Povežite se sa nama

DUHANKESA

Budite srećni u novoj godini

Objavljeno prije

na

Niko ne može umjesto vas biti srećan. Vaša sreća je vaša sreća, vaša glad je vaša glad, vaš ljubav je vaša ljubav. To je veliki dar života. Ne dopustite nikome da vam govori kada ste žedni, kada ste gladni, kada ste umorni – a za sreću ne brinite, sreći nikakvi savjetnici nisu potrebni

Kad nekome kažemo:“Srećna Nova Godina!“ , nekako se podrazumijeva da svi znamo šta to znači! Neka te u narednoj godini prati sreća, neka ti donese što više radosti i ni malo tuge, šta bi drugo značilo! Ali šta je sreća, šta znači biti srećan? Da smo imali rep, znali bismo da smo srećni kada mašemo repom! Ovako, moramo se malo ozbiljnije zamisliti. Koristilo bi nam, umjesto što jurimo za srećom, da budemo srećni! Naravno, treba imati sreće, ali biti srećan nije isto što i imati sreće! Čovjek može imati sreće i tako što će izbjeći neko zlo, i tako što će mu se desiti nešto dobro. Recimo, u nekoj saobraćajnoj nesreći čovjek ophrvan nekom velikom tugom, ostane srećnim slučajem nepovrijeđen; ali, iako je imao sreće da ostane nepovrijeđen, i dalje ga mori ona ista tuga. Ili, isti taj čovjek dobije premiju na lotu. Ali, svako je već iskusio tugu koju ni srećno izbjegnuta nesreća, ni dobitak na lotu ne mogu izliječiti.
Biti srećan, jeste stanje – realno, stvarno stanje, koje nepogrešivo prepoznaje svako. Utoliko više čudi što mnogi slušaju nadobudne psihijatre koji naglabaju o tome kako ljudi često misle da su srećni iako zapravo nisu srećni? Pa bi da ih oni poduče, tako što će ih najprije razuvjeriti da ono što osjećaju kada su ubijeđeni da su srećni, nije sreća. Ali ne dajte se prevariti! Sreća je realno stanje, kao recimo žeđ, glad, zamor, pospanost, uzbuđenje. Dvije noći niste spavali, oči vam se same sklapaju, stojite i spavate, umirete od žeđi, tri dana vas mori glad, ali nađe se neki klipan da vam kaže da je to samo autosugestija, i da vi niste ni umorni, ni žedni, ni gladni. Šta drugo nego im se slatko nasmijati!? I predati se užitku gašenja žeđi, utoljavanja gladi, slatkom snu!
Kad smo kod sna, zanimljivo je da onaj ko spava na svilenom jastuku punom paperja, nema nikakvu garanciju da će sanjati ljepšte snove od nekoga ko je zaspao s rukom ispod glave. Ima tu neke pravde, barem u naznakama, rekao bih vrlo značajnim i ohrabrujućim.
Niko ne može umjesto vas biti srećan. Vaša sreća je vaša sreća, vaša glad je vaša glad, vaš ljubav je vaša ljubav. To je veliki dar života. Ne dopustite nikome da vam govori kada ste žedni, kada ste gladni, kada ste umorni – a za sreću ne brinite, sreći nikakvi savjetnici nisu potrebni.
Sreća je vrlo bliska radosti. Razlika je u trajanju, dijelom i u intenzitetu. Radost je sekvenca, blijesak, stanje kom se pamti početak i prepozna kraj. Obuzme nas, odvodi od nas samih, i u neku ruku, svladava nas; radost je trijezno pijanstvo – sobria ebrietas. Sreća je trajnija, kao svjetlost u zoru, kao sjaj ljetnjeg sutona, sreća ne jenjava. Srećni, mi smo pri sebi, sreća nas vodi ka nama, součava nas sa onim istinskim, onim najboljim Ja! Radost možeš prizvati: možeš se radosno moliti, radosno iskušavati svoju snagu, radosno se predati razgovoru, radu, ljubavi. Radost je u tvojoj moći, ne u događajima. Nikakav događaj sam po sebi ne može u tebi izazvati radost, dok ti bilo koji događaj možeš pretvoriti u svoju radost.
Tu je naša šansa! Život nam ne duguje ništa, mi dugujemo sve životu. Zato biti zdrav, samo po sebi stvara radost i omogućava istinsku sreću.
Sreću ne možemo prizvati, sreća nam se dogodi! Kada nam se dogodi, sreća je stišana radost koja traje, suptilna, diskretna, nenametljiva, uvijek tu, u nama, ne jenjava, i utoliko je snažnija od svake radosti. Sreća se ne čeka i ne priziva, sreća nam sama dođe, pokaže nam koliko je lijepa sadašnjost, odagna svaku strijepnju od budućnosti, prosvijetli nas, svjetlost mudrosti i vrline navire iznutra i preplavi nam dušu. Sreća ne dolazi spolja, niti nam je nešto može odnekud donijeti – sreća je sjeme posađeno u nama, niče u nama, cvjeta u nama i hrani nas svojim plodovima. Svako sjeme je vrsta čežnje. Sjeme sreće je čežnja za skladom duše same sa sobom, sa vrlinom, dobrotom, uz stalno prisutno osjećanje ljubavi. Kada dozrije i pretvori se u sreću, iz tog sjemena izrastemo mi sami, odnosno, ono najbolje što mi jesmo.
Sreća nija stanje ravnoteže, nije balansiranje. Ravnoteža podrazumijeva suprotnosti, konflikt, napetost; tamo posao, ovdje porodica; na jednoj strani ja, na drugoj društvo! Sreća je stanje punog sklada života kao cjeline. Nemamo mi dvije ruke i dvije noge da bismo održavali ravnotežu, nego da nam omoguće puni sklad našeg kretanja i djelovanja. Samo kada smo srećni, mi smo kod kuće, kod sebe, stanje sreće je naša istinska priroda.
Dođite sebi, ostvarite sebe.
Budite srećni u Novoj Godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Stoka globalnog sela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objašnjenje da će nevakcinisani ugroziti zdravlje vakcinisanih je uvredljivo za IQ trogodišnjeg djeteta! Ako je vakcina sigurna zaštita, nevakcinisani ne mogu zaraziti vakcinisane! I da je 100 posto sigurna, niko nema pravo da ljude vakciniše bez pitanja i na silu, kao da su stoka

 

Čujte i počujte! Niste više „slobodni građani svijeta”!  Ako jeste, nećete to još dugo biti! Sve je već pripremljeno da vas pretvore u „stoku globalnog sela”. Onima koji ne vjeruju, evo jedne priče:

Pase stado ovaca. Jedna ovca digla glavu, gleda u tri ovčara koji stoje naslonjeni na krluke i nešto pričaju, pokazujući na ovce. Prilazi joj druga ovca:

„Šta si se zamislila?”

„Gledam ove ovčare i sve nešto mislim da nas oni čuvaju zbog sebe!”

„Zašto?”

„Pa da nam šišaju vunu, da nas muzu, da prave i prodaju sir i janjad, da zarađuju na nama.”

„Eh, ti i te tvoje teorije zavjere, baš ga pretjera.”

Teorije konspiracije, teorije zavjere! Da, teorije!? Stvarnost je to crna, da crnja ne može biti! Pokraj hiljadu dokaza, dokaz je i ovo sa coronavirusom. Sve je pripremljeno: virus, priča o pandemiji, suspendiranje pravnog sistema u cijelom svijetu, najava opšteg i obaveznog vakcinisanja protiv Covid-19. Šta hoće time, najbolje znaju oni koji bi da nas prisile na to. Mene zanima činjenica da to hoće na silu i bez naše saglasnosti! Zašto se inače toliko trude da ućutkaju sve koji traže javnu raspravu? Zašto toliko friziraju brojke o smrtnosti sa tom dijagnozom? Zapjenio se onaj poslanik talijanskog Parlamenta, maše podacima najviših medicinskih institucija Italije, da je u 96,3 posto slučajeva pripisanih coronavirusu, smrt nastupila usled drugih uzroka. Ućutkuja ga, oduzimaju mu riječ! Pjeni se dr Rashid Buttar, 20 godina  zaredom „Top 50” doktor u SAD,  da je riječ o genetski modifikovanom virusu „nakalemljenom” na SARS.  Pjene se japanski nobelovac i elitni doktori koji tvrde da coronavirus nije karantinska bolest. Ućutkuju ih i netestirane ljude trpaju u karantine. Pjeni se dr Luc Montagnier, nobelovac iz oblasti medicine (!), da je virus Covid-19 vještački stvoren u laboratorijama. Ništa od toga ne spominju main stream mediji!?

I kako su se naivno izdali otvaranjem vatre iz medijskih oružja najtežeg kalibra na Novaka Đokovića samo zato što je javno rekao da se neće vakcinisati!? Svima je bilo odmah jasno da je taj orkestrirani napad izvršen po nalogu centara u kojima je planirana ova cijela priča.  „Smjesta ga ućutkati!” Žigosati ga kao vjerskog fanatika i izrugivati mu se, karikiranjem njegovog imena „Novaxx” – onaj bijednik što je protiv vaccine! Zašto? Zato što se već donose zakoni o obaveznom vakcinisanju cijele populacije; od doječnadi do staraca, od trudnica do najtežih bolesnika. Ko odbije, platiće visoku globu, neće se moći školovati, neće se moći zaposliti, neće moći putovati, ukratko, izgubiće sva građanska prava.  U Makedoniji od prošle godine nevakcinisanu djecu ne primaju u školu.

Cilj je vakcinisati sve, po svaku cijenu. Objašnjenje da će nevakcinisani ugroziti zdravlje vakcinisanih je uvredljivo za IQ trogodišnjeg djeteta! Ako je vakcina sigurna zaštita, nevakcinisani ne mogu zaraziti vakcinisane! I da je 100 posto sigurna, niko nema pravo da ljude vakciniše bez pitanja i na silu, kao da su stoka! Grmi stotinu hiljada ljudi u Varšavi protiv prisilne vakcine, ali niti ih neko pita šta hoće, niti se to prenosi preko main stream medija.

Pita li neko svog psa pristaje li da primi vakcinu protiv parvovirusa? Pita li stočar svoja goveda, slažu li se da budu pelcovana? Ne. Stoka se ne pita. Prisilno vakcinisanje svih ljudi na planeti, značiće da su za organizatore projekta coronoavirusa slobodni građani svijeta puka stoka u globalnom selu.

Prisilnim vakcinisanjem projekt „Dresiranje čovječanstva” ulazi u završnu fazu. Preko noći. Suspendiranjem svih demokratskih institucija, odlukom o vanrednom stanju. A vanredno stanje je po definiciji tiranija: „Neograničena vlast na ograničeno vrijeme!” Tiranija je nekada bila ograničena na sto dana. Ovima ne treba ni toliko!  Ako se sada ne dignemo na noge, koliko god kasnije grmili, tiranima će se to činiti kao mukanje goveda, blejanje ovaca, lavež paščadi. Skriveni bogovi su objavili svoju volju! Pravi cilj „Novog svjetskog poretka” (New World Order; Novum Ordo Saeclorum), jeste despotija: „Neograničena vlast na neograničeno vrijeme!”

Jednom prihvaćena, opšta, obavezna i prisilna vakcinacija će tiraniju zamijeniti despotijom, slobodne ljude načiniti robovima, građane pretvoriti u stoku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Voda u nakrivljenoj posudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji dan koji se pamti po sebi, po tome što nam se desio.  Kao dar od Boga! Nema tog dana u kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana

 

Proljeće je, sve cvjeta, sve raste, šuma olistala. Ima takvih dana. Dana izvan življenja i umiranja. Danas je takav dan. Dan koji ne smijemo ni propustiti, ni napustiti, Dan – dar od Boga. Dan bez zadatka, bez programa, dan koji se ne može iskoristiti ni za kakav posao, jer se nikakav posao nije mogao ni isplanirati da bude urađen danas, baš ovog i ovakvog dana! Nije mogao zato što je ovo dan kojeg nema ni u jednom kalendaru, rokovniku, agendi obaveza! Dan svih dana, dan izvan svih dana! Ovo je dan koji nećemo pamtiti po tome šta smo radili, ni šta smo propustili uraditi; ni po tome  koga smo sreli, ni koga nismo sreli; ako neke dane pamtimo po gradovima u koje smo tada prvi put doputovali, a neke po gradovima i mjestima iz kojih smo otputovali a da ih poslije toga više nikada nismo vidjeli, ovo nije dan ni dolaska ni odlaska, ni sjećanja ni zaborava. Urezali su nam se u sjećanje dani velikih pobjeda i dani gorkih poraza; pamtimo dan kad smo srećni hodali zagrljeni po plaži, kao što pamtimo i dan kada je more izbrisalo tragove naših koraka u pijesku!

Ovo nije takav dan! Ni jedan dan, kakav god bio nije ovakav. Jer sve dane pamtimo po nečemu što nam se desilo, što smo radili upravo tog dana. Ovaj dan se pamti po sebi – dan upamćen po danu! – po tome što nam se desio, što smo bili u njemu, što nas je imalo tu, što smo ga dočekali. Dan koji se pamti upravo kao dar od Boga! Nema tog dana ni u jednom kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana. Čak je uvijek i maskiran nekim datumom, nekom srijedom ili ponedeljkom, katkad praznikom, nekad događajem, rođendanom, vjenčanjem. Osim što ga treba osjetiti, ovaj dan se može i prepoznati po nekim neobičnim detaljima. Ako se odnekud čuje muzika, obavezno bude veoma prijatna, kao jeka one harmonije sfera o kojoj govori Pitagora. Tiha, jedva čujna muzika; nježna nit oko koje se hiljadu stoljeća okreće univerzum. Ako se ne čuje muzika, onda se ovakav dan vidi po nebu prekrivenom mrežastim ornamentima srebrenastih krljušti oblaka, nacrtanim ulomcima zvjezdane staze kojom je takav dan stigao do nas! Ako nema ni tog znaka, prepoznaćeš ga ako se zagledaš u sebe. „Kako ću ga prepoznati?” Po tome što se nećeš pitati kako ćeš ga prepoznati. Ovo je dan odgovora, dan bez pitanja! „I do Stambola ćeš stići, pitajući!” – ali do ovog dana te neće dovesti nikakva pitanja! Ovo je dan koji sebe zna i dan u kom ti znaš sebe. Dan kao dodir usana, dan kao hljeb, dan kao osmijeh! Čak i misao treba pređu riječi da bi se istakala, ali svjetlost od koje je istkan ovaj dan prethodi svakoj misli i starija je od svih riječi.

Ovakav je dan kao glatka voda u nakrivljenoj posudi života. Koliko god je nakrivio, na koju god stranu je naginjao, voda ostaje ravna i glatka: vo-do-rav-na! Dosljedna sebi, toliko da je – ama baš ništa! – ne može natjerati da iznevjeri sebe, da se i ona nakrivi na stranu na koju se nakrivila posuda u kojoj se nalazi. Takvom je čini tvoja žeđ za istinom i tvoja savjest.

Kad prepoznaš ovakav dan (a to se može desiti svakog dana), nauči da i ti postaneš takav. Neka te posuda života ne navede da u njenoj nakrivljenosti potražiš opravdanje što si se i ti nakrivio na tu stranu!

Koliko god bilo pokvareno društvo u kom živi, čestit čovjek ostaće čestit.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Smokva

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Ja sam čuvar na kapiji srca, nisam tek hrpa vlažne gline”

 

Oduvijek sam volio smokve. ‘Oduvijek’ to znači od kada sam prvi put vidio smokvu, preciznije  – stablo smokve. Smokvu plod sam ugledao i okusio malo kasnije (bio je kasni avgust, smokve zrele), ali smokva kao plod je priča za sebe, nije to fusnota, ni digresija, nije to ornament za ukras nekog drugog zdanja iz arhitektonike naših sjećanja.

Poslije trodnevne agonije zbog trovanja tetanusom (probio sam desno stopalo na zahrđalu klanfu skrivenu među oblucima na plaži), prvi put sam izišao  u dvorište te mediteranske kuće. U sunčanoj bašti prepunoj cvijeća, pogled mi je privukla, ma šta pričam – začarala me! –  tamno zelena krošnja smokve! Svaki od velikih listova presijavao se na suncu. Kroz lišće su, na mahove, promicale svijetlosive grane. Učinilo mi se da su to glatke ruke  držale u nježnom a čvrstom zagrljaju slatke tajne što su se dale naslutiti skrivene pod naborima zelenog brokata.

Mnogo godina kasnije, desilo se da sam ugledao, zakleo bih se, tu istu smokvu! Ovaj put u dvorištu jedne porodične kuće na obali Ohridskog jezera. Uz sve razlike (mediteranska kuća je bila pozno renesansna aristokratska palata od bijelog kamena, sa kolonadom od mermera, a ovo skromna dvospratna  kuća od crvene cigle još nemalterisana), može se reći da su to bile iste kuće. Dva doma u kojima vlada ista ljubav i iz kojih treperi ista radost. I ova velika, raskošno zelena krošnja odisala je istim stišanim žarom prefinjene erotike i pritajene razdraganosti kao i ona koju sam prvi put ugledao u životu!

Godinama sam svakog ljeta odlazio u taj grad. I svaki dan koji sam tamo provodio, prošao bih pokraj željezne ograde ove skromne kuće od nemalterisane cigle. Zbog  te smokve, razumije se! Ponekad, na terasi gornjeg sprata, ili drugi put, u bašti, pod sjenom vinove loze, sjedili su članovi te porodice. Uz jutarnju kafu, ili popodnevnu čašu bijelog vina, pater familias je listao štampu ili pušio cigaretu uz ležeran razgovor sa svojom kraljicom kuće. Njihova već odrasla djeca (dvije kćeri i jedan sin koji je bio najmlađi), redovno su bila tu prije podne, dok im je popodne društvo pravio samo sinčić. Mogao je imati 9-10 godina, koliko sam imao i ja onog jutra kada sm prvi put u životu ugledao smokvu.

Bilo bi pogrešno reći da sam im zavidio. Mada bih zbilja volio imati kuću, kakva god bila, ako bi u dvorištu imala onakvu smokvu! Znao sam da im ne zavidim, jer meni nije bilo krivo što oni imaju nešto što bih i ja volio imati, a nemam. Ne, ja sam zapravo bio srećan što je ta smokva našla svoje ljude i što ti ljudi imaju svoju smokvu. Njihova sreća me radovala. Cijela ta smirena, tajanstvena radost i pritajena, toliko diskretna a neskrivena aura erotike me je radovala!

A onda, prošlog ljeta! Velikoj smokvi odrezali su sve grane! Gotovo do centralnog stabla iz kog su sada štrčali samo patrljci onih grana, amputiranih ruku koje više nisu imale ni koga zagrliti, ni za čijim skrivenim slastima žuditi!  Čuo sam da su je tako unakazili da bi imali pogled na jezero. A izgubili su pogled na beskrajni okean! Porodica je sjedila na terasi ogoljene fasade nemalterisanih crvenih cigli. Pater familias je istim mirom pio svoju jutarnju kafu. Bilo je tu i dvoje unučadi, u dvorištu. I ono dijete, sada već odrastao dječak, bio je tu. I obje kćeri, očito već udate, i one su bile tu. A ipak, bio je to prizor običan, banalan, slika života kao tavorenja. Ništa nije ostalo od one tajnovite radosti, čarolija se rasplinula. Čuvar te radosti, sama čarolija te kuće – ona velika smokva! – ovako iskasapljena, iščezla je! Umjesto nje, na kapiji te kuće sada štrči groteskno iskrivljeno, nakaradno strašilo od kog su pobjegle sve ptice iz cijelog susjedstva.

A ta smokva je bila pravi čuvar na kapiji doma. Sve što je bilo unutra, sva ta radost i ljubav, ostajalo je unutra, jer ga smokva nije puštala da ode.  I sve ono što je bilo izvan te kuće, sve te prazne, banalne, ružne i strašne stvari koje se motaju svijetom, zaustavljala je na kapiji, ne puštajući ih da uđu. Ako bi i ušle, istjerala bi ih, jer im u kući koju je ona čuvala, nema mjesta.

Sjetio sam se toga i rekao sebi:

„Ja sam čuvar na kapiji srca, nisam tek hrpa vlažne gline!”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo