Povežite se sa nama

INTERVJU

Brisel se ne može prevariti

Objavljeno prije

na

Dr Maja Kostić-Mandić, profesorica je na Pravnom fakultetu u Podgorici. Na tom fakultetu je i diplomirala kao student generacije, a magistrirala je i doktorirala na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta. Bila je na specijalizacijama na Švajcarskom institutu za uporedno pravo u Lozani, na koledžu Londonskog univerziteta, na Međunarodnom univerzitetu Osaka i Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti. Govori, čita i piše: engleski jezik, francuski i italijanski, a služi se njemačkim i španskim. Na Pravnom fakultetu u Podgorici predaje Međunarodno privatno pravo i Osnove ekološkog prava, a na Institutu za strane jezike Osnove prava. Radila je na dvadesetak međunarodnih i više domaćih projekata iz oblasti zaštite životne sredine, međunarodnog privatnog prava i reforme visokog obrazovanja. MONITOR: Svojevremeno ste govoreći o Prostornom planu upozorili da strateški dokumenti poprimaju oblik spiska želja krupnih investitora, a svi koji dignu glas protiv etiketiraju se kao protivnici razvoja Crne Gore. Kakav je danas Vaš komentar?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Na žalost, svjedoci smo da se posljednjih decenija svi planski i razvojni dokumenti prave prema željama investitora, a da se nedovoljno računa vodi o javnom interesu. Da se ne zavaravamo – nije to problem samo Crne Gore, ali jedna smo od rijetkih država u Evropi gdje se na toliko otvoren način i u tolikoj mjeri pojedinci i povlašćene interesne grupe stavljaju iznad zakona i još se takvo postupanje naknadno legalizuje.
Lijepo je to što imamo o sebi visoko mišljenje, ali ne ide da sebe stalno proglašavate ekološkom državom, da se stalno govori o održivom razvoju, a da se u isto vrijeme vrši konstantna devastacija prostora, koji je naše osnovno bogatstvo. Meni su izvor inspiracije Norvežani, koji se pažljivo odnose prema svom ogromnom prirodnom bogatstvu da bi buduće generacije imale čime da raspolažu ili Švajcarci koji na referendumu glasaju da plaćaju skuplje gorivo, jer će se time povećati izdvajanje za održavanje puteva pa će svima biti bolje. Ipak, svjesna sam da su to razvijene države, da postoji razvijena građanska svijest i da postoje institucije sistema u koje građani imaju povjerenja.

MONITOR: U Crnoj Gori, kako to neki kažu, vodi se neravnopravna borba između interesa krupnog kapitala i pobornika zaštite životne sredine. Da li su pobornici zaštite životne sredine već izgubili bitku?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Moj utisak je da nijedna vlada u posljednjih dvadeset godina nije znala šta će sa životnom sredinom. Jer, nije dovoljno samo imati neku instituciju koja se bavi zaštitom životne sredine (a bilo je puno ministarstava različitih naziva), ako ona nema stvarnu moć da nametne određena rješenja. Evo jednog primjera: 1996. je tadašnjim Zakonom o životnoj sredini bila predviđena obaveza uspostavljanja katastra zagađivača, informacionog sistema i niz drugih obaveza, koje nisu ispunjene ni do donošenja novog zakona 2008. Takođe, osim prvog ministarstva, uvijek je sektor životne sredine pripadao različitom ministarstvu – zdravlja, prostornog planiranja, turizma, što jeste uobičajena praksa u drugim zemljama, ali nije logično da ukidate to ministarstvo, kao posebno i da osnivate Agenciju za zaštitu životne sredine ali ne kao nezavisno, profesionalno tijelo, već kao izvršni organ ministarstva, a ustavom postavljate visoke kriterijume da budete “ekološka država”. U pogledu donošenja propisa, situacija je mnogo bolja i tu je vidljiv značajan napredak, posebno posljednjih godina.

MONITOR: U postupku usaglašavanja našeg prava sa pravnim propisima EU trećina se odnosi na životnu sredinu. Da li Crna Gora ima administrativne kapacitete da odgovori tom zahtjevu i koliko su u taj proces uključeni kompetentni stručnjaci?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Ta je materija vrlo zahtjevna i obimna, i uz to stalno se mijenja i uvećava. Postojeći broj i struktura zaposlenih u sektoru za zaštitu životne sredine koji rade na tim poslovima nisu dovoljni, posebno ako se uporedimo sa iskustvom drugih zemalja, gdje se tim poslovima bavi minimum duplo više ljudi. Srećom, to je i oblast gdje postoji značajna saradnja sa raznim međunarodnim organizacijama, kao i vladama zemalja članica EU, pa i sa samom Evropskom komisijom, koje pružaju različite vrste pomoći, pa i u vidu projekata gdje su uključeni i strani i domaći stručnjaci.

MONITOR: Sve što Vlada šalje Briselu je politički obojena statistika prepuna falsifikata, kazao je nedavno profesor Filip Kovačević. Kako vi ocjenjujete taj proces, da li je Vlada zaista potpuno zatvorena kada su u pitanju odgovori iz upitnika. Da li je monopolizovan proces evropskih integracija?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Nisam imala uvid u odgovore, kao ni u sam postupak odgovaranja, ali ono što mogu reći je da je jedini ispravan pristup davati što tačnije odgovore, jer pitanja su takve prirode da je jasno da Brisel odlično poznaje stanje u Crnoj Gori. Time bi se pokazala ozbiljnost i stekao kredibilitet. Pametno bi bilo čak posebno naglašavati one probleme koji mogu da se brzo riješe, ili se već rješavaju pa da se može ubrzo i pohvaliti nekim ostvarenim rezultatima. U mjeri u kojoj samo Vlada odgovara na pitanja, snosi i odgovornost za njihovu tačnost. A, treba imati na umu da se Brisel ne da prevariti, mada uvijek postoji i taj politički momenat zbog koga briselska administracija ponekad „previdi” neke opšte poznate stvari.
Što se tiče odgovora koji se odnose na politički sistem, imam utisak da se smišljeno išlo sa nerealno pozitivnom slikom da bi se manje „popustilo” opozicionim partijama i nevladinom sektoru.

MONITOR: Bili ste poslanik Pokreta za promjene. S obzirom na to da imate i političkog iskustva, kako bi opozicija mogla uspješnije uticati na zbivanja u Crnoj Gori?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Opozicija u Crnoj Gori vodi jednu neravnopravnu, donkihotovsku borbu, u neregularnim uslovima jer je kompletna državna, i ne samo državna, mašinerija u službi partija na vlasti.U takvim uslovima i sa vrlo ograničenim finansijskim sredstvima objektivna pozicija opozicionih partija je dosta teška. Smatram da, bez obzira ne sve, opozicione partije treba da pokažu da bi mogle više i bolje kada bi im se pružila prilika. To podrazumijeva građenje povjerenja kod birača u neposrednim kontaktima, konkretne inicijative koje se odnose na teme od značaja za građane, konstruktivnije kontakte sa predstavnicima međunarodne zajednice.
Izuzetno je značajno ukazivati na moguća rješenja problema, pokretati postupke pred državnim organima (bez obzira na očekivani ishod!) i ne upadati u zamku fiksacija određenim ličnostima koji su nosioci vlasti. Takođe, treba iskoristiti priliku da se pohvale dobri potezi vlasti, čime se stvara utisak kod javnosti da ste kompetentni i da cijenite rad drugih.
Na osnovu dosadašnjeg iskustva, promjena izbornog zakonodavstva i pronalaženje alternativnih izvora finansiranja za opozicione partije, odnosno kontrola finansiranja vladajućih partija, odigrale bi značajnu ulogu da se promijeni odnos snaga u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako komentarišete odluku o bojkotu izbora u Kotoru?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Smatram da je u bližoj prošlosti bilo više slučajeva kada je postojao razlog za bojkot, a do njega nije došlo. Postavlja se pitanje zašto baš sada i zašto baš ovi izbori? Nadam se da je to samo jedan dio šireg plana i da već postoji plan za makar narednih pet poteza, kao i plan ,,b”.

MONITOR: Bojkot izbora jedna je od prvih akcija u kojoj se demonstrira jedinstvo opozicije. Da li to može dovesti do određenih promjena i jačanja fronta protiv aktuelne vlasti?
KOSTIĆ-MANDIĆ: S obzirom na to da ima puno neiskorišćenog opozicionog potencijala u Crnoj Gori, ako čelnici opozicionih partija pokažu spremnost da potisnu u drugi plan liderske ambicije i uspiju da ubijede dio građana da je to što rade u njihovom interesu, ako tom poslu pristupe ozbiljno i iskreno, ni rezultati neće izostati.

MONITOR: U utorak smo na zasjedanju parlamenta čuli od opozicije da u Crnoj Gori ne postoji politička volja vlasti za obračun sa organizovanim kriminalom. Šta Vi o tome mislite, posebno u kontekstu aktuelnih događaja?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Ne mogu da se otmem utisku, kada vidim kako postupaju i sarađuju državni organi susjednih zemalja, koje i same imaju velike probleme, da je zvanična Crna Gora namjerno marginalizovana, baš zbog nedostatka političke volje da se obračuna sa organizovanim kriminalom. Možda bi, kada bi bilo materijala za priče o gradnji škola, vrtića, bolnica, ostvarenom unaprjeđenju životnog standarda stanovništva, zapošljavanju na osnovu kvalifikacija a ne partijske knjižice – teme korupcije i kriminala manje bile prisutne u javnosti.

MONITOR: Vi radite na Univerzitetu Crne Gore, a Vaše rijetke kolege, koje se oglašavaju i imaju distancu prema vladajućim krugovima, kažu da na Univerzitetu vladaju klijentelizam i podaništvo. Kako komentarišete te ocjene?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Ja bih prije rekla da je to „bolest” cijelog društva, koja je prisutna i u visokoškolskim ustanovama. Tačno je da je najisplativije biti ,,pametan”, što u Crnoj Gori znači gledati svoja posla, bez obzira na to šta se dešava, a naročito ako se to odnosi na struku; nikada ne dovoditi u sumnju očigledno pogrešne odluke pretpostavljenog ili političkog autoriteta (ovo je, na žalost, u Crnoj Gori i direktno povezano), i biti samozadovoljno „pametan”, jer se savršeno uklapaš u sistem. Ali, ja poznajem jako puno onih pametnih bez navodnika, kojih ima u svim institucijama, pa i na univerzitetima, koji profesionalno i sa ljubavlju obavljaju svoj posao i koji mi ulivaju nadu u jednu drugačiju Crnu Goru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo