Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra BiH Mirsad Tokača prije desetak godina uznemirio je javnost svojim tvrdnjama o broju žrtava u ratu u Bosni i Hercegovini. Tada je izjavio da u ratu u BiH od 1992. do 1995. nije ubijeno više od 100.000 ljudi. Time je demantovao procjene političara koji su tvrdili da je ubijeno čak oko 350.000 građana. U razgovoru za Monitor Tokača, koji je i autor Bosanskog atlasa ratnih zločina i Bosanske knjige mrtvih, na osnovu skoro desetogodišnjih istraživanja iznosi podatke o broju ukupno poginulih u BiH, o broju smrtno stradalih civila, o tome u kojim je opštinama bilo najviše žrtava…

MONITOR: Kako komentarišete presudu Radovanu Karadžiću kojom je osuđen na četrdeset godina zatvora, a ne na doživotnu robiju kao Tolimir, Lukić, Galić, Beara…
TOKAČA: Prije svega, treba imati u vidu da se radi o provostepenoj presudi i da u žalbenom postupku ona može biti preinačena, što se već nekoliko puta događalo u praksi ICTY. Lično mislim da je svaka presuda osim doživotne robije neadekvatna, kako zbog prethodnih presuda izrečenih nekolicini generala koje pominjete u svom pitanju, a osim toga njihova odgovornost je neuporediva s odgovornošću Karadžića. Dva su ključna razloga.

MONITOR: Koji su to?
TOKAČA: Prvi je to da je on bio politički lider, naravno zajedno s Miloševićem, SANU i srbijanskom vojnom, intelektulanom i političkom elitom dio onih koji su utvrđivali političke ciljeve i strategiju vođenja rata. Drugo, u njegovim rukama, kao glavnokomandujućem, bila je koncentrisana i vojno-zapovjedna moć.

Dakle, u najmanju ruku nije pravno logično da nižerangirani i manje odgovorni izvršioci njegovih naredbi dobiju doživotne kazne, a on kaznu od četrdeset godina. Postoje i oni koji to obrazlažu njegovom starosnom dobi, pa je po njima ova kazna ravna doživotnoj.

Međutim, striktno slijedeći pravnu logiku i dosadašnje presude, a naročito imajući u vidu simboličku vrijednost presude za žrtve, izrečena kazna je potpuno neadekvatna težini zločina. Stoga se nadam da će ona biti preinačena u žalbenom postupku u doživotnu robiju jer genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini, u odsutnosti smrtne kazne, ne podrazumijevaju ništa blažu kaznu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o komentarima u BiH, Srbiji i u svijetu na presudu Karadžiću?
TOKAČA: Previše je politizacije i komentara onih koji, manje više, nemaju nikakvu predstavu o razmjerama zločina.

Kada je riječ o Srbiji očigledno je, i nema ništa novo, da se zločini

negiraju i da još ne postoji klima u kojoj bi Srbija i Srbi prihvatili i priznali odgovornost za agrsiju i teritorijajalne pretnezije na kojima je počivao glavni motiv velikosrpske agresije. Njihov gotovo paranoični strah od presuda je zasnovan na stavu da je entitet koji se trenutno zove Republika Srpska, ratni plijen i ekskluzivni teritorij Srba, što je potpuno besmisleno. Naravno, oni su svjesni da, prije ili kasnije, mora doći do promjena i da se genocid i zločini protiv čovječnosti nikada neće legitimirati kroz teritorijalne ustupke.

Stav Srba u Bosni je još uvijek pod utjecajem iz Srbije i tu se još dugo ništa neće promijeniti. Lažno zalaganje Vučića za mir i pomirenje, a koje je lišeno svakog sadržaja, ne može proći jer su Bošnjaci kao glavne žrtve genocida i agresije potpuno svjesni da pomirenja sa genocidom ne može biti, ali da se uz uslov prihvatanja odgovornosti u Srbiji i RS, može krenuti u neku vrstu normalizacije odnosa. Dakle, kada je genocid u pitanju tu nema pomirenja, jer se s onim koji su ga počinili ne može pomiriti, jer je takva vrsta pomirenja put u zaborav i moguće ponavljanje. U svijetu, reakcije su se svele na medijsko izvještavanje, bez posebnih političkih komentara.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima bilo ukupno žrtava tokom rata u BiH, a posebno civila?
TOKAČA: Na osnovu našeg gotovo desetogodišnjeg istraživanja ljudskih gubitaka u Bosni i Hercegovini mi procjenjujemo da je približno 100.000 građana izgubilo život. Mi smo rezultate objavili u Bosanskoj knjizi mrtvih i prema njima (statistička analiza je rađena na bazi 95. 940 popisanih žrtava) ukupno je ubijeno 38.239 civila, dok je poginulo 57.701. Od ukupnog broja ubijenih civila 81 odsto su Bošnjaci, 11 odsto Srbi, sedam odsto Hrvati i jedan odsto građani iz reda ostalih. Kada je riječ o poginulim vojnicima njih 54 odsto su Bošnjaci, 36 odsto Srbi i 10 odsto Hrvati.

MONITOR: U kojim je opštinama bilo najviše žrtava?
TOKAČA: Pored Sarajeva u kojem je stradalo ukupno skoro 14.000 njegovih stranovnika i Srebrenice sa više od 7.200, slijede Zvornik sa 3.936, Bratunac sa 3.533, Foča sa 2.707, Rogatica sa 1.648, Višegrad sa 1.757 smrtno stradalih građana.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima poginulih u Prijedoru i Vlasenici?
TOKAČA: U Prijedoru je smrtno stradalo 4.868 stanovnika, od čega je više od 3.600 Bošnjaka, a od toga su 3.500 civili. U Vlasenici je ubijeno 2.590 građana, od čega su 1.641 Bošnjaci civili.

MONITOR: Kako to da su i Srebrenica i Prijedor, gdje je stradalo preko jedanaest hiljada ljudi, pripale Republici Srpskoj?
TOKAČA: Prvo treba znati da kada govorimo o genocidu u Srebrenici ne govorimo samo o stanovnicima Srebrenice. Tamo su stradali i građani iz Vlasenice, Zvornika, Bratunca i niza drugih općina iz Istočne Bosne. Nažalost, pod pritiskom pravljenja kompromisa i prekida rata desilo se to da su u manjem entitetu ostale neke općine u kojima su se desili najteži zločini uključujući i zločin genocida. Međutim, stvari ne treba posmatrati iz perspektive okončanih političkih procesa, nego trenutnih rješenja koja nisu, niti mogu biti trajna. Ni drugi entitet nije organizovan na adekvatan način, i generalno tzv. Mirovni sporazum sklopljen u Dejtonu nudi, dugoročno gledano, neodrživu teritorijalnu i političku organizaciju države i ona će se, prije ili kasnije, morati mijenjati u skladu sa demokratskim standardima i vjekovnom tradicijom života u Bosni. Rezultati ratom nametnutog stanja i ciljeva nisu trajno održivi, kako u svijetlu sudskih presuda, tako i stvarnih potreba i prava građana da slobodno žive u građanski i demokratski organiziranoj državi, bez bilo kakvih teritorijalnih ekskluziviteta, a pogotovo ne nacionalnih.

MONITOR: Da li ste imali neprilika zbog Vaših istraživanja i prezentiranja podataka o ratu u BiH?
TOKAČA: Kada pokušate mijenjati mitsku svijest, manipuliranje i pretjerivanje s brojem žrtava onda se nužno susrećete i sa otporima, nerazumijevanjem i, nažalost, direktnim prijetnjama. Ja sam sve to unaprijed ukalkulisao u projekat i bio sam svjestan da ono što radim neće odgovarati nacionalističkim ,,elitama”. Međutim, ukoliko zaista želimo uspostaviti istinu o ratnim zbivanjima koja će biti zasnovana na činjenicama, a u ovom slučaju na identitetu žrtava, a ne na igri brojevima, onda valja mijenjati metodološki pristup, ali i sveukupnu kulturu sjećanja i odnos prema prošlosti. Istinski proces suočavanja s prošlošću nije moguće voditi bez činjenica utvrđenih izvan svake razumne sumnje, jer je to jedini put sprječavanja mitologizacije nedavne prošlosti i njene političke instrumentalizacije.

Iza onih koji su me napadali stajao je politički autoritet i akademske sinekure, a iza mene neoborive činjenice. Pokušaji omalovažavanja, optužbe i etiketiranja, samo su bili dokaz da smo na pravom putu. U konačnici, nakon svih godina uporne borbe, danas su naši podaci općeprihvaćeni. Naravno, to ne znači da smo mi zatvorili mogućnost da se eventualne greške i nedostaci ispravljaju, ali su dosadašnje provjere pokazale da su greške gotovo zanemarive.

Zločini u sedam opština

MONITOR: Kakvi su zločini počinjeni u sedam opština koje su optužnicom Karadžiću bile obuhvaćene za genocide, a Haški sud odbacio?
TOKAČA: Radi se o sljedećim općinama: Brčko (masovna ubistva u logoru Luka, silovanja), Višegrad (masovno ubistvo i spaljivanje 72 osobe u Pionirskoj ulici i masovno ubistvo u naselju Bikavac, masovna silovanja i ubistva u hotelu Vilina vlas), Rogatica (masovna silovanja u srednjoj školi Veljko Vlahović i ubistva – 24 muškarca u selu Duljevac i pojedinačna ubistva) Kotor Varoš (masovno ubistvo muškaraca u džamiji u selu Hanifići, masovna ubistva u selu Večići, u školi u Grabovici), Kalinovik (masovno ubistvo 20 muškaraca u logoru Baruthana. Čajniče (masovno ubistvo 30 muškaraca kod Lovačkog doma u Mostini), Ilijaš (masovno ubistvo više od 20 ljudi u selu Lješevo 5. juna 1992.), Vogošća (ubistva i korištenje civila u ,,živim štitovima”, silovanje u logoru-motelu Kon-Tiki i pojedinačna silovanja na više lokacija, Banjaluka – na primjer, u Banjaluci su porušene sve džamije iako tamo nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pojedinačna silovanja, masovna ubistva u logoru Manjača. Opštine koje su izostavljene iz konačne verzije optužnice, zbog navodne efikasnosti postupka, nisu mogle biti izostavljene iz razmatranja ukupne odgovornosti Karadžića za genocid, jer ukoliko se to uradi, a sud je pri odlučivanju to očito učinio, onda se gubi slika o sveukupnosti zločina, odnosno stvara se pogrešan utisak o postojanju genocidne namjere.

Stradanje Bošnjaka iz Istočne Bosne

MONITOR: U kojem su periodu počinjeni najveći zločini nad civilima?
TOKAČA: Kada je riječ o ubistvima, najveći dio pojedinačnih i masovnih ubistava Bošnjaka-civila na teritoriji BiH dešava se u periodu april-septembar 1992. godine. U tih prvih šest mjeseci agresije ubijeno je 14.259 Bošnjaka-civila. Na primjer, od ukupno 7.179 ubijenih bošnjačkih žena , njih 4.411 je ubijeno u 1992. godini, a samo u junu 1992. godine ubijeno je preko 1.269 bošnjačkih žena-civila, a u periodu april-septembar više od 3.741. Bošnjaci su po popisu iz 1991. godine činili dvotrećinsku većinu u Istočnoj Bosni – cijelim tokom rijeke Drine. Međutim, tokom agresije oni su potpuno iskorijenjeni s tog prostora, bilo masovnim ubistvima (ukupno je ubijeno 15.400 Bošnjaka iz Podrinja ili 94,39 odsto svih civilnih žrtava ovog područja ili 49,5 odsto od ukupnog broja ubijenih civila Bošnjaka na teritoriji cijele BiH), bilo progonom, a svi tragovi njihovog postojanja su sistematski uništavani – porušene su sve džamije, spaljena su mnoga sela i uništavano sve što je podsjećalo na njihovu kulturu. Nažalost, jedna od najvećih pogrešaka Tribunala je tretiranje problema genocida na način da se on, umjesto objašnjavanja obrasca ubijanja, kao i istovremene vremenske podudarnosti i široke prostorne distribucije na kompletnoj teritoriji Bosne i Hercegovine, analizira na nivou pojedinačne općine, čime se genocid svodi na općinski nivo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari