Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu: Preko osamdeset odsto civilnih žrtava su Bošnjaci

Objavljeno prije

na

mirsad-tokaca-2

Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra BiH Mirsad Tokača prije desetak godina uznemirio je javnost svojim tvrdnjama o broju žrtava u ratu u Bosni i Hercegovini. Tada je izjavio da u ratu u BiH od 1992. do 1995. nije ubijeno više od 100.000 ljudi. Time je demantovao procjene političara koji su tvrdili da je ubijeno čak oko 350.000 građana. U razgovoru za Monitor Tokača, koji je i autor Bosanskog atlasa ratnih zločina i Bosanske knjige mrtvih, na osnovu skoro desetogodišnjih istraživanja iznosi podatke o broju ukupno poginulih u BiH, o broju smrtno stradalih civila, o tome u kojim je opštinama bilo najviše žrtava…

MONITOR: Kako komentarišete presudu Radovanu Karadžiću kojom je osuđen na četrdeset godina zatvora, a ne na doživotnu robiju kao Tolimir, Lukić, Galić, Beara…
TOKAČA: Prije svega, treba imati u vidu da se radi o provostepenoj presudi i da u žalbenom postupku ona može biti preinačena, što se već nekoliko puta događalo u praksi ICTY. Lično mislim da je svaka presuda osim doživotne robije neadekvatna, kako zbog prethodnih presuda izrečenih nekolicini generala koje pominjete u svom pitanju, a osim toga njihova odgovornost je neuporediva s odgovornošću Karadžića. Dva su ključna razloga.

MONITOR: Koji su to?
TOKAČA: Prvi je to da je on bio politički lider, naravno zajedno s Miloševićem, SANU i srbijanskom vojnom, intelektulanom i političkom elitom dio onih koji su utvrđivali političke ciljeve i strategiju vođenja rata. Drugo, u njegovim rukama, kao glavnokomandujućem, bila je koncentrisana i vojno-zapovjedna moć.

Dakle, u najmanju ruku nije pravno logično da nižerangirani i manje odgovorni izvršioci njegovih naredbi dobiju doživotne kazne, a on kaznu od četrdeset godina. Postoje i oni koji to obrazlažu njegovom starosnom dobi, pa je po njima ova kazna ravna doživotnoj.

Međutim, striktno slijedeći pravnu logiku i dosadašnje presude, a naročito imajući u vidu simboličku vrijednost presude za žrtve, izrečena kazna je potpuno neadekvatna težini zločina. Stoga se nadam da će ona biti preinačena u žalbenom postupku u doživotnu robiju jer genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini, u odsutnosti smrtne kazne, ne podrazumijevaju ništa blažu kaznu.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o komentarima u BiH, Srbiji i u svijetu na presudu Karadžiću?
TOKAČA: Previše je politizacije i komentara onih koji, manje više, nemaju nikakvu predstavu o razmjerama zločina.

Kada je riječ o Srbiji očigledno je, i nema ništa novo, da se zločini

negiraju i da još ne postoji klima u kojoj bi Srbija i Srbi prihvatili i priznali odgovornost za agrsiju i teritorijajalne pretnezije na kojima je počivao glavni motiv velikosrpske agresije. Njihov gotovo paranoični strah od presuda je zasnovan na stavu da je entitet koji se trenutno zove Republika Srpska, ratni plijen i ekskluzivni teritorij Srba, što je potpuno besmisleno. Naravno, oni su svjesni da, prije ili kasnije, mora doći do promjena i da se genocid i zločini protiv čovječnosti nikada neće legitimirati kroz teritorijalne ustupke.

Stav Srba u Bosni je još uvijek pod utjecajem iz Srbije i tu se još dugo ništa neće promijeniti. Lažno zalaganje Vučića za mir i pomirenje, a koje je lišeno svakog sadržaja, ne može proći jer su Bošnjaci kao glavne žrtve genocida i agresije potpuno svjesni da pomirenja sa genocidom ne može biti, ali da se uz uslov prihvatanja odgovornosti u Srbiji i RS, može krenuti u neku vrstu normalizacije odnosa. Dakle, kada je genocid u pitanju tu nema pomirenja, jer se s onim koji su ga počinili ne može pomiriti, jer je takva vrsta pomirenja put u zaborav i moguće ponavljanje. U svijetu, reakcije su se svele na medijsko izvještavanje, bez posebnih političkih komentara.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima bilo ukupno žrtava tokom rata u BiH, a posebno civila?
TOKAČA: Na osnovu našeg gotovo desetogodišnjeg istraživanja ljudskih gubitaka u Bosni i Hercegovini mi procjenjujemo da je približno 100.000 građana izgubilo život. Mi smo rezultate objavili u Bosanskoj knjizi mrtvih i prema njima (statistička analiza je rađena na bazi 95. 940 popisanih žrtava) ukupno je ubijeno 38.239 civila, dok je poginulo 57.701. Od ukupnog broja ubijenih civila 81 odsto su Bošnjaci, 11 odsto Srbi, sedam odsto Hrvati i jedan odsto građani iz reda ostalih. Kada je riječ o poginulim vojnicima njih 54 odsto su Bošnjaci, 36 odsto Srbi i 10 odsto Hrvati.

MONITOR: U kojim je opštinama bilo najviše žrtava?
TOKAČA: Pored Sarajeva u kojem je stradalo ukupno skoro 14.000 njegovih stranovnika i Srebrenice sa više od 7.200, slijede Zvornik sa 3.936, Bratunac sa 3.533, Foča sa 2.707, Rogatica sa 1.648, Višegrad sa 1.757 smrtno stradalih građana.

MONITOR: Koliko je prema Vašim istraživanjima poginulih u Prijedoru i Vlasenici?
TOKAČA: U Prijedoru je smrtno stradalo 4.868 stanovnika, od čega je više od 3.600 Bošnjaka, a od toga su 3.500 civili. U Vlasenici je ubijeno 2.590 građana, od čega su 1.641 Bošnjaci civili.

MONITOR: Kako to da su i Srebrenica i Prijedor, gdje je stradalo preko jedanaest hiljada ljudi, pripale Republici Srpskoj?
TOKAČA: Prvo treba znati da kada govorimo o genocidu u Srebrenici ne govorimo samo o stanovnicima Srebrenice. Tamo su stradali i građani iz Vlasenice, Zvornika, Bratunca i niza drugih općina iz Istočne Bosne. Nažalost, pod pritiskom pravljenja kompromisa i prekida rata desilo se to da su u manjem entitetu ostale neke općine u kojima su se desili najteži zločini uključujući i zločin genocida. Međutim, stvari ne treba posmatrati iz perspektive okončanih političkih procesa, nego trenutnih rješenja koja nisu, niti mogu biti trajna. Ni drugi entitet nije organizovan na adekvatan način, i generalno tzv. Mirovni sporazum sklopljen u Dejtonu nudi, dugoročno gledano, neodrživu teritorijalnu i političku organizaciju države i ona će se, prije ili kasnije, morati mijenjati u skladu sa demokratskim standardima i vjekovnom tradicijom života u Bosni. Rezultati ratom nametnutog stanja i ciljeva nisu trajno održivi, kako u svijetlu sudskih presuda, tako i stvarnih potreba i prava građana da slobodno žive u građanski i demokratski organiziranoj državi, bez bilo kakvih teritorijalnih ekskluziviteta, a pogotovo ne nacionalnih.

MONITOR: Da li ste imali neprilika zbog Vaših istraživanja i prezentiranja podataka o ratu u BiH?
TOKAČA: Kada pokušate mijenjati mitsku svijest, manipuliranje i pretjerivanje s brojem žrtava onda se nužno susrećete i sa otporima, nerazumijevanjem i, nažalost, direktnim prijetnjama. Ja sam sve to unaprijed ukalkulisao u projekat i bio sam svjestan da ono što radim neće odgovarati nacionalističkim ,,elitama”. Međutim, ukoliko zaista želimo uspostaviti istinu o ratnim zbivanjima koja će biti zasnovana na činjenicama, a u ovom slučaju na identitetu žrtava, a ne na igri brojevima, onda valja mijenjati metodološki pristup, ali i sveukupnu kulturu sjećanja i odnos prema prošlosti. Istinski proces suočavanja s prošlošću nije moguće voditi bez činjenica utvrđenih izvan svake razumne sumnje, jer je to jedini put sprječavanja mitologizacije nedavne prošlosti i njene političke instrumentalizacije.

Iza onih koji su me napadali stajao je politički autoritet i akademske sinekure, a iza mene neoborive činjenice. Pokušaji omalovažavanja, optužbe i etiketiranja, samo su bili dokaz da smo na pravom putu. U konačnici, nakon svih godina uporne borbe, danas su naši podaci općeprihvaćeni. Naravno, to ne znači da smo mi zatvorili mogućnost da se eventualne greške i nedostaci ispravljaju, ali su dosadašnje provjere pokazale da su greške gotovo zanemarive.

Zločini u sedam opština

MONITOR: Kakvi su zločini počinjeni u sedam opština koje su optužnicom Karadžiću bile obuhvaćene za genocide, a Haški sud odbacio?
TOKAČA: Radi se o sljedećim općinama: Brčko (masovna ubistva u logoru Luka, silovanja), Višegrad (masovno ubistvo i spaljivanje 72 osobe u Pionirskoj ulici i masovno ubistvo u naselju Bikavac, masovna silovanja i ubistva u hotelu Vilina vlas), Rogatica (masovna silovanja u srednjoj školi Veljko Vlahović i ubistva – 24 muškarca u selu Duljevac i pojedinačna ubistva) Kotor Varoš (masovno ubistvo muškaraca u džamiji u selu Hanifići, masovna ubistva u selu Večići, u školi u Grabovici), Kalinovik (masovno ubistvo 20 muškaraca u logoru Baruthana. Čajniče (masovno ubistvo 30 muškaraca kod Lovačkog doma u Mostini), Ilijaš (masovno ubistvo više od 20 ljudi u selu Lješevo 5. juna 1992.), Vogošća (ubistva i korištenje civila u ,,živim štitovima”, silovanje u logoru-motelu Kon-Tiki i pojedinačna silovanja na više lokacija, Banjaluka – na primjer, u Banjaluci su porušene sve džamije iako tamo nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pojedinačna silovanja, masovna ubistva u logoru Manjača. Opštine koje su izostavljene iz konačne verzije optužnice, zbog navodne efikasnosti postupka, nisu mogle biti izostavljene iz razmatranja ukupne odgovornosti Karadžića za genocid, jer ukoliko se to uradi, a sud je pri odlučivanju to očito učinio, onda se gubi slika o sveukupnosti zločina, odnosno stvara se pogrešan utisak o postojanju genocidne namjere.

Stradanje Bošnjaka iz Istočne Bosne

MONITOR: U kojem su periodu počinjeni najveći zločini nad civilima?
TOKAČA: Kada je riječ o ubistvima, najveći dio pojedinačnih i masovnih ubistava Bošnjaka-civila na teritoriji BiH dešava se u periodu april-septembar 1992. godine. U tih prvih šest mjeseci agresije ubijeno je 14.259 Bošnjaka-civila. Na primjer, od ukupno 7.179 ubijenih bošnjačkih žena , njih 4.411 je ubijeno u 1992. godini, a samo u junu 1992. godine ubijeno je preko 1.269 bošnjačkih žena-civila, a u periodu april-septembar više od 3.741. Bošnjaci su po popisu iz 1991. godine činili dvotrećinsku većinu u Istočnoj Bosni – cijelim tokom rijeke Drine. Međutim, tokom agresije oni su potpuno iskorijenjeni s tog prostora, bilo masovnim ubistvima (ukupno je ubijeno 15.400 Bošnjaka iz Podrinja ili 94,39 odsto svih civilnih žrtava ovog područja ili 49,5 odsto od ukupnog broja ubijenih civila Bošnjaka na teritoriji cijele BiH), bilo progonom, a svi tragovi njihovog postojanja su sistematski uništavani – porušene su sve džamije, spaljena su mnoga sela i uništavano sve što je podsjećalo na njihovu kulturu. Nažalost, jedna od najvećih pogrešaka Tribunala je tretiranje problema genocida na način da se on, umjesto objašnjavanja obrasca ubijanja, kao i istovremene vremenske podudarnosti i široke prostorne distribucije na kompletnoj teritoriji Bosne i Hercegovine, analizira na nivou pojedinačne općine, čime se genocid svodi na općinski nivo.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo