Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu: Preko osamdeset odsto civilnih žrtava su Bošnjaci

Objavljeno prije

na

Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra BiH Mirsad Tokača prije desetak godina uznemirio je javnost svojim tvrdnjama o broju žrtava u ratu u Bosni i Hercegovini. Tada je izjavio da u ratu u BiH od 1992. do 1995. nije ubijeno više od 100.000 ljudi. Time je demantovao procjene političara koji su tvrdili da je ubijeno čak oko 350.000 građana. U razgovoru za Monitor Tokača, koji je i autor Bosanskog atlasa ratnih zločina i Bosanske knjige mrtvih, na osnovu skoro desetogodišnjih istraživanja iznosi podatke o broju ukupno poginulih u BiH, o broju smrtno stradalih civila, o tome u kojim je opštinama bilo najviše žrtava…

MONITOR: Kako komentarišete presudu Radovanu Karadžiću kojom je osuđen na četrdeset godina zatvora, a ne na doživotnu robiju kao Tolimir, Lukić, Galić, Beara…
TOKAČA: Prije svega, treba imati u vidu da se radi o provostepenoj presudi i da u žalbenom postupku ona može biti preinačena, što se već nekoliko puta događalo u praksi ICTY. Lično mislim da je svaka presuda osim doživotne robije neadekvatna, kako zbog prethodnih presuda izrečenih nekolicini generala koje pominjete u svom pitanju, a osim toga njihova odgovornost je neuporediva s odgovornošću Karadžića. Dva su ključna razloga.

MONITOR: Koji su to?
TOKAČA: Prvi je to da je on bio politički lider, naravno zajedno s Miloševićem, SANU i srbijanskom vojnom, intelektulanom i političkom elitom dio onih koji su utvrđivali političke ciljeve i strategiju vođenja rata. Drugo, u njegovim rukama, kao glavnokomandujućem, bila je koncentrisana i vojno-zapovjedna moć.

Dakle, u najmanju ruku nije pravno logično da nižerangirani i manje odgovorni izvršioci njegovih naredbi dobiju doživotne kazne, a on kaznu od četrdeset godina. Postoje i oni koji to obrazlažu njegovom starosnom dobi, pa je po njima ova kazna ravna doživotnoj.

Međutim, striktno slijedeći pravnu logiku i dosadašnje presude, a naročito imajući u vidu simboličku vrijednost presude za žrtve, izrečena kazna je potpuno neadekvatna težini zločina. Stoga se nadam da će ona biti preinačena u žalbenom postupku u doživotnu robiju jer genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini, u odsutnosti smrtne kazne, ne podrazumijevaju ništa blažu kaznu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o komentarima u BiH, Srbiji i u svijetu na presudu Karadžiću?
TOKAČA: Previše je politizacije i komentara onih koji, manje više, nemaju nikakvu predstavu o razmjerama zločina.

Kada je riječ o Srbiji očigledno je, i nema ništa novo, da se zločini

negiraju i da još ne postoji klima u kojoj bi Srbija i Srbi prihvatili i priznali odgovornost za agrsiju i teritorijajalne pretnezije na kojima je počivao glavni motiv velikosrpske agresije. Njihov gotovo paranoični strah od presuda je zasnovan na stavu da je entitet koji se trenutno zove Republika Srpska, ratni plijen i ekskluzivni teritorij Srba, što je potpuno besmisleno. Naravno, oni su svjesni da, prije ili kasnije, mora doći do promjena i da se genocid i zločini protiv čovječnosti nikada neće legitimirati kroz teritorijalne ustupke.

Stav Srba u Bosni je još uvijek pod utjecajem iz Srbije i tu se još dugo ništa neće promijeniti. Lažno zalaganje Vučića za mir i pomirenje, a koje je lišeno svakog sadržaja, ne može proći jer su Bošnjaci kao glavne žrtve genocida i agresije potpuno svjesni da pomirenja sa genocidom ne može biti, ali da se uz uslov prihvatanja odgovornosti u Srbiji i RS, može krenuti u neku vrstu normalizacije odnosa. Dakle, kada je genocid u pitanju tu nema pomirenja, jer se s onim koji su ga počinili ne može pomiriti, jer je takva vrsta pomirenja put u zaborav i moguće ponavljanje. U svijetu, reakcije su se svele na medijsko izvještavanje, bez posebnih političkih komentara.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima bilo ukupno žrtava tokom rata u BiH, a posebno civila?
TOKAČA: Na osnovu našeg gotovo desetogodišnjeg istraživanja ljudskih gubitaka u Bosni i Hercegovini mi procjenjujemo da je približno 100.000 građana izgubilo život. Mi smo rezultate objavili u Bosanskoj knjizi mrtvih i prema njima (statistička analiza je rađena na bazi 95. 940 popisanih žrtava) ukupno je ubijeno 38.239 civila, dok je poginulo 57.701. Od ukupnog broja ubijenih civila 81 odsto su Bošnjaci, 11 odsto Srbi, sedam odsto Hrvati i jedan odsto građani iz reda ostalih. Kada je riječ o poginulim vojnicima njih 54 odsto su Bošnjaci, 36 odsto Srbi i 10 odsto Hrvati.

MONITOR: U kojim je opštinama bilo najviše žrtava?
TOKAČA: Pored Sarajeva u kojem je stradalo ukupno skoro 14.000 njegovih stranovnika i Srebrenice sa više od 7.200, slijede Zvornik sa 3.936, Bratunac sa 3.533, Foča sa 2.707, Rogatica sa 1.648, Višegrad sa 1.757 smrtno stradalih građana.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima poginulih u Prijedoru i Vlasenici?
TOKAČA: U Prijedoru je smrtno stradalo 4.868 stanovnika, od čega je više od 3.600 Bošnjaka, a od toga su 3.500 civili. U Vlasenici je ubijeno 2.590 građana, od čega su 1.641 Bošnjaci civili.

MONITOR: Kako to da su i Srebrenica i Prijedor, gdje je stradalo preko jedanaest hiljada ljudi, pripale Republici Srpskoj?
TOKAČA: Prvo treba znati da kada govorimo o genocidu u Srebrenici ne govorimo samo o stanovnicima Srebrenice. Tamo su stradali i građani iz Vlasenice, Zvornika, Bratunca i niza drugih općina iz Istočne Bosne. Nažalost, pod pritiskom pravljenja kompromisa i prekida rata desilo se to da su u manjem entitetu ostale neke općine u kojima su se desili najteži zločini uključujući i zločin genocida. Međutim, stvari ne treba posmatrati iz perspektive okončanih političkih procesa, nego trenutnih rješenja koja nisu, niti mogu biti trajna. Ni drugi entitet nije organizovan na adekvatan način, i generalno tzv. Mirovni sporazum sklopljen u Dejtonu nudi, dugoročno gledano, neodrživu teritorijalnu i političku organizaciju države i ona će se, prije ili kasnije, morati mijenjati u skladu sa demokratskim standardima i vjekovnom tradicijom života u Bosni. Rezultati ratom nametnutog stanja i ciljeva nisu trajno održivi, kako u svijetlu sudskih presuda, tako i stvarnih potreba i prava građana da slobodno žive u građanski i demokratski organiziranoj državi, bez bilo kakvih teritorijalnih ekskluziviteta, a pogotovo ne nacionalnih.

MONITOR: Da li ste imali neprilika zbog Vaših istraživanja i prezentiranja podataka o ratu u BiH?
TOKAČA: Kada pokušate mijenjati mitsku svijest, manipuliranje i pretjerivanje s brojem žrtava onda se nužno susrećete i sa otporima, nerazumijevanjem i, nažalost, direktnim prijetnjama. Ja sam sve to unaprijed ukalkulisao u projekat i bio sam svjestan da ono što radim neće odgovarati nacionalističkim ,,elitama”. Međutim, ukoliko zaista želimo uspostaviti istinu o ratnim zbivanjima koja će biti zasnovana na činjenicama, a u ovom slučaju na identitetu žrtava, a ne na igri brojevima, onda valja mijenjati metodološki pristup, ali i sveukupnu kulturu sjećanja i odnos prema prošlosti. Istinski proces suočavanja s prošlošću nije moguće voditi bez činjenica utvrđenih izvan svake razumne sumnje, jer je to jedini put sprječavanja mitologizacije nedavne prošlosti i njene političke instrumentalizacije.

Iza onih koji su me napadali stajao je politički autoritet i akademske sinekure, a iza mene neoborive činjenice. Pokušaji omalovažavanja, optužbe i etiketiranja, samo su bili dokaz da smo na pravom putu. U konačnici, nakon svih godina uporne borbe, danas su naši podaci općeprihvaćeni. Naravno, to ne znači da smo mi zatvorili mogućnost da se eventualne greške i nedostaci ispravljaju, ali su dosadašnje provjere pokazale da su greške gotovo zanemarive.

Zločini u sedam opština

MONITOR: Kakvi su zločini počinjeni u sedam opština koje su optužnicom Karadžiću bile obuhvaćene za genocide, a Haški sud odbacio?
TOKAČA: Radi se o sljedećim općinama: Brčko (masovna ubistva u logoru Luka, silovanja), Višegrad (masovno ubistvo i spaljivanje 72 osobe u Pionirskoj ulici i masovno ubistvo u naselju Bikavac, masovna silovanja i ubistva u hotelu Vilina vlas), Rogatica (masovna silovanja u srednjoj školi Veljko Vlahović i ubistva – 24 muškarca u selu Duljevac i pojedinačna ubistva) Kotor Varoš (masovno ubistvo muškaraca u džamiji u selu Hanifići, masovna ubistva u selu Večići, u školi u Grabovici), Kalinovik (masovno ubistvo 20 muškaraca u logoru Baruthana. Čajniče (masovno ubistvo 30 muškaraca kod Lovačkog doma u Mostini), Ilijaš (masovno ubistvo više od 20 ljudi u selu Lješevo 5. juna 1992.), Vogošća (ubistva i korištenje civila u ,,živim štitovima”, silovanje u logoru-motelu Kon-Tiki i pojedinačna silovanja na više lokacija, Banjaluka – na primjer, u Banjaluci su porušene sve džamije iako tamo nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pojedinačna silovanja, masovna ubistva u logoru Manjača. Opštine koje su izostavljene iz konačne verzije optužnice, zbog navodne efikasnosti postupka, nisu mogle biti izostavljene iz razmatranja ukupne odgovornosti Karadžića za genocid, jer ukoliko se to uradi, a sud je pri odlučivanju to očito učinio, onda se gubi slika o sveukupnosti zločina, odnosno stvara se pogrešan utisak o postojanju genocidne namjere.

Stradanje Bošnjaka iz Istočne Bosne

MONITOR: U kojem su periodu počinjeni najveći zločini nad civilima?
TOKAČA: Kada je riječ o ubistvima, najveći dio pojedinačnih i masovnih ubistava Bošnjaka-civila na teritoriji BiH dešava se u periodu april-septembar 1992. godine. U tih prvih šest mjeseci agresije ubijeno je 14.259 Bošnjaka-civila. Na primjer, od ukupno 7.179 ubijenih bošnjačkih žena , njih 4.411 je ubijeno u 1992. godini, a samo u junu 1992. godine ubijeno je preko 1.269 bošnjačkih žena-civila, a u periodu april-septembar više od 3.741. Bošnjaci su po popisu iz 1991. godine činili dvotrećinsku većinu u Istočnoj Bosni – cijelim tokom rijeke Drine. Međutim, tokom agresije oni su potpuno iskorijenjeni s tog prostora, bilo masovnim ubistvima (ukupno je ubijeno 15.400 Bošnjaka iz Podrinja ili 94,39 odsto svih civilnih žrtava ovog područja ili 49,5 odsto od ukupnog broja ubijenih civila Bošnjaka na teritoriji cijele BiH), bilo progonom, a svi tragovi njihovog postojanja su sistematski uništavani – porušene su sve džamije, spaljena su mnoga sela i uništavano sve što je podsjećalo na njihovu kulturu. Nažalost, jedna od najvećih pogrešaka Tribunala je tretiranje problema genocida na način da se on, umjesto objašnjavanja obrasca ubijanja, kao i istovremene vremenske podudarnosti i široke prostorne distribucije na kompletnoj teritoriji Bosne i Hercegovine, analizira na nivou pojedinačne općine, čime se genocid svodi na općinski nivo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo