Povežite se sa nama

INTERVJU

DR IVO ĐURIŠIĆ, BIVŠI VISOKI FUNKCIONER DEMOKRATSKE PARTIJE SOCIJALISTA: Kako DPS krade na izborima

Objavljeno prije

na

Ivo Đurišić, ljekar i bivši visoki funkcioner DPS-a, objašnjava za Monitor čime se sve služila najveća vladajuća partija prilikom krađe izbornih glasova u proteklih dvadeset i pet godina.

– Postoje tri elementa koji determinišu izbornu krađu u Crnoj Gori. Prvo, to je kupovina ličnih karata, koju ne možete kontrolisati niti spriječiti. Dalje, tu je partijsko zapošljavanje. Pa, iako se uvede moratorijum da se ne zapošljava dva mjeseca prije i dva mjeseca poslije izbora, kada taj rok istekne svima kojima je obećano zapošljavanje biće zaposleni po formuli jedan zaposleni dvadeset glasova, a ne jedan zaposleni četiri glasa, kao što je pokazala afera Snimak. I treće – popunjeni glasački listići sa zaokruženim DPS-om dijeljeni su uz novčanu naknadu sa obavezom da glasač dan poslije izbora donese prazan listić, a ovaj označeni na dan izbora ubaci u glasačku kutiju, kaže Đurišić.

MONITOR: Na koji se još način kralo?
ĐURIŠIĆ: Drugi vid krađe izvodio se preko ubacivanja članova i simpatizera DPS-a u opozicione redove. Ova krađa se obavlja prije, u toku i poslije izbora prilikom stvaranja koalicija sa DPS-om. Najsvježiji primjer ove političke korupcije i krađe je izdaja, najveća u istoriji Crne Gore, kada je prevareno oko trideset hiljada glasača Pozitivne Crne Gore, koja je, podržavajući Vladu Mila Đukanovića, pokazala koliko je mali korak od pozitivne do negativne Crne Gore.

Treći vid izborne krađe je oružje straha, kojim raspolaže DPS, a ogleda se u dvije rečenice. Ako nema Mila – nema ni penzija, i druga – ako nema Mila nema ni Crne Gore.

Jusuf Kalamperović je svojevremeno kazao za TV Crne Gore da DPS na izborima krade od pet do deset odsto glasova. Tvrdim, na osnovu svega ovog, da je to više od deset posto.

MONITOR: Zloupotrebljava li se i socijalna pomoć za kupovinu glasova?
ĐURIŠIĆ: Nije tačno da se socijalna pomoć daje smo preko socijalnih ustanova. Ona se daje i derektnim kontaktom sa Vladom, koja ta sredstva daje iz posebnog fonda na zahtjev aktivista DPS-a.

MONITOR: Da li je tačno da DPS prilikom izbora ubacuje svoje aktiviste u opozicione redove?
ĐURIŠIĆ: Naravno, ima i toga. Kada je riječ o ubacivanju u opozicione redove navešću jedan zanimljiv primjer. U njih je bio ubačen i moj brat, koji je bio ljekar u Baru. Na zahtjev Žarka Šturanovića i Miomira Mugoše ubačen je u Monarhistički pokret Aćima Višnjića. Čitavo vrijeme glumio je da je za Monarhistički pokret s tim da bi po Dontovoj formuli ti glasovi pripali DPS-u. Ja sam se kasnije zbog toga izvinio Višnjiću.

MONITOR: Je li bilo masovnog zapošljavanja uoči izbora?
ĐURIŠIĆ: Naravno. Uoči jednih izbora zaposlio sam oko dvjesta ljudi i svi su ostali na radnim mjestima i poslije izbora, jer je to bio moj uslov. Nisam htio da lažem ljude i da im se nakon izbora daju otkazi.

MONITOR: Je li bilo krađe putem glasanja pismima, posebno kada se radi o bolesnim biračima?
ĐURIŠIĆ: Prvo i najvažnije je znati da su ti bolesnici većinom zdravi ili toliko bolesni da ne znaju ni koga zaokružuju, ni koga glasaju. Pravi bolesnici treba da imaju ljekarsku dokumentaciju u kojoj mora jasno da piše da li su orijentisani u vremenu i prostoru, kako to mi u medicini kažemo. Ali to se nije praktikovalo.

MONITOR: Postoji li još neki način da se pokradu glasovi?
ĐURIŠIĆ: Za vrijeme jednih izbora Izborni štab DPS-a nalazio se u kancelariji u Bloku pet, koja je bila udaljena dvadeset metara od glasačkog mjesta iako po zakonu štab mora biti udaljen najmanje pedeset metara. I šta se događalo? Kada bi neko donio poziv za izbore taj bi poziv bio bačen u korpu za otpatke. Poslije sat vremena čistačica bi donijela u naš štab sve pozive iz korpe i tada smo tačno znali ko od naših sigurnih glasača nije izašao na izbore. Onda smo iz moje kancelarije zvali telefonom te glasače da dođu da glasaju.

Ili ovaj primjer. Dolazi neko ko je nama sumnjiv da je glasao za opoziciju. Član biračkog odbora iz DPS-a, zadužen za davanje izbornog listića, diskretno crticom obilježi taj glasački listić. Obično bi tako obilježili dvadeset do trideset listića na jednom izbornom mjestu. Tako smo tačno znali i ko je kako glasao.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora?
ĐURIŠIĆ: Ako smo proteklih dvadeset pet godina imali predizbornu, izbornu i postizbornu krađu od strane DPS-a, onda je to nemoguće demontirati za šest mjeseci kako to zamišlja dio opozicije koji pregovara sa DPS-om.

MONITOR: Zar dogovor dijela opozicije i DPS-a ne može dovesti do uslova za slobodne i fer izbore?
ĐURIŠIĆ: Zar stvarno mislite da je DPS spreman da igra poštenu igru na sljedećim izborima? Shvatate li da je gro opozicije izvan ovog nazovi političkog sporazuma. Uzmite penzionere zbog rečenice ako nema Mila, nema ni penzija. Oko 130.000 penzionera su najveća glasačka baza. Iz straha najmanje sto hiljada glasa za DPS. Njih ne interesuje da li će ih zbog dužničkog ropstva, u koje nas uvodi DPS, jednog dana osuditi njihovi unuci zbog straha i sebičluka. Ili što će ovi što prodaju lične karte za pedeset eura imati za 48 mjeseci vladavine DPS-a mjesečno 1,2 eura.

Ako glasa sto deset hiljada penzionera, ako glasa 40.000 zaposlenih u javnim ustanovama onda u startu za DPS glasa oko 150 hiljada građana.

MONITOR: Šta predlažete da bi izbori bili slobodni i pošteni?
ĐURIŠIĆ: Ja sam prije pet godina, na molbu MANS-a, poslao u Dablin tekst na devet stranica o izbornim krađama u Crnoj Gori. OEBS je poslao dvadeset posmatrača na 1200 glasačkih mjesta i rekao da je sve u redu i pošteno. Tih dvadeset posmatrača mogli su svaki dan tokom izbora da obiđu najviše 60 biračkih mjesta. Na ostalih 1140 moglo je da se krade koliko se hoće. Zato smo zakasnili da bilo šta uradimo i za ove izbore da bi bili pošteni. Sve dok Evropa ne shvati koji su to mehanizmi krađe izbora, lopovluk će egzistirati. Dok ne shvati ili neće da shvati.

MONITOR: Ali na izborima ima posmatrača i iz opozicije i NVO?
ĐURIŠIĆ: Bilo ih je i kada sam i ja bio u izbornim odborima. Ali oni su više statisti i imitacija kontrole. Uvijek smo uspijevali da ih prevarimo, ubacimo mrtve glasače, glasače iz inostranstva… Na glasačkim listićima često smo uspijevali da ako je neko glasao za opoziciju zaokružimo još nekoga i listić proglasimo nevažećim.

MONITOR: Vi, dakle, ne vjerujete da će jesenji izbori biti fer i demokratski?
ĐURIŠIĆ: Naravno da ne vjerujem. Vjerujem samo u proteste i ideju opozicije o prelaznoj vladi bez Mila Đukanovića, koja bi za otprilike godinu dana otklonila mogućnosti za krađu izbora. Evo, već je kupovina ličnih karata u toku. Ali to je teško dokazati, jer i onaj ko kupuje i onaj ko prodaje lične karte podjednako odgovaraju ako budu otkriveni. Zbog svega toga mogu samo da poručim – Crna Goro, konačno se probudi iz dvadesetšestogodišnjeg sna.

Trećina kao većina

MONITOR: Kako kao prvi specijalista zdravstvene statistike komentarišete razne gimnastike sa podacima o broju glasača i onih koji glasaju za DPS ili uopšte ne izlaze na izbore?
ĐURIŠIĆ: U Crnoj Gori ima oko 515.000 glasača. Od toga oko 30 odsto ili oko 146.000 ne izlazi na izbore, što ne znači da podržavaju opoziciju, ali je jasno da nijesu zadovoljni ni politikom DPS-a i kabinetom Mila Đukanovića. Za DPS glasa oko 33 odsto, odnosno oko 170.000 glasača. Kada kažem za DPS, mislim samo na tu partiju, bez predizbornih koalicionih partnera. Preostalih 37 odsto, odnosno oko 199.000 glasa neku drugu partiju, ili koaliciju. Ako saberemo glasove glasača, koji glasaju neku drugu partiju, njih oko 199.000 i onih koji ne izlaze na izbore – oko 146.000, dolazimo do cifre od oko 345.000 građana ili 67 odsto Ijudi koji ne podržavaju politiku Mila Đukanovića.

Ali DPS vještinom mogućeg i nemogućeg, predizbornih i izbornih krađa, već 25 godina vlada Crnom Gorom. Iako sam u gimnaziji bio loš matematičar, postao sam prvi specijalista zdravstvene statistike u Crnoj Gori. Pa, ipak, ne mogu da shvatim da je 33 odsto veće od 67 odsto. No, kada je DPS u pitanju, sva je suština u aferi Snimak. Zar ne?

Bulatović je bio prešao cenzus

MONITOR: Koju biste izbornu krađu posebno izdvojili od kada je DPS na vlasti?
ĐURIŠIĆ: Jedna od najvećih krađa bila je 1997. godine u pvom krugu predsjedničkih izbora između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Tada je Bulatović prešao cenzus od pedeset odsto plus jedan glas, kada je dobio 150.600 glasova, ali objavljen je podatak da je dobio oko 148.000 glasova, a Đukanović oko 144.000. Znači, zvanično je saopšteno da niko nije prešao cenzus. Išlo se u drugi izborni krug. Tada su liberali spasili Đukanovića. Štampano je 14.000 ličnih karata za 48 sati!

Navešću još nešto vezano za te izbore. Mi iz DPS-a našli smo se jednog dana na otvaranju ambulante u Dinoši. Bio je prisutan i Filip Vujanović. Tu je bio i jedan stari čovjek za kojeg nam je rečeno za koga on bude glasao glasaće i ostali u Tuzima. Mi smo ga obradili i on nam je dao besu da će sigurno glasati za Đukanovića. Tako je i bilo. Imali smo u Dinoši više sastanaka, i obično bi na njima bili Filip Vujanović, Miodrag Vuković, Ferhat Dinoša, Halid Duković, ja…

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo