Izdvojeno
CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor onlineIako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona, otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura
Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.
Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.
Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).
Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.
,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.
Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.
Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.
Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.
Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.
Ivan Krgović, direktor Centra, koji je na toj funkciji od decembra 2019, ne krije da postoji deficit kadra: ,,U Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektogog (oligofrenolog)”. On ističe stručnost i požrtvovanost kadra i kaže da dnevno imaju preko 100 pregleda. ,,Imamo preko 5.000 kartona, upisano je izmeđi 5.000 i 6.000 djece ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore”, kaže Krgović. Objašnjava da djeca u Centru imaju dva do tri tretmana nedjeljno, dok oni koji idu u Beograd imaju tretmane tri sata svakog radnog dana u toku dva mjeseca.
,,Puno je problema sa kojima se suočavaju roditelji djece sa smetnjama u razvoju, a odnose se na zdravstvene i usluge stručnih radnika poput defektologa i logopeda… Oni inače imaju problem od momenta kada posumnjaju na razvojni problem jer je i u dijagnostifikovanju sporno to što moraju najčešće ići u drugu zemlju. Da, ti im se troškovi refundiraju, ali se oni moraju i preseliti u drugi grad, tamo živjeti, plaćati troškove, a ne mogu da rade”, kaže za Monitor Kristina Mihailović iz Udruženja roditelji.
O efektu obećanja dobro govore i brojevi. Fond za zdravstveno osiguranje je od godine kada je Centar otvoren 2018. do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju platio preko 1,6 miliona eura!
Od 1. januara 2018. do kraja 2020. u Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić, Fond je uputio ukupno 705 osiguranika. ,,Fondu je pristiglo faktura u iznosu 1.567.446 eura za taj period, od čega 22 osiguranika sa dijagnozama Autismus puerilis i Autismus atipicus, za šta je fakturisano 43.702,00 €”, kaže za Monitor Amer Ramusović, portparol Fonda.
U istom periodu, u Institut za mentalno zdravlje Beograd upućeno je ukupno 79 osiguranika. Fond je to platio 39.468 eura, od čega 237 eura za jednog upućenog sa dijagnozom autizma. Zavodu za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju Prof. dr Cvetko Brajović, u prethodne tri godine upućeno je 12 osiguranika, a fakturisano sedam hiljada eura, a nije bilo upućenih zbog dijagnoza autizma.
,,Roditelji prilikom obraćanja konzilijumu za upućivanje na liječenje van Crne Gore, iskazuju želju za upućivanjem u Institut Đorđe Kostić. Jednočasovni tretman se fakturiše Fondu po cijeni od 24 eura, s tim da su tretmani uglavnom dva puta dnevno, tako da mjesečni troškovi po jednom djetetu iznose oko hiljadu eura”, kaže Ramusović.
U podgoričkom Centru rade samo tri logopeda. Neki od sagovornika Monitora tvrde da se logopedima ne isplati da se zapošljavaju jer drže privatne časove koji koštaju 25 eura. Defektologa je još manje, samo jedan je zapošljen u Centru. Ivan Milović iz Udruženja defektologa kaže da je na birou već 11 godina, a da je jedna njegova koleginica čekala posao čak 15 godina.
,,Ima dosta nezaposlenih defektologa, koji su učili i znaju da rade sa djecom. Mi stojimo na raspolaganju. Predlažemo Ministarstvu zdravlja da naprave sistematizaciju za Centar i domove zdravlja. S ciljem da pomognemo djeci i sistemu. Treba da se otvori ta mogućnost i da se ogromne pare ne odlivaju kada već ovdje imamo kadra koji je stručan i spreman da radi i pomogne”, kaže Milović.
Kad se sve sabere najviše nas koštaju lažna obećanja.
Bez registra
Prije nego što je otvoren Centar ministar Kenan Hrapović je najavljivao i bazu podataka o broju djece sa autizmom. Za taj posao je zadužen Institut za javno zdravlje.
Na pitanje dokle su došli, iz Instituta su nam odgovorili da je prema Zakonu o zbirkama podataka u zdravstvu iz 2008. planirano uspostavljanje Registra djece sa smetnjama u razvoju. Institut je osmislio i pokrenuo inicijativu za uspostavljenje Registra. Navedena dokumenta su upućena Ministarstvu zdravlja na dalju proceduru.
Donacije
Centar su 2018. donacijama pomogli – Međunarodni klub žena sa preko 10.000 eura, zatim Sonodi-Aventis, Komisija za tržište kapitala, Čikom, Kulturno-ekonomski centar Azerbejdžana, Rotaract klud. Sve ukupno 17.920 eura.
Tokom 2020. Mercator je uplatio 11.000, Glavni grad 2.500, Donator i ProfitApp po 500. Ukupno 14.500 eura.
Ulaganja Ministarstva zdravlja bila su znatno skromnija: za namještaj 266, police 224, dva zidna jarbola za dvije zastave 456, za adaptaciju 3.777, najviše novca je utrošeno za rezervne djelove za toplotnu pumpu – 12.000 eura. Ukupna ulaganja iz budžeta tokom 2018. i 2019. bila su 17.000 eura.
Predrag NIKOLIĆ
Tekst je nastao u okviru projekta Razgovori u društvu – socijalni dijalog za bolju budućnost koji realizuje Sindikat doktora medicine u partnerstvu sa Centrom za razvoj nevladinih organizacija i uz finansijsku podršku EU (kroz Evropski instrtument za demokratiju i ljudska prava)
Komentari
IZDVOJENO
-
KAKO OD NESTAJANJA SPASITI PLAVSKO JEZERO: Studija gotova, traže se milioni
-
PROBLEMI KOLAŠINSKOG ŠUMARSTVA: Višak šumokradica, manjak šumara
-
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XII): Referendumi, rat u BIH, sankcije i inflacija
-
Malo je poznato, a tako bi trebalo i da ostane
-
Budućnost prošlosti
-
Kome je pjevao pjesnik-pjevač
INTERVJU
ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi pravosuđe po svojoj mjeri
Objavljeno prije
5 danana
6 Decembra, 2024Osam neuspjelih pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su dodatna potvrda urušenosti crnogorskog sudstva. Odbijanjem da vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje
MONITOR: Od šestoro sudija Specijalnog odeljenja Višeg suda u Podgorici, četvoro se prijavilo u Apelacioni sud, nakon što je Sudski savjet raspisao konkurs. Kao kandidatkinja za poziciju predsjednice Vrhovnog suda ocijenili ste da to ne bi trebalo dozvoliti. Šta bi to značilo za Specijalno odeljenje i neke od ključnih procesa koji traju?
VUKOVIĆ: Značaj Specijalnog odjeljenja u ukupnim društvenim reformama nije potrebno posebno objašnjavati. Nedovoljan kadrovski potencijal Specijalnog odjeljenja mora se hitno ojačati. U suprotnom, odliv kadra će neminovno dovesti do zastoja u funkcionisanju ovog odjeljenja, a svaka sporost je ozbiljna prijetnja pravdi.
MONITOR: Šta se može uraditi da Odeljenje koje inače ima problem sa kadrovskim kapacitetima ostane bez sudija?
VUKOVIĆ: Pravosuđe je u brojnim problemima. Nije ih moguće sve riješiti, ali neke je moguće spriječiti. Napredovanje sudija Specijalnog odjeljenja u višu instancu,u ovom trenutku, sigurno nije dio rješenja problema. U nove procese izbora sudija ne smijemo ući uz loše i sporo sprovođenje pravde. Ceh loše kreirane kadrovske politike, koji već plaćamo, ne ostavlja puno mogućnosti da se upražnjena sudijska mjesta blagovremeno popune kadrovima odgovarajućih stručnih i iskustvenih kompetencija.
MONITOR: Kazali ste da ste čuli da je većina sudija koji su konkurisali to učinila iz inata, kako bi dobili reakciju na težinu posla i stanja u kom se nalaze. Gdje leži odgovornost za takvo stanje, i na kome je da to riješi?
VUKOVIĆ: Specijalno odjeljenje Višeg suda u Podgorici, već duže funkcioniše u smanjenim kadrovskim i prostornim kapacitetima, što se uz veliki priliv predmeta složene strukture odrazilo na dugo trajanje sudskih postupaka i mali broj prvostepenih presuda. Predstojeća izmjena procesnog zakona (ZKP)omogućiće veću efikasnost u postupanju i eliminisati brojne zloupotrebe koje su značajno uticale na ažurnost procedura. Ipak, i u postojećim uslovima organizaciju rada ovog odjeljenja moguće je unaprijediti brižljivim planiranjem svih aktivnosti sa jasno definisanim rokovima, uz uspostavljanje mehanizama kontrole djelotvornosti sprovedenih aktivnosti.
Odgovornost je na svakom sudiji pojedinačno. Profesionalac je onaj koji daje sve od sebe i onda kada su postojeći uslovi za to daleko od zadovoljavajućih. Integritet, stručnost i lična posvećenost svakog sudije ponaosob, dodatna su afirmacija garancije nezavisnog sudstva, čiju potvrdu u hijerarhiji sudske vlasti, svojim ličnim primjerom mora obezbijediti Predsjednik suda.
MONITOR: U Izvještaju EK konstatuje se da još nema pravosnažnih presuda u slučajevima visoke korupcije i organizovanog kriminala, što i javnost percipira kao jedan od ključnih pokazatelja nereformisanog sudstva. Zašto procesi toliko dugo traju i koriste li sudovi sve mehanizme da se to ne dešava?
VUKOVIĆ: Normativni okvir usklađen sa relevantnim međunarodnim standarima u krivičnim procedurama i raspoloživi pravosudni resursi, ključan su preduslov za punu efikasnost krivičnih postupaka. U tom cilju nužna je blagovremena izmjena procesnog zakona i hitno rješavanje problema nedovoljnog broja sudijskog kadra i evidentnog nedostatka adekvatno opremljenih sudnica. Međutim, neke od najčešćih procesnih prepreka, odsustvo optuženih i branilaca, razne taktike za odlaganje suđenja, moguće je prevazići korišćenjem postojećih instrumenata u skladu sa važećim odredbama ZKP. Iako trenutni pravni okvir predstavlja određena ograničenja, sudije su i sada u mogućnosti da koriste postojeće procesne mehanizme i tehnološke alate kako bi poboljšali upravljanje predmetima. U tu svrhu, Vrhovni sud Crne Gore je izradio smjernice za upravljanje u predmetima teškog i organizovanog kriminala, koje su osmišljene da poboljšaju i promovišu kulturu efikasnosti i poštovanja sudskog procesa. Da bi se smanjila nepotrebna kašnjenja i osigurala brza pravda, preporučeno je sačinjavanje plana za upravljanje predmetima, organizovanje blok listi -više povezanih pretresa zakazanih u određenom vremenskom okviru,upotreba postojećih mehanizama (novčane kazne)za održavanje procesne discipline, upotreba sistema elektronske komunikacije i upravljanja dokumentima i dr. mehanizmi.
MONITOR: Hoće li izmjene Zakona o krivičnom postupku promijeniti stvari?
VUKOVIĆ: Zakon se ne razumije ako se samo čita, on se može suštinski razumjeti samo kroz njegovu primjenu kada se istovremeno uviđaju i nedostaci u vidu normi koje su tako koncipirane da ne mogu uspješno odgovoriti svim savremenim izazovima, posebno u postupcima organizovanog kriminala. Konzervativan stav ZKP-a prepoznatljiv je ne samo u pogledu upotrebe savremenih tehnologija u vidu elektronske komunikacije već i u primjeni brojnih formalističkih i komplikovanih procedura koje značajno usporavaju efikasnost sudskih procedura. Loše prakse u vidu prekomjernog trajanja postupaka izdvojile su se posebno u postupcima kontrole optužnica.Očekuje se da će predložene izmjene ZKP biti uskoro u skupštinskoj proceduri.Odgovornost je na zakonodovnoj vlasti koja mora prepoznati značaj potrebe da hitno obezbijedi adekvatan normativni okvir koji je ključni preduslov za punu efikasnost krivičnih postupaka.
MONITOR: Neki misle da je veting neophodan. Rekli ste da je pitanje kako bi se sproveo u ovom trenutku. Na šta tačno mislite?
VUKOVIĆ: Ako nam je cilj reformisano pravosuđe i ako ga hoćemo, onda treba da hoćemo i sredstva koja vode do tog cilja. Veting se od strane stručne javnosti potencira kao jedna od efikasnijih mjera koja je u drugim pravosudnim sistemima dala pozitivne rezultate, koje svakako treba uvažiti. Odgovornost nosilaca sudijskih funkcija predstavlja neophodni balans sudijskoj nezavisnosti. Pozivanje na odgovornost onih koji su ukaljali sudijsku funkciju je prioritet. U sudstvu se mora uspostaviti nulta tolerancija na korupciju, kriminal i druge pošasti. Iako se odgovarajući model vetinga mora pažljivo osmislitii i vješto procijeniti, dinamika njegovog sprovođenja, nužno ne povlači odugovlačenje ukupnog procesa.Veting je moguće započeti već pri prvom novom izboru sudija.Takođe, primjenom postojećih mehanizama, analizom kvaliteta rada, životnog stila i ukupnog ponašanja sudija, mogu se dobiti mjerljivi pokazatelji odgovornog obavljanja ove funkcije i uporedo planirati potreba za budućim kadrovima, kako proces funkcionisanja sudskog sistema ne bi bio dodatno ugrožen.
MONITOR: Šta su po vama ključni problemi crnogorskog pravosuđa?
VUKOVIĆ: Postupci visokog prioriteta, posebno oni koji uključuju slučajeve teškog i organizovanog kriminala, moraju dobiti promptnu pažnju i resurse. Neuspjeh izvršne vlasti da adekvatno finansira pravosudni sistem i obezbijedi potrebne infrastrukturne i druge materijalne resurse, jeste osnovni ali ne i jedini razlog stagniranja crnogorskog pravosuđa. Nezavisnost i profesionalnost sudskog sistema suštinski zavisi od nosilaca sudijskih funkcija, u čemu značajnu ulogu u dijelu kreiranja kadrovske politike u pravosuđu, ima Sudski savjet. Samo Sudski savjet koji funkcioniše u punom sastavu, podržan i adekvatnim ljudskim, finansijskim iinfrastrukturnim resursima, svoje ključne funkcije može vršiti profesionalno, transparentno i nepristrasno. Crnogorsko sudstvo nema odlučujuću ulogu u kreiranju sopstvenog budžeta, već o tome odlučuje izvršna vlast. Iznosi koji se opredjeljuju za rad sudova su po pravilu znatno manji od iznosa koje predloži Sudski savjet. Ovakav sistem finansiranja ograničava eksternu nezavisnost sudstva, što se posledično odražava na sve ostale probleme kako u organizaciji tako i efikasnosti funkcionisnja ukupnog sistema.
MONITOR: Koliko je to isto ono pravosuđe na čelu sa Vesnom Medenicom?
VUKOVIĆ: Profesionalna i moralna dužnost Predsjednika Vrhovnog suda je da prevashodno ličnim primjerom garantuje poštovanje Ustava i zakona i da isto to, kao primus inter partes među sudijama, zahtijeva od sudija. Sudstvo ipak ne smije počivati na sposobnostima i autoritetu jedne osobe. Svaki sudija pojedinačno, mora se i sam brinuti o povjerenju i poštovanju koje treba da mu se ukaže, što je osnovna titula njegove nezavisnosti. Sudija ne smije dozvoliti da počini grešku koja će uništiti ne samo njegovu savjest, već će se direktno odraziti na autoritet ukupnog pravosudnog sistema.
MONITOR: Više puta ste se prijavljivali za poziciju predsjednice Vrhovnog suda, a opstrukcije da se to ne desi bile su očigledne. Kako to komentarišete, i šta te opstrukcije govore o stanju u pravosuđu?
VUKOVIĆ: Osam prethodnih neuspjelih pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su dodatna potvrda urušenosti crnogorskoh sudstva. Odbijanjem da vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje. Zbog toga se nijesam osjećala nimalo ugodno. Iako mi je u međuvremenu još mnogo toga ubijalo motivaciju, izabrala sam da se ponovo kandidujem i ostanem čuvar dostojanstva svoje profesije. Jer ako pravdu ne održavamo ni ona neće održati nas.
MONITOR: Koliki je politički pritisak na pravosuđe?
VUKOVIĆ: Sudstvo je suočeno sa brojnim problemima i izazovima kojih će u kontekstu međunarodnih integracija biti još. Ostvarenje projektovanih rezultata zavisi od više sudionika, sudske, zakonodavne i nadasve volje izvršne vlasti. Često se ta volja, ili njen nedostatak, oblikuje u direktan pritisak na pravosuđe. Na taj način politika želi kreirati pravosuđe po svojoj mjeri. U sistemu podjele i kontrole vlasti sudstvo ima mehanizme da se suprotstavi svim pritiscima i pokaže sopstvenu snagu i dostojanstvo. Nažalost, svjedoci smo da pravosuđe nije uvijek bilo spremno i voljno da slobodno odlučuje.
MONITOR: Neki govore i o pritisku javnosti.
VUKOVIĆ: Percepcija pravde iz ugla onih koji koriste usluge sudova nije ohrabrujuća. Javnost ne tako rijetko može i na neadekvatan način da interveniše u procesu sprovođenja pravde. Međutim, sudija ima posebnu odgovornost uspostavljanja uvjerenja da je pod bilo čijim ili bilo kojim uticajem. U samom činu suđenja, sudija ne smije ostaviti prostora glasinama, predrasudama ili sumnjičavostima. Svojim radom, odlukama i ponašanjem, sudija je taj koji uvijek mora demonstrirati pravičnost, i nadasve, biti voljan i spreman donijeti zakonitu odluku.
MONITOR: Govorili ste da je neophodna kultura integriteta i nezavisnosti sudija. Zašto je nema?
VUKOVIĆ: Uspostavljanje kulture nezavisnog, efikasnog i odgovornog sudstva koje neće biti otuđeno od građanina koji traži pravdu, prevashodna je dužnost sudija.Stalnost sudijske funkcije ne može pružiti garanciju nezavisnog i nepristrasnog sudstva sve dok postupak izbora sudija ne bude utemeljen na objektivnim kriterijuma integriteta i stručnosti a ne na političkoj podobnosti. Dodatna afirmacija ovih garancija su lična nezavisnost i hrabrost svakog sudije.Veliki broj sudija, koji časno i predano obavlaju ovaj težak i odgovoran posao, neopravdano nose teret osude javnosti, koja je već dugo željna da pravdu vidi i osjeti. Samo sudovi koji uživaju povjerenje građana mogu biti uspješni u obavljanju svog posla i povratiti urušeni ugled pravosuđa.Treba zaslužiti takvo povjerenje.
Kad sudimo i nama se sudi
MONITOR: Koliko je na vaš profesionalni put uticao slučaj S.Č, u kom ste bili istražna sutkinja?
VUKOVIĆ: Pravo na profesionalnu nezavisnost izborila sam uz dosta isleđivanja, osporavanja i potcjenjivanja. Neki su tu moju posebnost prepoznali i pohvalili. A ja sam već na početku sudijske karijere naučila da se pravda ne može doseći ako nam je za istinu potrebno odobrenje drugih. Na tom putu kojim se ređe ide, naučila sam i da je dobro kad te nedobronamjerni potcijene, daju priliku da pokažeš da posjeduješ integritet i da su moralne vrijednosti i profesionalne obaveze sudije nedjeljive. Kada sudimo i nama se sudi, što nije teško prihvatiti ako vam je lična i profesionalna savjest čista.
Vrijeme je prolazno da bi karijeru fiksirali i dozvolili da jedan slučaj oboji naše profesionalno postojanje. Profesionalno iskustvo, posebno sudije krivičara, svakodnevno nas odvodi u teme bliske tamnoj strani ljudske prirode, teške zločine i mnoge oblike kriminaliteta. Tokom suđenja i donošenja odluke, sudija mora imati emotivnu distancu. Ipak, kao ljudsko biće emotivnu osjetljivost ne možete uvijek lako podrediti profesionalnom iskustvu koje vas čini svjedokom tuđe patnje, bola, gubitka, kajanja. Sva ta iskustva nosite u sebi, pokušavajući da potisnete njihovu neprijatnost.
Ovaj posao nekada ukrsti događaje i ljude koje ne možete zaboraviti, koliko god da su se potrudili da nas zvanično uvjere da se ništa što bi zavrijedilo krivične procedure, zapravo nije ni desilo. Nepriznavanjem tog postojanja samo su pomogli da opstanu čak i nakon 20 i više godina.
O lošim pojavama ne bi imalo smisla ni govoriti da nijesu u velikoj mjeri prisutne u našem društvu.Ne smijemo ih ni ignorisati. Nema ničeg superiornog u demonstriranju moći sa kojom se poistovjetiš i živiš u stalnom strahu da će isčeznuti. To je samo loša hrana za uplašeni ego. Istina se ne može ničim uniziti.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Premijer Spajić ne haje za neispunjena obećanja. Umjesto toga najavljuje nove povišice. I investicije. Na sve strane. To što para nema nije, izgleda, njegov problem. Ali jeste građana
Dok se nadležni skupštinski odbori lagano pripremaju za predstojeću raspravu o prijedlogu zakona o budžetu za 2025. godinu, informacije sa raznih strana ukazuju da bi taj dokument (budžet) mogao imati ozbiljnih problema pri susretu sa realnošću. Najprostije, nema para. Odnosno, ako ih možda i ima onda one nijesu dobro raspoređene. Fali tamo gdje ne bi smjelo.
Krenimo iz Skupštine Crne Gore. Naumljeno je da se poslanicima, kao i svim drugim javnim funkcionerima, zarade uvećaju za 30 odsto. Tako bi predstavnici zakonodavne vlasti ubuduće imali, u prosjeku, startnu platu od približno 2,6 hiljada eura. Kada se doda dodatak na staž i raznorazne skupštinske naknade (predsjednici poslaničkih klubova, skupštinskih odbora…) izaći će to na tri hiljade eura.
Da narodni predstavnici budu još malo rasterećeniji, pomoći će i personalni asistenti/savjetnici. Na zahtjev predsjednika parlamenta Andrije Mandića novac za njihovo angažovanje predviđen je budžetom za narednu godinu. Mada se, izgleda, ministar finanasija Novica Vuković nada da poslanici neće prihvatiti dar. “Oni kao posebna grana vlasti imaju mogućnost da sami donose zakone, koeficijente, sistematizacije i sistem zapošljavanja. Izvršna vlast u tom smislu nema uticaja na Skupštinu“, kazao je Vuković. „Na poslanicima je da se odrede tokom glasanja da li ta sredstva njima trebaju u tu svrhu ili se to može preusmjeriti, recimo, za sanaciju nekog vrtića.” Biće to zanimljivo ispratiti.
Krenimo sada sa tanje strane. U prijedlogu budžeta za 2025. godinu za rad MUP-a i Uprave policije predviđeno je blizu četiri miliona manje nego za ovu godinu, požalio se Zoran Brđanin, direktor UP, na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. To, po njegovoj računici, znači da neće biti novca za zapošljavanje novih policajaca. Njih, prema važećoj sistematizaciji, nedostaje makar 1.200. Zapravo, objasnio je direktor UP, u predloženom budžetu nema novca čak ni za zapošljavanje svršenih polaznika policijske akademije. „To nam je nekih milion i po“, kazao je, pa primijetio kako su ostali i bez traženih sredstava (138 hiljada eura) za nabavku uniformi. „Ta nam uniforma treba. Nemamo za nabavku rezervnih djelova, za službena vozila, plovila, za laboratoriju i forenzički centar…”.
Nijesu policajci jedini kojima će faliti. Ili im već fali.
Minulih dana Željeznički prevoz (jedna od državnih kompanija iz sistema nekadašnje Željeznice Crne Gore) svoje putnike u lokalnom saobraćaju – na linijama između Podgorice, Nikšića, Bijelog Polja i Bara – prevozi uglavnom autobusima. Vozova nema. Makar ne u ispravnom stanju.
Tu nastaje problem. Jedni, uglavnom zapošljeni, tvrde da su problem zastarjeli pravilnici prema kojima vozovi nijesu ispravni ukoliko, recimo, nema dovoljno vode u putničkim toaletima. Njihove kolege, kažu, više neće da krše propise. Šta je do sada bilo – bilo je.
Iz menadžmenta i resornog Ministarstva saobraćaja, druga priča. Prema njoj, problem nije do neispravnih vozova nego do dijela radnika koji su se, nezadovoljni odlukom uprave da im ograniči dopunski rad sa strane, odlučili na opstrukciju. Vlast, u kompaniji i državi, tako nešto neće tolerisati. „Ukoliko Odbor direktora i izvršni menadžment ne pronađu način da riješe ovu situaciju i da krivično gone organizatore jučerašnje sabotaže, za koje postoji sumnja da su se kriminalno udružili u cilju stvaranja panike i sprečavanja željezničkog saobraćaja, Ministarstvo saobraćaja će biti prinuđeno da preduzme radikalne korake kako bi se situacija u ovom preduzeću riješila“, objavila je ministarka Maja Vukićević (ZBCG) na Fejsbuku. Za nastale probleme optužila je „godine nebrige i neodgovornog upravljanja“. Mada, priznaje, ima nešto i u finansijskoj situaciji u državnim kompanijama na željeznici.
Treba pomenuti, ipak, da stvari još nijesu dramatične toliko koliko zvuče prijetnje iz Ministarstva (sabotaža, ucjene, radikalni koraci…). Mada su na željeznici već podijeljeni prvi otkazi. Ministarka Vukićević pomirljivo poručuje: „Moram pomenuti da veći dio radnika pokazuje konstruktivnost i da je to razlog što država još uvijek nije pribjegla radikalnijim mjerama, jer ne smiju ljudi koji su posvećeni i koji su radni vijek proveli na željeznici biti taoci neodgovornih pojedinaca.“
Suština problema može se saznati, uglavnom, u formi nezvanično. U najkraćem: državni Monte kargo (dio nekedašnje ŽCG nadležan za prevoz roba) dobio je sredinom prošle godine ozbiljnu konkurenciju, nakon što se Grupacija Kombinovani prevoz proširila sa srpskih i hrvatskih i na ovdašnje pruge. „Mi u Grupaciji Kombinovani prevoz smo veoma ponosni na naš uspjeh u pisanju novih stranica u istoriji crnogorskih željeznica kao prvi nezavisni operater koji je uspostavio interoperabilnu željezničku vezu od Srbije do Luke Bar”, pohvalio se njihov generalni direktor Branko Petković za portal Railway Gazette.
Potom je, u septembru prošle godine, portal barinfo.me izvijestio da su „prvi privatni voz u željezničku stanicu Bar i uopšte u Crnu Goru“, dovezla dvojica barskih mašinovođa. „Njih dvojica su i prve mašinovođe sa licencama koje omogućavaju nesmetani prevoz između Srbije i Crne Gore, bez zadržavanja i zamjene osoblja“.
Na problematičnu stranu tog aranžmana ukazala je Dušanka Dragojević, izvršna direktorica državnog Montecarga, kojima je Kombinovani prevoz direktan konkurent na tržištu. Pa, i pored toga, honorarno angažuje mašinovođe i pregledače kola stalno zapošljene u državnim preduzećima. „On (Kombinovani prevoz) angažuje penzionere mašinovođe i radnike Željezničkog prevoza. To su ljudi koji rade jako teške poslove i zbog toga imaju beneficirani radni staž“, kazala je Dragojević. „Voljela bih da mi neko objasni kako ti ljudi ne mogu da rade kod nas, a mogu kod privatnog operatera.”
Kad su registrovali problem, iz Prevoza su zaposlenima ponudili aneks ugovora koji ih sprječava na dodatni aranžman u konkurentskoj/privatnoj kompaniji. Između ostalog i zbog toga što mašinovođe imaju precizno propisan broj radnih sati i minimalno vrijeme odmora između smjena. Što nijesu u mogućnosti da poštuju ukoliko trče između državnog i privatnog posla. Očekivano, zapošljeni su željeli da unovče svoju tržišnu poziciju (mašinovođe su deficiratan kadar) pa su zatražili povišicu, kao preduslov za odricanje od dodatnog angažmana. Problem je eskalirao kada im je iz uprave odgovoreno da nema para za povišice, uz ultimativno navođenje datuma do koga ponuđeni aneksi moraju biti potpisani.
Nije nebitno: kako su iz Jedinstvenog sindikata Prevoza rekli za TV Vijesti, osnovna zarada mašinovođe u njihovom preduzeću je „oko 630 eura“. Sa dodacima, kažu, pređu 800. Prema podacima uprave, zarade koje se isplaćuju su dosta veće (preko 1.000 eura u prosjeku). Za traženu povišicu nema novca, pošto bi ona Željezničkom prevozu donijela dodatni trošak od 280.000 mjesečno, kazala je izvršna direktorica Prevoza Dragana Lukšić.
Država, uglavnom, nema para za ljude u uniformama. Bile one policijske ili željezničarske. A ni sa bijelim mantilima ne ide sve kako bi trebalo. Makar ne kada je u pitanju medicinsko osoblje zapošljeno u Institutu Simo Milošević. Nakon što je prošle nedjelje premijer Spajić saopštio kako je njegova vlada uspjela ono što tri prethodne nijesu mogle, i sa saradnicima predstavio „jedino rješenje“ za spas Instituta, oglasio se Žarko Rakčević, kao predstavnik manjinskih akcionara koji posjeduju blizu 40 odsto akcija Instituta, iznoseći ozbiljne primjedbe na predloženo. Od toga da Vlada planira prodaju dijela atraktivne imovine Instituta (tzv. Prva faza na obali mora) do toga da su troškovi obnove/renoviranja onoga što preostane višestruko precijenjeni.
„Mi znamo da se dovođenje na nivo od četiri zvjezdice može završiti mnogo jefitnije, umjesto predviđenih 1.270 eura po kvadratu. Napravite paralelu sa projektovanom vrijednošću gradnje stana na Veljem brdu koja je 1.000 eura po kvadratu“, rekao je Rakčević pozivajući Vladu da još jednom sagleda prijedloge manjinskih akcionara, koriguje svoj Plan u skladu s njima, da bi se „na partnerski i fer način“ Institut postavio na zdrave osnove. Mali akcionari i zapošljeni u Institutu čekaju odgovor Vlade. Bilo bi dobro da to ne potraje.
Iz Monstata su stigli prvi podaci o oktobarskim zaradama. Oni pokazuju da se nijesu baš obistinile najave da će prosječna neto plata u Crnoj Gori, nakon primjene programa Evropa sad 2, preći hiljadu eura. „Prosječna zarada (bruto) u oktobru 2024. godine u Crnoj Gori iznosila je 1.137 eura, dok je prosječna zarada bez poreza i doprinosa (neto) iznosila 944 eura“, saopšteno je iz Uprave za statistiku. Njihovi podaci pokazuju da platu veću od obećane (u prosjeku) primaju samo zapošljeni u sektorima bankarstvo, komunikacije, poslovi s nekretninama, snabdijevanje električnom energijom i rudarstvo. Mali problem je što su u tim sektorima i prije primjene Evropa sad 2, odnosno smanjenja doprinosa za PiO na račun povećanja neto zarada, imali platu veću od obećane. Ostali koji su se nadali najavljenoj povišici od 25 odsto ostali su kratkih rukava. Uglavnom, uprkos obećanjima, zarada većine zapošljenih u Crnoj Gori sve je bliža minimalcu. Sljedstveno, isto važi i za penzionere.
Premijer Spajić ne haje za neispunjena obećanja. Najavljuje nove povišice. I investicije. Na sve strane. To što para nema nije, izgleda, njegov problem. Nego građana.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DONACIJE VLADE I DRŽAVNIH PREDUZEĆA SPC: Blagoslov koji nas košta milione
Objavljeno prije
5 danana
6 Decembra, 2024Od 2011. do ove godine Eparhiji budimljansko nikšićkoj iz budžeta je isplaćeno 1,9 miliona eura. Mitropoliji Crnogorsko primorskoj uplaćeno je 1,6 miliona eura. Najveći dio u posljednje četiri godine: 2021. godine 437 hiljada, 2022. – 654 hiljada eura, tokom protekle 208 hiljada i ove godine 106 hiljada eura
Vlada Crne Gore je u junu prošle godine odobrila 220.000 eura Eparhiji budimljanko-nikšićkoj za rekonstrukciju Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Državna revizorska institucija (DRI) je, u svom nedavnom Izvještaju o Budžetu za 2023, ustanovila da nema priložene propratne dokumentacije, kao i da nije navedena obaveza izvještavanja o utrošku navedenih sredstava.
U izvještaju DRI se navodi da im je Ministarstvo pravde proslijedilo dopis Eparhije budimljansko-nikšićke u kom je navedeno da je do 1. jula 2024. godine, utrošen iznos od 60.000, dok će se preostalih 160.000 eura biti utrošeno u narednom periodu.
Iz DRI su naveli da je ovim prekršeno niz pravila, te da su ,,Vlada i resorna ministarstva dužni da prije usvajanja zaključaka i plaćanja iz tekuće budžetske rezerve obezbijede relevantnu dokumentaciju kojom se vrši pravdanje odobrenog iznosa, kako je i predviđeno aktom o bližim kriterijumima za korišćenje sredstava tekuće i stalne budžetske rezerve i uputstvom o radu državnog trezora”.
U posljednje četiri godine, Vlada je za finansiranje vjerskih zajednica za četiri godine isplatila milion i 975 hiljada eura. Najviše novca je izdvojila za Mitropoliju crnogorsko-primorsku Srpske pravoslavne crkve – 930 hiljada, potom za Islamsku zajednicu u Crnoj Gori – 331 hiljadu, dok je Eparhiji budimljansko-nikšićkoj SPC dala 278 hiljada eura. Crnogorska pravoslavna crkva je za isti period dobila 231 hiljadu eura. Ostalih 13 vjerskih zajednica dobilo je između hiljadu i po i 55 hiljada eura, koliko je dobila Jevrejska zajednica.
Raniji izvještaj DRI-ja je pokazao da je posebno sporno finansiranje srednjih vjerskih škola, za što je iz budžeta isplaćeno 4,9 miliona eura. Čak tri miliona i sto hiljada eura dobila je Medresa ,,Mehmed Fatih” Islamske zajednice u Tuzima, a milion i 800 hiljada Gimnazija ,,Sveti Sava” Mitropolije crnogorsko-primorske u Podgorici.
Centar za građansko obrazovanje (CGO) je proteklog mjeseca podnio Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) krivičnu prijavu protiv NN lica koja su od 2019. do 2023. godine odobrili isplatu 4,9 miliona eura za finansiranje srednjih vjerskih škola u Crnoj Gori. ,,To je urađeno suprotno Opštem zakonu o obrazovanju i vaspitanju, što je utvrdila i Državna revizorska institucija (DRI) i dala negativno mišljenje na usklađenost finansiranja srednjih vjerskih škola sa ovim zakonom, a što ukazuje i na zloupotrebu službenog položaja sa ogromnom štetom za Budžet Crne Gore”, naveli su iz CGO.
Prema podacima portala Instituta alternativa – Moj novac, koji ažurno prati budžetska davanja, od 2011. do ove godine Eparhiji budimljansko nikšićkoj iz budžeta je isplaćeno 1,9 miliona eura. Više od polovine tog novca dobila je u posljednje četiri godine: 2021. godine – 303 hiljade, 2022. godine 253 hiljade, prošle godine 458 hiljada i ove 84 hiljade eura.
Navedena eparhija je od države dobila više novca nego Mitropolija crnogorsko-primorska, kojoj je od 2011. do 2024. iz budžeta isplaćeno 1,6 miliona.
Od 2011. iz budžeta je Mitropoliji Crnogorsko primorskoj uplaćeno 1,6 miliona eura. Najveći dio u posljednje četiri godine: 2021. godine 437 hiljada, 2022. – 654 hiljada eura, tokom protekle 208 hiljada i ove godine 106 hiljada eura.
Da se vratimo na Nikšić i obnovu Saborne crkve. Prije Vlade novac za neophodnu obnovu je u martu prošle godine izdvojila Elektroprivreda Crne Gore (EPCG). Ova državna kompanija je otkad je njeno kormilo 2021. preuzeo kadar Demokratskog fronta i Demokrata veoma izdašna u donacijama.
Prema istraživanju koje je uradio BIRN, rukovodstvo EPCG je široke ruke kada su u pitanju vjerske zajednice u Crnoj Gori, prije svega Srpska pravoslavna crkva. Islamskoj zajednici donirano je 40 hiljada eura, a Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi 2.000 eura, ali 2019. godine.
S druge strane, SPC i njenim udruženjima donirano je 223 hiljade eura. Manastirima 36,6 hiljada, bogoslovijama 31,5 hiljada, crkvama 19,4 hiljade, eparhijama 19,3 hiljade, hramovima samo dvije hiljade eura. Mitropoliji crnogorsko primorskoj 13 hiljada i 40,5 hiljada odborima za izgradnju vjerskih objekata SPC.
Finansirana su i udruženja bliska crkvi – Udruženje ratnih veterena prištinskog korpusa Vojske – Košare 1999 – hiljadu i po eura, Institutu za srpsku kulturu 12,5 hiljada, Moto klubu Noćni vukovi -hiljadu, Zavjetnici Tvrdoš – 500 eura.
Početkom prošle godine i Elektroprivreda Crne Gore je donirala 100.000 za obnovu Saborne crkve u Nikšiću.
Iako bi trebalo da transparentno prikazuju podatke o sponzorstvima, donacijama i poklonima, samo mali broj državnih preduzeća to i čini. Iz nepotpunih dostupnih podataka koji se mogu naći na sajtu Moj novac proizilazi da su mnoge državne firme, posljednje četiri godine, slijedile primjer EPCG:
Morsko dobro je jedno od preduzeća koje svake godine izdvaja velike sume u ovu svrhu i transparentno ih prikazuje. Morsko dobro je 10.000 doniralo manastiru Svetog Arhangela Mihaila na Prevlaci, Tivat, dok je Eparhija budimljansko-nikšićka dobila 3.000 eura, manastir u Kosijerevu 2.500, a franjevački samostan u Petrovcu 7.967.
Za razliku od Morskog dobra, CEDIS je pomoć izdvajao samo za vjerske objekte SPC-a: manastiru Duga-Bioče 1.500, manastiru Duljevo 4.990, manastiru Ćelija Piperska 2.500, Arhijerejskom protoprezviterijatu hercegnovskom 1.000, Crkvenom odboru crkve Svetog Nikole 1.000, Crkvenom odboru Vasove crkve Nožica 700, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj 4.000.
I ostala državna preduzeća sponzorišu uglavnom vjerske objekte SPC i organizacije ove religijske zajednice. Regionalni vodovod je tokom prošle godine za donacija izdvojio 11.280, u pojedinačnom iznosu od 100 do 300 eura. Po 200 eura donirano je manastiru Dujevo, manastiru Svetog Georgija, Kolašinskoj parohiji, Miholjskom zboru Budva.
Sličnu praksu Imaju i u Skijalištima Crne Gore, pa su donacije od 100 do 300 eura u 2022. dosegle iznos od ukupno 12.000. Od ovog preduzeća Bratstvo pravoslavne omladine ,,Sveti Dimitrije” dobilo je 300 eura.
Radio difuzni centar (RDC) je u 2023. za sponzorstva dao 12.200 eura. Školska udruženja, škole, nevladine organizacije dobijale su donacije od 100 do 400 eura. Pojedinačno najveću donaciju od 850 eura dobila je Eparhija budimljansko nikšićka – Crkveni odbor Župe Nikšićke, zatim Građevinski odbor za izgradnju Srpske pravoslavne crkve 450 eura.
Inovaciono preduzetnički centar ,,Tehnopolis” DOO Nikšić tokom protekle godine podijelio je 2.330 eura. Najviše je dobilo Nikšićko pozorište 500, pa onda NVO Dobrotvorna fondacija Mitropolije crnogorsko-primorske Čovjekoljublje 300 eura.
Srpska kuća
Država Srbija je sa oko 3,5 miliona eura 2019. učestvovala u osnivanju Srpske kuće u Podgorici, koja pomoviše srpsku nauke, kulturu i umjetnost. Inicijativa za njeno otvaranje došla je od tadašnjeg srpskog premijera, sadašnjeg predsjednika te države Aleksandra Vučića.
Zanimljivo je da Uprava za državnu imovinu Crne Gore svake godine od otvaranja 2019. pa do danas plaća DOO Srpskoj kući za zakup prostora. Za pet godina plaćeno je ukupno 120 hiljada eura.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
Izdvajamo
-
Stav3 sedmice
Ima li spasa za Plantaže
-
FOKUS4 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
-
INTERVJU4 sedmice
DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Iskorak
-
DRUŠTVO4 sedmice
KRIVIČNA PRIJAVA ZBOG FINANSIRANJA SREDNJIH VJERSKIH ŠKOLA: Sumnjiva raspodjela 4,9 miliona
-
INTERVJU4 sedmice
TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu
-
Izdvojeno4 sedmice
NOVEMBAR PUN SLUŽBENIH PUTOVANJA U VLADINOM OFISU: Skupo, a ne vrijedi
-
HORIZONTI4 sedmice
NJEGOŠ I NJEGOŠEVSKA CRNA GORA: U slavu mitova, (proto)tajkuna i podjela