Povežite se sa nama

FOKUS

Crnogorska mafija u balkanskoj podjeli rada

Objavljeno prije

na

Poginuo 8. oktobra ispred svoje kuće u Beogradu. Iz zasjede. Nenaoružan. Porodica prima saučešće… glasi uvodno slovo čitulje u Pobjedi. O Branislavu-Branu Šaranoviću, u porti manastira Ždrebaonik kod Danilovgrada, još je rečeno kako je „vitez pravoslavlja” i „svuda je bio tamo gdje je trebalo braniti Srbe”. zvještaj u Danu sa masovnog ispraćaja Šaranovića, vlasnika kockarnica, naslovljen je: Kocka stala kod Ždrebaonika. Lokalni mitoman Milutin Veković (tvrdi da je Sveti Sava rođen u Martinićima), u prisustvu igumana Cetinjskog manastira Luke Anića, održao je oproštajni govor: „Nad našim Ždrebaonikom, danas tuga caruje, jer se opraštamo od svog brata Branislava”. Živojin-Kiro Radović kazao je – zar njemu ne vjerovati! – da se „pola miliona Srba ponosi time što su poznavali Branislava”. Jedan iz tih „pola miliona Srba” je i Željko-Maka Maksimović, na vezi sa Jovicom Stanišićem i navodno Stankom-Canom Subotićem, profesionalni likvidator koji se 1995. sakrio kod Šaranovića nakon što je u Beogradu ubio drugog Srbina, policajca Dejana Radulovića i ranio njegovog kolegu. Kada je 2003. izrešetan još jedan Srbin, general Boško Buha, optužen je Maka, pa je Šaranović priveden na ispitivanja pod sumnjom da mu je omogućio da zbriše u Crnu Goru.
U četvrtak 8. oktobra oko ponoći, Šaranovića su u sačekuši na Dedinju hicima iz heklera izrešetala dvojica ubica na skuteru sa kacigama. Takva motorizacija za ubistva (usavršena u Italiji) na ovim prostorima već postaje praksa; Željko Milovanović se oktobra prošle godine skuterom dovezao do automobila Iva Pukanića i postavio eksploziv.
Srpska štampa – bez konkretnih dokaza – tvrdi kako je Šaranovićevo ubistvo „naručeno iz Crne Gore”. Citira se Božidar Spasić, inspektor nekadašnje SDB SFRJ: „U Crnoj Gori su oni prijatelji, ali ako se neko nekome zamjeri, sigurno će doći do likvidacije u Beogradu koji je bio i ostao teren za obračune. To je ono: Sve što smo se zamjerili, riješićemo u Beogradu”. Šaranovićeva kockarska kompanija Fil-šar imala je četiri kazina i slot radnje u Srbiji. Navodno je on u Beograd dolazio povremeno, najviše na četiri-pet dana, jer je „većina njegovih poslova u Crnoj Gori”. Dosad objavljene činjenice govore kako je Šaranović bio crnogorski državljanin a kobne noći je vozio audi budvanskih registracija (BD AG 022).
Pokojni Šaranović (rođen 1943.) najstariji je iz galerije kriminalnih likova koji su, vjeruje se, kao saradničke veze 1970-ih inicirani u DB-e. Pominje se oko ondašnjih gastarbajterskih crnogorskih klanova Dada Cerovića, Vlastimira-Vlasta Petrovića, Slobodana Grbovića itd. – koji po Evropi pljačkaju i iznuđuju. Šaranović se po Amsterdamu, Stokholmu i Parizu, zatim u njemačkoj pokrajini Vupertal-Bendalu bavio „razbojničkim iznuđivanjem”; reketirao je kockarnice i ugostiteljske objekte. Odlukom njemačkog suda upućen je na osam i po godina robije. Nedjeljnik Špigl je onomad pisao kako je Šaranović „pripadnik jugoslovensko-italijanskog mafijaškog klana od oko 50 ljudi, koji operiše u više evropskih zemalja”.
Šaranović je 1980. bio u zatvoru u Diseldorfu iz kojeg je sa dvojicom zemljaka, sabraće u nevolji, pobjegao nakon što su pomagači eksplozivom raznijeli bedeme kaznene ustanove. Iz današnje perspektive je poznato kako je logistiku za ovakve spektakle obezbjeđivao DB-e koji je, zauzvrat, od sabraće u nevolji tražio taktičke usluge u inostranstvu – egzekucije emigrantskih neprijatelja jugoslovenskog naučnog socijalizma.
Na povratku u domovinu sve bi se u poslovnoj anonimnosti lijepo sravnjalo; međunarodne potjernice niko nije pominjao. Za krupnija nepočinstva na domaćem terenu – samo za slučaj kada sabraća u nevolji na trulom Zapadu olabave poslušnost – bilo je načina da se privedu k poznaniju prava. Opjevani gastarbajter Ljubomir Magaš, alijas Ljuba Zemunac (ubijen 1986. u Frankfurtu), silovao je đevojku u Budvi i odmaglio za Njemačku; u odsustvu ga je Okružni sud u Titogradu osudio na pet godina zatvora.

To bi možda bilo mrtvo slovo na papiru, da se Magaš, u međuvremenu, nije u Njemačkoj priključio grupi probisvjeta u društvu Ravna gora. Aber o tome je stigao do domovine, pa se postupilo po hitnom postupku. Ekstradicijom je aprila 1982. izručen jugoslovenskim vlastima i prebačen u KPD Spuž da kaznu odleži. Ali, Magaš je, nakon razgovora sa odgovornim drugovima iz DB-a, već pola godine kasnije bio na slobodi – Vrhovni sud iščačkao je neke „tehničke propuste” u presudi i naložio da se obnovi postupak.

Tako to funkcioniše; zvuči i danas poznato, zar ne? I
1980-ih Šaranović u samoupravnom redu i miru ordinira u kazinu na prvom spratu hotela Slavija u Beogradu; poneko hapšenje, poput njegovog muvanja sa lažnim pasošima u hotelu Jugoslavija niko ne shvata ozbiljno; sitnica. Šaranović na domaćem terenu nikada nije osuđivan. Ratni događaji su ga samo okrznuli; u proljeće 1991, saradnik Željka-Arkana Ražnatovića (tada ležao u zatvoru u Zagrebu zbog krijumčarenja oružja), ranio ga je u nogu. Iste godine, Đorđe-Giška Božović (poput Arkana, još jedan Šaranovićev prijatelj iz 1970-ih) spektakularnim skokom iz kazina Slavija na ulicu bježi iz navodne zasjede.
Za razliku od Arkana i Giške, beogradska štampa piše kako se Šaranović „slabo eksponirao u javnosti”; iako se bavio „vrlo velikim poslovima”, eto, „nije htio previše da se ističe”. Reklama mu nije bila potrebna, jer su kockarnice Slavija, kasnije i Partizan, u vlasništvu braće Šaranović brendirana kasnonoćna okupljališta Crnogoraca koji
1990-ih promovišu industriju uslužnih djelatnosti Made in Montenegro – šverc, reketiranje, egzekucije.

U brdovitoj postojbini, davno otvoreni kazino na Svetom Stefanu nije bilo samo mjesto turističke zabave, već i marketinški centar podzemlja, poslovnih kontakata gangstera i udbaša. I Šaranović je taj običaj iz rodne grude prenio u Beograd. Domaćina u Slaviji ili Partizanu nema da neko od poznatijih crnogorskih gangstera ili debejca nije znao.
Za Branislava-Brana Mićunovića, „poznatog biznismena iz Crne Gore” izvještava se kako mu je bio „blizak prijatelj”. Mićunović je – fenomenološki posmatrano – jedan od posljednjih preživjelih iz slavnih gastarbajterskih ekipa 1970-ih. A sve je počelo bezazleno: poput Šaranovića i tolikih drugih, Mićunović je u mladosti, u Srbiju (Novi Sad) stigao kao student, brucoš ekonomije; ostalo je istorija.
Bio je 23. mart 1994. na beogradskom groblju gdje se okupila crnogorska elita, na čelu sa Milom Đukanovićem. Ubijen je direktor hotela Mažestik u Beogradu, Miodrag Batrićević, iliti Mijo Gavran – opasnim ljudima navodno je dugovao kredit ili reket; ubice nijesu otkrivene. Datum sahrane nesrećnog Mija Gavrana je toliko značajan da ga Mićunović pamti kao svoju posljednju posjetu Beogradu. Jedva je, tvrdio je u intervju za Reviju 92 (naslov: Ja sam srpska majka, a ne šef crnogorske mafije) uspio „da se tom prilikom iskobelja iz kandži slatkorječivih debejaca i vojnih generala” koji su mu nudili da uzme hotel Grand u Prištini, pa se „zgađen vratio u Crnu Goru”.

„Ono što sam ja odbio, spremno su prihvatili drugi, za šta ih nimalo ne krivim, već najiskrenije žalim za njima, pošto odavno više nijesu među živima”, objasnio je Mićunović.

Eto mudrosti, – valja se na vrijeme vratiti u Crnu Goru. Mićunović veli da se iz Beograda „zgađen vratio” i priključio „borbi za Crnu Goru” („Ja sam samo čitavom projektu dao svoj skromni doprinos”), ali, iz razumljivih razloga, nikada nije detaljisao o svim drugim aspektima veza sa crnogorskim političkim vrhom. Uzgred, Mićunović nije u rodnoj Crnoj Gori bio gadljiv na profitne stope iz uslužnih djelatnosti; uprkos neprijatnosti da je krivo optužen za jedno ubistvo teško ranjenog čovjeka ispred KBC-a – u različitim periodima je vlasnik kazina u hotelima Podgorica, Crna Gora, Maestral, diskoteke Trokadero u Budvi, itd.

Toliko drugih Crnogoraca, vlasnika svih sedam smrtnih grijehova, trajno se zapetljalo u Beogradu sa tamošnjim DB-om. Obračun marta 1990. u noćnom beogradskom klubu Nana i sada se navodi kao školski primjer kojim je raskrinkana saradnja crnogorskih gangstera i tajne službe. Posvađali se zemljaci iz branše: Nikšićanin Andrija-Laki Lakonić s jedne, te njegov sugrađanin Veselin Vukotić i Mojkovčanin Darko Ašanin (ubijen 1998. u Beogradu) s druge strane – svi uredno zavedeni kao likvidatori sa službenim legitimacijama SDB-a SFRJ!

Par nedjelja ranije, februara 1990, u Briselu je smaknut Enver Hadriju, politički emigrant iz Peći koji je za Komitet za ljudska prava UN pripremao dokumentaciju o žrtvama na Kosovu. Neko se tim ubistvom u Beogradu previše hvalio; došlo je do pucnjave u Nani i Lakonić je smrtno pogođen. Vukotić uz pomoć inspektora GSUP-a naredne noći bježi u inostranstvo a samo je Ašanin uhapšen i na farsičnom suđenju još oktobra 1990. pušten na slobodu.
Ispostavilo se da je Vukotić 1997. bio u Crnoj Gori, pa je u Prčnju (diskoteci Fleš) ubio pomorca Duška Boškovića i ranio još jednog čovjeka; potom je zbrisao za Španiju.

Ima i drugih primjera. Dva zemljaka iz Zete, predratni inkasant Radojica-Kobac Božović i kondukter gradskog prevoza Vasilije-Vaso Mijović dogurali su, kao službenici DB-a Srbije do oficirskih činova u Jedinici za specijalne operacije. Kada je puklo između Đukanovića i Slobodana Miloševića – ne zaboravimo, puklo je iste godine i između Miloševića i Jovice Stanišića – eto Kobca i Vasa u MUP-u Crne Gore, na savjetničkim mjestima (za obuku rezervnog sastava policije) kod resornog ministra.

Božović je još od 1996. imao zgodnu zanimaciju – FK Zetu. Poput njega i Mijović je ovdje postao ugledni član establišmenta, iako su ga u Hagu svjedoci imenovali u kontekstu ratnih zločina u BiH (Skelani, Boračko jezero, Pale); 2003. u Srbiji je Mijović pravosnažno osuđen jer je u saobraćajci pregazio dvoje đece. Ništa s Vasom nije sporno – na fotografiji ga grli i nasmijani premijer – sve do 2006. i onog čuvenog Zeta filma kada postaje „trećerazredni obavještajac”.

Bilo je prebjega u Crnu Goru i sa druge strane – nevezano za zavičajno porijeklo. MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera, izdao je 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, vozačke dozvole – Ljubiši-Čumetu Buhi, Zoranu-Dući Spasojeviću i Milanu-Kumu Lukoviću. Iako su svi već tada prolazili kroz krivične evidencije, ovdje su dobili i dozvole za nošenje pištolja koje je za sve njih preuzeo ovlašćeni policijski funkcioner.
Sve to je 14. marta 2003. navodno potpuno nepoznato premijeru Đukanoviću kada se u Beogradu pripremala sahrana ubijenog Zorana Đinđića. O Dući i Kumu – čije su imena i slike već dva dana bile na potjernicama koje su se emitovale na srpskim televizijama svakih 15 minuta – prema svjedočenju Čedomira Jovanovića u knjizi Atentat na Zorana Đinđića, autora Miloša Vasića, pojma nije imao ni Đukanović ni njegova DB-a.

U knjizi je Jovanović, tada potpredsjednik Vlade Srbije, citiran: „U petak, 14. marta je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave Ijude; zabrinut je”.

Vasić na istom mjestu piše: ,,Istraga je otvorila još neke uglove – prvi je crnogorski. Naime, polako se pojavljuju izvjesne veze lica i događaja. Izvestan broj crnogorskih umetnika ubijen je u međuvremenu u Beogradu i svi su imali legitimacije Državne bezbednosti MUP-a Crne Gore. To je ostalo bez objašnjenja. Barem dva visoka oficira JSO, Rajo Božovič i Vaso Mijović, u međuvremenu su se lepo smestili u MUP-u Crne Gore kao savetnici za ovo i za ono. Maka Maksimović, veliki umetnik i hladnokrvni ubica u svačijoj službi, u Crnoj Gori živeo je godinama sasvim bezbedan, čak i kad su ga tražili zbog ubistva Boška Buhe… Poslovni kontakti crnogorskih biznismena na veliko i njihove srbijanske braće u Hristu odavno su poznati – ama, u Crnoj Gori nije bilo ni traga istragama i hapšenjima”.

Cio naš region – misli se prvenstveno na Hrvatsku i Srbiju – godinama gleda na Crnu Goru kao na leglo i pouzdano skrovište hobotnice umiješane u najteža krivična djela. Januara 2002. Ivo Pukanić je kod tadašnjeg ministra hrvatske policije Šima Lučina imao uvid u obavještajni izvještaj o prisluškivanju „kriminalne grupe Crnogoraca iz Slovenije”, predvođene Mišom Vujičićem, na vezi sa
DB-om Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga likvidira; da nije u pitanju šala, potvrđuje i to da je vlasnik Nacionala dobio policijsko obezbjeđenje i pištolj glok. Slična upozorenja Pukaniću, kako su „tajne službe Crne Gore naručile moje ubistvo” (izjava pred tužiocem Đuzepeom Šelzijem) prenio je i sadašnji hrvatski ministar policije Tomislav Karamarko. Kada je ,,naš čoek” Vujičić 2003. ubijen u Ljubljani, crnogorska je policija postupila i uhapsila optuženog ubicu.

 

Vidimo se u čitulji

Prva značajnija ubistva Crnogoraca u Beogradu, koja su dovedena u vezu sa kriminalom, bile su likvidacije Igora Ćosovića i Zorana Jovanovića. Obojica su decembra 1996. bili tek doputovali u Beograd. U julu 2000. je ubijen Todor Gardašević iz Budve, kum gangsterskog šefa Andrije Draškovića (koji je, takođe, po ocu Crnogorac). Naredne godine ubijeni su Miodrag-Gidra Stojanović, rođen u Podgorici i Slavko Mijović, alijas Mile Pijuk, iz Murine kod Plava. Ispred zgrade RTV Pink aprila 2001. ubijen je Milan Rajković kod koga je pronađena legitimacija DB-a Crne Gore. U septembru 2002. je ubijen Veselin-Vesko Božović iz Bijelog Polja a mjesec dana kasnije, dok je navodno postavljao eksploziv, raznijet je Ivan Kontić iz Budve. Decembra 2002. ubijen je Ivica-Ico Jovanović iz Mojkovca… Za neka od ovih ubistva optuženi su pripadnici Zemunskog klana.

 

IMOVINA PRIJATELJA IZ UBA
Đukanović – najbolja Canetova investicija

Imovina Stanka-Caneta Subotića u Srbiji će se naći na udaru tamošnjeg zakona o krivičnom postupku jer bi – zbog optužbe za organizovani kriminal – mogla biti privremeno oduzeta. Dva stana u Beogradu, kuća i imanje u rodnom Ubu, firma D-trejd (nekretnine i vina), Famis (mesna industrija) i lanac kioska za štampu Futura – ipak su manji dio od oko 500 milina eura koliko se njegova ukupna imovina procjenjuje da vrijedi diljem Evrope: u Švajcarskoj, Francuskoj, Rusiji, Grčkoj, Kipru i Danskoj. Vijest o mogućoj zaplijeni imovine u Srbije pojavila se sa glasinama u štampi kako se Viktor Restis, novi vlasnik Svetoga Stefana, sa Subotićem u Miločeru navodno susreo oko prodaje Vile Montenegro. Tada je iz Beograda neslužbeno poručeno da će se zaplijena Subotićeve imovine zatražiti i od crnogorskih vlasti na osnovu zajednički potpisanih dokumenata o pravnoj pomoći. Po svemu sudeći, samo manji dio Subotićevog bogatstva nalazi se i u Crnoj Gori. Ali, nije sve u novcu. Ima nešto i u prijateljstvu, možda najboljoj Subotićevoj investiciji: Milo Đukanović je više puta ponovio da mu je Subotić „prijatelj”, čak i onda kada je – a to je još uvijek – na crvenoj listi Interpola. Subotić je proljetos izjavio kako je „Đukanović moj prijatelj već 20 godina”. U tom prijateljstvu – koje opstaje svemu uprkos – navodno je napravljeno stotine miliona eura na švercu duvana. Subotić je postao naš čoek, poput komšije mu iz Uba, Dragana Džajića, koji je leks specijalis dobio crnogorsko državljanstvo. Kad god je u problemima, Subotić se sjeti Crne Gore, da mu bude lakše. Prošle godine, nakon hapšenja po potjernici Interpola u Moskvi, Subotić je saopštio kako će istraga za finansijske mahinacije u Srbiji „da se pretvori u još jedan napad na Crnu Goru od strane onih koji su patološki ospjednuti njenom nezavisnošću”! Vidjećemo što će rasplet procesa naših komšija protiv Subotića donijeti; Srbija je velika tajna, kaže pjesnik. Ali, neke činjenice su već poznate. Tamošnja istraga se koncentriše na poslovanje Subotićevog preduzeća Mia u kojem su kao rukovodioci radili Đukanovićevi prijatelji/ili kumovi Dušan Ban i Željko Mihailović. Oni su,.prema tvrdnjama insajdera Srećka Kestnera, „za čovjeka” ubirali masne procente od šverca duvana. Subotićeve of-šor firme Wlelssley Ltd. i Dulwich Enterprise Ltd. garantovale su Vladi Crne Gore, onomad, beskamatne kredite od 30 miliona njemačkih maraka. Preko druge of-šor firme, Codex Ltd, navodno su se namirivali računi od oko tri miliona maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića. Otuda veselo zvuči demanti Uprave policije kako ni njoj ,,ni organizacionim jedinicama na terenu, nije prijavljeno da se Subotić nalazi u Budvi, ili bilo gdje drugo u Crnoj Gori”. Ko bi to trebalo policiji da prijavi Subotića. Njegov ,,najbolji prijatelj”?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KADROVANJE CRNE GORE: Gdje ja stadoh, ti produbi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa , od formiranja nove Vlade Zdravka Krivokapića, opterećena sa skoro dvije stotine novih plata. Prethodno je i odlazeća tehnička Vlada Duška Markovića od septembra do decembra u javnoj upravi zaposlila skoro 500 novih lica

 

„Izgubili smo devet hiljada radnih mjesta od kada je ova Vlada na vlasti“, saopštio je Nebojša Medojević obrazlažući svoju ostavku na poslaničku funkciju. Vlada nije napravila nijedan od rezova koji su bili neophodni, dodao je predsjednik PzP, pojašnjavajući kako nije smanjena potrošnja u državnoj administraciji, ali ni broj zaposlenih koji su paraziti DPS-a. ,,Samo smo se dodatno zadužili na staru privrednu strukturu…”.

Iako statistički podaci daju za pravo bivšem poslaniku, izvršnoj vlasti i njenim emisarima u javnim i državnim institucijama i preduzećima ne treba, tek tako, prebacivati kako ne stvaraju nova radna mjesta i ne zapošljavaju nove ljude. Medojević bi ponešto o tome mogao saznati i u vlastitoj partiji.

Treba, ipak, poći od početka. I  DPS vlasti koje su period između avgustovskih izbora i formiranja  nove Vlade iskoristile da među budžetske korisnike ubace što više svojih.

U periodu septembar – decembar prošle godine, tehnička Vlada Duška Markovića povećala je broj zaposlenih u potrošačkim jedinicama – korisnicima državnog budžeta za 3.178 osoba. Taj podatak Monitor je dobio iz Ministarstva javne uprave (MJU), odakle se pozivaju na podatke Ministarstva finansija i socijalnog staranja o broju zaposlenih u potrošačkim jedinicama budžeta na dan 30. novembar 2020.  To je oko dva odsto ukupno zaposlenih u Crnoj Gori.

Velika većina novozaposlenih obrela se u vaspitno-obrazovnim ustanovama (ukupno 2.702 zaposlena više u septembru nego u avgustu). Uglavnom je, kažu naši sagovornici riječ o vaspitačima, učiteljima i nastavnicima koji su angažovani na određeno vrijeme, pa im resorno ministarstvo svake godine „ukrade“ jul i avgust. Odnosno, isplati im 10 plata za godinu rada.

Ni  to nije kompletna priča. „Iako se mjesec avgust ne može uzeti kao pravi pokazatelj stvarnog rasta broja zaposlenih zbog ljetnjeg raspusta tokom kojeg zaposlenima na određeno vrijeme prestaje radni odnos i obnavlja se od septembra, povećanje broja zaposlenih u ovim ustanovama evidentno je, iako kao uporedni mjesec uzmemo maj 2020, kada je školska godina još uvijek trajala. U ovom slučaju, povećanje broja zaposlenih u tadašnjem resoru prosvjete iznosi 713 osoba “, rečeno nam je u kabinetu ministarke Tamare Srzentić. Naši sagovornici naglašavaju: „Izuzimajući sektor prosvjete, u ostatku javne uprave na centralnom nivou zaposleno je 476 novih lica za samo tri mjeseca“.

Toliko o zaostavštini DPS-a i njenih koalicionih partnera.  A sada malo o novim vlastima i njihovom kadrovanju. „Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, u odnosu na mjesec decembar 2020. godine, prilikom obračuna zarada za mjesec mart 2021. godine registrovano je 396 lica koja nisu bila na platnom spisku u decembru 2020“, navodi se u odgovorima MJU na naša pitanja. „Od ovog broja, razlika se dominantno odnosi na sektor prosvjete i zdravstva“, konstatuju. Nude  i preciznije podatke: „Kada je u pitanju samo državna administracija (koja ne uključuje oblasti prosvjete, zdravstva i bezbjednosti), 152 lica su zaposlena na različitim pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (to nijesu rukovodeća mjesta – prim. Monitora), dok je 56 lica zaposleno na različitim rukovodećim pozicijama sa višim koeficijentom zarade. „Radni angažman je prestao za 210 lica, od čega su 142 lica radila na pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (uključujući i 9.40), dok je 68 lica pokrivalo više rukovodne pozicije“.

Dakle, blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa u minusu  za skoro dvije stotine novih plata. Ne računajući mnogobrojne koji su angažovani po osnovu konsultantskih i ugovora o djelu.

Zanimljivo je da je  najveći broj novozapošljenih angažovan u sektoru prosvjete i zdravstva. To asocira na mogućnost da je riječ o nastavničkom i medicinskom kadru. Drugačije svjetlo na tu priču baca konkurs koji je novi direktor nikšićke Opšte bolnice, dr Marko Mitrović (kadar Demokrata) raspisao uoči lokalnih izbora u tom gradu. Oglasom je traženo 20 medicinskih sestara/tehničara i još 14 radnih mjesta za nemedicinski kadar. Konkursom su traženi  kuvari, pomoćni radnici u kuhinji, higijeničari, sekretara/ice direktora, referenti u kadrovskoj i tehničkoj službi, vozači… Sve do „rukovodioca parnog kotla“. Teško da je Opšta bolnica, prethodno, funkcionisala bez uposlenika na tim pozicijama.

Odgovor na pitanje šta je po srijedi možemo potražiti takođe u Nikšiću. Recimo, u Elektroprivredi Crne Gore. Trenutno najvrjednija i najbogatija državna kompanija u fokus je dospjela neposredno nakon lokalnih izbora, pošto je  premijer Krivokapić, bukvalno „preko noći“ odlučio da promijeni spisak članova novog borda direktora, nakon što je Vlada dala saglasnost na prijedlog resornog Ministarstva kapitalnih investicija. Tako je predsjednik borda Milutin Đukanović (DF), nenadano, dobio nove saradnike. Potom je i na mjesto izvršnog direktora kompanije imenovan Nikola Rovčanin (Demokrate).  Slijedila je sječa bivših direktora funkcionalnih i organizacionih cjelina, elektrana, regionalnih centara za naplatu (više od deset ljudi),  imenovanje novog menadžmenta (nijedan direktor nije zaposlen po osnovu oglasa), pa epidemija zapošljavanja sa kojom se, kažu naši izvori iz EPCG, firma nije susrela u ovom vijeku. A možda ni ranije.

Angažovani su novi savjetnici, sekterarice, vozači, lično obezbjeđenje, sve do čovjeka koji, isključivo za potrebe borda direktora rukuje fotokopir mašinom. Inače, u upravnoj zgradi EPCG već postoji kopirant koji taj posao obavlja za ostatak kolektiva. Neobičan je i slučaj službenice SO Nikšić koja je u lokalnoj upravi uzela bolovanje i došla u kabinet predsjednika borda – gdje je angažovana po ugovoru o djelu.

Nova uprava je, pride, formirala i 12 (dvanaest) različitih komisija sa zadatkom da prekontrolišu postupke njihovih prethodnika. U svakoj komisiji su, prema nezvaničnim saznanjima iz EPCG, po četiri člana. Samo po jedan od njih je zaposlen u EPCG. Ostali su izvanjci angažovani po osnovu ugovora o djelu (sadržaj tih ugovora je, kažu naši sagovornici, poslovna tajna). Tako da ugovorci ne ulaze u zvaničan popis radne snage. Baš kao ni oni koji su angažovani preko Agencija za zapošljavanje za „privremene i povremene poslove“.

Na upit Monitora iz EPCG odgovaraju kako je kod njih sve po redu i zakonu. „Broj zaposlenih u EPCG 1. 09. 2020. godine iznosio je 969, dok je početkom tekuće sedmice (8. juna) ukupan broj zaposlenih u našoj kompaniji iznosio 963“, saopšteno nam je iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG. ,,Kada su u pitanju zapošljavanja u prethodna tri mjesaca, sva su sprovedena u skladu sa zakonom, potrebama procesa i organizacije rada i to na upražnjenim radnim mjestima“.

Naši (provjereni) izvori nude bitno drugačiju priču. Insistirajući na anonimnosti oni kažu kako se, za tri mjeseca  samo u upravnoj zgradi EPCG u Nikšiću pojavio ogroman broj novozaposlenih. „Prema procjeni većine zaposlenih, za posljednja tri mjeseca primljeno je preko 120 novih radnika“, kažu naši izvori. Objašnjavaju i zašto se ta promjena ne vidi i u zvaničnoj kompanijskoj statistici: „Stvar  kod ovog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani prekoAgencije za preuzimanje ili imaju Ugovor o djelu koji zakon ne prepoznaje kao redni već kao obligacioni odnos“.  Pa stižu do poente: „Suština problema je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…)  i jake partijske ili lične veze“. I još i to: „Nijedan novi direktor u EPCG nije primljen po oglasu“.

Zna li premijer šta se radi u njegovoj Elektroprivredi?

Zoran RADULOVIĆ

 

 

DETEKTOR: Staro za novo

Povećan broj činovnika. Nema najavljene štednje. Masovna zlupotreba privilegija koje donosi vlast. Partijsko zapošljavanje. Idemo. Sve dublje

 

Na mjestima preko 350 smijenjenih visokorukovodećih kadrova u organima državne uprave, dovedeno je 570 novih. Zasad. Pripadnici manjina – čista rijetkost, i to na nižim pozicijama.

V.d. direktori, direktori direktorata, sekretari, načelnici, pojavili su se iznebuha, uz puno ignorisanje zakonske procedure. Nema oglasa i konkursa za državne službenike i namještenike preko Uprave za kadrove od početka godine, nijesu gotovi akti o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, nema Kadrovskog plana, nema Zakona o budzetu.

Nema ni najavljene štednje. Za 12 mjesečnih plata smijenjenih kadrova bivše vlasti  iz budžetskih rezervi će otići preko milion eura. Moglo je to i drugačije. Sačekati da tim funkcionerima istekne mandat i ne predlagati im da žurno daju otkaze. Kalkulacija je bivšim kadrovima jača strana. Kako im je najčešće do kraja mandata ostajalo par mjeseci oni su, naravno, podnosili ostavke i tako sticali mogućnost da godinu primaju visoke plate sjedeći kući.

I novo rukovodstvo uredno koristi sve privilegije koje donosi vlast. Raspoređuju se u upravne odbore i razne komisije (za polaganje stručnog ispita, za održavanje obuka preko Uprave za kadrove i slično), prisvojili su službena vozila i obilaze Crnu Goru uzduž i poprijeko, za lične potrebe, koriste kartice za gorivo Eko pumpi i nekontrolisano toče. Besplatno koriste restoranske usluge, jedu i piju, preko agancije Globus.

Zapošljavanja po partijskoj knjižici i partijskim kvotama su smjenu vlasti nadživjela kao princip. Dodata je, kao važna preporuka, bliskost sa SPC. Četvorostruka ministrica Vesna Bratić prednjači po takvom kadru kojim se okružila.

Advokatica Milica Kadović, kadar Demokrata, koja je u januaru postavljena za ekspertkinju u njenom resoru, u februaru je imenovana za članicu Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore. Danas je ona već državna sekretarka u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova Vlade, kako joj piše u rješenju. Ali, saglasnost joj nije data na sjednici Vlade, kakva je procedura.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za predškolsko vaspitanje, osnovnu školu i inkluzivno obrazovanje određena je Slavica Ilinčić, kadar DF-a, profesorica istorije književnosti sa srpskim jezikom. Biće nadležna za oko 22.000 predškolaca i osnovaca. Njene stavove o rastjerivanju virusa duvanskim dimom, o paljenju NATO zastave, o tome da je Kosovo dio Srbije možemo čitati na njenom fb profilu.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za kapitalne investicije u kulturi i kreativne industrije određena je Ina Plamenac, diplomirana modna dizajnerka. Možda će se kreatorka snaći s kapitalnim investicijama u kulturi kad one jednom zažive. Za sada ih nema. Umrtvljene.

Za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za podsticanje i razvoj kulturno-umjetničkog stvaralaštva određen je pjesnik Andrija Radulović. On svoje pjesme naziva „ćiriličnim stihovima”.  Široj javnosti poznat je i po tome kako je u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića dočekao Nikolu Kavaju, u društvu sa budućim premijerom. A poznat je i po tome što se na samrtnom odru oprostio od mitropolita Amfilohija.

Uglavnom, politički stručnjaci i aktivisti nove vlasti predano šire mrežu, ali i za  preletače se nađe mjesta. Nina Blažić, supruga bivšeg državnog sekretara u minstarstvu kulture Drazena Blažića, skrasila se u novoj Vladi u Ministarstvu javne uprave. To što joj je suprug visoki funkcioner DPS-a nije smetnja. Zanimljivo, Đorđe Blažić, koji je u javnosti važio za opozcionara, je u bivšoj Vladi u resoru svog sina, spominjanog Dražena, bio angažovan kao konsultant na projektima. Dobro, veoma dobro, plaćen konsultant.

Dobrilu Vlahović, bivšu direktericu Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, ministrica Bratić je postavila za glavnu koordinatorku u Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta. Napredak, poslije smjene.

U Nacionalnom parku Lovćen imenovan je novi direktor Vladimir Martinović. Bivši direktor, SAJ-ovac Veselin Živanović je ostao tu, da mu se nađe.

I ono što je malo ko očekivao: Božidar Božović bivši direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara, poznati DPS vojnik, o kojem je Monitor često pisao, uspio je da preleti. Postao je pomoćnik direktora za UNESCO.

Na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara postavljena je Milena Martinović, magistrica umjetnosti, konzervatorka za papir. Ona je biblioteci Cetinjskog manastira i pokojnom mitropolitu Amfilohiju predala na dar legat porodičnu biblioteku i arhivu svojih predaka sveštenika, kao i svoje djelo Rukopisne knjige manastira Rođenje Presvetle Bogorodice na Cetinju. U njenom opsegu poslova biće, uz ostalo, i briga o sudbini zamišljene kapele na Lovćenu.

Među novim partijskim kadrovima na javnim funkcijama jedno se ime posebno ističe. Svestranošću. Dragan Bojović, poslanik DF-a, član Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, član Odbora za antikorupciju, član Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije, zamjenik člana Stalne delegacije pri Parlamentarnoj skupštini (OEBS). Njegova supruga je ministrica zdravlja Jelena Borovinić – Bojovic, brat Radovan Bojović, sekretar u Ministarstvu ekologije.

Tako. Sve dublje.

Stela O. KOVAČ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IZABRAN NOVI MITROPOIT CRNOGORSKO PRIMORSKI: Igre Prijestola, uvod u novu fazu političke nestabilnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslije svega, 29. maja Sveti arhijerejski sabor u Beogradu saopštio  je da je Joanikija, administratora na Cetinju, izabrao za mitropolita MCP dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti episkop Metodije (ujak ministra Spajića). Drama tokom izbora mitropolita dobila je razne dimenzije, dovela do priče o nepovjerenju Vladi, a u fokus stavila i našu tradicionalnu temu – šverc cigareta

 

Pretprošlog četvrtka u kasno poslije podne iznenada je došla vijest sa portala i novinskih agencija da će crnogorski premijer Zdravko Krivokapić potpisati Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u beogradskoj patrijaršiji istu noć. Takođe je javljeno da je premijer sa saradnicima već u avionu i da će se potpisivanje direktno prenositi. Ekipa ruskog Sputnjika je već čekala po dojavi ispred zgrade Patrijaršije. Naredni sati i dani su donijeli filmske najave i obrte koji su se smjenjivali jedan za drugim. Iako je na kraju Vlada dobila svog mitropolita na tronu Svetog Petra Cetinjskog ne može se reći da je i Crna Gora dobila na stabilnosti – makar za sada.

Premijer je kasno 27. maja poručio da je u Beograd došao da „Njegovoj Svetosti (patrijarhu) prenese pozdrave vjernog naroda i njegovu volju da na tronu Svetog Petra Cetinjskog vide Vladiku Joanikija“ a da je predložio da se temeljni ugovor sa SPC potpiše 30. oktobra na Cetinju, na dan upokojenja mitropolita Amfilohija. Od Informativne službe SPC-a (kojom upravlja moćni bački episkop Irinej Bulović) je brzo stiglo potpuno suprotno saopštenje da je „jedini razlog dolaska predsednika Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapića u Patrijaršijski dvor u Beogradu bio potpisivanje Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Crne Gore“ i da je Krivokapić „izneo nove razloge zbog kojih smatra da se potpisivanje Ugovora mora odložiti“. Idući dan je ovo isto saopštenje promijenilo potpisnika sa Informativne službe na Sveti arhijerejski sabor da bi se Vladika Irinej zaogrnuo i plaštom sabornosti, kako su kritičari u Srbiji komentarisali. Da li je patrijarh znao ili odobrio ovakvo saopštenje je upitno za mnoge, ali je izvjesno da ga nije ni demantovao. Naknadno su mediji objavili da su premijera Krivokapića pratili i ministar finansija Milojko Spajić, ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović i generalni sekretar Vlade Božo Milonjić. U subotu, 29. maja je kasno poslije podne Sveti arhijerejski sabor saopštio da je izabrao dosadašnjeg administratora na Cetinju za mitropolita dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti mladi episkop Metodije (i ujak ministra Spajića). Mitropolit Joanikije je izabran aklamacijom svih prisutnih na prijedlog patrijarha Porfirija i nakon protesta episkopa bačkog Irineja, kruševačkog Davida i zvorničko-tuzlanskog Fotija zbog navodnog ucjenjivanja Sabora, aludirajući na posjetu crnogorskog premijera. Ipak niko od prisutnih nije tražio da se tajno glasa za izbor mitropolita. U slučaju Eparhije budimljansko-nikšićke, episkop Metodije je izabran u drugom krugu kada je porazio vikarnog episkopaStefana (Šarića).

Osim izbora novih pastira u Crnoj Gori, Sabor SPC-a je donio i odluku o ukidanju episkopskih savjeta van Srbije jer su bili osnovani kao privremena savjetodavna crkvena tijela „dok traju vanredne prilike i nemogućnost međusobnog susretanja naših episkopa u tadašnjim ratnim uslovima“ kao i da „više ne postoje prepreke za redovne susrete i saradnju između naših arhijereja na čitavom njenom kanonskom području“. Međutim Episkopski savjet u Crnoj Gori je osnovan 26. maja 2006. godine, 5 dana nakon proglašenja njene nezavisnosti i sedam godina nakon zadnjeg rata na ex-YU prostorima pa ostaje nejasan rezon Sabora. Rektor Bogoslovije na Cetinju i protojerej-stavrofor Mitropolije Gojko Perović je za TV Vijesti i sam izrazio čuđenje rekavši da se nada da će „u najskorije vrijeme biti jasno o čemu se tu u stvari radi i o kakvoj saborskoj odluci je riječ kad je u pitanju rad episkopskih savjeta“ jer „nama koji nijesmo pravnici ne daje prostor za neki jasan zaključak“. U opoziciji i dijelu skupštinske većine ukidanje episkopskih savjeta je jasan znak da svjetovne i duhovne vlasti Srbije nisu voljne da naprave suštinske ustupke ili čak da tolerišu do sada postignuti nivo autonomije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori kako se i formalno zvala u početku rada Episkopskog savjeta kojim je predsjedavao Mitropolit Amfilohije.

Nakon što su potvrđene informacije da premijer Krivokapić ipak nije potpisao Konkordat sa Srpskom pravoslavnom crkvom ubrzo je došlo i do oštrih reakcija od strane dijela Demokratskog fronta (DF) koji je to navodno naprasno nepotpisivanje protumačio kao izdaju Crkve od strane premijera a jedan od lidera DF-a Andrija Mandić premijera je javno nazvao „lažovom“. Srpski vjerski analitičar Željko Injac, blizak Irineju Buloviću, je na Facebooku napisao da je Zdravko Krivokapić „došao u Beograd pijan i počeo da ucjenjuje SPC“. I sekretar Vlade Božo Milonjić se navodno na sastanku kod Patrijarha oštro okrenuo protiv premijera časteći ga istim epitetom kao i Andrija Mandić. Od ponedjeljka je Milonjić „na godišnjem odmoru“, kako je rekao portalu IN4S, dok se navodno očekuje njegovo razrješenje. Milonjić, bivši advokat Mitropolita Amfilohija, je istom portalu i prokomentirao navode o sukobu sa premijerom rekavši da „data riječ je svetinja, došli smo na vlast braneći svetinje“. Isti sekretar Vlade je skoro bio u fokusu javnosti kada je stao u zaštitu svom zamjeniku Nikoli Kandiću koji je u alkoholisanom stanju izazvao saobraćajni udes državnim Mercedesom kod poslovnog centra Palada u Podgorici naočigled mnogih svjedoka i koga su njegovi nadređeni pokušali zaštititi lažno tvrdeći da Kandić nije vozio auto već da je to bio neko drugi.

Povodom Krivokapićeve posjete glasnuo se i sam Vladika Joanikije rekavši da je od Krivokapića u Patrijaršiji tražio da potpiše Temeljni ugovor kao što je i obećao i da se „ne miješa u izbor mitropolita crnogorsko-primorskog“.

Prema informacijama Monitora Vladika Joanikije nije jedini koji je tražio od premijera da se ne miješa (direktno) u izbor mitropolita već da to radi kako se uvijek radilo decenijama i vjekovima unazad. Krivokapić je navodno u četvrtak kontaktiran od uticajnog zapadnog diplomate u Beogradu koji mu je prenio da ne ide na sastanak u Patrijaršiju jer ga čeka klopka koja mu je danima pripremana i koju je čak i sam Krivokapić pomenuo na premijerskom satu. Naime, ranije su osobe bliske bačkom episkopu Irineju Buloviću (koji nije krio neprijateljstvo prema pokojnom mitropolitu Amfilohiju i njegovom navodnom crnogorskom crkvenom autonomaštvu) preko Kurira TVVidovdana i društvenih mreža počeli ciljano puštati informacije da će Irinej ili postati novi cetinjski mitropolit ili u najmanju ruku administrator Mitropolije crnogorsko-primorske. Najavljivana je i čistka navodnog autonomaškog Amfilohijevog kadra i obnova srpskog karaktera mitropolije. Takođe dio DF-a je lobirao kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se izbor mitropolita odloži do jesenjeg zasijedanja arhijerejskog sabora kada bi trebali biti završena rekonstrukcija crnogorske vlade u skladu sa nadanjima DF-a. Front je vidio Joanikija kao garanciju kontinuiteta politike prethodnika sa kojim je bio u lošim odnosima ali izgleda i da Vučić u DF-u nije prepoznao potencijal zbog koga bi vrijedilo intervenisati na Saboru. Sam Vučić je mudro ćutao i pustio neiskusnog Krivokapića da napravi prvi i panični potez kako bi samog sebe diskreditovao kod svih. Kasnije je sam Vučić teatralno izjavio da „nije znao da Krivokapić posećuje patrijarha, niti ko će da bude mitropolit“.

Kod kuće, sada opoziciona Demokratska partrija socijalista (DPS) je optužila Krivokapića da saopštenje Patrijaršije dokazuje „da im je Krivokapić iza leđa javnosti obećao da će juče biti sklopljen Temeljni ugovor“ i da takvo ponašanje premijera „predstavlja ponižavanje Crne Gore i njenih građana“. Da li bi premijer Krivokapić namjerno ili nenamjerno ponizio Crnu Goru da je u Beogradu pokleknuo pritisku i potpisao Ugovor sa SPC-om, ostaje hipotetičko pitanje. Krivokapić i njegovi koalicioni partneri iz URE i Demokrata su nedvosmisleno rekli da pomenuti ugovor treba potpisati u Crnoj Gori za razliku od srpskih stranaka u DF-u kojima bi bilo draže da je to već urađeno u Beogradu. Osim samog Temeljnog ugovora koga je malo ko vidio a još manje javno iznio, postavlja se i pitanje ko ga treba potpisati od strane pravoslavne crkve. Pokojni Mitropolit Amfilohije je smatrao da ga on treba potpisati kao osoba najvećeg ranga SPC-a u Crnoj Gori, dok su njegovi protivnici u DF-u bili za to da Ugovor potpiše srpski patrijarh. Dosadašnje ugovore sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom su potpisali tamošnji episkopi najvišeg ranga. Takođe ugovore SPC eparhija u inostranstvu su potpisivali tamošnji episkopi sa državama u kojima su rezidenti.

DPS je tokom svoje 30-ogodišnje vladavine radio isto ono za šta sada optužuje Krivokapića. Svi dogovori sa SPC-om i Amfilohijem su bili iza leđa javnosti i kohabitacija je funkcionisala maltene perfektno – sve do zadnje godine vlasti DPS-a, kada je predsjednik partije i vlasnik države Milo Đukanović vjerovatno pomislio da i Crkva u Crnoj Gori može postati njegovo vlasništvo. Mitropolit Amfilohije je dugo pod DPS-om imao slobodu djelovanja i širenja SPC-ove nacionalne ideologije. Takođe, DPS je ćutao i na terenske „radove“ crkvenih vlasti koje su Mitropoliju crnogorsko-primorsku sveli na svega 40 posto teritorije Crne Gore. Od Mitropolije je stvorena Eparhija budimljansko-nikšićka 2001. godine a Sutorina u Boki Kotorskoj je data Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj. Ranije su data i Pljevlja i dio bjelopoljske opštine Mileševskoj eparhiji sa sjedištem u Prijepolju. I nasumične prepravke i dorade na zakonom zaštićenim spomenicima kulture – drevnim manastirima i crkvama su mogle da prođu bez problema dok god je Amfilohije podržavao vladavinu i sistem vrijednosti Đukanovića.

DPS je jednako blagonaklono tretirao i Rimokatoličku crkvu. U junu 2011. Igor Lukšić kao predsjednik Vlade je otišao u Vatikan i tamo potpisao temeljni ugovor (konkordat) sa Svetom Stolicom koju je predstavljao državni sekretar Tartisio Bertoneo. Detalji ugovora su jednako bili nepoznati javnosti i DPS je pokazao krajnju nezainteresiranost da prije potpisivanja ugovora izdejstvuje bilo kakvo povoljnosti za državu Crnu Goru. To se prije svega odnosilo na pitanje kanonske jurisdikcije Kotorske biskupije koja je ostala pod Splitskom nadbiskupijom, time se oglušivši o pozive dijela katoličke zajednice da se makar razmotri vraćanje Kotora pod drevnu Barsku nadbiskupiju koja je bila duhovni centar dukljanske države. DPS je time dao slobodu hrvatskom kleru, isto kao i u slučaju srpske crkve, da teritoriju Kotorske biskupije tretira kao svoje kulturno nasljeđe.

U prošlu srijedu je novi mitropolit svečano dočekan od vjernog naroda i predstavnika vlasti predvođenih Krivokapićem ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Premijer je javno uvjeravao vladiku Joanikija da će Temeljni ugovor sa SPC biti potpisan, protiv čega nemaju ništa protiv ni Krivokapićevi koalicioni partneri Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Krivokapić je takođe od Joanikija zatražio i oprost ako je „uradio išta loše“.

No, traženje međusobnog oprosta između Krivokapića i lidera Demokratskog fronta nikako da se desi, iako se svi javno predstavljaju kao vjernici pravoslavne crkve. Naprotiv, usred međusobnih optužbi za „laganje“, „namještanje afera“, „nezajažljivog apetita za funkcijama“, dvije strane izgledaju nikada dalje od dijaloga. Krivokapić i njegov ministar Spajić su u srijedu odbili da se odazovu na kontrolno saslušanje pred skupštinski, DF-om predvođen, Odbor za bezbjednost i odbranu koji ih je pozvao da se izjasne na optužbe o švercu cigareta preko Luke Bar, sada navodno u režiji čelnih ljudi nove Vlade i Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Jedan of lidera DF-a Nebojša Medojević je direktno optužio novu Vladu da je propustila „94 šlepera ili 940 tona cigareta“ iz Luke Bar u 15 dana maja i „da je neko na poslu njihovog tranzita zaradio između 25 i 30 miliona eura“. Cigarete su navodno otišle na „tri uobičajene destinacije – Albaniju, Kosovo i Republiku Srpsku“ kao i da je država do sada zakinuta oko 20 miliona eura na osnovu prihoda od poreza i akciza na cigarete. Premijer je odgovorio da su optužbe „neistinite i besmislice“. Ministrar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović je u srijedu objasnio u Skupštini „da bi državni šverc funkcionisao do kraja, vrh države mora da bude uključen“ jer „morate da imate zeleno svjetlo u Carini, policiji, odnosno, Ministarstvu unutrašnjih poslova i u vrhu same Vlade. Dio prihoda od šverca ide u privatne džepove“. Ostalo je donekle nedorečeno da li je ministar pričao hipotetički ili je uvijeno priznao da je nastavljen glavni biznis iz doba Đukanovića.

Vrijeme će pokazati da li su Medojevićeve optužbe utemeljene. Novinari i nezavisni posmatrači uočavaju da ilegalnih cigareta na lokalnom tržištu ima više nego prije godinu kao i da Uprava za inspekcijske poslove, Agencija za duvan i Uprava prihoda ćute o takvim nalazima. Sem toga, Luka Bar je i dalje pod kontrolom DPS-a kao i skoro kompletno pravosuđe u Crnoj Gori pa do daljega ne postoji briga da će posao biti zaustavljen ko god da ga vodi. U međuvremenu će dobro doći da se takve teme izbjegnu okretanjem identitetskim raspravama o naciji i ko se kako Bogu moli (ako se uopšte i moli).

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo