Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Čarobni beg

Objavljeno prije

na

Samo nemojte da se plašite starosti. Pravite zalihe ljepote i mladosti u srcu i duši

 

„Pakleno i danas. Srbija u crvenom…“ Smešio mi se dan, nepoznat i lep, mangupski naslonjen na veliku, zelenu krošnju, vrteći na prstu sunce kao košarkašku loptu. Podsetilo me na jedno leto pre cirka dvadeset godina… Krenemo u šetnju, mala Tara i ja, obavezno prođemo pored niza radnjica da Tara s vrata mahne i kaže: „Dobarrrr dan!“ krojačici, frizerki, cvećarki… , a one radosno odgovore. Naše svakodnevne, malene epizode komšijske srdačnosti i vedrine, protiv sve teskobnijeg distanciranja. Kad stignem s posla, Tara se obraduje, zagrli me i kaže: O mama kozo, mislila sam na tebe!“

Retko kome se desi da ga pri povratku kući podigne drvo i da ga onda čitav drvored golica. A možda se i desi, ali kako o tome pričati ikom?! Od ovoliko svega, teško čoveku da ne levitira. Povlačim se u sebe, ali ne mogu da stanem tamo. Čovek uvek ima te dileme i uvek ima pitanja, da li je to pravi put, zato što vrlo često ono što smo izabrali ne liči na ono o čemu smo sanjali. Violeta i ja smo jednom prilikom pile ‘ladno pivo u Pevcu. Dan vreo, avgustovski. „Slušajte me dobro“, obrati nam se konobar, te davne 86. „Pažljivo birajte šta želite, jer kad vam se želja ostvari, sreća iscuri“. Pipi nam je pokazala da sasvim OK biti drugačiji i živeti van ustaljenih normi. Odrastajući, nekako smo to zaboravili i zatvorili srce pred svim što se ne uklapa u kalup prosečnosti. Život je pun nekih čudnih pukotina pa ih popunjavaš smehom, ljubavlju, zagrljajima, poljupcima, kako se ko snađe i dokle god se snalaziš to je znak da si živ. Samo nemojte da se plašite starosti. Pravite zalihe lepote i mladosti u srcu i duši.

Negde u sebi, potiskujući ono što ne postoji – granice, ljude i beskraj, čuvamo sebe strahom… u tom svetu van domašaja nekog drugog, nekog već viđenog, nekog sebi sličnog… vreme nas izdiše, a svet živi i bez nas… dok maštamo o običnoj, skromno skrojenoj slobodi…

Ima tako nekih mesta na kojima nam se jače desi život, i onda kada životarimo, opet mu u mislima odemo, da živimo. Tako mi se jednom slomio pogled i pao na zemlju. Došao je i vratio ga u prazne oči koje tada dobiše sjaj. Neki odlasci bez reči imaju eho za ceo život. Samo da niko nikoga ne izgubi kao što sam ja njega. Samo da niko nikoga ne izgubi. Nikad. Osim vremena, ništa prošlo nije. Pukotina je kroz koju gledam svet. A svet se svlači.

Neki unutrašnji strahovi vas probude u ponoć, sednu sa vama za sto, parališu vas i drže sat vremena u tišini. Gde je sad moja baba da mi kaže: „Ćuti si, će da pomine“?

P.S. Više ne razgovaram sama sa sobom. Sad samo ćutimo.

 

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Očinji stid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Probleme sklonite u ormar, pomiješajte ih sa tuđim stvarima i proglasite to kolektivnim neriješenim neredom. Neka ga rješava onaj ko ga zatekne

 

 

Juče sam bila u opštini. Ma zbog čega da si došao, svima zakazano u devet. Unutra milion ljudi. Dok čekam, brojim pločice, kao maloumnik. Kod 348 shvatiš da više nisi stranka, nisi ni ono što si bio. Sad si keramičar. Kad te prozovu ne govoriš zašto si došao, nego šta treba da se fuguje ovde, (psovka po izboru).

Mogu da kažem da sam kao dete imala tu nesreću da vidim kako igra mečka. Danas svi imamo nesreću da vidimo kako se izlila sva bestijalnost ovoga sveta kad su se Epštajnovi fajlovi raspukli kao kokice. Gotovo da nema pripadnika američke i evropske elite koji nije pohrlio na Epštajnovo ostrvo. Svaki je uredno snimljen i fotografisan. Sjajno organizovan i obavljen đavolov posao koji je do temelja razotkrio i razorio današnji svet. Zapravo, jučerašnji svet.

Sunce se promalja. Obasjava nadu da će biti bolje. Blenem u lipu ispred prozora i čekam pupoljke, kao da mi život od toga zavisi. Čini mi se da nikada nisam ovoliko čeznula za prolećem. I stoprocentno nemam pojma zašto. Tek, volim ovo vreme što dolazi. Proleće u vazduhu, mirisi, boje, sve nekako lepše i lepršavije. Nedostaje.

O svojim nedostajanjima ćutim najbolje na svetu, tvrdim. I stajem na crtu svakome ko kaže da bolje ćuti od mene. Razvučem misli kao veš na štriku, pa ih gledam kako kaplju. Ljudi odlaze, za njima ostanu oblici i sećanje. Otisci kao u memorijskoj peni s vremenom iščeznu. I samo katkad navrne sećanje i smešak, jer tuga je tad već pronašla drugu poljanu za svoje vratolomije. „Sad te ne dam!“, zahteva jaku volju i nadasve preciznu strategiju. Osvrnem se tako pa pomislim, imam sreće!

Kad se iznerviram, glasna muzika i krpa u ruke. Čistim kuću kao da mi dolazi sanitarna. Najjednostavnija i najbezbolnija terapija. Sve ostalo bi me koštalo pet-šest godina do doživotne. Sa radija se čuje List, za mene više-manje nepoznat opus. Klavir zvoni kao zvono nad mrtvacem, a uz njega jecaju i klarinet i violine, zatim vreva… zvuk se prpopinje, uzdiže i uvija, razbistri se, svrdla se sve jače po strunama u sve opasnijim zavojima… Nekako se promoli životni savet: Probleme sklonite u ormar, pomešajte ih sa tuđim stvarima i proglasite to kolektivnim nerešenim neredom. Neka ga rešava onaj ko ga zatekne.

„Evo nas na još jednom početku. Danas ćemo ponovo uvežbavati kompletan program života. Da budemo spremni kad jednom počnemo da živimo“, Duško Radović.

Znači noćas opet sušim sve planove koji su mi pali u vodu.

P. S. Nisam izgubila interesovanje, samo sam ga premestila na drugo mesto.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Zapuštena prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim

 

„… Sunce mira, ljubavi, da nam svima sineee. Da živimo svi u slozi, Sveti Savo ti pomozi. Počuj glas svog roda, srpskoga narodaaa.“ Jedina prednost današnjeg dana je što je poslednji utorak u januaru. Iako je delovalo da nikad neće doći.

Prigodan dan za razmisliti o rutini koju stalno ponavljamo, a ne preispitujemo je. Gotovo svi mediji su postali samo crna hronika. Tuga, jad. Političko ratište. Red žalosti, red nesreće. Treba nam nešto novo. Neka nova iluzija. Novo mesto za beg. Dođeš tako u neke godine kad ćutiš i gledaš, al’ u jednu tačku. Nisam za društvo kad sam gladna, žedna, kad mi se spava i kad sam budna. Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim. Doduše, pružila mi ruku prodavačica na pijaci kad mi je davala blitvu za koju sam dobila popust gotovo dvadeset posto. Cenkala sam se. Ona prihvatila. Šta sada sa ušteđenim parama?! Osećam se kao Jehovin svedok koga su konačno  pustili da uđe u kuću… Gorčina skače sa istine na istinu, lako, kao da preskače potočić, s kamena na kamen. Ljudi, meni samo treba da odem na pijacu i odmah se stvari pomere sa mrtve tačke.

Pamtim kako mi to nekad nije bilo važno, tiho i kroz poneku napisanu reč. Ne sećam se baš svega, ali se sećam griže savesti i stida, kao kad se prvi put zaljubiš.

Čista kuća, ko zna koja mašina centrifugira, večera u rerni, a ja okupana gledam TV i dremkam, najlepše provedeno veče, kao prava penzionerka. Kažu da u snovima ispunjavamo svoje želje i ja sam konačno sanjala ispunjenje jedne proste želje, vrlo bukvalno i bez ikakve potrebe za tumačenjima komplikovanih, zbrkanih, nejasnih motiva, kako to obično biva u snovima. Hvala mojoj glavi što je odlučila da me poštedi sebe. Lepo je kad volite iste stvari, al još lepše je da nosite istu dioptriju pa kad zaboravite svoje, uzmete njegove naočare. A i šta on ima da gleda izbliza kad niste vi pored njega. Jel tako – tako je. Kako je to ono beše rekla Nina Simone, birds flying high, a vi nemate blage veze kako se ja osećam.

Još jedan dan je na izmaku koji narod serbski potroši na lažnu deobu: Sveti Sava ili Dositej Obradović… Nema nam spasa.

P.S. Život je krajnje nerazumljiv zato što nema didaskalija.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Zemlja prečeg svijeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snijeg kao nekakav bijeli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Snijeg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo

 

 

Danas mi se pogled sreo sa vraninim pogledom. Ne verujem da sam od nje ni važnija, ni pametnija.

Primetila sam i da novi sneg briše tragove, sve izravna. Izašla sam napolje gologlava. Htela sam da mi sneg izbriše poneko sećanje. I jeste. Kad sam ušla u kuću, videla sam svoje tragove i sve prošle, svoje i tuđe… tragove… Neka razmišljanja smestim u praznu kutiju. Kad budem imala više hrabrosti pogledaću to. Mada sam sve bliže mišljenju da postoje istine koje treba zakopati i ne čačkati tu zemlju nikada.

Moj je um širok teren na kome se svakog jutra sastaju i do gubitka svesti biju vuk erudita i vuk glupak, a pobednik kao nagradu dobija da upravlja mojim danom.

Kaže mi sin juče: „ Šta je sa ovim Trampom, jer on stvarno hoće da okupira Grenland?“

„Polako sine“, kažem, „nije ti Uncle Sam još uvek napravio vojnu bazu u opštini u kojoj si se rodio. Stani u red.“

Sergej Jesenjin o Americi, 1922. godine, u pismu prijatelju, kaže: „Šta da kažem o ovom najužasnijem carstvu malograđanštine koje se graniči sa idiotizmom. Osim fokstrota ovde nema skoro ničega, ovde žderu i piju i opet fokstrot… Dušu ovde na zapadu zbog interesa licemerno prodaju za dolar ili kao nepotrebnu robu menjanju za bezdušnost.“

Norveški pisac Knut Hamsun poklonio je svoju Nobelovu nagradu šefu nacističke propagande Jozefu Gebelsu 1943. godine. Maria Maćado poklonila je svoju Nobelovu nagradu Donaldu Trampu 2026.

Ipak, Ameri kakvi god da su, imaju: utemeljenu demokratiju, kvalitetno školovanje, stipendije za talente, mogućnost za dobro zarade, putuju gde god požele, neprolazni glamur Oskara… doduše imaju i šizoidnog predsednika. A mi? Mi imamo samo ovo poslednje.

Taman smislim nešto glupo, kad ono već me neko pretekao. Pročitah: „Baka Prase će se kandidovati na izborima.“ Menjam ugao posmatranja. Prebaciću radni sto iz jedne sobe u drugu.

Makar je sneg. Sneg kao nekakav beli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Sneg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo.

Sada kada je već sve jasno.., samo bih ẓ̌elela da ugasim svetlo.

P.S. I zamisli, prstima izvajaš utočište.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo