Povežite se sa nama

INTERVJU

Brisel se ne može prevariti

Objavljeno prije

na

Dr Maja Kostić-Mandić, profesorica je na Pravnom fakultetu u Podgorici. Na tom fakultetu je i diplomirala kao student generacije, a magistrirala je i doktorirala na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta. Bila je na specijalizacijama na Švajcarskom institutu za uporedno pravo u Lozani, na koledžu Londonskog univerziteta, na Međunarodnom univerzitetu Osaka i Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti. Govori, čita i piše: engleski jezik, francuski i italijanski, a služi se njemačkim i španskim. Na Pravnom fakultetu u Podgorici predaje Međunarodno privatno pravo i Osnove ekološkog prava, a na Institutu za strane jezike Osnove prava. Radila je na dvadesetak međunarodnih i više domaćih projekata iz oblasti zaštite životne sredine, međunarodnog privatnog prava i reforme visokog obrazovanja. MONITOR: Svojevremeno ste govoreći o Prostornom planu upozorili da strateški dokumenti poprimaju oblik spiska želja krupnih investitora, a svi koji dignu glas protiv etiketiraju se kao protivnici razvoja Crne Gore. Kakav je danas Vaš komentar?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Na žalost, svjedoci smo da se posljednjih decenija svi planski i razvojni dokumenti prave prema željama investitora, a da se nedovoljno računa vodi o javnom interesu. Da se ne zavaravamo – nije to problem samo Crne Gore, ali jedna smo od rijetkih država u Evropi gdje se na toliko otvoren način i u tolikoj mjeri pojedinci i povlašćene interesne grupe stavljaju iznad zakona i još se takvo postupanje naknadno legalizuje.
Lijepo je to što imamo o sebi visoko mišljenje, ali ne ide da sebe stalno proglašavate ekološkom državom, da se stalno govori o održivom razvoju, a da se u isto vrijeme vrši konstantna devastacija prostora, koji je naše osnovno bogatstvo. Meni su izvor inspiracije Norvežani, koji se pažljivo odnose prema svom ogromnom prirodnom bogatstvu da bi buduće generacije imale čime da raspolažu ili Švajcarci koji na referendumu glasaju da plaćaju skuplje gorivo, jer će se time povećati izdvajanje za održavanje puteva pa će svima biti bolje. Ipak, svjesna sam da su to razvijene države, da postoji razvijena građanska svijest i da postoje institucije sistema u koje građani imaju povjerenja.

MONITOR: U Crnoj Gori, kako to neki kažu, vodi se neravnopravna borba između interesa krupnog kapitala i pobornika zaštite životne sredine. Da li su pobornici zaštite životne sredine već izgubili bitku?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Moj utisak je da nijedna vlada u posljednjih dvadeset godina nije znala šta će sa životnom sredinom. Jer, nije dovoljno samo imati neku instituciju koja se bavi zaštitom životne sredine (a bilo je puno ministarstava različitih naziva), ako ona nema stvarnu moć da nametne određena rješenja. Evo jednog primjera: 1996. je tadašnjim Zakonom o životnoj sredini bila predviđena obaveza uspostavljanja katastra zagađivača, informacionog sistema i niz drugih obaveza, koje nisu ispunjene ni do donošenja novog zakona 2008. Takođe, osim prvog ministarstva, uvijek je sektor životne sredine pripadao različitom ministarstvu – zdravlja, prostornog planiranja, turizma, što jeste uobičajena praksa u drugim zemljama, ali nije logično da ukidate to ministarstvo, kao posebno i da osnivate Agenciju za zaštitu životne sredine ali ne kao nezavisno, profesionalno tijelo, već kao izvršni organ ministarstva, a ustavom postavljate visoke kriterijume da budete “ekološka država”. U pogledu donošenja propisa, situacija je mnogo bolja i tu je vidljiv značajan napredak, posebno posljednjih godina.

MONITOR: U postupku usaglašavanja našeg prava sa pravnim propisima EU trećina se odnosi na životnu sredinu. Da li Crna Gora ima administrativne kapacitete da odgovori tom zahtjevu i koliko su u taj proces uključeni kompetentni stručnjaci?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Ta je materija vrlo zahtjevna i obimna, i uz to stalno se mijenja i uvećava. Postojeći broj i struktura zaposlenih u sektoru za zaštitu životne sredine koji rade na tim poslovima nisu dovoljni, posebno ako se uporedimo sa iskustvom drugih zemalja, gdje se tim poslovima bavi minimum duplo više ljudi. Srećom, to je i oblast gdje postoji značajna saradnja sa raznim međunarodnim organizacijama, kao i vladama zemalja članica EU, pa i sa samom Evropskom komisijom, koje pružaju različite vrste pomoći, pa i u vidu projekata gdje su uključeni i strani i domaći stručnjaci.

MONITOR: Sve što Vlada šalje Briselu je politički obojena statistika prepuna falsifikata, kazao je nedavno profesor Filip Kovačević. Kako vi ocjenjujete taj proces, da li je Vlada zaista potpuno zatvorena kada su u pitanju odgovori iz upitnika. Da li je monopolizovan proces evropskih integracija?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Nisam imala uvid u odgovore, kao ni u sam postupak odgovaranja, ali ono što mogu reći je da je jedini ispravan pristup davati što tačnije odgovore, jer pitanja su takve prirode da je jasno da Brisel odlično poznaje stanje u Crnoj Gori. Time bi se pokazala ozbiljnost i stekao kredibilitet. Pametno bi bilo čak posebno naglašavati one probleme koji mogu da se brzo riješe, ili se već rješavaju pa da se može ubrzo i pohvaliti nekim ostvarenim rezultatima. U mjeri u kojoj samo Vlada odgovara na pitanja, snosi i odgovornost za njihovu tačnost. A, treba imati na umu da se Brisel ne da prevariti, mada uvijek postoji i taj politički momenat zbog koga briselska administracija ponekad „previdi” neke opšte poznate stvari.
Što se tiče odgovora koji se odnose na politički sistem, imam utisak da se smišljeno išlo sa nerealno pozitivnom slikom da bi se manje „popustilo” opozicionim partijama i nevladinom sektoru.

MONITOR: Bili ste poslanik Pokreta za promjene. S obzirom na to da imate i političkog iskustva, kako bi opozicija mogla uspješnije uticati na zbivanja u Crnoj Gori?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Opozicija u Crnoj Gori vodi jednu neravnopravnu, donkihotovsku borbu, u neregularnim uslovima jer je kompletna državna, i ne samo državna, mašinerija u službi partija na vlasti.U takvim uslovima i sa vrlo ograničenim finansijskim sredstvima objektivna pozicija opozicionih partija je dosta teška. Smatram da, bez obzira ne sve, opozicione partije treba da pokažu da bi mogle više i bolje kada bi im se pružila prilika. To podrazumijeva građenje povjerenja kod birača u neposrednim kontaktima, konkretne inicijative koje se odnose na teme od značaja za građane, konstruktivnije kontakte sa predstavnicima međunarodne zajednice.
Izuzetno je značajno ukazivati na moguća rješenja problema, pokretati postupke pred državnim organima (bez obzira na očekivani ishod!) i ne upadati u zamku fiksacija određenim ličnostima koji su nosioci vlasti. Takođe, treba iskoristiti priliku da se pohvale dobri potezi vlasti, čime se stvara utisak kod javnosti da ste kompetentni i da cijenite rad drugih.
Na osnovu dosadašnjeg iskustva, promjena izbornog zakonodavstva i pronalaženje alternativnih izvora finansiranja za opozicione partije, odnosno kontrola finansiranja vladajućih partija, odigrale bi značajnu ulogu da se promijeni odnos snaga u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako komentarišete odluku o bojkotu izbora u Kotoru?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Smatram da je u bližoj prošlosti bilo više slučajeva kada je postojao razlog za bojkot, a do njega nije došlo. Postavlja se pitanje zašto baš sada i zašto baš ovi izbori? Nadam se da je to samo jedan dio šireg plana i da već postoji plan za makar narednih pet poteza, kao i plan ,,b”.

MONITOR: Bojkot izbora jedna je od prvih akcija u kojoj se demonstrira jedinstvo opozicije. Da li to može dovesti do određenih promjena i jačanja fronta protiv aktuelne vlasti?
KOSTIĆ-MANDIĆ: S obzirom na to da ima puno neiskorišćenog opozicionog potencijala u Crnoj Gori, ako čelnici opozicionih partija pokažu spremnost da potisnu u drugi plan liderske ambicije i uspiju da ubijede dio građana da je to što rade u njihovom interesu, ako tom poslu pristupe ozbiljno i iskreno, ni rezultati neće izostati.

MONITOR: U utorak smo na zasjedanju parlamenta čuli od opozicije da u Crnoj Gori ne postoji politička volja vlasti za obračun sa organizovanim kriminalom. Šta Vi o tome mislite, posebno u kontekstu aktuelnih događaja?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Ne mogu da se otmem utisku, kada vidim kako postupaju i sarađuju državni organi susjednih zemalja, koje i same imaju velike probleme, da je zvanična Crna Gora namjerno marginalizovana, baš zbog nedostatka političke volje da se obračuna sa organizovanim kriminalom. Možda bi, kada bi bilo materijala za priče o gradnji škola, vrtića, bolnica, ostvarenom unaprjeđenju životnog standarda stanovništva, zapošljavanju na osnovu kvalifikacija a ne partijske knjižice – teme korupcije i kriminala manje bile prisutne u javnosti.

MONITOR: Vi radite na Univerzitetu Crne Gore, a Vaše rijetke kolege, koje se oglašavaju i imaju distancu prema vladajućim krugovima, kažu da na Univerzitetu vladaju klijentelizam i podaništvo. Kako komentarišete te ocjene?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Ja bih prije rekla da je to „bolest” cijelog društva, koja je prisutna i u visokoškolskim ustanovama. Tačno je da je najisplativije biti ,,pametan”, što u Crnoj Gori znači gledati svoja posla, bez obzira na to šta se dešava, a naročito ako se to odnosi na struku; nikada ne dovoditi u sumnju očigledno pogrešne odluke pretpostavljenog ili političkog autoriteta (ovo je, na žalost, u Crnoj Gori i direktno povezano), i biti samozadovoljno „pametan”, jer se savršeno uklapaš u sistem. Ali, ja poznajem jako puno onih pametnih bez navodnika, kojih ima u svim institucijama, pa i na univerzitetima, koji profesionalno i sa ljubavlju obavljaju svoj posao i koji mi ulivaju nadu u jednu drugačiju Crnu Goru.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo