Povežite se sa nama

FOKUS

Crnogorska mafija u balkanskoj podjeli rada

Objavljeno prije

na

Poginuo 8. oktobra ispred svoje kuće u Beogradu. Iz zasjede. Nenaoružan. Porodica prima saučešće… glasi uvodno slovo čitulje u Pobjedi. O Branislavu-Branu Šaranoviću, u porti manastira Ždrebaonik kod Danilovgrada, još je rečeno kako je „vitez pravoslavlja” i „svuda je bio tamo gdje je trebalo braniti Srbe”. zvještaj u Danu sa masovnog ispraćaja Šaranovića, vlasnika kockarnica, naslovljen je: Kocka stala kod Ždrebaonika. Lokalni mitoman Milutin Veković (tvrdi da je Sveti Sava rođen u Martinićima), u prisustvu igumana Cetinjskog manastira Luke Anića, održao je oproštajni govor: „Nad našim Ždrebaonikom, danas tuga caruje, jer se opraštamo od svog brata Branislava”. Živojin-Kiro Radović kazao je – zar njemu ne vjerovati! – da se „pola miliona Srba ponosi time što su poznavali Branislava”. Jedan iz tih „pola miliona Srba” je i Željko-Maka Maksimović, na vezi sa Jovicom Stanišićem i navodno Stankom-Canom Subotićem, profesionalni likvidator koji se 1995. sakrio kod Šaranovića nakon što je u Beogradu ubio drugog Srbina, policajca Dejana Radulovića i ranio njegovog kolegu. Kada je 2003. izrešetan još jedan Srbin, general Boško Buha, optužen je Maka, pa je Šaranović priveden na ispitivanja pod sumnjom da mu je omogućio da zbriše u Crnu Goru.
U četvrtak 8. oktobra oko ponoći, Šaranovića su u sačekuši na Dedinju hicima iz heklera izrešetala dvojica ubica na skuteru sa kacigama. Takva motorizacija za ubistva (usavršena u Italiji) na ovim prostorima već postaje praksa; Željko Milovanović se oktobra prošle godine skuterom dovezao do automobila Iva Pukanića i postavio eksploziv.
Srpska štampa – bez konkretnih dokaza – tvrdi kako je Šaranovićevo ubistvo „naručeno iz Crne Gore”. Citira se Božidar Spasić, inspektor nekadašnje SDB SFRJ: „U Crnoj Gori su oni prijatelji, ali ako se neko nekome zamjeri, sigurno će doći do likvidacije u Beogradu koji je bio i ostao teren za obračune. To je ono: Sve što smo se zamjerili, riješićemo u Beogradu”. Šaranovićeva kockarska kompanija Fil-šar imala je četiri kazina i slot radnje u Srbiji. Navodno je on u Beograd dolazio povremeno, najviše na četiri-pet dana, jer je „većina njegovih poslova u Crnoj Gori”. Dosad objavljene činjenice govore kako je Šaranović bio crnogorski državljanin a kobne noći je vozio audi budvanskih registracija (BD AG 022).
Pokojni Šaranović (rođen 1943.) najstariji je iz galerije kriminalnih likova koji su, vjeruje se, kao saradničke veze 1970-ih inicirani u DB-e. Pominje se oko ondašnjih gastarbajterskih crnogorskih klanova Dada Cerovića, Vlastimira-Vlasta Petrovića, Slobodana Grbovića itd. – koji po Evropi pljačkaju i iznuđuju. Šaranović se po Amsterdamu, Stokholmu i Parizu, zatim u njemačkoj pokrajini Vupertal-Bendalu bavio „razbojničkim iznuđivanjem”; reketirao je kockarnice i ugostiteljske objekte. Odlukom njemačkog suda upućen je na osam i po godina robije. Nedjeljnik Špigl je onomad pisao kako je Šaranović „pripadnik jugoslovensko-italijanskog mafijaškog klana od oko 50 ljudi, koji operiše u više evropskih zemalja”.
Šaranović je 1980. bio u zatvoru u Diseldorfu iz kojeg je sa dvojicom zemljaka, sabraće u nevolji, pobjegao nakon što su pomagači eksplozivom raznijeli bedeme kaznene ustanove. Iz današnje perspektive je poznato kako je logistiku za ovakve spektakle obezbjeđivao DB-e koji je, zauzvrat, od sabraće u nevolji tražio taktičke usluge u inostranstvu – egzekucije emigrantskih neprijatelja jugoslovenskog naučnog socijalizma.
Na povratku u domovinu sve bi se u poslovnoj anonimnosti lijepo sravnjalo; međunarodne potjernice niko nije pominjao. Za krupnija nepočinstva na domaćem terenu – samo za slučaj kada sabraća u nevolji na trulom Zapadu olabave poslušnost – bilo je načina da se privedu k poznaniju prava. Opjevani gastarbajter Ljubomir Magaš, alijas Ljuba Zemunac (ubijen 1986. u Frankfurtu), silovao je đevojku u Budvi i odmaglio za Njemačku; u odsustvu ga je Okružni sud u Titogradu osudio na pet godina zatvora.

To bi možda bilo mrtvo slovo na papiru, da se Magaš, u međuvremenu, nije u Njemačkoj priključio grupi probisvjeta u društvu Ravna gora. Aber o tome je stigao do domovine, pa se postupilo po hitnom postupku. Ekstradicijom je aprila 1982. izručen jugoslovenskim vlastima i prebačen u KPD Spuž da kaznu odleži. Ali, Magaš je, nakon razgovora sa odgovornim drugovima iz DB-a, već pola godine kasnije bio na slobodi – Vrhovni sud iščačkao je neke „tehničke propuste” u presudi i naložio da se obnovi postupak.

Tako to funkcioniše; zvuči i danas poznato, zar ne? I
1980-ih Šaranović u samoupravnom redu i miru ordinira u kazinu na prvom spratu hotela Slavija u Beogradu; poneko hapšenje, poput njegovog muvanja sa lažnim pasošima u hotelu Jugoslavija niko ne shvata ozbiljno; sitnica. Šaranović na domaćem terenu nikada nije osuđivan. Ratni događaji su ga samo okrznuli; u proljeće 1991, saradnik Željka-Arkana Ražnatovića (tada ležao u zatvoru u Zagrebu zbog krijumčarenja oružja), ranio ga je u nogu. Iste godine, Đorđe-Giška Božović (poput Arkana, još jedan Šaranovićev prijatelj iz 1970-ih) spektakularnim skokom iz kazina Slavija na ulicu bježi iz navodne zasjede.
Za razliku od Arkana i Giške, beogradska štampa piše kako se Šaranović „slabo eksponirao u javnosti”; iako se bavio „vrlo velikim poslovima”, eto, „nije htio previše da se ističe”. Reklama mu nije bila potrebna, jer su kockarnice Slavija, kasnije i Partizan, u vlasništvu braće Šaranović brendirana kasnonoćna okupljališta Crnogoraca koji
1990-ih promovišu industriju uslužnih djelatnosti Made in Montenegro – šverc, reketiranje, egzekucije.

U brdovitoj postojbini, davno otvoreni kazino na Svetom Stefanu nije bilo samo mjesto turističke zabave, već i marketinški centar podzemlja, poslovnih kontakata gangstera i udbaša. I Šaranović je taj običaj iz rodne grude prenio u Beograd. Domaćina u Slaviji ili Partizanu nema da neko od poznatijih crnogorskih gangstera ili debejca nije znao.
Za Branislava-Brana Mićunovića, „poznatog biznismena iz Crne Gore” izvještava se kako mu je bio „blizak prijatelj”. Mićunović je – fenomenološki posmatrano – jedan od posljednjih preživjelih iz slavnih gastarbajterskih ekipa 1970-ih. A sve je počelo bezazleno: poput Šaranovića i tolikih drugih, Mićunović je u mladosti, u Srbiju (Novi Sad) stigao kao student, brucoš ekonomije; ostalo je istorija.
Bio je 23. mart 1994. na beogradskom groblju gdje se okupila crnogorska elita, na čelu sa Milom Đukanovićem. Ubijen je direktor hotela Mažestik u Beogradu, Miodrag Batrićević, iliti Mijo Gavran – opasnim ljudima navodno je dugovao kredit ili reket; ubice nijesu otkrivene. Datum sahrane nesrećnog Mija Gavrana je toliko značajan da ga Mićunović pamti kao svoju posljednju posjetu Beogradu. Jedva je, tvrdio je u intervju za Reviju 92 (naslov: Ja sam srpska majka, a ne šef crnogorske mafije) uspio „da se tom prilikom iskobelja iz kandži slatkorječivih debejaca i vojnih generala” koji su mu nudili da uzme hotel Grand u Prištini, pa se „zgađen vratio u Crnu Goru”.

„Ono što sam ja odbio, spremno su prihvatili drugi, za šta ih nimalo ne krivim, već najiskrenije žalim za njima, pošto odavno više nijesu među živima”, objasnio je Mićunović.

Eto mudrosti, – valja se na vrijeme vratiti u Crnu Goru. Mićunović veli da se iz Beograda „zgađen vratio” i priključio „borbi za Crnu Goru” („Ja sam samo čitavom projektu dao svoj skromni doprinos”), ali, iz razumljivih razloga, nikada nije detaljisao o svim drugim aspektima veza sa crnogorskim političkim vrhom. Uzgred, Mićunović nije u rodnoj Crnoj Gori bio gadljiv na profitne stope iz uslužnih djelatnosti; uprkos neprijatnosti da je krivo optužen za jedno ubistvo teško ranjenog čovjeka ispred KBC-a – u različitim periodima je vlasnik kazina u hotelima Podgorica, Crna Gora, Maestral, diskoteke Trokadero u Budvi, itd.

Toliko drugih Crnogoraca, vlasnika svih sedam smrtnih grijehova, trajno se zapetljalo u Beogradu sa tamošnjim DB-om. Obračun marta 1990. u noćnom beogradskom klubu Nana i sada se navodi kao školski primjer kojim je raskrinkana saradnja crnogorskih gangstera i tajne službe. Posvađali se zemljaci iz branše: Nikšićanin Andrija-Laki Lakonić s jedne, te njegov sugrađanin Veselin Vukotić i Mojkovčanin Darko Ašanin (ubijen 1998. u Beogradu) s druge strane – svi uredno zavedeni kao likvidatori sa službenim legitimacijama SDB-a SFRJ!

Par nedjelja ranije, februara 1990, u Briselu je smaknut Enver Hadriju, politički emigrant iz Peći koji je za Komitet za ljudska prava UN pripremao dokumentaciju o žrtvama na Kosovu. Neko se tim ubistvom u Beogradu previše hvalio; došlo je do pucnjave u Nani i Lakonić je smrtno pogođen. Vukotić uz pomoć inspektora GSUP-a naredne noći bježi u inostranstvo a samo je Ašanin uhapšen i na farsičnom suđenju još oktobra 1990. pušten na slobodu.
Ispostavilo se da je Vukotić 1997. bio u Crnoj Gori, pa je u Prčnju (diskoteci Fleš) ubio pomorca Duška Boškovića i ranio još jednog čovjeka; potom je zbrisao za Španiju.

Ima i drugih primjera. Dva zemljaka iz Zete, predratni inkasant Radojica-Kobac Božović i kondukter gradskog prevoza Vasilije-Vaso Mijović dogurali su, kao službenici DB-a Srbije do oficirskih činova u Jedinici za specijalne operacije. Kada je puklo između Đukanovića i Slobodana Miloševića – ne zaboravimo, puklo je iste godine i između Miloševića i Jovice Stanišića – eto Kobca i Vasa u MUP-u Crne Gore, na savjetničkim mjestima (za obuku rezervnog sastava policije) kod resornog ministra.

Božović je još od 1996. imao zgodnu zanimaciju – FK Zetu. Poput njega i Mijović je ovdje postao ugledni član establišmenta, iako su ga u Hagu svjedoci imenovali u kontekstu ratnih zločina u BiH (Skelani, Boračko jezero, Pale); 2003. u Srbiji je Mijović pravosnažno osuđen jer je u saobraćajci pregazio dvoje đece. Ništa s Vasom nije sporno – na fotografiji ga grli i nasmijani premijer – sve do 2006. i onog čuvenog Zeta filma kada postaje „trećerazredni obavještajac”.

Bilo je prebjega u Crnu Goru i sa druge strane – nevezano za zavičajno porijeklo. MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera, izdao je 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, vozačke dozvole – Ljubiši-Čumetu Buhi, Zoranu-Dući Spasojeviću i Milanu-Kumu Lukoviću. Iako su svi već tada prolazili kroz krivične evidencije, ovdje su dobili i dozvole za nošenje pištolja koje je za sve njih preuzeo ovlašćeni policijski funkcioner.
Sve to je 14. marta 2003. navodno potpuno nepoznato premijeru Đukanoviću kada se u Beogradu pripremala sahrana ubijenog Zorana Đinđića. O Dući i Kumu – čije su imena i slike već dva dana bile na potjernicama koje su se emitovale na srpskim televizijama svakih 15 minuta – prema svjedočenju Čedomira Jovanovića u knjizi Atentat na Zorana Đinđića, autora Miloša Vasića, pojma nije imao ni Đukanović ni njegova DB-a.

U knjizi je Jovanović, tada potpredsjednik Vlade Srbije, citiran: „U petak, 14. marta je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave Ijude; zabrinut je”.

Vasić na istom mjestu piše: ,,Istraga je otvorila još neke uglove – prvi je crnogorski. Naime, polako se pojavljuju izvjesne veze lica i događaja. Izvestan broj crnogorskih umetnika ubijen je u međuvremenu u Beogradu i svi su imali legitimacije Državne bezbednosti MUP-a Crne Gore. To je ostalo bez objašnjenja. Barem dva visoka oficira JSO, Rajo Božovič i Vaso Mijović, u međuvremenu su se lepo smestili u MUP-u Crne Gore kao savetnici za ovo i za ono. Maka Maksimović, veliki umetnik i hladnokrvni ubica u svačijoj službi, u Crnoj Gori živeo je godinama sasvim bezbedan, čak i kad su ga tražili zbog ubistva Boška Buhe… Poslovni kontakti crnogorskih biznismena na veliko i njihove srbijanske braće u Hristu odavno su poznati – ama, u Crnoj Gori nije bilo ni traga istragama i hapšenjima”.

Cio naš region – misli se prvenstveno na Hrvatsku i Srbiju – godinama gleda na Crnu Goru kao na leglo i pouzdano skrovište hobotnice umiješane u najteža krivična djela. Januara 2002. Ivo Pukanić je kod tadašnjeg ministra hrvatske policije Šima Lučina imao uvid u obavještajni izvještaj o prisluškivanju „kriminalne grupe Crnogoraca iz Slovenije”, predvođene Mišom Vujičićem, na vezi sa
DB-om Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga likvidira; da nije u pitanju šala, potvrđuje i to da je vlasnik Nacionala dobio policijsko obezbjeđenje i pištolj glok. Slična upozorenja Pukaniću, kako su „tajne službe Crne Gore naručile moje ubistvo” (izjava pred tužiocem Đuzepeom Šelzijem) prenio je i sadašnji hrvatski ministar policije Tomislav Karamarko. Kada je ,,naš čoek” Vujičić 2003. ubijen u Ljubljani, crnogorska je policija postupila i uhapsila optuženog ubicu.

 

Vidimo se u čitulji

Prva značajnija ubistva Crnogoraca u Beogradu, koja su dovedena u vezu sa kriminalom, bile su likvidacije Igora Ćosovića i Zorana Jovanovića. Obojica su decembra 1996. bili tek doputovali u Beograd. U julu 2000. je ubijen Todor Gardašević iz Budve, kum gangsterskog šefa Andrije Draškovića (koji je, takođe, po ocu Crnogorac). Naredne godine ubijeni su Miodrag-Gidra Stojanović, rođen u Podgorici i Slavko Mijović, alijas Mile Pijuk, iz Murine kod Plava. Ispred zgrade RTV Pink aprila 2001. ubijen je Milan Rajković kod koga je pronađena legitimacija DB-a Crne Gore. U septembru 2002. je ubijen Veselin-Vesko Božović iz Bijelog Polja a mjesec dana kasnije, dok je navodno postavljao eksploziv, raznijet je Ivan Kontić iz Budve. Decembra 2002. ubijen je Ivica-Ico Jovanović iz Mojkovca… Za neka od ovih ubistva optuženi su pripadnici Zemunskog klana.

 

IMOVINA PRIJATELJA IZ UBA
Đukanović – najbolja Canetova investicija

Imovina Stanka-Caneta Subotića u Srbiji će se naći na udaru tamošnjeg zakona o krivičnom postupku jer bi – zbog optužbe za organizovani kriminal – mogla biti privremeno oduzeta. Dva stana u Beogradu, kuća i imanje u rodnom Ubu, firma D-trejd (nekretnine i vina), Famis (mesna industrija) i lanac kioska za štampu Futura – ipak su manji dio od oko 500 milina eura koliko se njegova ukupna imovina procjenjuje da vrijedi diljem Evrope: u Švajcarskoj, Francuskoj, Rusiji, Grčkoj, Kipru i Danskoj. Vijest o mogućoj zaplijeni imovine u Srbije pojavila se sa glasinama u štampi kako se Viktor Restis, novi vlasnik Svetoga Stefana, sa Subotićem u Miločeru navodno susreo oko prodaje Vile Montenegro. Tada je iz Beograda neslužbeno poručeno da će se zaplijena Subotićeve imovine zatražiti i od crnogorskih vlasti na osnovu zajednički potpisanih dokumenata o pravnoj pomoći. Po svemu sudeći, samo manji dio Subotićevog bogatstva nalazi se i u Crnoj Gori. Ali, nije sve u novcu. Ima nešto i u prijateljstvu, možda najboljoj Subotićevoj investiciji: Milo Đukanović je više puta ponovio da mu je Subotić „prijatelj”, čak i onda kada je – a to je još uvijek – na crvenoj listi Interpola. Subotić je proljetos izjavio kako je „Đukanović moj prijatelj već 20 godina”. U tom prijateljstvu – koje opstaje svemu uprkos – navodno je napravljeno stotine miliona eura na švercu duvana. Subotić je postao naš čoek, poput komšije mu iz Uba, Dragana Džajića, koji je leks specijalis dobio crnogorsko državljanstvo. Kad god je u problemima, Subotić se sjeti Crne Gore, da mu bude lakše. Prošle godine, nakon hapšenja po potjernici Interpola u Moskvi, Subotić je saopštio kako će istraga za finansijske mahinacije u Srbiji „da se pretvori u još jedan napad na Crnu Goru od strane onih koji su patološki ospjednuti njenom nezavisnošću”! Vidjećemo što će rasplet procesa naših komšija protiv Subotića donijeti; Srbija je velika tajna, kaže pjesnik. Ali, neke činjenice su već poznate. Tamošnja istraga se koncentriše na poslovanje Subotićevog preduzeća Mia u kojem su kao rukovodioci radili Đukanovićevi prijatelji/ili kumovi Dušan Ban i Željko Mihailović. Oni su,.prema tvrdnjama insajdera Srećka Kestnera, „za čovjeka” ubirali masne procente od šverca duvana. Subotićeve of-šor firme Wlelssley Ltd. i Dulwich Enterprise Ltd. garantovale su Vladi Crne Gore, onomad, beskamatne kredite od 30 miliona njemačkih maraka. Preko druge of-šor firme, Codex Ltd, navodno su se namirivali računi od oko tri miliona maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića. Otuda veselo zvuči demanti Uprave policije kako ni njoj ,,ni organizacionim jedinicama na terenu, nije prijavljeno da se Subotić nalazi u Budvi, ili bilo gdje drugo u Crnoj Gori”. Ko bi to trebalo policiji da prijavi Subotića. Njegov ,,najbolji prijatelj”?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

RASPAD VLASTI: Pet modela raspleta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nekoliko je načina razrešenja političke krize. Nema idealnog. Kad se sve sabere – koncentraciona vlada, po ugledu na onu koju je nekada predlagao Pokret Odupri se je  model koji bi omogućio da se smanje tenzije, i obezbijedi širok konsenzus neophodan za organizovanje izbora. Taj predlog nije na stolu

 

Nakon Inicijative za smjenu Vlade, koju je prethodne sedmice parlamentu podnijela lista Crno na bijelo (Građanki pokret URA i CIVIS) i dio opozicije – SDP, SD Bošnjačka stranka, Albanska lista, Albanska partija i dio poslanika DPS-a, premijer Zdravko Krivokapić ocijenio je da je u Crnoj Gori na djelu – ,,državni udar”. Ne znaš da li govori Krivokapić ili Milo Đukanović. Montiranu aferu državni udar, gledali smo kao odgovor Demokratske partije socijalista na realnu mogućnost da 2016. godine, izgubi vlast.

Đukanovićev DPS ipak je to doživio u avgustu 2020, ali je stanje ostalo – isto. U pokušaju da očuva Vladu, Premijer Krivokapić, poput Đukanovića, uzvratio je udarom na ,,izdajnike”. One koji ne staju uz njega. Smijenio je Sergeja Sekulovića sa pozicije v.d. ministra pravde, a samim tim i iz članstva Sudskog savjeta. I postavio – sebe. Tako je Krivokapić sada premijer, ministar pravde, i član Sudskog savjeta iako nije pravnik. Potom je smijenio Borisa Marića, direktora Direktorata za pravosuđe, i Danila Mrdaka, direktora Direktorata za zaštitu životne sredine. Ministra  spoljnih poslova Đorđa Radulovića povukao je nazad kući iz diplomatske posjete Makedoniji, što su tamošnji mediji okarakterisali diplomatskim skandalom.

Premijer se odrekao i nasleđa mitropolita Amfilohija, čiji je amanet po sopstvenom priznanju, kao premijer izvršavao. Sada, kada njegovoj Vladi prijeti smjena, Krivokapićeva Vlada je, bez dijela, ministara, poslala Patrijarhiji u Beograd izmijenjeni  Temeljni ugovor sa SPC-om, na potpis. U novom dokumentu umanjuje se, između ostalog,  istorijska uloga Mitropolije crnogorsko-primorske, i izbacuje termin Pravoslavna crkva, koji se vezuje za pokojnog mitropolita Amfilohija, odnosno njegove navodne namjere da Mitropoliju crnogorsko- primorsku učini autonomnom od SPC-a. Novim dokumentom dodatno je minimalizirana uloga države u upravljanju crkvenom imovinom.

Krivokapić je stigao i na čelo liste Zajedno za budućnost, potom i  na čelo Vlade,  o čemu je i sam više puta svjedočio, zahvaljujući uticaju Mitroplije crnogorsko- primorske, odnosno mitropolita Amfilohija, na dio tadašnje opozicije, koja sada čini parlamentarnu većinu. Uticaj litija – protesta koje je uoči izbora mjesecima organizovala Mitropolija, na rezultat izbora u avgustu 2020, bio je presudan. Kao i snažno pozicioniranje te crkve u politički život Crne Gore nakon izbora. Bliskost Mitropoliji, odnosno SPC-u, postala je ulaznica u državne strukture i pozicije, a njena želja prioritet. Predstavnici SPC-a stigli su čak i u vodeće tijelo državnog univerziteta.

U jeku političke krize u Crnoj Gori i potpredsjednik Vlade i lider Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, otputovao je u posjetu srpskom partrijarhu Porfiriju u Beograd. O detaljima i razlozima  posjete,  nema zvaničnih detalja. Ona je okarakterisana kao – privatna. Abazović je nedavno gostujući na RTCG-u, kazao da Krivokapić ne bi bio premijer, da on nije na to uticao u razgovoru pod Ostrogom sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem. Tako je samo dodatno potvrdio ono što se zna – da je Mitropolija imala direktan uticaj i na sastav Vlade.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

,,Smjena vlasti u avgustu 2020. godine Crnu Goru je gurnula u političko i ekonomsko propadanje, kulturnu degradaciju, podrivanje državnog suvereniteta i međunarodnu kompromitaciju. Aktuelna vlast ostaće upamćena kao najgora koja je mogla zadesiti Crnu Goru”, cijene čelnici GI 21.maj Miodrag Živković, Ljubomir Filipović i Rade Bojović, sažimajući sve ono što opozicija ponavlja još od promjene vlasti.

URA je tada optužena za izdaju državnih i nacionalnih interesa i prevaru građanski i prozapadno orjentisanih birača. Optužbe, sada, dolaze sa druge strane. URA, kažu, želi da vrati DPS na vlast, zaustavi reforme i obračun sa kriminalom i korupcijom. Stvari nijesu tako jednostavne.

Počev od interpretacije da li je rezultat izbora 30. avgusta 2019. dominantno odredila borba za istorijsko pravo  SPC-a (o čemu bi se dalo diskutovati) ili želja da se DPS, konačno, svrgne sa vlasti. Uz, ponovo, dva modela – da se izvrši suštinska demontaža sistema koji je izgrađen za tri decenije vladavine Đukanovića, njegovih sljedbenika i, makar u jednoj fazi tog procesa, mentora. Ili da se stvari mijenjaju samo na parsonalnom i ideološkom novou, uz očuvanje matrice nacionalnih, vjerskih, regionalnih i ekonomskih podjela.

O izabranom modelu svjedoče optužbe unutar vladajuće koalicije o navodnim nasljednicima i nastavljačima švercerskih, urbanističkih, klijentelističkih biznisa. I odsustvo bilo kakve sankcije za prethodnike koji su se ogriješili o zakon. Uz uspostavljanje novih, vaninstitucionalnih, centara moći. Potvrda o ućešću na litijama izdata od mjesnog paroha zamijenila je ocjenu o lojalnosti izdatu u lokalnoj kancelariji DPS-a.

„Vlada je iznevjerila očekivanja mnogih građana, pogotovu onih koji su očekivali brzu demontažu prethodnog režima. Aktuelna većina je sastavljena od potpuno ideološko i vrijednosno različitih partija, čiji glasači su vidjeli pobjedu samo njihove ideološke matrice, tako da bi teško mogli biti svi zadovoljni i u slučaju da je ova Vlada bila perfektna, a nije, već naprotiv“, kaže za Monitor Džemal Perović. „Stvorila se i percepcija da je Crkva pobijedila režim, što je samo donekle tačno, jer je na litijama učestvovao i veliki broj nezadovoljnih građana koji su njih vidjeli kao još jedan vid otpora režimu. Sliku da je Crkva pobjednik izbora najviše su forsirali DF i DPS, svako iz svog političkog interesa. Prvi da bi profitirali na račun odbrane srpstva i Crkve, drugi na račun navodne odbrane  crnogorstva i države. Tako je teret peglanja pao je na leđa koalicije Crno na bijelo. To je razočaralo njihove glasače među kojima sam i ja“.

Vladajuće partije nijesu uspjele da naprave i održe elementarni konsenzus oko ključnih društvenih pitanja, cijeni i Daliborka Uljarević „Jedino gdje su, u nekoj mjeri, nalazili zajednički jezik je ono najpogrešnije – partijsko-nepotističko razaranje inače nejakih institucija“. Uz to, smatra naša sagovornica, Vlada nije pokazala potreban ekspertski i reformski kapacitet. „Ona se primarno legitimisala kao klerikalna i bliska onom svjetonazoru koji je karakterističan za neke od personifikacija nazadnih ideja u regionu i nedemokratskim praksama prethodnih vlasti“.

Uljarević napominje: „Nema razlike između onog što je Đukanović vidio kao parlamentarnu diktaturu kad je Skupština ojačala svoju nezavisnu zakonodavnu i kontrolnu ulogu i odbijanja Zdravka Krivokapića da prihvati interpelaciju tri ministra. Oba su tu pokazala da ne razumiju srž demokratije, odnosno da je po njima demokratija samo do one linije koju vide kao svoje interese. Tako da i takve primjere treba imati u vidu kada se govori o volji građana i građanki…“.

Izrečene kritike sublimira Blagoje Grahovac: ,,Ostali smo ukliješteni između DF-ovog klerofašizna i neofašizma DPS-a, jednog pod srpskom drugog pod crnogorskom zastavom, jednog primarno nacionalističkog drugog dominantno interesnog (kriminalnog). A oba radikalno desna”.

Dovoljno za odgovor na pitanje trebamo li žaliti za odlazećom Vladom. Sasvim druga priča je propuštena prilika. I tu nevinih nema. DF, tako, ruši ovu Vladu od njenog formiranja, a na bojkot parlamenta se odlučio nezadovoljan odlukom o smjeni ministra pravde i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici. Ipak ključni  događaj koji je odredio njenu sudbinu zbio se početkom septembra, na Cetinju i Podgorici. Tada je Vlada svoju pobjedu – Joanikije ustoličen, krvoproliće spriječeno – pretvorila u vlastiti poraz. Tražeći, po kriterijumu lične i (jedno)nacionalne lojalnosti, pučiste i izdajnike u vlastitim redovima.

Demokrate, DF i Krivokapić tada su pokušali da obezbijede podršku  poslanika manjinskih naroda, kako bi iz vlasti izbacili Abazovića i njegove poslanike. Nijesu tada pominjali ni izdaju ni prevaru.

Pred najavljeno glasanje u parlamentu, gotovo je izvjesno da će postojeća Vlada pasti. Neizvjesno je šta slijedi. Formira li se manjinska vlada po Dritanovom modelu – Crno na bijelo (4 poslanika), Bošnjačka stranka (3), albanske nacionalne partije (2) i SNP (5), dobićemo manjinsku vladu u bukvalnom značenju te riječi. Em će je stvarno podržavati svega 14 poslanika, em će jedva nešto preko polovine njih biti pripadnici ,,većinskih” naroda i konfesija koji se nalaze na prvoj liniji naših podjela.

Ako ne znate zašto bi to mogao biti problem – prošetajte društvenim mrežama. Ili se sjetite atmosfere u kojoj su pripadnici manjina živjeli u prvoj polovini posljednje decenije prošlog vijeka. Dakle, vrući krompir u ruke nejakih. Onako kako im je DF nudio nakon izbora 2016. Pa da ih profesionalni Srbi i Crnogorci „šamaraju“, zavisno od trenutnih političkih interesa, jedni, drugi ili svi skupa.

Sve da pomenutim članovima buduće vlade dodamo i SD i SDP (nerealno) to njihovu parlamentarnu snagu podiže tek na 19 mandata. Manje od četvrtine.

Taj blok, ni uz teško zamislivu podršku poslaničkih klubova DF-a i PzP-a, bez Demokrata, i Marka Milačića (nema klub) nema potreban 41 mandat. Na drugoj strani, DPS nosi 30 mandata pa je većina moguća. Čak i tropetinska (49 mandata) neophodna da se započne sa deblokadom pravosuđa.

Ali, tu je ono najbitnije: da li bi tada DPS diktirao uslove rada vlade. I ritam reformi.

Blagoje Grahovac podsjeća: „Kada sam, u septembru 2020, predlagao čelnicima URA-e da od DPS-a, koji je tada bio u političkom nokdaunu, zatraže podršku za formiranje manjinske vlade – ispostavljajući listu preciznih zahtjeva kojima bi ta saradnja bila uslovljena, do „crne liste“ onih koji ne mogu biti dio zakonodavne vlasti ili obavljati bilo koju drugu državnu funkciju, moje su riječi dočekane kao teški jeres. Sada idemo tim putem, ali su uslovi značajno drugačiji“.

Naš sagovornik precizira: „Umjesto da ih bacimo na koljena, ponovo smo u situaciji da ključnu ulogu u političkim procesima treba da zauzmu DPS i(li) DF. A moramo biti svjesni da će oni, pojedinačno ili skupa, iscrpljivati eventualnu manjinsku vladu pokušavajući da je spriječe ili uspore u sveme onome što bi trebalo da budu sistemske reforme. Normalnost obesmišljava njihovo postojanje u ovom obliku. Zato će šićarđije nastaviti da lešinare, trudeći se da obesmisle svaku alternativu sistemu koji su izgradili“.

Pozivajući se na istraživanja javnog mnjenja koja su radili, Daliborka Uljarević kaže da bi manjinska vlada mogla imati podršku javnosti.

„Memorandum o saradnji koji su potpisali URA, CIVIS i SNP, kao vladajuće partije, sa manjinskim partijama koje su sada opozicija je, po nalazima našeg CG pulsa, dobro primljen u javnosti. Na to se nadovezala i ideja o manjinskoj vladi, koja nosi određeni rizik, ali se sada čini kao najbolji most ka konačnom rješenju koje može doći samo nakon vanrednih izbora“, kaže ona.  ,,Ta vlada može imati smisla samo ako bude imala oročeno trajanje, inkluzivan karakter i realno postavljene ciljeve koje možemo mjeriti koliko do kraja godine”. Uljarević pojašnjava da su neki od tih ciljeva deblokada proavosuđa, rad na prevazilaženju podjela i toksične atmosfere, raskidu sa negativnim praksama bivših i aktuelnih vlasti… „Na taj način možemo početi izlazak iz kružnog toka u koji smo se zaglavili u hodu ka EU“.

Formiranje manjinske vlade očekuje i Džemal Perović. „Neće se ići na izbore. Manjinsku vladu će podržati oni kojima je rečeno – podržite je“. Od nje i onih koji je budu podržali Perović očekuje javan sporazum „sa rokom trajanja, trasom puta, ciljevima… kako bi mogli pratiti da li je na djelu vraćanje DPS-a ili preusmjeravanje državnog kursa prema vladavini prava i istinsko ispunjavanje uslova za članstvo u EU“.  Perović skore izbore ne vidi kao valjanu alternativu. „Kakvi izbori u nikad gorem ambijentu, bez potrebne infrastrukture, usvajanja adekvatnih zakona  i reforme izbornog zakonodavstva, sa institucijama u VD stanju?“, pita se naš sagovornik.

Zaista, obećanja su potrošena. Sad treba smanjiti očekivanja i od svih tražiti način da se pripreme fer izbori. Tako bi ostalo bar nešto od tekovina 30. avgusta. Sve ostalo smo čuli.

Rasplet u parlamentu kreće početkom februara. Prethodno će nas, prema nezvaničnim najavama, obići Gabrijel Eskobar. On će, u ime SAD-a, doći da pomogne. I podsjeti. Na preuzete obaveze i eventualne posljedice neposlušnosti koje je svojim sagovornicima predočio krajem prošle godine.

Dio aktera sa ovdašnje političke scene ne krije da je pod snažnim uticajem međunarodnih partnera sa zapada. Drugi o tome radije ne govore, ali i te kako drže do sugestija koje stižu iz  Brisela, Londona i Vašingtona. Tu su i oni koji vole da se predstavljaju kao ovdašnji eksponenti zvaničnih politika Beograda i Moskve. Uostalom, jedan od uzroka ekskalacije crnogorske političke krize jesu previranja u regionu (BiH) podstaknuta rastućim ambicijama promotera velikosrpskog projekta srpski svet. I njihovim prijetnjama.

Vidjećemo šta će kome donijeti uticajni gost iz Vašingtona. Crna Gora još luta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo