Povežite se sa nama

INTERVJU

DR IVO ĐURIŠIĆ, BIVŠI VISOKI FUNKCIONER DEMOKRATSKE PARTIJE SOCIJALISTA: Kako DPS krade na izborima

Objavljeno prije

na

Ivo Đurišić, ljekar i bivši visoki funkcioner DPS-a, objašnjava za Monitor čime se sve služila najveća vladajuća partija prilikom krađe izbornih glasova u proteklih dvadeset i pet godina.

– Postoje tri elementa koji determinišu izbornu krađu u Crnoj Gori. Prvo, to je kupovina ličnih karata, koju ne možete kontrolisati niti spriječiti. Dalje, tu je partijsko zapošljavanje. Pa, iako se uvede moratorijum da se ne zapošljava dva mjeseca prije i dva mjeseca poslije izbora, kada taj rok istekne svima kojima je obećano zapošljavanje biće zaposleni po formuli jedan zaposleni dvadeset glasova, a ne jedan zaposleni četiri glasa, kao što je pokazala afera Snimak. I treće – popunjeni glasački listići sa zaokruženim DPS-om dijeljeni su uz novčanu naknadu sa obavezom da glasač dan poslije izbora donese prazan listić, a ovaj označeni na dan izbora ubaci u glasačku kutiju, kaže Đurišić.

MONITOR: Na koji se još način kralo?
ĐURIŠIĆ: Drugi vid krađe izvodio se preko ubacivanja članova i simpatizera DPS-a u opozicione redove. Ova krađa se obavlja prije, u toku i poslije izbora prilikom stvaranja koalicija sa DPS-om. Najsvježiji primjer ove političke korupcije i krađe je izdaja, najveća u istoriji Crne Gore, kada je prevareno oko trideset hiljada glasača Pozitivne Crne Gore, koja je, podržavajući Vladu Mila Đukanovića, pokazala koliko je mali korak od pozitivne do negativne Crne Gore.

Treći vid izborne krađe je oružje straha, kojim raspolaže DPS, a ogleda se u dvije rečenice. Ako nema Mila – nema ni penzija, i druga – ako nema Mila nema ni Crne Gore.

Jusuf Kalamperović je svojevremeno kazao za TV Crne Gore da DPS na izborima krade od pet do deset odsto glasova. Tvrdim, na osnovu svega ovog, da je to više od deset posto.

MONITOR: Zloupotrebljava li se i socijalna pomoć za kupovinu glasova?
ĐURIŠIĆ: Nije tačno da se socijalna pomoć daje smo preko socijalnih ustanova. Ona se daje i derektnim kontaktom sa Vladom, koja ta sredstva daje iz posebnog fonda na zahtjev aktivista DPS-a.

MONITOR: Da li je tačno da DPS prilikom izbora ubacuje svoje aktiviste u opozicione redove?
ĐURIŠIĆ: Naravno, ima i toga. Kada je riječ o ubacivanju u opozicione redove navešću jedan zanimljiv primjer. U njih je bio ubačen i moj brat, koji je bio ljekar u Baru. Na zahtjev Žarka Šturanovića i Miomira Mugoše ubačen je u Monarhistički pokret Aćima Višnjića. Čitavo vrijeme glumio je da je za Monarhistički pokret s tim da bi po Dontovoj formuli ti glasovi pripali DPS-u. Ja sam se kasnije zbog toga izvinio Višnjiću.

MONITOR: Je li bilo masovnog zapošljavanja uoči izbora?
ĐURIŠIĆ: Naravno. Uoči jednih izbora zaposlio sam oko dvjesta ljudi i svi su ostali na radnim mjestima i poslije izbora, jer je to bio moj uslov. Nisam htio da lažem ljude i da im se nakon izbora daju otkazi.

MONITOR: Je li bilo krađe putem glasanja pismima, posebno kada se radi o bolesnim biračima?
ĐURIŠIĆ: Prvo i najvažnije je znati da su ti bolesnici većinom zdravi ili toliko bolesni da ne znaju ni koga zaokružuju, ni koga glasaju. Pravi bolesnici treba da imaju ljekarsku dokumentaciju u kojoj mora jasno da piše da li su orijentisani u vremenu i prostoru, kako to mi u medicini kažemo. Ali to se nije praktikovalo.

MONITOR: Postoji li još neki način da se pokradu glasovi?
ĐURIŠIĆ: Za vrijeme jednih izbora Izborni štab DPS-a nalazio se u kancelariji u Bloku pet, koja je bila udaljena dvadeset metara od glasačkog mjesta iako po zakonu štab mora biti udaljen najmanje pedeset metara. I šta se događalo? Kada bi neko donio poziv za izbore taj bi poziv bio bačen u korpu za otpatke. Poslije sat vremena čistačica bi donijela u naš štab sve pozive iz korpe i tada smo tačno znali ko od naših sigurnih glasača nije izašao na izbore. Onda smo iz moje kancelarije zvali telefonom te glasače da dođu da glasaju.

Ili ovaj primjer. Dolazi neko ko je nama sumnjiv da je glasao za opoziciju. Član biračkog odbora iz DPS-a, zadužen za davanje izbornog listića, diskretno crticom obilježi taj glasački listić. Obično bi tako obilježili dvadeset do trideset listića na jednom izbornom mjestu. Tako smo tačno znali i ko je kako glasao.

MONITOR: Šta očekujete od predstojećih parlamentarnih izbora?
ĐURIŠIĆ: Ako smo proteklih dvadeset pet godina imali predizbornu, izbornu i postizbornu krađu od strane DPS-a, onda je to nemoguće demontirati za šest mjeseci kako to zamišlja dio opozicije koji pregovara sa DPS-om.

MONITOR: Zar dogovor dijela opozicije i DPS-a ne može dovesti do uslova za slobodne i fer izbore?
ĐURIŠIĆ: Zar stvarno mislite da je DPS spreman da igra poštenu igru na sljedećim izborima? Shvatate li da je gro opozicije izvan ovog nazovi političkog sporazuma. Uzmite penzionere zbog rečenice ako nema Mila, nema ni penzija. Oko 130.000 penzionera su najveća glasačka baza. Iz straha najmanje sto hiljada glasa za DPS. Njih ne interesuje da li će ih zbog dužničkog ropstva, u koje nas uvodi DPS, jednog dana osuditi njihovi unuci zbog straha i sebičluka. Ili što će ovi što prodaju lične karte za pedeset eura imati za 48 mjeseci vladavine DPS-a mjesečno 1,2 eura.

Ako glasa sto deset hiljada penzionera, ako glasa 40.000 zaposlenih u javnim ustanovama onda u startu za DPS glasa oko 150 hiljada građana.

MONITOR: Šta predlažete da bi izbori bili slobodni i pošteni?
ĐURIŠIĆ: Ja sam prije pet godina, na molbu MANS-a, poslao u Dablin tekst na devet stranica o izbornim krađama u Crnoj Gori. OEBS je poslao dvadeset posmatrača na 1200 glasačkih mjesta i rekao da je sve u redu i pošteno. Tih dvadeset posmatrača mogli su svaki dan tokom izbora da obiđu najviše 60 biračkih mjesta. Na ostalih 1140 moglo je da se krade koliko se hoće. Zato smo zakasnili da bilo šta uradimo i za ove izbore da bi bili pošteni. Sve dok Evropa ne shvati koji su to mehanizmi krađe izbora, lopovluk će egzistirati. Dok ne shvati ili neće da shvati.

MONITOR: Ali na izborima ima posmatrača i iz opozicije i NVO?
ĐURIŠIĆ: Bilo ih je i kada sam i ja bio u izbornim odborima. Ali oni su više statisti i imitacija kontrole. Uvijek smo uspijevali da ih prevarimo, ubacimo mrtve glasače, glasače iz inostranstva… Na glasačkim listićima često smo uspijevali da ako je neko glasao za opoziciju zaokružimo još nekoga i listić proglasimo nevažećim.

MONITOR: Vi, dakle, ne vjerujete da će jesenji izbori biti fer i demokratski?
ĐURIŠIĆ: Naravno da ne vjerujem. Vjerujem samo u proteste i ideju opozicije o prelaznoj vladi bez Mila Đukanovića, koja bi za otprilike godinu dana otklonila mogućnosti za krađu izbora. Evo, već je kupovina ličnih karata u toku. Ali to je teško dokazati, jer i onaj ko kupuje i onaj ko prodaje lične karte podjednako odgovaraju ako budu otkriveni. Zbog svega toga mogu samo da poručim – Crna Goro, konačno se probudi iz dvadesetšestogodišnjeg sna.

Trećina kao većina

MONITOR: Kako kao prvi specijalista zdravstvene statistike komentarišete razne gimnastike sa podacima o broju glasača i onih koji glasaju za DPS ili uopšte ne izlaze na izbore?
ĐURIŠIĆ: U Crnoj Gori ima oko 515.000 glasača. Od toga oko 30 odsto ili oko 146.000 ne izlazi na izbore, što ne znači da podržavaju opoziciju, ali je jasno da nijesu zadovoljni ni politikom DPS-a i kabinetom Mila Đukanovića. Za DPS glasa oko 33 odsto, odnosno oko 170.000 glasača. Kada kažem za DPS, mislim samo na tu partiju, bez predizbornih koalicionih partnera. Preostalih 37 odsto, odnosno oko 199.000 glasa neku drugu partiju, ili koaliciju. Ako saberemo glasove glasača, koji glasaju neku drugu partiju, njih oko 199.000 i onih koji ne izlaze na izbore – oko 146.000, dolazimo do cifre od oko 345.000 građana ili 67 odsto Ijudi koji ne podržavaju politiku Mila Đukanovića.

Ali DPS vještinom mogućeg i nemogućeg, predizbornih i izbornih krađa, već 25 godina vlada Crnom Gorom. Iako sam u gimnaziji bio loš matematičar, postao sam prvi specijalista zdravstvene statistike u Crnoj Gori. Pa, ipak, ne mogu da shvatim da je 33 odsto veće od 67 odsto. No, kada je DPS u pitanju, sva je suština u aferi Snimak. Zar ne?

Bulatović je bio prešao cenzus

MONITOR: Koju biste izbornu krađu posebno izdvojili od kada je DPS na vlasti?
ĐURIŠIĆ: Jedna od najvećih krađa bila je 1997. godine u pvom krugu predsjedničkih izbora između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Tada je Bulatović prešao cenzus od pedeset odsto plus jedan glas, kada je dobio 150.600 glasova, ali objavljen je podatak da je dobio oko 148.000 glasova, a Đukanović oko 144.000. Znači, zvanično je saopšteno da niko nije prešao cenzus. Išlo se u drugi izborni krug. Tada su liberali spasili Đukanovića. Štampano je 14.000 ličnih karata za 48 sati!

Navešću još nešto vezano za te izbore. Mi iz DPS-a našli smo se jednog dana na otvaranju ambulante u Dinoši. Bio je prisutan i Filip Vujanović. Tu je bio i jedan stari čovjek za kojeg nam je rečeno za koga on bude glasao glasaće i ostali u Tuzima. Mi smo ga obradili i on nam je dao besu da će sigurno glasati za Đukanovića. Tako je i bilo. Imali smo u Dinoši više sastanaka, i obično bi na njima bili Filip Vujanović, Miodrag Vuković, Ferhat Dinoša, Halid Duković, ja…

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo