Povežite se sa nama

MONITORING

BUDVA OPET BEZ GRADONAČELNIKA: Fatalna fotelja

Objavljeno prije

na

Predsjednička fotelja u metropoli crnogorskog turizma kao da posjeduje neku negativnu energiju, jer ima fatalan uticaj na političku karijeru istaknutih članova Demokratske partije socijalista koji u nju zasjednu. Gradonačelnici Budve u posljednje vrijeme ne odlaze sa te visoke funkcije redovnim putem, u izbornom procesu ili napredovanjem u službi. Fotelju napuštaju nevoljno, u spetakularnim akcijama hapšenja i privođenja pred pravosudne organe pod sumnjom da su je nesavjesno koristili.

Nedavno je po zahtjevu specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal, zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj u vrijeme dok je obavljao funkciju potpredsjednika Opštine zaduženog za finansije i člana Komisije za javno nadmetanje tokom 2007. godine, uhapšen aktuelni gradonačelnik Budve Lazar Rađenović.

Rađenović je funkciju gradonačelnika naslijedio od Rajka Kuljače, koji je tri godine ranije uhapšen u aferi Zavala, zajedno sa tadašnjim potpredsjednikom Draganom Marovićem i još devet istaknutih funkcionera DPS-a.

Slobode je lišen i Aleksandar Tičić, savjetnik u Vladi Crne Gore, bivši gradski menadžer i direktor Agencije za planiranje, u to vrijeme i predsjednik Komisije za javno nadmetanje. Uhapšena je i Jelica Petričević, direktorica diskoteke Top Hill i bivša direktorica Prve banke.

Specijalni tužilac Đurđina Ivanović pokrenula je istragu o poslovanju Opštine 2007. godine, u kojoj je opštinska kasa oštećena za dva miliona eura u koruptivnoj i unaprijed dogovorenoj kupoprodaji opštinskog zemljišta na brdu Košljun površine 2,7 hektara, u kojoj su brojni akteri – visoki opštinski i partijski funkcioneri u Budvi, navodno imali udjela i protivpravno pribavili znatnu imovinsku korist.

Šokantan preokret u obećavajućoj političkoj karijeri Lazara Rađenovića došao je posve nenadano, u trenutku kada je budvanski DPS konsolidovao svoje redove i čak osvojio većinu glasova na proteklim lokalnim izborima, uprkos brojnim aferama koje potresaju grad i zatvorskim kaznama za 18 njegovih istaknutih članova u aferama Zavala i Auto moto.

U središte afere Košljun obreo se Budvanin Vido Rađenović, aktivista DPS-a, koji je optužio gradonačelnika Rađenovića i savjetnika Tičića, da je slijedeći njihova uputstva preko svoje firme SP Luna kupio navedenu parcelu u fingiranom javnom nadmetanju, za 1.419.500 eura, da bi je kasnije prodao inostranom kupcu po znatno višoj cijeni, od čak 11 miliona eura.

Ne samo što je Vidu Rađenoviću zemlja jeftino prodata nego je Opština obezbijedila i garancije na osnovu svog novčanog zaloga u Prvoj banci da on podigne kredit od dva miliona eura kojim će parcelu platiti.

Zemljište je ubrzo preprodano odbjeglom palestinskom biznismenu Mohamedu Borhan Rašidu. Njegova frima Peeonir Investment dogovorenu cijenu nije isplatila u cjelosti, već samo 3,3 miliona eura u dvije rate, tako da se nikada nije ni uknjižio na kupljenu parcelu. Mohameda Rašida, koji u Crnoj Gori 2007. kupuje i druge nekretnine, bivšeg saradnika Jasera Arafata, vlasti u Palestini osudile su na 15 godina zatvora zbog milionskih pronevjera.

Gradonačelniku Budve određen je pritvor od 30 dana, kao i Tičiću i Jelici Petričević. Osumnjičeni Vido Rađenović braniće se poput svjedoka saradnika sa slobode, tokom istrage koju je otvorilo specijalno tužilaštvo.

Da li je otvaranje te afere u nevrijeme, uoči lokalnih izbora u nekoliko gradova i u susret turističkoj sezoni, dio političkog obračuna unutar stranke na vlasti, teško je procijeniti. Ozbiljna sumnja o umiješanosti visokorangiranih funkcionera DPS-a u nezakonite radnje, koje se u Budvi ponavljaju, sigurno ne odgovara toj partiji. Sa druge strane još je teže povjerovati da je specijalna tužiteljica Ivanović samostalno, bez političkog signala sa strane, odlučila da hapsi budvanske čelnike.

Bilo kako bilo, tek aferom Košljun otvara se Pandorina kutija kriminalnih radnji i špekulacija sa vrijednim i atraktivnim zemljištem u državnoj svojini koje su se odvijale u Budvi u posljednjih desetak godina. Teško je zamisliti razmjere rasprodaje i preprodaje zemljišta u državnom vlasništvu na obalama budvanske rivijere od Jaza do Buljarice.

U pitanju su milioni eura, koji su umjesto u siromašnu opštinsku i državnu kasu, završili u džepovima uskog kruga ljudi, interesno povezanih političara i biznismena.

Za svaku prodaju zemljišta saglasnost je stigla od nadležnog Ministarstva finansija, odnosno Savjeta za privatizaciju.

Iskaz Vida Rađenovića, objavljen u medijima, pokazao je obrazac po kome se zemlja prodavala. U pitanju je razrađena šema nosilaca vlasti na državnom i lokalnom nivou, sa ekipom saradnika među kojima glavnu ulogu obično ima lik koji pozajmljuje ime za obavljanje transakcija. Sporednu, ali značajnu ulogu igraju privatne kompanije koje imaju zadatak da glume zainteresovane kupce na javnim nadmetanjima.

Dio tima su posebno angažovane firme za procjenu državne imovine, čiji su ekspertski nalazi obično u koliziji sa stanjem na slobodnom tržištu nekretnina.

Državni i opštinski službenici uglavnom imaju svoje „prestanome”, kako se zovu ljudi koji pozajmljuju ime i pristaju da formalno predstavljaju one iz sjenke u nezakonitim poslovima. U ovoj turističkoj opštini partijskim moćnicima i njihovim tajkunima sve je bilo dozvoljeno. Dok su se budvanskim prirodnim bogatstvom bogatili, dugovi opštine narasli su na destine miliona eura, a njen atraktivan prostor betoniran je i zauvijek uništen.

U Budvi je u posljednjih nekoliko godina obavljeno preko trideset prodaja zemljišnih parcela u vlasništvu Opštine. Zemlja je većinom prodavana po cijenama daleko ispod tržišnih.

U slučaju Košljun na listi pozvanih svjedoka nalaze se Rajko Kuljača, Mihailo Kapisoda, bivši glavni administrator, Miško Vučinić, te Stevan Đukić, jedan od osnivača firme Luzitanos Invest Co iz Budve. Firma Luzitanos je pod sumnjom da je učestvovala u režiranom javnom nadmetanju prilikom prodaje zemlje firmi SP Luna.

Ista firma bila je „igrač” i prilikom prodaje oko 6.000 kvadrata crnogorsko-kiparskoj kompaniji Capital estate, koju predstavlja Dragan Lučić. Atraktivna parcela uz plažu Bečiće na potezu između crkve Sv.Tome i hotela Naftagas prodata je 2006. godine po cijeni 220 eura po metru kvadratnom. Budvanska SNP oštro se usprotivila toj prodaji i od osnovnog tužioca Borisa Savića zahtijevala pokretanje istrage.

Na sličan način firma je došla i do 15.000 m2 na lokaciji Pasja jama na Crvenoj glavici, pored Svetog Stefana. Zemlju je od Opštine kupila po cijeni 290 eura po kvadratu, dok su tržišne cijene dostizale od 700 do 1000 eura.

Uz burno protivljenje opozicije Capital estate je 2011. na javnoj licitaciji kupila i oko 3,5 hektara zemlje u selu Kuljače po cijeni od 35 eura. Konkurent na tom javnom nadmetanju bila je kompanija Monterra, koju je vlasnik Šćepan Lučić godinu ranije prodao investitorima naselja na Zavali. I sve tako ukrug.

Inače, kompanije Luzitanos invest i Nivel iz Podgorice dobile su građevinsku dozvolu za gradnju solitera od 13 spratova u Rafailovićima.

SDP protiv izbora

Odbornici opozicije traže prijevremene lokalne izbore radi rješavanja krize u funkcionisanju Opštine. Od ukupno 32 odbornika opozicija ima 15, a vladajuća koalicija 17 predstavnika: DPS 14, SDP dva i LP jednog. Šef budvanskih socijaldemokrata, aktuelni sekretar za finansije Mihailo Đurović, zalaže se za uzdržavanje od izbora na pragu turističke sezone. Sekretaru za finansije nisu u interesu promjene. Budva je faktički u njegovim rukama i mnoge odluke o davanju garancija privatnim firmama i pojedincima za podizanje bankarskih kredita nisu mogle proći bez njegovog znanja.

Skočiđevojka kao Košljun

Lokalna vlast imala je od koga da nauči posao. Vojni kompleks Skočiđevojka u Reževićima 2005. godine prodat je istom kupcu po istoj šemi kao i zemlja na Košljunu. Parcelu od 6,6 hektara prodalo je Ministarstvo odbrane Državne zajednice SCG, preko Fonda za reformu sistema odbrane, uz saglasnost Vlade Crne Gore, za 2,35 miliona eura. Kupac su bile ruske kompanije Opora i Spartak iz Kotora iza kojih su stajali ruski državljani Aleksandar Beljakov i Nikolaj Zemljanski. Ruski vlasnici 2007. godine prodaju firmu Spartak kiparskoj firmi Caldero trade Ltd, čiji su vlasnici braća Zoran i sada pokojni Dragan Bećirović za navodnih14,2 miliona eura. Samo sedam dana kasnije Bećirović preprodaje zemlju Mohamedu Rašidu za nevjerovatnih 41,7 miliona eura. Rašid je ostao dužan oko 8,6 miliona, pa je na ovu parcelu upisana zabrana otuđivanja. Od najavljene izgradnje luksuznog turističkog kompleksa na jednoj od najljepših lokacija između Svetog Stefana i Petrovca nema ni traga.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IGRE UKRIVANJA: Ustoličenje mitropolita kao opasnost po državu i uvoz banana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je Đukanoviću stvarno stalo do obnove crnogorske crkve ili je u pitanju nova demagogija radi zaštite njegovih privatnih interesa

 

Kako se približava nedjelja i zakazano ustoličenje novog Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (Mićovića) tako se, kao na traci, smjenjuju bombastične vijesti na naslovnicama DPS medija o sigurnosnim rizicima i provokacijama pravoslavne crkve koja se usudila da ustoliči svog mitropolita po ko zna koji put u drevnom cetinjskom manastiru. Po direktivi se Srpska pravoslavna crkva (SPC) naziva Crkvom Srbije dok se naglašava da je novi mitropolit izabran u Beogradu mimo volje Crnogoraca te da „Crnogorci neće pristati na dalje provokacije Beograda“. Inače provokacijom se smatra i dolazak srpskog patrijarha Porfirija (Perića) koji zakonito i po kanonima ima pravo da predvodi liturgiju u manastiru. S druge strane režimski mediji u Srbiji vode histeričnu kampanju protiv onih koji najavljuju proteste zbog ustoličenja Joanikija i dolaska Porfirija i zlurado „otkrivaju“ da suverenisti spremaju nerede i da će „pasti krv“.

Nesporno je da je autokefalna Crnogorska crkva nestala voljom Beograda sa nestankom Kraljevine Crne Gore 1918. godine, i da je Srpska pravoslavna crkva u svojih proklamiranih „800 godina autokefalije“ zapravo prvi put osnovana kao skroz samostalna crkva tek 1920. Međutim,  činjenica je i da je SPC dobila tomos (priznanje) od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu 1922. godine (prvi i jedini put u istoriji) i za sada je SPC jedina priznata crkva na prostorima bivše Jugoslavije. Takva situacija će ostati sve dok Carigrad ne promijeni mišljenje, kao u slučaju Ukrajine, i to na zahtjev države i vjernog naroda. Čak i tada stvari se ne bi odvijale brzo jer se mora voditi računa o geopolitici i odnosima sa drugim pomjesnim crkvama.

Kada je u pitanju inicijativa države, evidentno je da državni organi Crne Gore pod palicom predsjednika Mila Đukanovića nisu nikad tokom 30 godina vladavine pokazali ni najmanji interes da se na zakoniti i kanonski način pokrene pitanje vraćanja samostalnosti Crnogorske crkve pred Patrijaršijom u Carigradu koja kao Majka Crkva svih pravoslavnih ima jedina pravo da tako nešto razmotri i odobri. Pitanje samostalnosti crkve, DPS i Đukanović formalno pokreću tek na partijskom kongresu u ljeto 2019. godine. Priča je dalje intenzivirana sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. godine, kojim je omogućena konfiskacija crkvene imovine u vrijeme kada je postalo jasno da trodecenijski brak iz koristi pokojnog mitropolita Amfilohija i Đukanovića puca po svim šavovima.

Čak i tokom litija 2020. godine crnogorska vlast nikada nije pokušala kontaktirati Carigrad i staviti pitanje obnove crkve na pregovarački sto. Takođe nije bilo, niti ima, vjernog crnogorskog naroda u ozbiljnom broju da zatraži reviziju crkvenog pitanja pred Carigradom. Grupicu okupljenu oko Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) predvodi bivši srpski sveštenik pri grčkoj ambasadi u Rimu Miraš Dedeić koga je lično carigradski patrijarh Vartolomej smijenio i lišio svešteničkog čina. Nakon toga je Dedeić „postao“  mitropolit CPC-a Mihailo koji kao takav nema nikakve šanse pred bivšim poslodavcem bilo što postići a i on sam je više puta izjavio da ga ne zanima autokefalija ili stav Carigrada uopšte. Da Mihailo ne predstavlja maltene nikoga, jasno je i vladarskoj porodici Đukanović koja mu je odavno prekinula finansijske dotacije.

S druge strane litije su pokazale da Mitropolija crnogorsko-primorska i sestrinske eparhije u Crnoj Gori imaju veliku podršku pravoslavaca u Crnoj Gori uključujući i znatnu većinu onih koji se nacionalno smatraju Crnogorcima.

Treba imati u vidu da je DPS vlast prije osam godina najvjerovatnije svjesno ponizila carigradskog patrijarha za račun svojih sponzora i saveznika u Kremlju prilikom osveštavanja Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Oktobra 2013. godine je tadašnji predsjednik Filip Vujanović izazvao diplomatski skandal kada je dao protokolarni primat ruskom patrijarhu Kirilu ispred vaseljenskog patrijarha, (koji je kanonski prvi po časti među pravoslavnim patrijarsima) i ispred drugih poglavara drevnih patrijaršija Jerusalima, Antiohije i Aleksandrije. Moskva se inače među pravoslavnim crkvama broji tek peta po časti. Takođe, tadašnji premijer Milo Đukanović je primio ruskog Kirila odmah po slijetanju i prije svih ostalih pravoslavnih poglavara jasno stavivši Kremlju i ostalima do znanja da priznaje i podržava nekanonske ruske pretenzije za globalnom dominacijom u pravoslavlju. Time je DPS vrhuška iz ljubavi prema Kremlju i Rusiji (i prljavom novcu koji je odatle stizao u Crnu Goru) svjesno zatvorila vrata prema Carigradu. DPS je propustio jedinstvenu šansu da izgladi odnose sa Majkom Crkvom kada je bivši Đukanovićev partner Amfilohije otvoreno zaratio sa patrijarhom Vartolomejem i svrstao se na stranu raskolničkog Kremlja u sukobu oko jurisdikcije nad pravoslavnom crkvom u Ukrajini kojoj je Carigrad priznao autokefaliju. Stoga većina posmatrača smatra da DPS i Đukanović imaju samo dnevno-politički interes u navodnoj borbi za obnovu pravoslavne crnogorske crkve i zaštitu crnogorskog identiteta jer im na drugim poljima gori pod nogama.

U moru vijesti i senzacija o tome šta će velikodostojnici SPC-a raditi na Cetinju u nedjelju, prošla je maltene nezapaženo vijest u DPS „patriotskim“ medijima o zaplijeni 1,4 tone kokaina u skladištu banana u Mojanovićima u Zeti. Još je tiše prošla vijest da je istražni sudija Radomir Ivanović pustio osumnjičene, sa kojima je u kumovskim vezama, i u čijem skladištu je nađena droga, da se brane sa slobode. Ranije je krajem aprila sudija Miroslav Bašović pustio članove kavačkog kriminalnog klana da se brane sa slobode, iako su osumnjičeni za najteža krivična djela. Bašović je ranije pustio na slobodu i azerbejdžansko-ruskog mafijaša Nadira Salifova uhapšenog po Interpolovoj potjernici. Isti sudija je srpskom državljaninu Vesku Dakiću odmah odredio ekstradicioni pritvor od šest mjeseci zbog tužbe VIP Mreže iz Srbije da im Dakić nije platio petstotinjak eura telefonskog računa koji nije ni glasio na njegovo ime.

Premijerno prikazivanje na TV Vijesti u utorak veče filma Mreže za istraživanje korupcije i organizovanog kriminala LUPA o ubistvu urednika dnevnog lista DAN Duška Jovanovića i aktivnom opstruiranju istrage od strane Đukanovićevih državnih organa i tadašnje Vrhovne državne tužiteljke Vesne Medenice je prećutano od strane njegovih medija. Bivši šef podgoričke policije Milan Vujanović je u istom filmu izjavio da su još prije ubistva Jovanovića 2004. u Crnu Goru ulazile ogromne količine droge i švercovali se narkotici, da je policija sve to znala ali joj nije bilo dopušteno da djeluje. Međutim „patriotski“ crnogorski mediji akcentiraju kako srpski popovi ponovo ugrožavaju „državu“ koju je Đukanović napravio i koju treba braniti kad god se uvoze banane. Još je davne 1997. god. u TV duelu sa tadašnjim predsjednikom Momirom Bulatovićem premijer Đukanović izjavio da on „ne daje ni pet para“ na činjenicu da malena i sankcijama skrhana Crna Gora uvozi pedeset miliona dolara vrijedne banane godišnje. Ni njegovi mediji nisu dali pet para za navode Vujanovića koji nije ni prenesen.

Nasuprot mrskom vaseljenskom patrijarhu sa kim Đukanovićeva klika ne želi da troši vrijeme, vrata zvanične Podgorice su otvarana drugom gostu iz Carigrada (današnjem Istanbulu) – Sedatu Pekeru. Peker je višestruko osuđivan turski kriminalac za krivična djela iznude, podstrekivanja na ubistva, članstvo u terorističkoj organizaciji, oružane pljačke, otmice itd. Elem, Peker je od 2016. postao „državni čovjek“ u Turskoj i javno je prijetio prolivanjem krvi političkim protivnicima turske vlade. Kao takav Peker je bio rado viđen gost u Crnoj Gori i priman kao svoj na svome čak više nego i Šarići i Keljmendi zajedno. U zgradi Vlade je 2019. zvanično primljen od Rafeta Husovića, potpredsjednika Vlade i Osmana Nurkovića, ministra turizma. Vlada Duška Markovića nikada nije htjela odgovoriti čime je Peker zaslužio toliku čast. Vozilo azerbejdžanskih tablica koje je bilo u koloni Pekerovih vozila tokom vozikanja po Crnoj Gori je kasnije u septembru 2019. viđeno i među svatovima Đukanovićevog sina Blaža. Ostalo je nejasno da li je sam Peker bio gost na svadbi ili neko njegov iz istog miljea.

Ipak u svoj ovoj borbi za „crnogorski identitet“ stari režim od malo koga dobija tako jaku podršku i spas kao od svog prijatelja – gospodara bratske Srbije u kojoj je i Svetozar Marović našao utočište od pravde. Vučićevi mediji i politički klovnovi su tu da uvijek polarizuju mase i daju Đukanoviću za pravo da je crnogorstvo ugroženo i da će popovi na Cetinju oteti njegovu „državu“ i pravosuđe. A ako izgubi pravosuđe, izgubiće se i voćke iz Latinske Amerike u kontejnerima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRAGAN BRKOVIĆ U SPUŽU: Kum, tajkun, pritvorenik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li Specijalno državno tužilaštvo pokušava otkriti ili sakriti istinu o privatizaciji i propasti HTP Boka, ne procesuirajući zaštitnike i pomagače posrnulog tajkuna. I može li osnivač Vektre progovoriti o malverzacijama u kojima je učestvovao

 

Dragan Brković, jedan od prvaka crnogorske burazerske privatizacije, pritvoren je krajem prošle nedjelje, skupa sa sinovima Borisom i Bojanom i dugogodišnjim saradnikom Milićem Popovićem. Svoj četvorici određen je pritvor do 30 dana pošto je Specijalno državno tužilaštvo odlučilo da ih, nakon višegodišnje istrage, osumnjiči za „zloupotrebu ovlašćenja u privredi i pranje novca”.

Prema nezvaničnim informacijama, četvorka se sumnjiči da je, nepoštovanjem ugovora o kupoprodaji HTP Boka (danas je to Vektra-Boka), državu, partnere, sadašnje i bivše radnike oštetila za milione eura.

Ipak, prije eventualnog podizanja optužnice ne treba licitirati sa krivičnim djelima i iznosom pričinjene štete koje bi (sadašnje) tužilaštvo moglo staviti na teret Brkoviću i njegovim saradnicima. SDT pod komandom Milivoja Katnića već je, u nekoliko navrata, pokazalo popriličnu fleksibilnost prelazeći put od gromoglasnih najava otkrivenih zloupotreba do optužnica mnogo skromnijeg sadržaja. I dokaznog materijala. Uostalom, koliko zimus iz SDT stizale su vijesti da u Herceg Novom (slučaj HTP Boka) izviđaju zloupotrebe u kojima je država oštećena za oko 50 miliona eura. Sada se, doduše nezvanično, pominje gotovo deset puta manji iznos.

Vidjećemo kako će se sve to završiti. Neke činjenice, međutim, nijesu sporne.

Podgorička Vektra u vlasništvu Dragana Brkovića, jednog od prvoboraca ovdašnjeg procesa tranzicije društvenog i državnog u privatno vlasništvo, izabrana je 2007. godine za prvorangiranog ponuđača za kupovinu 59,4 odsto akcijskog kapitala HTP Boka koja je, u trenutku prodaje, posjedovala oko 128.000 kvadrata zemljišta (mahom na obali, u zoni morskog dobra) i preko 40.000 kvadrata poslovnih objekata. U sastavu HTP Boka poslovali su hoteli Plaža, Tamaris i Igalo, restoran Žanjice na Luštici i Galeb u Igalu.

Vektra je za akcije Boke ponudila 22 miliona uz trogodišnji investicioni plan od 64 miliona eura. U kupoprodajnom ugovoru našla se i odluka o izdavanju četiri hercegnovske plaže Vektri na višedecenijski zakup (taj ugovor je Vlada Duška Markovića jednostrano raskinula), dok se kupac obavezao da neće prodavati ili opteretiti (staviti pod hipoteku) ni jedan od velikih hotela, ali ni više od 30 odsto preostale, „male” imovine.

Ništa od dogovorenog nije ispunjeno.

Vektra je, prema dokumentima koje je Savjetu za privatizaciju dostavio nekadašnji ministar turizma Predrag Sekulić, kupljene akcije platila tek dvije godine kasnije. Prema istom dokumentu, od obećanih 64 u Boku je uloženo pet miliona. Dok je hotel Plaža stavljen u zalog za kredit veći od 20 miliona eura, koji je, ne zna se kako, potrošila Brkovićeva matična firma.

Umjesto investicija, Vlade Mila Đukanovića (dvije), Igora Lukšića i Markovića zadovoljavale su se megalomanskim planovima svog (starog) partnera. Tako su planirana ulaganja, na riječima, stigla do iznosa od 350 miliona, dok radnici Boke nijesu primali plate. A poslodavac im nije uplaćivao doprinose.

Kada je postalo izvjesno da će Vektra Boku, umjesto nadgradnje i modernizacije, iskoristiti kao zalog za nove i sve veće kredite, pa na kraju upropastiti, iz Vlade su svoju inertnost objasnili do tada nepoznatom odredbom kupoprodajnog ugovora, prema kojoj je država, u slučaju raskida ugovora o prodaji HTP Boka (čak i krivicom kupca) dužna da Vektri vrati 70 odsto „svih ulaganja”.

Nema indicija, rekli bi pravnici, da se neko iz tužilaštva u minulih desetak godina pozabavio tom „sitnicom”. Umjesto toga, dobijali smo nova obećanja. Dok su problemi postajali sve veći.

Dragan Brković i njegovi prikriveni partneri izvlače i sakrivaju novac u bankama van Crne Gore, predočili su nam, početkom 2012, prvaci Pokreta za promjene Nebojša Medojević i Branko Radulović. Prema njihovoj računici Vektra je od domaćih i stranih banaka pozajmila 150 do 200 miliona eura, dok je u projekte od Herceg Novog do Pljevalja uložila približno 50. Ostatak je, tvrdili su, iznijet iz Crne Gore. „Sa osmijehom će gledati kako privatizovane firme propadaju, njihovi radnici ostaju bez posla, a povjerioci bez svojih potraživanja”.

Na optužbe je odgovorio Milo Đukanović, inače Brkovićev kum. Priče o neuspjehu Vektra Boke su „najobičnije politikanske konstrukcije iza kojih ne stoji ni zrnce istine”, tvrdio je Đukanović, optužujući državu, odnosno svoju vlast, da nije „blagovremeno stvorila pretpostavke za početak investicionog ciklusa”. U proljeće 2012, pet godina po sklapanju privatizacionog ugovora, Đukanović poručuje: „Njegovo vrijeme je počelo da teče, pokazaće nam da li je u stanju da realizuje investicioni plan. Ako to ne bude, nema sumnje biće promijenjen, dovešćemo drugoga investitora”.

Vektra je odgovorila rušenjem hotela Tamaris. Umjesto novog hotele, na glavnom gradskom šetalištu, ostala je poljana, pretvorena u divlji parking. Hotel Igalo ne radi. Plaža, nekada najpoznatiji novski hotel, svedena je na novi ferijalnog odmarališta. A zaposleni za Monitor tvrde da mendžment Vektra Boke ni ovog ljeta nije prijavljivao sve goste tog hotela. Kako bi izbjegli obavezu plaćanja boravišne takse.

I pored ugovorene zabrane, Brković je u procesu restrukturiranja prodao sve manje objekte Vektra Boke. Počev od teniskih terena na šetalištu Pet Danica. Dobijeni novac prebacivan je, u vidu pozajmica, na račune drugih kompanija Vektra grupe. Oštećeni povjerioci i radnici su zaludu organizovali proteste i pisali krivične prijave. Nadležni su, sve do pred kraj prošle nedjelje, bili i slijepi i gluvi.

Boka se, skupa sa ostalim ćerka-firmama Vektre Montenegro, sredinom prošle decenije našla u seriji stečajnih postupaka. Brković je, uz pomoć Privrednog suda, te postupke razvlačio do besmisla, ali je ishod i pred toga bio poguban po njegovu poslovnu imperiju u Crnoj Gori. U januaru ove godine kompanija Vektra Montenegro prelazi u vlasništvo švajcarske banke NLB Inter Finanz iz Ciriha (podružnica slovenačke NLB), zbog neizmirenog kredita od 55 miliona.

Indikativno je da su gomilanje dugova i rasprodaja preostale imovine (suprotno ugovorenim obavezama i interesima manjinskih akcionara) trajali i tokom stečajnih postupaka. A najveći dio novca od prodaje imovine Boke je, svjedoče revizori, na ime pozajmica prenesen na Vektru Investments, drugu firmu istog vlasnika. Dok su radnici uzalud čekali zaostale plate i uplatu doprinosa za penziono osiguranje.

Oni tvrde da Brković i njegovi pritvoreni saradnici takve „poslove” nijesu mogli raditi bez odobrenja nadležnih. I kao glavnog saučesnika u pohari Vektra Boke imenuju Blaža Jovanića, predsjednika Privrednog suda u Podgorici.

„Jovanić sprovodi pravno nasilje nad povjeriocima Vektra Boka kroz tri funkcije, kao predsjednik Privrednog suda, bivši stečajni sudija i izvršni sudija. Vrši selektivni monitoring i kriminal Vektra Boka ne prijavljuje specijalnom tužiocu”, upozoravao je javnost i nadležne bivši radnik i predstavnik NVO Radnici Vektra Boka Đorđje Rajak krajem 2019. U razgovoru za Monitor Rajak precizira da je Jovanić tolerisao to što je Brković „svoje” kredite od 24 miliona prebacio na Boku, da mu je omogućio da otuđi novac od prodaje imovine firme koja je bila u procesu reorganizacije pod nadzorom Privrednog suda, da je pokušao da izdejstvuje dozvolu da Brković, kršeći kupoprodajni ugovor, proda i hotele hercegnovskog preduzeća.

„Istovremeno, on blokira naplatu dospjelih potraživanja bivših radnika i povjerilaca, iako se radi o pravosnažnim presudama njegovog (Privrednog) suda koje su dospjele prema planu reorganizacije”, kaže Rajak. Zato je Jovanić bio u grupi lica protiv kojih su radnici Boke podnijeli krivičnu prijavu. Odgovora nema.

Slična priča, sa još više „mračnih” detalja, godinama se priča i o privatizaciji pljevaljskog Jakića (danas Vektra Jakić). I ulozi koju su državni zvaničnici imali u tom poslu.

Za Kombinat aluminijuma i Moračutrans iz Podgorice, barski Rumijatrans, kolašinsku Impregnaciju i Eksportdrvo, Jakić, Optel i Građevinar iz Pljevalja, HTP Boku već je kasno. Brković je od njih uzeo sve što mu je dozvoljeno. Da li će, suočen sa gubitkom imovine i prijetnjom zatvora, odlučiti da progovori o pomagačima i saradnicima? Onako kako je to radio Duško Knežević. Ili se i dalje nada da ga oni neće ostaviti na cjedilu? Kum i dugme. Stara priča.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo