Povežite se sa nama

MONITORING

BUDVA – PLAN OBALNOG PODRUČJA BRIŠE NEPODOBNE: Bogati preko noći osiromašili

Objavljeno prije

na

Nijedan planski dokument nije izazvao tako burnu reakciju javnosti kao Prostorni plan obalnog područja, koji je od 26. januara izložen na javnu raspravu. Riječ je o planu PPPNOP kojim se za period do 2030. godine uređuje prostor Crnogorskog primorja koji zahvata teritorije šest primorskih opština.

Javne rasprave održane su u svim primorskim gradovima odakle pljušte negativne reakcije i primjedbe lokalnih uprava, mjesnih zajednica, nevladinih organizacija i pojedinaca, koje stižu na adresu Ministarstva održivog razvoja i turizma, naručilaca izrade ključnog planskog dokumenta.

Planom je izvršen direktan udar na interese vlasnika zemljišta u primorskoj regiji. Čitava područja za koja su usvojeni urbanistički planovi svih nivoa su prosto ,,obrisana”. Urbanizovane, gabaritnim turističkim i stambenim kompleksima pokrivene lokacije – ponovo su postale zelene površine. Na udaru su se našli projekti mnogobrojnih tajkuna, domaćih i stranih, koji su uložili milione eura u kupovinu atraktivnih lokacija duž obale, na kojima su planirali gradnju raznovrsnih turističkih kapaciteta. Prema odrednicama nacrta Plana na njihovim parcelama nema više ničega, samo makija, maslinjaci ili zelena trava, kao onda, prije desetak godina, kada su, zahvaćeni kupoprodajnom groznicom, zemlju pazarili.

Jedan od većih zemljoposjednika na primorju čiji su se projekti našli na udaru obrađivača Plana jeste Atlas grupa Duška Kneževića. U selu Komoševine iznad plaže Mogren, Knežević je planirao gradnju apartmanskog kompleksa od 28.500 kvadrata, na osnovu Urbanističkog projekta Komoševina koji je Opština usvojila. Do realizacije ove investicije nije došlo, pa se, neočekivano, u mapama Plana na zemljištu Kneževića obrela zelena površina

Kompleks je obrisan, jer se, između ostalog nalazi u posebnoj zoni udaljenoj 1.000 metara od obale, u kojoj neće biti dozvoljena gradnja stanova. Međutim, taj princip nije ispoštovan na Atlasovoj lokaciji Mogren grad, pored plaže Mogren, koja je u zoni ,,obalnog odmaka” od 100 metara, pa je taj projekat sačuvan.

Knežević je oštećen i na projektu turističkog naselja Mimoza, na Rtu Kobila u Herceg Novom. Na parceli površine 30 hektara, koja se nalazi na ulazu u Bokokotorski zaliv, planirana je izgradnja turističkog rizorta sa 2.800 kreveta. Planom mu je dozvoljeno manje od polovine, 1.080 kreveta.

Prava čistka planiranih građevinskih područja napravljena je u turističkoj zoni Reževića, u kojoj je glavnina zemljišnih posjeda tokom investicionog talasa promijenila vlasnike. Kada su se gole ledine i kamenjari prodavali za astronomske sume, a mnogi Paštrovići preko noći postajali milioneri.

Situacija se sada preokrenula. Ukoliko se ovakav Plan usvoji, većina kupaca na svojim parcelama neće moći ništa graditi. Preko noći će postati gubitnici, bez mogućnosti da nadoknade uloženo. Mnoge parcele pod teretom su bankarskih kredita koje neće moći vratiti.

Na potezu od naselja Sveti Stefan pa sve do Perazića Dola, većina urbanizovanog zemljišta između magistralnog puta i mora, vraćena je u prvobitni, zeleni pojas. Izbrisane su stotine hiljada planiranih kvadrata, precrtani su hektari lokacija uz more, koje su Prostornim planom Opštine označene kao zone za razvoj turizma.

Izbrisano je turističko naselje Skočiđevojka, na kome je planirana gradnja hotela, vila i apartmana ukupne površine od 160.000 kvadrata na parceli od 20 hektara. Ova lokacija u javnosti je poznata po višestrukoj preprodaji zemljišta, koje je Opština prodala kao vojni kompleks bivše JNA, za 2,3 miliona eura, dvjema ruskim kompanijama. Plac ubrzo kupuje firma Caldero Trade ltd., biznismena Zorana Bećirovića za oko 14 miliona eura, da bi ga preprodala palestinskom biznismenu Muhamedu Rašidu za fantastičnih 41 milion eura. Zbog Rašidovih dugova, Privredni sud je oglasio prodaju zemljišta, čiji vlasnik na kraju postaje austrijski bankar Julijus Majnl, po višestruko nižoj cijeni od 7,2 miliona eura.

I druga investicija za koju se vezivalo ime Zorana Bećirovića, propala je. Planom je očišćena parcela od 5,6 hektara u zaleđu prirodne pješčane plaže Drobni pijesak na kojoj je investitor planirao gradnju hotela, vila i apartmana. Kupac, američka firma Roychamp LLC, ćerka firma kompanije Beppler&Jacobson, koja posjeduje hotel Avalu u Budvi, platio je zemljište, u vrijeme investicione ekspanzije, punih pet miliona eura.

Revidovan je i projekat Smokvice. Jedna od senzacionalnih transakcija koja je obilježila zlatni period bila je kupoprodaja zemljišta u selu Smokvice, između Rta Skočiđevojka i uvale Perazića Do, kada je grupa ruskih bankara kompanije V.A.C. Investment kupila parcelu od 13 hektara za sumu od 25 miliona eura. Opština je inkasirala 13 miliona za svojih 62.000 kvadrata, dok su ostatak dobili mještani prodajom svojih imanja.

Namjera novih vlasnika bila je da na makijom obraslom kamenjaru, izgrade ekskluzivno turističko naselje sa hotelom sa sedam zvjezdica, sa franšizom poznatog hotelskog lanca Kempinski. Kasnije su se podijelili pa je V.A.S. zadržao vlasništvo nad 65.000 m2, dok se ostatak parcele vodi na firmu Boticelli Land Development, čiji je vlasnik ruski državljanin, Pavel Loškarev.

Izrađen je UP Smokvice sa oko 100 objekata različite spratnosti i gabarita. O kakvom se urbanističkom ataku na priobalni pojas radi, najbolje ilustruje podatak da planirana bruto izgrađena površina na lokaciji Smokvice, iznosi 188.923 kvadrata. Planom je obrisana trećina, Smokvice 1 i 3, dok na ostatku mogu da se nađu samo turistički sadržaji bez stanova za tržište.

Oštećeni su i vlasnici koji nisu prodavali svoju zemlju, imanja su im ponovo spremna za poljoprivredu.

Atraktivna parcela u Reževićima, kupljena od mještana za 11 miliona eura, na kojoj suvlasništvo ima Nil Emilfarb, vlasnik naselja Zavala, takođe je postala zelena površina. Obrisana je i druga faza turističkog kompleksa Zavala, lokacija na kojoj je bila planirana gradnja hotela Jedro.

Očišćene su lokacije u Budvi koje su u vlasništvu osoba povezivanih sa Svetozarom Marovićem. Oko 30.000 kvadrata obrisano je kompaniji Good location properties, vlasnice Olivere Ilinčić, osumnjičene za učešće u mnogim budvanskim aferama, u naselju Podkošljun. Dio brda Košljun naspram Zavale, koji se vodi na imena Marovićevih saradnika, takođe je obojen u zeleno.

Redukcija građevinskih površina zahvatila je i paštrovska sela. Što mnogi ocjenjuju kao trik naručilaca Plana, kojim se šteluju procenti kako bi se dobio prostor za urbanizaciju novih lokacija.

Autori Plana ističu kako je smanjeno građevinsko područje za više od 15 odsto. Smanjivali su na jednoj, a dodavali na drugoj strani, u Buljarici, Solani, Valdanosu, Miločeru, na ostrvu Sv.Nikola. Radi se na efikasnom ubijanju konkurencije i favorizovanju novih lokacija i novih interesnih grupa. Svi ti silni turistički kompleksi ucrtani duž budvanske rivijere mogu biti ozbiljna konkurencija investitorima u Buljarici, Kraljičinoj plaži kod Bara, Solani, budvanskoj marini…

Za pohvalu je odluka da se ponište pogubni planovi koje je Opština Budva donosila u proteklom periodu. Ali kako objasniti ideju da se redukuje gradnja u paštrovskim selima ili širem prostoru Budve, a da se urbanizuje jedino ostrvo Školj, brdo Spas, Miločerska šuma i Sveti Stefan. Plan mijenja strukturu investitora, briše lokacije u Paštrovićima koje su mahom u vlasništvu bogatih ruskih državljana a širi one na kojoj očekuje Arape.

Plan obalnog područja pokazuje naknadnu pamet nadležnih za uređenje prostora, neozbiljnost i nepostojanost odluka koje se donose na državnom nivou. Prije svih Ministarstva održivog razvoja i turizma i ministra Branimira Gvozdenovića. Tokom njegovog mandata i uz njegovu saglasnost Opština Budva donijela je 76 planova, kojima je napravljen zločin prema prostoru. On ih sada poništava. Da li će neko u tom resoru odgovarati zbog neznanja, uludog trošenja vremena i novca, loše namjere i korupcije.

Punih deset godina vodila se politika bez jasnih kriterijuma, prodavalo se neurbanizovano zemljište, agitovalo na sve strane svijeta po principu, dođite, uložite, ucrtajte, gradite… Da bi sada bili prevareni.

Većina stranih vlasnika ne zna šta se dešava, da su planovi po kojima je njihovo zemljište urbanizovano, suspendovani. Niti Plan nudi odgovore kome da se obrate sa zahtjevima za nadoknadu štete. Kada stupi na snagu, biće zaštićena samo prava onih vlasnika koji imaju građevinske dozvole. Ostali mogu da sade masline.

Zato je nastala trka u vađenju dozvola za gradnju, prije nego što se to desi.

Reževići bez turizma

Oštećeni građani u Budvi ocjenjuju da je ozelenjavanje planiranih površina osmišljeno u sprezi sa novim Zakonom o planiranju i uređenju prostora, kako iz toga stoji namjera državnih vlasti da u budućnosti na oslobođenim atraktivnim lokacijama uz more proglašavaju javni interes i izvrše ekspropijaciju. Mještani mjesne zajednice Reževići to su i napisali u prigovoru na PPPNOP koji su podnijeli MORT-u. ,,Građani Reževića protiv su ovakvog plana koji ih vraća u1948. godinu. Vide jasnu namjeru pojedinaca da njihovo zemljište obezvrijede i pripremljenim zakonskim rješenjima otmu i preprodaju fiktivnim kompanijama skrivenim iza prljavih poslova”.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo