Kad postaneš nešto prestao si biti neko. Ne može i jedno i drugo

“Još mi nisi rekao šta želiš postati!?“ – reče djevojka valovite svijetlo žute kose (ne znam zašto se za svijetlu kosu boje žita, meda, maslačka, kaže “plava kosa“), i zaista plavih, i to tirkizno plavih očiju;  pa se zagleda u sagovornika.

“Postati? Ne želim postati ništa, želim ostati ono što jesam!“ – uzvrati momak prijatnim baritonom, pomalo razvlačeći riječi. Samouvjereno držanje bez arogancije, ulivalo je povjerenje i osjaćaj prisnosti.

“A šta je to mladi gospodin postao, ako smijem pitati!?“

“Čovjek, mlada damo. Čovjek.“

“Ali valjda imaš nekakav cilj u životu! Da postaneš neko i nešto!“

“Kao prvo: kad postaneš nešto prestao si biti neko. Ne može i jedno i drugo. Kao drugo, jesi li svjesna koliko ima ljudi koji nisu uspjeli ostvariti svoj cilj u životu? Ne bi vjerovala – kud god se okreneš sve sam promašaj do promašaja!“

“Ali svaki normalan čovjek želi postati nešto u životu!“

“Zašto? Da bi prestao biti normalan čovjek i postao promašen čovjek!?“

“Šta hoćeš da kažeš? Nisam sigurna da te razumijem!”

“Naravno da me razumiješ, nema tu ništa što tebi već nije jasno. Ljudi su opsjednuti pričom o cilju, zavedeni, ako hoćeš – zaluđeni tom pričom da postanu nešto! – svijet je pun ciljeva ali ljudi je sve manje!”

“Ipak ne razumijem. Objasni mi šta misliš.”

“Razumiješ, objasniću ti sa nekoliko primjera. Predsjednik moćne države naredi ubistvo nekoliko generala druge države. Poslije uspješno (čuj mene; uspješno!) izvršenog naređenja, priprijeti da će uništiti recimo 52 grada  države čiji su generali pobijeni, sa milionima ljudi koji tu žive, ako ta država uzvrati nasiljem na bilo koji način protiv njegovih građana ili objekata! Takav zločin ne može narediti čovjek,  ali može  predsjednik. Može, zato što je prestao biti  neko  i postao je  nešto. Postati predsjednik, oslobađa ga od obaveze da bude čovjek. Dodao bih: obavezuje ga da prestane biti čovjek!”

“Nisi me uvjerio. Kako bi to riješili predsjednici kada bi ostali ljudi!?”

“Po zakonima primjerenim ljudima. Nezavisna međunarodna Komisija utvrdi činjenice: ubistvo bilo kog čovjeka bez prava na sudski postupak je zločin. Počnitelji i naredbodavac zločina odgovaraju pred međunarodnim sudom. Time se isključuje i pravo države čiji su generali pobijeni bez suđenja, na odmazdu.”

“Primjer mi se čini ekstreman. Koliko ima predsjednika u svijetu? Dvije stotine? Šta je sa milionima ljudi koji žele da postanu nešto? Oni ne moraju nikoga ubiti, niti se nekome svetiti!”

“Ubijaju sebe, svete se bliskima! Biti čovjek je više i dragocjenije od svega što se može postati na ovom svijetu! Ako je cijena da prestaneš biti čovjek – šta god postao – cijena je previsoka! Van Gog je postao veliki slikar (doduše, poslije smrti), ali je sebe uništio kao čovjeka! Postati nešto – bilo šta: slavni pjesnik, pisac kom će uručiti Nobelovu nagradu, sportista sa zvijezdom u Aleji slavnih, milijarder – sve je to dehumanizacija, jer uvijek podrazumijeva  fanatizam, jednostranost, isključivost, beskrupuloznost i prema drugima i prema sebi. Doza nježne ironije, razumijevanja, svijesti o privremenosti svega što smo postigli (ako to postignemo) i neprolaznoj vrijednosti svega što smo za to žrtvovali (koliko god to moglo izgledati sentimentalno), to je ono što održava u nama živog čovjeka.”

“Sada te razumijem, iako mi se čini da je to suviše pasivna koncepcija života. Zar ne treba tražiti, pokušavati, žuditi?”

“Naravno da treba. Ali treba u svemu tražiti sebe, svoje granice, svoju žudnju! To je neshvaćena poruka persijske priče o čovjeku koji je krenuo u svijet jer je sanjao da ga tamo čeka najveće blago, da bi  negdje sreo nekoga ko će mu otkriti da i on sanja o blagu zakopanom pod drvetom u dvorištu kuće koja u dlaku odgovara upravo kući tog putnika. Ono što je pronašao kada se vratio, jeste bilo najveće blago: pronašao je zapravo sebe, ostao je čovjek.”

“Izgleda da ćeš ti ipak postati filozof!” –  nasmiješi se prijazno djevojka.

“Ako i postanem filozof, ostaću čovjek. Jedan moj professor iz srednje škole, vozi Peugeot 404, iz 1970 godine. Zamisli: već pedeset godina su on i njegov “pežo 404” zajedno! Šta god postali, ti ostani ti, ja ću ostati ja, ali budimo zajedno, duže nego taj profesor i njegov “pežo 404”.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!? Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje

Kad bismo vidjeli samo ono što vidimo očima i čuli samo ono što čujemo ušima, nikada ne bismo  vidjeli cijelo lice istine ni čuli njen tajni šapat! Ako ne pokazuju nevidljive prizore i ne donose nečujne zvuke,  sve riječi su puke mrvice popadale sa trpeze uma. Zato pjesnik ne tumači ono što svi vide i čuju: pjesnik pjeva o onome što samo on vidi i čuje! Pjesnik koji tumači svoje pjesme, je kralj zbačen sa prijestolja, koji bi da od pepela obnovi sliku svoje spaljene palate. Tumačenje  je uvijek kamen spoticanja svake poezije. Kažu  da slavuj probode trnom svoje grudi kad pjeva ljubavnu pjesmu. Možda je tako. Ali sasvim sigurno je da nikada ne objašnjava zašto to radi.  Svi to radimo. Kako bismo inače mogli pjevati!?

Oslonjeni samo na oči i uši, prestali smo biti pjesnici, propustili smo da vidimo nevidljivo lice istine i odgonetnemo tajne koje nam šapatom kazuje. A

ako ga makar za trenutak ugledamo, ako jednu od onih tajnih riječi čujemo, pitaćemo se:

Gdje su nam bile oči? Gdje su nam bile uši?

One oči bez kojih smo slijepi za lice istine, one uši bez kojih smo gluhi za riječi istine, koje smo davno zaboravili pa više ne znamo ni da smo ih jednom svi imali, dok smo bili pjesnici, gledajući zvijezde i danju a ne samo noću, slušajući nemušti glas savjesti jasno kao što čoban čuje zvona svog stada ovaca u planini!          Kako smo samo mogli povjerovati da je Veliki Potop prošao, samo zato što smo ovim očima vidjeli da se voda povukla!?  Nismo n i pomislili na onu drugu, nevidljivu vodu kojom smo oduvijek okruženi i koja se nikada neće povući! Zar smo toliko dugo priželjkivali prizor brda i dolina  da su nam se prividjela, te smo kao obnevidjeli, povjerovali kako smo već sišli sa one Nojeve lađe, sa Nuhovog koraba, i spasili se!?

Šta nam bi!?

Možemo li se sjetiti kada smo, ako jesmo, napustili taj brod na kom nas je zatekao Potop!?  Kako smo mogli povjerovati da je ta gemija negdje pristala sa svima nama, i čak, da znamo tačno gdje je pristala, pa još i dandanas sebe zavaravamo tražeći po Araratu (Buyk Agri), crvotočne grede njene kobilice tesane od libanskog kedra, trulež opreme i ostatke diluvijalne arke!? Tražimo i ne nalazimo, niti ćemo ih naći. Jer nikada nigdje nismo ni pristali, još smo svi tu, na ovoj istoj lađi sa koje nikada nismo ni stupili na čvrsto tlo!

Prenimo se! Zatvorimo oči,  sagledajmo pučinu usred koje se, izgubljeni, na valovima i sada ljuljamo i mi i naša lađa! Začepimo uši i oslušnimo pljuskanje talasa koje nikad nije utihnulo! Opipajmo, trijezno i bez zavaravanja, čvrste bokove ovog broda na kom smo svi našli zaklon i spas – privremen, kraći ili duži i kako za koga, ali – spas!

Stupimo slobodnim korakom po tvrdom podu njegove palube! Obuhvatimo onim očima koje vide zvijezde u podne, još jednom tamnu pučinu svemira kako se prostire u nedogled! Oslušnimo, onim sluhom koji čuje glas savjesti, udare vjetra o platno jedara i škripu vitih jarbola što se povijaju ukrijepljeni debelim užadima nagrizenim od morske soli!

Naš korab i sada podrhtava i stenje, uzdiže se i ponire na talasima velikim kao brda, naginje se i uspravlja! Preko oblica hrastove ograde, svaki val odnese mnoge od nas, a uz njih i prepadnutu zvjerad, voda ih odnosi sve udvoje, kako su i ušli, i s njima sadnice mnogih biljaka –  niko ne zna koliko je od tih vrsta zauvijek iščezlo u Potopu i više nikada se neće nigdje pojaviti; jer sve što je još ostalo, sabrano je  samo na ovoj lađi, a drugog kopna sem ove arke i tako nigdje nema i nikada  ga nije ni bilo.

I tamna se voda od postanka svijeta do danas, u virovima razlijeva zvjezdanim nebom.

Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!?

Šta nam bi!?

Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje.

Jer nevidljivi Potop nije prestao, niti će prestati prije nego svi stignemo do obećanog pristaništa!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Naš život je livada po kojoj su rasijana bezbrojna vidljiva i nevidljiva vilinska kola. Stupimo u nevidljiva a da to ne znamo.  Oslonjeni na univerzalnu logiku ljudskog uma, dok smo srećni, strijepimo hoće  li sreća potrajati; kada smo nesrećni, nadamo se da će nesreća prestati! Slutimo da kroz život idemo, kao da minskim poljem gazimo

Kad utihnu aplauz kojim je bilo ispraćeno izlaganje poslednjeg učesnika sa spiska prijavljenih, dok se moderator (što bi se nekada reklo: voditelj), spremao da se zahvali učesnicima ovog uspješnog dvodnevnog simpozijuma na temu, “Sujeverje i nauka“, javi se za riječ ugledni profesor filozofije:

“Daleko sam od svake pomisli da  kvarim ovo optimističko prosvjetiteljsko raspoloženje, ovaj trijumf progresivne naučne misli nad iracionalnim sanjarijama sljedbenika anahronog sujeverja.  Da mi je to bila namjera, odmah bih rekao kako je, po mom dubokom uvjerenju, nekritička apsolutizacija naučne misli puka oholost i arogancija, kao što je i nekritičko prihvatanje  sujeverja potvrda dogmatskog neznanja – docta ignorantia!

Umjesto da argumente za ovako radikalne i za mnoge od prisutnih, uznemirujuće ocjene izvodim iz obimne antropološki relevantne litarature  (podsjetiću samo na Klod Levi-Strosova istraživanja u studiji Divlja misao, koja, kao što znate, uvođenjem pojma univerzalne logike ljudskog uma, jednake za sve minule i savremene ljude,  za primordijalne zajednice i civilizovana društva današnjice, relativizira, ako ne čak i sasvim ukida razliku između naučne i sujeverne misli), analiziraću jedno moje lično iskustvo.

Cijelog života, bio sam, Bogu hvala, izrazito dobrog zdravlja. Osim u dva slučaja. Oba su imala iste simptome, oba su dovela do veoma kritičnog stanja – i oba su ostala medicinski neobjašnjena. Obratite pažnju: nisam rekao neobjašnjiva, nego samo neobjašnjena,  i to – sa medicinskog stajališta. Uz to, u  obe ove epizode, prethodila je ista dramaturgija. Prvi put. dok sam se uspinjao  planinskom livadom, zapazio sam da sam ušao u takozvano “vilinsko kolo“. Bio je to krug gljiva poznatih kao Vilin klinčić (Marasmius oreades). Odmah sam se sjetio narodnog sujeverja da su to  tragovi kola koje su na livade igrale šumske vile. Prema ovom vjerovanju muškarac koji bi stupio na sam početak tog kruga (kola), vrlo brzo bi umro jer mu vile ne bi dozvolile da se otrgne iz kola koje je jednom poveo.  Onaj koji bi ušao sredinom kola, mogao se spasiti ako bi se istim putem vratio, pa i to vrlo teško. Jer, on je prekinuo vilinsko kolo a to vile ne praštaju lahko!

Pogledao sam i shvatio da sam ja prekinuo vilinsko kolo po sredini. “Hajde, šta se misliš: poštuj tradiciju ljudi koji ovdje žive i vjeruju u tu praznovjericu!“ rekoh sebi i istim tragom se vratih izvan kola. Mada sam tada bio u top formi, već tokom noći osjetio sam prve simptome. Sutradan sam dobio izuzetno jak napad drhtavice i potpunog hlađenja organizma. Sa veoma visokom temperaturom (preko 41), treći dan su me moji praktično u agoniji odnijeli na infuziju. Oporavljao sam se četiri dana. Konzilijum primarijusa konstatovao je fiziološki besprijekorne nalaze, a epizodu proglasio za eruptivnu autoimunu  opstrukciju. Poslije nekoliko godina, ponovilio se isto. Ne primijetivši, ušao sam u vilinsko kolo spleteno od vilinih klinčića. Ponovilo se i sve ostalo; u dlaku isto! Razmotrimo opcije: u oba slučaja kada sam bio bolestan, redoslijed događaja bio je isti: najprije ulazak u vilinsko kolo, zatim je slijedila bolest. Ali  nužna veza, taj treći, bitni član Hjumove analize filozofske relacije kauzaliteta, nije time dokazan!

Prema tome,  ipak je riječ o sujeverju. Ili – nije!? Jer, ako nužna veza nije dokazana, nije ni isključena. Neću ulaziti po treći put u vilinsko kolo, ne zato što se plašim rizika, nego zato što time ništa ne bih dokazao. I deset puta da se ponovi isto, ne bi se dokazala nužna veza. Kao što se ne bi mogla ni odbaciti i da se više ni jednom ne ponovi isto. Sve bi se svelo na statistiku. A sigurnost? Sigurosti nema.

Naš život je livada po kojoj su rasijana bezbrojna vidljiva i nevidljiva vilinska kola. Stupimo u nevidljiva a da to ne znamo. Hiljade zdravih ljudi svakodnevno umru, bez pravog objašnjenja; mnogo više se iznenada razbole a da pojava bolesti ostane neutvrđena! Čovjek treba biti dovoljno razuman da shvati kako se koristeći razum, može sačuvati od mnogih vidljivih “vilinskih kola“; i dovoljno sujevjeran da zna kako, uz sve mjere predostrožnosti,  ne smije isključiti postojanje nevidljivih “vilinskih kola“.  Oslonjeni na univerzalnu logiku ljudskog uma, dok smo srećni, strijepimo hoće  li sreća potrajati; kada smo nesrećni, nadamo se da će nesreća prestati! Slutimo da kroz život idemo, kao da minskim poljem gazimo.“

Ferid MUHIĆ

Komentari