Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu: Preko osamdeset odsto civilnih žrtava su Bošnjaci

Objavljeno prije

na

Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra BiH Mirsad Tokača prije desetak godina uznemirio je javnost svojim tvrdnjama o broju žrtava u ratu u Bosni i Hercegovini. Tada je izjavio da u ratu u BiH od 1992. do 1995. nije ubijeno više od 100.000 ljudi. Time je demantovao procjene političara koji su tvrdili da je ubijeno čak oko 350.000 građana. U razgovoru za Monitor Tokača, koji je i autor Bosanskog atlasa ratnih zločina i Bosanske knjige mrtvih, na osnovu skoro desetogodišnjih istraživanja iznosi podatke o broju ukupno poginulih u BiH, o broju smrtno stradalih civila, o tome u kojim je opštinama bilo najviše žrtava…

MONITOR: Kako komentarišete presudu Radovanu Karadžiću kojom je osuđen na četrdeset godina zatvora, a ne na doživotnu robiju kao Tolimir, Lukić, Galić, Beara…
TOKAČA: Prije svega, treba imati u vidu da se radi o provostepenoj presudi i da u žalbenom postupku ona može biti preinačena, što se već nekoliko puta događalo u praksi ICTY. Lično mislim da je svaka presuda osim doživotne robije neadekvatna, kako zbog prethodnih presuda izrečenih nekolicini generala koje pominjete u svom pitanju, a osim toga njihova odgovornost je neuporediva s odgovornošću Karadžića. Dva su ključna razloga.

MONITOR: Koji su to?
TOKAČA: Prvi je to da je on bio politički lider, naravno zajedno s Miloševićem, SANU i srbijanskom vojnom, intelektulanom i političkom elitom dio onih koji su utvrđivali političke ciljeve i strategiju vođenja rata. Drugo, u njegovim rukama, kao glavnokomandujućem, bila je koncentrisana i vojno-zapovjedna moć.

Dakle, u najmanju ruku nije pravno logično da nižerangirani i manje odgovorni izvršioci njegovih naredbi dobiju doživotne kazne, a on kaznu od četrdeset godina. Postoje i oni koji to obrazlažu njegovom starosnom dobi, pa je po njima ova kazna ravna doživotnoj.

Međutim, striktno slijedeći pravnu logiku i dosadašnje presude, a naročito imajući u vidu simboličku vrijednost presude za žrtve, izrečena kazna je potpuno neadekvatna težini zločina. Stoga se nadam da će ona biti preinačena u žalbenom postupku u doživotnu robiju jer genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini, u odsutnosti smrtne kazne, ne podrazumijevaju ništa blažu kaznu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o komentarima u BiH, Srbiji i u svijetu na presudu Karadžiću?
TOKAČA: Previše je politizacije i komentara onih koji, manje više, nemaju nikakvu predstavu o razmjerama zločina.

Kada je riječ o Srbiji očigledno je, i nema ništa novo, da se zločini

negiraju i da još ne postoji klima u kojoj bi Srbija i Srbi prihvatili i priznali odgovornost za agrsiju i teritorijajalne pretnezije na kojima je počivao glavni motiv velikosrpske agresije. Njihov gotovo paranoični strah od presuda je zasnovan na stavu da je entitet koji se trenutno zove Republika Srpska, ratni plijen i ekskluzivni teritorij Srba, što je potpuno besmisleno. Naravno, oni su svjesni da, prije ili kasnije, mora doći do promjena i da se genocid i zločini protiv čovječnosti nikada neće legitimirati kroz teritorijalne ustupke.

Stav Srba u Bosni je još uvijek pod utjecajem iz Srbije i tu se još dugo ništa neće promijeniti. Lažno zalaganje Vučića za mir i pomirenje, a koje je lišeno svakog sadržaja, ne može proći jer su Bošnjaci kao glavne žrtve genocida i agresije potpuno svjesni da pomirenja sa genocidom ne može biti, ali da se uz uslov prihvatanja odgovornosti u Srbiji i RS, može krenuti u neku vrstu normalizacije odnosa. Dakle, kada je genocid u pitanju tu nema pomirenja, jer se s onim koji su ga počinili ne može pomiriti, jer je takva vrsta pomirenja put u zaborav i moguće ponavljanje. U svijetu, reakcije su se svele na medijsko izvještavanje, bez posebnih političkih komentara.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima bilo ukupno žrtava tokom rata u BiH, a posebno civila?
TOKAČA: Na osnovu našeg gotovo desetogodišnjeg istraživanja ljudskih gubitaka u Bosni i Hercegovini mi procjenjujemo da je približno 100.000 građana izgubilo život. Mi smo rezultate objavili u Bosanskoj knjizi mrtvih i prema njima (statistička analiza je rađena na bazi 95. 940 popisanih žrtava) ukupno je ubijeno 38.239 civila, dok je poginulo 57.701. Od ukupnog broja ubijenih civila 81 odsto su Bošnjaci, 11 odsto Srbi, sedam odsto Hrvati i jedan odsto građani iz reda ostalih. Kada je riječ o poginulim vojnicima njih 54 odsto su Bošnjaci, 36 odsto Srbi i 10 odsto Hrvati.

MONITOR: U kojim je opštinama bilo najviše žrtava?
TOKAČA: Pored Sarajeva u kojem je stradalo ukupno skoro 14.000 njegovih stranovnika i Srebrenice sa više od 7.200, slijede Zvornik sa 3.936, Bratunac sa 3.533, Foča sa 2.707, Rogatica sa 1.648, Višegrad sa 1.757 smrtno stradalih građana.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima poginulih u Prijedoru i Vlasenici?
TOKAČA: U Prijedoru je smrtno stradalo 4.868 stanovnika, od čega je više od 3.600 Bošnjaka, a od toga su 3.500 civili. U Vlasenici je ubijeno 2.590 građana, od čega su 1.641 Bošnjaci civili.

MONITOR: Kako to da su i Srebrenica i Prijedor, gdje je stradalo preko jedanaest hiljada ljudi, pripale Republici Srpskoj?
TOKAČA: Prvo treba znati da kada govorimo o genocidu u Srebrenici ne govorimo samo o stanovnicima Srebrenice. Tamo su stradali i građani iz Vlasenice, Zvornika, Bratunca i niza drugih općina iz Istočne Bosne. Nažalost, pod pritiskom pravljenja kompromisa i prekida rata desilo se to da su u manjem entitetu ostale neke općine u kojima su se desili najteži zločini uključujući i zločin genocida. Međutim, stvari ne treba posmatrati iz perspektive okončanih političkih procesa, nego trenutnih rješenja koja nisu, niti mogu biti trajna. Ni drugi entitet nije organizovan na adekvatan način, i generalno tzv. Mirovni sporazum sklopljen u Dejtonu nudi, dugoročno gledano, neodrživu teritorijalnu i političku organizaciju države i ona će se, prije ili kasnije, morati mijenjati u skladu sa demokratskim standardima i vjekovnom tradicijom života u Bosni. Rezultati ratom nametnutog stanja i ciljeva nisu trajno održivi, kako u svijetlu sudskih presuda, tako i stvarnih potreba i prava građana da slobodno žive u građanski i demokratski organiziranoj državi, bez bilo kakvih teritorijalnih ekskluziviteta, a pogotovo ne nacionalnih.

MONITOR: Da li ste imali neprilika zbog Vaših istraživanja i prezentiranja podataka o ratu u BiH?
TOKAČA: Kada pokušate mijenjati mitsku svijest, manipuliranje i pretjerivanje s brojem žrtava onda se nužno susrećete i sa otporima, nerazumijevanjem i, nažalost, direktnim prijetnjama. Ja sam sve to unaprijed ukalkulisao u projekat i bio sam svjestan da ono što radim neće odgovarati nacionalističkim ,,elitama”. Međutim, ukoliko zaista želimo uspostaviti istinu o ratnim zbivanjima koja će biti zasnovana na činjenicama, a u ovom slučaju na identitetu žrtava, a ne na igri brojevima, onda valja mijenjati metodološki pristup, ali i sveukupnu kulturu sjećanja i odnos prema prošlosti. Istinski proces suočavanja s prošlošću nije moguće voditi bez činjenica utvrđenih izvan svake razumne sumnje, jer je to jedini put sprječavanja mitologizacije nedavne prošlosti i njene političke instrumentalizacije.

Iza onih koji su me napadali stajao je politički autoritet i akademske sinekure, a iza mene neoborive činjenice. Pokušaji omalovažavanja, optužbe i etiketiranja, samo su bili dokaz da smo na pravom putu. U konačnici, nakon svih godina uporne borbe, danas su naši podaci općeprihvaćeni. Naravno, to ne znači da smo mi zatvorili mogućnost da se eventualne greške i nedostaci ispravljaju, ali su dosadašnje provjere pokazale da su greške gotovo zanemarive.

Zločini u sedam opština

MONITOR: Kakvi su zločini počinjeni u sedam opština koje su optužnicom Karadžiću bile obuhvaćene za genocide, a Haški sud odbacio?
TOKAČA: Radi se o sljedećim općinama: Brčko (masovna ubistva u logoru Luka, silovanja), Višegrad (masovno ubistvo i spaljivanje 72 osobe u Pionirskoj ulici i masovno ubistvo u naselju Bikavac, masovna silovanja i ubistva u hotelu Vilina vlas), Rogatica (masovna silovanja u srednjoj školi Veljko Vlahović i ubistva – 24 muškarca u selu Duljevac i pojedinačna ubistva) Kotor Varoš (masovno ubistvo muškaraca u džamiji u selu Hanifići, masovna ubistva u selu Večići, u školi u Grabovici), Kalinovik (masovno ubistvo 20 muškaraca u logoru Baruthana. Čajniče (masovno ubistvo 30 muškaraca kod Lovačkog doma u Mostini), Ilijaš (masovno ubistvo više od 20 ljudi u selu Lješevo 5. juna 1992.), Vogošća (ubistva i korištenje civila u ,,živim štitovima”, silovanje u logoru-motelu Kon-Tiki i pojedinačna silovanja na više lokacija, Banjaluka – na primjer, u Banjaluci su porušene sve džamije iako tamo nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pojedinačna silovanja, masovna ubistva u logoru Manjača. Opštine koje su izostavljene iz konačne verzije optužnice, zbog navodne efikasnosti postupka, nisu mogle biti izostavljene iz razmatranja ukupne odgovornosti Karadžića za genocid, jer ukoliko se to uradi, a sud je pri odlučivanju to očito učinio, onda se gubi slika o sveukupnosti zločina, odnosno stvara se pogrešan utisak o postojanju genocidne namjere.

Stradanje Bošnjaka iz Istočne Bosne

MONITOR: U kojem su periodu počinjeni najveći zločini nad civilima?
TOKAČA: Kada je riječ o ubistvima, najveći dio pojedinačnih i masovnih ubistava Bošnjaka-civila na teritoriji BiH dešava se u periodu april-septembar 1992. godine. U tih prvih šest mjeseci agresije ubijeno je 14.259 Bošnjaka-civila. Na primjer, od ukupno 7.179 ubijenih bošnjačkih žena , njih 4.411 je ubijeno u 1992. godini, a samo u junu 1992. godine ubijeno je preko 1.269 bošnjačkih žena-civila, a u periodu april-septembar više od 3.741. Bošnjaci su po popisu iz 1991. godine činili dvotrećinsku većinu u Istočnoj Bosni – cijelim tokom rijeke Drine. Međutim, tokom agresije oni su potpuno iskorijenjeni s tog prostora, bilo masovnim ubistvima (ukupno je ubijeno 15.400 Bošnjaka iz Podrinja ili 94,39 odsto svih civilnih žrtava ovog područja ili 49,5 odsto od ukupnog broja ubijenih civila Bošnjaka na teritoriji cijele BiH), bilo progonom, a svi tragovi njihovog postojanja su sistematski uništavani – porušene su sve džamije, spaljena su mnoga sela i uništavano sve što je podsjećalo na njihovu kulturu. Nažalost, jedna od najvećih pogrešaka Tribunala je tretiranje problema genocida na način da se on, umjesto objašnjavanja obrasca ubijanja, kao i istovremene vremenske podudarnosti i široke prostorne distribucije na kompletnoj teritoriji Bosne i Hercegovine, analizira na nivou pojedinačne općine, čime se genocid svodi na općinski nivo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo