Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu: Preko osamdeset odsto civilnih žrtava su Bošnjaci

Objavljeno prije

na

Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra BiH Mirsad Tokača prije desetak godina uznemirio je javnost svojim tvrdnjama o broju žrtava u ratu u Bosni i Hercegovini. Tada je izjavio da u ratu u BiH od 1992. do 1995. nije ubijeno više od 100.000 ljudi. Time je demantovao procjene političara koji su tvrdili da je ubijeno čak oko 350.000 građana. U razgovoru za Monitor Tokača, koji je i autor Bosanskog atlasa ratnih zločina i Bosanske knjige mrtvih, na osnovu skoro desetogodišnjih istraživanja iznosi podatke o broju ukupno poginulih u BiH, o broju smrtno stradalih civila, o tome u kojim je opštinama bilo najviše žrtava…

MONITOR: Kako komentarišete presudu Radovanu Karadžiću kojom je osuđen na četrdeset godina zatvora, a ne na doživotnu robiju kao Tolimir, Lukić, Galić, Beara…
TOKAČA: Prije svega, treba imati u vidu da se radi o provostepenoj presudi i da u žalbenom postupku ona može biti preinačena, što se već nekoliko puta događalo u praksi ICTY. Lično mislim da je svaka presuda osim doživotne robije neadekvatna, kako zbog prethodnih presuda izrečenih nekolicini generala koje pominjete u svom pitanju, a osim toga njihova odgovornost je neuporediva s odgovornošću Karadžića. Dva su ključna razloga.

MONITOR: Koji su to?
TOKAČA: Prvi je to da je on bio politički lider, naravno zajedno s Miloševićem, SANU i srbijanskom vojnom, intelektulanom i političkom elitom dio onih koji su utvrđivali političke ciljeve i strategiju vođenja rata. Drugo, u njegovim rukama, kao glavnokomandujućem, bila je koncentrisana i vojno-zapovjedna moć.

Dakle, u najmanju ruku nije pravno logično da nižerangirani i manje odgovorni izvršioci njegovih naredbi dobiju doživotne kazne, a on kaznu od četrdeset godina. Postoje i oni koji to obrazlažu njegovom starosnom dobi, pa je po njima ova kazna ravna doživotnoj.

Međutim, striktno slijedeći pravnu logiku i dosadašnje presude, a naročito imajući u vidu simboličku vrijednost presude za žrtve, izrečena kazna je potpuno neadekvatna težini zločina. Stoga se nadam da će ona biti preinačena u žalbenom postupku u doživotnu robiju jer genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini, u odsutnosti smrtne kazne, ne podrazumijevaju ništa blažu kaznu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o komentarima u BiH, Srbiji i u svijetu na presudu Karadžiću?
TOKAČA: Previše je politizacije i komentara onih koji, manje više, nemaju nikakvu predstavu o razmjerama zločina.

Kada je riječ o Srbiji očigledno je, i nema ništa novo, da se zločini

negiraju i da još ne postoji klima u kojoj bi Srbija i Srbi prihvatili i priznali odgovornost za agrsiju i teritorijajalne pretnezije na kojima je počivao glavni motiv velikosrpske agresije. Njihov gotovo paranoični strah od presuda je zasnovan na stavu da je entitet koji se trenutno zove Republika Srpska, ratni plijen i ekskluzivni teritorij Srba, što je potpuno besmisleno. Naravno, oni su svjesni da, prije ili kasnije, mora doći do promjena i da se genocid i zločini protiv čovječnosti nikada neće legitimirati kroz teritorijalne ustupke.

Stav Srba u Bosni je još uvijek pod utjecajem iz Srbije i tu se još dugo ništa neće promijeniti. Lažno zalaganje Vučića za mir i pomirenje, a koje je lišeno svakog sadržaja, ne može proći jer su Bošnjaci kao glavne žrtve genocida i agresije potpuno svjesni da pomirenja sa genocidom ne može biti, ali da se uz uslov prihvatanja odgovornosti u Srbiji i RS, može krenuti u neku vrstu normalizacije odnosa. Dakle, kada je genocid u pitanju tu nema pomirenja, jer se s onim koji su ga počinili ne može pomiriti, jer je takva vrsta pomirenja put u zaborav i moguće ponavljanje. U svijetu, reakcije su se svele na medijsko izvještavanje, bez posebnih političkih komentara.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima bilo ukupno žrtava tokom rata u BiH, a posebno civila?
TOKAČA: Na osnovu našeg gotovo desetogodišnjeg istraživanja ljudskih gubitaka u Bosni i Hercegovini mi procjenjujemo da je približno 100.000 građana izgubilo život. Mi smo rezultate objavili u Bosanskoj knjizi mrtvih i prema njima (statistička analiza je rađena na bazi 95. 940 popisanih žrtava) ukupno je ubijeno 38.239 civila, dok je poginulo 57.701. Od ukupnog broja ubijenih civila 81 odsto su Bošnjaci, 11 odsto Srbi, sedam odsto Hrvati i jedan odsto građani iz reda ostalih. Kada je riječ o poginulim vojnicima njih 54 odsto su Bošnjaci, 36 odsto Srbi i 10 odsto Hrvati.

MONITOR: U kojim je opštinama bilo najviše žrtava?
TOKAČA: Pored Sarajeva u kojem je stradalo ukupno skoro 14.000 njegovih stranovnika i Srebrenice sa više od 7.200, slijede Zvornik sa 3.936, Bratunac sa 3.533, Foča sa 2.707, Rogatica sa 1.648, Višegrad sa 1.757 smrtno stradalih građana.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima poginulih u Prijedoru i Vlasenici?
TOKAČA: U Prijedoru je smrtno stradalo 4.868 stanovnika, od čega je više od 3.600 Bošnjaka, a od toga su 3.500 civili. U Vlasenici je ubijeno 2.590 građana, od čega su 1.641 Bošnjaci civili.

MONITOR: Kako to da su i Srebrenica i Prijedor, gdje je stradalo preko jedanaest hiljada ljudi, pripale Republici Srpskoj?
TOKAČA: Prvo treba znati da kada govorimo o genocidu u Srebrenici ne govorimo samo o stanovnicima Srebrenice. Tamo su stradali i građani iz Vlasenice, Zvornika, Bratunca i niza drugih općina iz Istočne Bosne. Nažalost, pod pritiskom pravljenja kompromisa i prekida rata desilo se to da su u manjem entitetu ostale neke općine u kojima su se desili najteži zločini uključujući i zločin genocida. Međutim, stvari ne treba posmatrati iz perspektive okončanih političkih procesa, nego trenutnih rješenja koja nisu, niti mogu biti trajna. Ni drugi entitet nije organizovan na adekvatan način, i generalno tzv. Mirovni sporazum sklopljen u Dejtonu nudi, dugoročno gledano, neodrživu teritorijalnu i političku organizaciju države i ona će se, prije ili kasnije, morati mijenjati u skladu sa demokratskim standardima i vjekovnom tradicijom života u Bosni. Rezultati ratom nametnutog stanja i ciljeva nisu trajno održivi, kako u svijetlu sudskih presuda, tako i stvarnih potreba i prava građana da slobodno žive u građanski i demokratski organiziranoj državi, bez bilo kakvih teritorijalnih ekskluziviteta, a pogotovo ne nacionalnih.

MONITOR: Da li ste imali neprilika zbog Vaših istraživanja i prezentiranja podataka o ratu u BiH?
TOKAČA: Kada pokušate mijenjati mitsku svijest, manipuliranje i pretjerivanje s brojem žrtava onda se nužno susrećete i sa otporima, nerazumijevanjem i, nažalost, direktnim prijetnjama. Ja sam sve to unaprijed ukalkulisao u projekat i bio sam svjestan da ono što radim neće odgovarati nacionalističkim ,,elitama”. Međutim, ukoliko zaista želimo uspostaviti istinu o ratnim zbivanjima koja će biti zasnovana na činjenicama, a u ovom slučaju na identitetu žrtava, a ne na igri brojevima, onda valja mijenjati metodološki pristup, ali i sveukupnu kulturu sjećanja i odnos prema prošlosti. Istinski proces suočavanja s prošlošću nije moguće voditi bez činjenica utvrđenih izvan svake razumne sumnje, jer je to jedini put sprječavanja mitologizacije nedavne prošlosti i njene političke instrumentalizacije.

Iza onih koji su me napadali stajao je politički autoritet i akademske sinekure, a iza mene neoborive činjenice. Pokušaji omalovažavanja, optužbe i etiketiranja, samo su bili dokaz da smo na pravom putu. U konačnici, nakon svih godina uporne borbe, danas su naši podaci općeprihvaćeni. Naravno, to ne znači da smo mi zatvorili mogućnost da se eventualne greške i nedostaci ispravljaju, ali su dosadašnje provjere pokazale da su greške gotovo zanemarive.

Zločini u sedam opština

MONITOR: Kakvi su zločini počinjeni u sedam opština koje su optužnicom Karadžiću bile obuhvaćene za genocide, a Haški sud odbacio?
TOKAČA: Radi se o sljedećim općinama: Brčko (masovna ubistva u logoru Luka, silovanja), Višegrad (masovno ubistvo i spaljivanje 72 osobe u Pionirskoj ulici i masovno ubistvo u naselju Bikavac, masovna silovanja i ubistva u hotelu Vilina vlas), Rogatica (masovna silovanja u srednjoj školi Veljko Vlahović i ubistva – 24 muškarca u selu Duljevac i pojedinačna ubistva) Kotor Varoš (masovno ubistvo muškaraca u džamiji u selu Hanifići, masovna ubistva u selu Večići, u školi u Grabovici), Kalinovik (masovno ubistvo 20 muškaraca u logoru Baruthana. Čajniče (masovno ubistvo 30 muškaraca kod Lovačkog doma u Mostini), Ilijaš (masovno ubistvo više od 20 ljudi u selu Lješevo 5. juna 1992.), Vogošća (ubistva i korištenje civila u ,,živim štitovima”, silovanje u logoru-motelu Kon-Tiki i pojedinačna silovanja na više lokacija, Banjaluka – na primjer, u Banjaluci su porušene sve džamije iako tamo nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pojedinačna silovanja, masovna ubistva u logoru Manjača. Opštine koje su izostavljene iz konačne verzije optužnice, zbog navodne efikasnosti postupka, nisu mogle biti izostavljene iz razmatranja ukupne odgovornosti Karadžića za genocid, jer ukoliko se to uradi, a sud je pri odlučivanju to očito učinio, onda se gubi slika o sveukupnosti zločina, odnosno stvara se pogrešan utisak o postojanju genocidne namjere.

Stradanje Bošnjaka iz Istočne Bosne

MONITOR: U kojem su periodu počinjeni najveći zločini nad civilima?
TOKAČA: Kada je riječ o ubistvima, najveći dio pojedinačnih i masovnih ubistava Bošnjaka-civila na teritoriji BiH dešava se u periodu april-septembar 1992. godine. U tih prvih šest mjeseci agresije ubijeno je 14.259 Bošnjaka-civila. Na primjer, od ukupno 7.179 ubijenih bošnjačkih žena , njih 4.411 je ubijeno u 1992. godini, a samo u junu 1992. godine ubijeno je preko 1.269 bošnjačkih žena-civila, a u periodu april-septembar više od 3.741. Bošnjaci su po popisu iz 1991. godine činili dvotrećinsku većinu u Istočnoj Bosni – cijelim tokom rijeke Drine. Međutim, tokom agresije oni su potpuno iskorijenjeni s tog prostora, bilo masovnim ubistvima (ukupno je ubijeno 15.400 Bošnjaka iz Podrinja ili 94,39 odsto svih civilnih žrtava ovog područja ili 49,5 odsto od ukupnog broja ubijenih civila Bošnjaka na teritoriji cijele BiH), bilo progonom, a svi tragovi njihovog postojanja su sistematski uništavani – porušene su sve džamije, spaljena su mnoga sela i uništavano sve što je podsjećalo na njihovu kulturu. Nažalost, jedna od najvećih pogrešaka Tribunala je tretiranje problema genocida na način da se on, umjesto objašnjavanja obrasca ubijanja, kao i istovremene vremenske podudarnosti i široke prostorne distribucije na kompletnoj teritoriji Bosne i Hercegovine, analizira na nivou pojedinačne općine, čime se genocid svodi na općinski nivo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo