubacivanju u opozicione redove navešću jedan zanimljiv primjer. U njih je bio ubačen i moj brat, koji je bio ljekar u Baru. Na zahtjev Žarka Šturanovića i Miomira Mugoše ubačen je u Monarhistički pokret Aćima Višnjića. Čitavo vrijeme glumio je da je za Monarhistički pokret s tim da bi po Dontovoj formuli ti glasovi pripali DPS-u. Ja sam se kasnije zbog toga izvinio Višnjiću.

MONITOR: Je li bilo masovnog zapošljavanja uoči izbora?
ĐURIŠIĆ: Naravno. Uoči jednih izbora zaposlio sam oko dvjesta ljudi i svi su ostali na radnim mjestima i poslije izbora, jer je to bio moj uslov. Nisam htio da lažem ljude i da im se nakon izbora daju otkazi.

MONITOR: Je li bilo krađe putem glasanja pismima, posebno kada se radi o bolesnim biračima?
ĐURIŠIĆ: Prvo i najvažnije je znati da su ti bolesnici većinom zdravi ili toliko bolesni da ne znaju ni koga zaokružuju, ni koga glasaju. Pravi bolesnici treba da imaju ljekarsku dokumentaciju u kojoj mora jasno da piše da li su orijentisani u vremenu i prostoru, kako to mi u medicini kažemo. Ali to se nije praktikovalo.

MONITOR: Postoji li još neki način da se pokradu glasovi?
ĐURIŠIĆ: Za vrijeme jednih izbora Izborni štab DPS-a nalazio se u kancelariji u Bloku pet, koja je bila udaljena dvadeset metara od glasačkog mjesta iako po zakonu štab mora biti udaljen najmanje pedeset metara. I šta se događalo? Kada bi neko donio poziv za izbore taj bi poziv bio bačen u korpu za otpatke. Poslije sat vremena čistačica bi donijela u naš štab sve pozive iz korpe i tada smo tačno znali ko od naših sigurnih glasača nije izašao na izbore. Onda smo iz moje kancelarije zvali telefonom te glasače da dođu da glasaju.

Ili ovaj primjer. Dolazi neko ko je nama sumnjiv da je glasao za opoziciju. Član biračkog odbora iz DPS-a, zadužen za davanje izbornog listića, diskretno crticom obilježi taj glasački listić. Obično bi tako obilježili dvadeset do trideset listića na jednom izbornom mjestu. Tako smo tačno znali i ko je kako glasao.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora?
ĐURIŠIĆ: Ako smo proteklih dvadeset pet godina imali predizbornu, izbornu i postizbornu krađu od strane DPS-a, onda je to nemoguće demontirati za šest mjeseci kako to zamišlja dio opozicije koji pregovara sa DPS-om.

MONITOR: Zar dogovor dijela opozicije i DPS-a ne može dovesti do uslova za slobodne i fer izbore?
ĐURIŠIĆ: Zar stvarno mislite da je DPS spreman da igra poštenu igru na sljedećim izborima? Shvatate li da je gro opozicije izvan ovog nazovi političkog sporazuma. Uzmite penzionere zbog rečenice ako nema Mila, nema ni penzija. Oko 130.000 penzionera su najveća glasačka baza. Iz straha najmanje sto hiljada glasa za DPS. Njih ne interesuje da li će ih zbog dužničkog ropstva, u koje nas uvodi DPS, jednog dana osuditi njihovi unuci zbog straha i sebičluka. Ili što će ovi što prodaju lične karte za pedeset eura imati za 48 mjeseci vladavine DPS-a mjesečno 1,2 eura.

Ako glasa sto deset hiljada penzionera, ako glasa 40.000 zaposlenih u javnim ustanovama onda u startu za DPS glasa oko 150 hiljada građana.

MONITOR: Šta predlažete da bi izbori bili slobodni i pošteni?
ĐURIŠIĆ: Ja sam prije pet godina, na molbu MANS-a, poslao u Dablin tekst na devet stranica o izbornim krađama u Crnoj Gori. OEBS je poslao dvadeset posmatrača na 1200 glasačkih mjesta i rekao da je sve u redu i pošteno. Tih dvadeset posmatrača mogli su svaki dan tokom izbora da obiđu najviše 60 biračkih mjesta. Na ostalih 1140 moglo je da se krade koliko se hoće. Zato smo zakasnili da bilo šta uradimo i za ove izbore da bi bili pošteni. Sve dok Evropa ne shvati koji su to mehanizmi krađe izbora, lopovluk će egzistirati. Dok ne shvati ili neće da shvati.

MONITOR: Ali na izborima ima posmatrača i iz opozicije i NVO?
ĐURIŠIĆ: Bilo ih je i kada sam i ja bio u izbornim odborima. Ali oni su više statisti i imitacija kontrole. Uvijek smo uspijevali da ih prevarimo, ubacimo mrtve glasače, glasače iz inostranstva… Na glasačkim listićima često smo uspijevali da ako je neko glasao za opoziciju zaokružimo još nekoga i listić proglasimo nevažećim.

MONITOR: Vi, dakle, ne vjerujete da će jesenji izbori biti fer i demokratski?
ĐURIŠIĆ: Naravno da ne vjerujem. Vjerujem samo u proteste i ideju opozicije o prelaznoj vladi bez Mila Đukanovića, koja bi za otprilike godinu dana otklonila mogućnosti za krađu izbora. Evo, već je kupovina ličnih karata u toku. Ali to je teško dokazati, jer i onaj ko kupuje i onaj ko prodaje lične karte podjednako odgovaraju ako budu otkriveni. Zbog svega toga mogu samo da poručim – Crna Goro, konačno se probudi iz dvadesetšestogodišnjeg sna.

Trećina kao većina

MONITOR: Kako kao prvi specijalista zdravstvene statistike komentarišete razne gimnastike sa podacima o broju glasača i onih koji glasaju za DPS ili uopšte ne izlaze na izbore?
ĐURIŠIĆ: U Crnoj Gori ima oko 515.000 glasača. Od toga oko 30 odsto ili oko 146.000 ne izlazi na izbore, što ne znači da podržavaju opoziciju, ali je jasno da nijesu zadovoljni ni politikom DPS-a i kabinetom Mila Đukanovića. Za DPS glasa oko 33 odsto, odnosno oko 170.000 glasača. Kada kažem za DPS, mislim samo na tu partiju, bez predizbornih koalicionih partnera. Preostalih 37 odsto, odnosno oko 199.000 glasa neku drugu partiju, ili koaliciju. Ako saberemo glasove glasača, koji glasaju neku drugu partiju, njih oko 199.000 i onih koji ne izlaze na izbore – oko 146.000, dolazimo do cifre od oko 345.000 građana ili 67 odsto Ijudi koji ne podržavaju politiku Mila Đukanovića.

Ali DPS vještinom mogućeg i nemogućeg, predizbornih i izbornih krađa, već 25 godina vlada Crnom Gorom. Iako sam u gimnaziji bio loš matematičar, postao sam prvi specijalista zdravstvene statistike u Crnoj Gori. Pa, ipak, ne mogu da shvatim da je 33 odsto veće od 67 odsto. No, kada je DPS u pitanju, sva je suština u aferi Snimak. Zar ne?

Bulatović je bio prešao cenzus

MONITOR: Koju biste izbornu krađu posebno izdvojili od kada je DPS na vlasti?
ĐURIŠIĆ: Jedna od najvećih krađa bila je 1997. godine u pvom krugu predsjedničkih izbora između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Tada je Bulatović prešao cenzus od pedeset odsto plus jedan glas, kada je dobio 150.600 glasova, ali objavljen je podatak da je dobio oko 148.000 glasova, a Đukanović oko 144.000. Znači, zvanično je saopšteno da niko nije prešao cenzus. Išlo se u drugi izborni krug. Tada su liberali spasili Đukanovića. Štampano je 14.000 ličnih karata za 48 sati!

Navešću još nešto vezano za te izbore. Mi iz DPS-a našli smo se jednog dana na otvaranju ambulante u Dinoši. Bio je prisutan i Filip Vujanović. Tu je bio i jedan stari čovjek za kojeg nam je rečeno za koga on bude glasao glasaće i ostali u Tuzima. Mi smo ga obradili i on nam je dao besu da će sigurno glasati za Đukanovića. Tako je i bilo. Imali smo u Dinoši više sastanaka, i obično bi na njima bili Filip Vujanović, Miodrag Vuković, Ferhat Dinoša, Halid Duković, ja…

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo