MONITORING
BUDVA OPET BEZ GRADONAČELNIKA: Fatalna fotelja

Predsjednička fotelja u metropoli crnogorskog turizma kao da posjeduje neku negativnu energiju, jer ima fatalan uticaj na političku karijeru istaknutih članova Demokratske partije socijalista koji u nju zasjednu. Gradonačelnici Budve u posljednje vrijeme ne odlaze sa te visoke funkcije redovnim putem, u izbornom procesu ili napredovanjem u službi. Fotelju napuštaju nevoljno, u spetakularnim akcijama hapšenja i privođenja pred pravosudne organe pod sumnjom da su je nesavjesno koristili.
Nedavno je po zahtjevu specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal, zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj u vrijeme dok je obavljao funkciju potpredsjednika Opštine zaduženog za finansije i člana Komisije za javno nadmetanje tokom 2007. godine, uhapšen aktuelni gradonačelnik Budve Lazar Rađenović.
Rađenović je funkciju gradonačelnika naslijedio od Rajka Kuljače, koji je tri godine ranije uhapšen u aferi Zavala, zajedno sa tadašnjim potpredsjednikom Draganom Marovićem i još devet istaknutih funkcionera DPS-a.
Slobode je lišen i Aleksandar Tičić, savjetnik u Vladi Crne Gore, bivši gradski menadžer i direktor Agencije za planiranje, u to vrijeme i predsjednik Komisije za javno nadmetanje. Uhapšena je i Jelica Petričević, direktorica diskoteke Top Hill i bivša direktorica Prve banke.
Specijalni tužilac Đurđina Ivanović pokrenula je istragu o poslovanju Opštine 2007. godine, u kojoj je opštinska kasa oštećena za dva miliona eura u koruptivnoj i unaprijed dogovorenoj kupoprodaji opštinskog zemljišta na brdu Košljun površine 2,7 hektara, u kojoj su brojni akteri – visoki opštinski i partijski funkcioneri u Budvi, navodno imali udjela i protivpravno pribavili znatnu imovinsku korist.
Šokantan preokret u obećavajućoj političkoj karijeri Lazara Rađenovića došao je posve nenadano, u trenutku kada je budvanski DPS konsolidovao svoje redove i čak osvojio većinu glasova na proteklim lokalnim izborima, uprkos brojnim aferama koje potresaju grad i zatvorskim kaznama za 18 njegovih istaknutih članova u aferama Zavala i Auto moto.
U središte afere Košljun obreo se Budvanin Vido Rađenović, aktivista DPS-a, koji je optužio gradonačelnika Rađenovića i savjetnika Tičića, da je slijedeći njihova uputstva preko svoje firme SP Luna kupio navedenu parcelu u fingiranom javnom nadmetanju, za 1.419.500 eura, da bi je kasnije prodao inostranom kupcu po znatno višoj cijeni, od čak 11 miliona eura.
Ne samo što je Vidu Rađenoviću zemlja jeftino prodata nego je Opština obezbijedila i garancije na osnovu svog novčanog zaloga u Prvoj banci da on podigne kredit od dva miliona eura kojim će parcelu platiti.
Zemljište je ubrzo preprodano odbjeglom palestinskom biznismenu Mohamedu Borhan Rašidu. Njegova frima Peeonir Investment dogovorenu cijenu nije isplatila u cjelosti, već samo 3,3 miliona eura u dvije rate, tako da se nikada nije ni uknjižio na kupljenu parcelu. Mohameda Rašida, koji u Crnoj Gori 2007. kupuje i druge nekretnine, bivšeg saradnika Jasera Arafata, vlasti u Palestini osudile su na 15 godina zatvora zbog milionskih pronevjera.
Gradonačelniku Budve određen je pritvor od 30 dana, kao i Tičiću i Jelici Petričević. Osumnjičeni Vido Rađenović braniće se poput svjedoka saradnika sa slobode, tokom istrage koju je otvorilo specijalno tužilaštvo.
Da li je otvaranje te afere u nevrijeme, uoči lokalnih izbora u nekoliko gradova i u susret turističkoj sezoni, dio političkog obračuna unutar stranke na vlasti, teško je procijeniti. Ozbiljna sumnja o umiješanosti visokorangiranih funkcionera DPS-a u nezakonite radnje, koje se u Budvi ponavljaju, sigurno ne odgovara toj partiji. Sa druge strane još je teže povjerovati da je specijalna tužiteljica Ivanović samostalno, bez političkog signala sa strane, odlučila da hapsi budvanske čelnike.
Bilo kako bilo, tek aferom Košljun otvara se Pandorina kutija kriminalnih radnji i špekulacija sa vrijednim i atraktivnim zemljištem u državnoj svojini koje su se odvijale u Budvi u posljednjih desetak godina. Teško je zamisliti razmjere rasprodaje i preprodaje zemljišta u državnom vlasništvu na obalama budvanske rivijere od Jaza do Buljarice.
U pitanju su milioni eura, koji su umjesto u siromašnu opštinsku i državnu kasu, završili u džepovima uskog kruga ljudi, interesno povezanih političara i biznismena.
Za svaku prodaju zemljišta saglasnost je stigla od nadležnog Ministarstva finansija, odnosno Savjeta za privatizaciju.
Iskaz Vida Rađenovića, objavljen u medijima, pokazao je obrazac po kome se zemlja prodavala. U pitanju je razrađena šema nosilaca vlasti na državnom i lokalnom nivou, sa ekipom saradnika među kojima glavnu ulogu obično ima lik koji pozajmljuje ime za obavljanje transakcija. Sporednu, ali značajnu ulogu igraju privatne kompanije koje imaju zadatak da glume zainteresovane kupce na javnim nadmetanjima.
Dio tima su posebno angažovane firme za procjenu državne imovine, čiji su ekspertski nalazi obično u koliziji sa stanjem na slobodnom tržištu nekretnina.
Državni i opštinski službenici uglavnom imaju svoje „prestanome”, kako se zovu ljudi koji pozajmljuju ime i pristaju da formalno predstavljaju one iz sjenke u nezakonitim poslovima. U ovoj turističkoj opštini partijskim moćnicima i njihovim tajkunima sve je bilo dozvoljeno. Dok su se budvanskim prirodnim bogatstvom bogatili, dugovi opštine narasli su na destine miliona eura, a njen atraktivan prostor betoniran je i zauvijek uništen.
U Budvi je u posljednjih nekoliko godina obavljeno preko trideset prodaja zemljišnih parcela u vlasništvu Opštine. Zemlja je većinom prodavana po cijenama daleko ispod tržišnih.
U slučaju Košljun na listi pozvanih svjedoka nalaze se Rajko Kuljača, Mihailo Kapisoda, bivši glavni administrator, Miško Vučinić, te Stevan Đukić, jedan od osnivača firme Luzitanos Invest Co iz Budve. Firma Luzitanos je pod sumnjom da je učestvovala u režiranom javnom nadmetanju prilikom prodaje zemlje firmi SP Luna.
Ista firma bila je „igrač” i prilikom prodaje oko 6.000 kvadrata crnogorsko-kiparskoj kompaniji Capital estate, koju predstavlja Dragan Lučić. Atraktivna parcela uz plažu Bečiće na potezu između crkve Sv.Tome i hotela Naftagas prodata je 2006. godine po cijeni 220 eura po metru kvadratnom. Budvanska SNP oštro se usprotivila toj prodaji i od osnovnog tužioca Borisa Savića zahtijevala pokretanje istrage.
Na sličan način firma je došla i do 15.000 m2 na lokaciji Pasja jama na Crvenoj glavici, pored Svetog Stefana. Zemlju je od Opštine kupila po cijeni 290 eura po kvadratu, dok su tržišne cijene dostizale od 700 do 1000 eura.
Uz burno protivljenje opozicije Capital estate je 2011. na javnoj licitaciji kupila i oko 3,5 hektara zemlje u selu Kuljače po cijeni od 35 eura. Konkurent na tom javnom nadmetanju bila je kompanija Monterra, koju je vlasnik Šćepan Lučić godinu ranije prodao investitorima naselja na Zavali. I sve tako ukrug.
Inače, kompanije Luzitanos invest i Nivel iz Podgorice dobile su građevinsku dozvolu za gradnju solitera od 13 spratova u Rafailovićima.
SDP protiv izbora
Odbornici opozicije traže prijevremene lokalne izbore radi rješavanja krize u funkcionisanju Opštine. Od ukupno 32 odbornika opozicija ima 15, a vladajuća koalicija 17 predstavnika: DPS 14, SDP dva i LP jednog. Šef budvanskih socijaldemokrata, aktuelni sekretar za finansije Mihailo Đurović, zalaže se za uzdržavanje od izbora na pragu turističke sezone. Sekretaru za finansije nisu u interesu promjene. Budva je faktički u njegovim rukama i mnoge odluke o davanju garancija privatnim firmama i pojedincima za podizanje bankarskih kredita nisu mogle proći bez njegovog znanja.
Skočiđevojka kao Košljun
Lokalna vlast imala je od koga da nauči posao. Vojni kompleks Skočiđevojka u Reževićima 2005. godine prodat je istom kupcu po istoj šemi kao i zemlja na Košljunu. Parcelu od 6,6 hektara prodalo je Ministarstvo odbrane Državne zajednice SCG, preko Fonda za reformu sistema odbrane, uz saglasnost Vlade Crne Gore, za 2,35 miliona eura. Kupac su bile ruske kompanije Opora i Spartak iz Kotora iza kojih su stajali ruski državljani Aleksandar Beljakov i Nikolaj Zemljanski. Ruski vlasnici 2007. godine prodaju firmu Spartak kiparskoj firmi Caldero trade Ltd, čiji su vlasnici braća Zoran i sada pokojni Dragan Bećirović za navodnih14,2 miliona eura. Samo sedam dana kasnije Bećirović preprodaje zemlju Mohamedu Rašidu za nevjerovatnih 41,7 miliona eura. Rašid je ostao dužan oko 8,6 miliona, pa je na ovu parcelu upisana zabrana otuđivanja. Od najavljene izgradnje luksuznog turističkog kompleksa na jednoj od najljepših lokacija između Svetog Stefana i Petrovca nema ni traga.
Branka PLAMENAC
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
INTERVJU1 sedmica
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
Izdvojeno1 sedmica
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije