Generalna skupština UN 1993. godine proglasila je 17. oktobar za Međunarodni dan borbe protiv siromaštva. Datum je izabran jer se, 17. oktobra 1987, oko sto hiljada ljudi okupilo na otvaranju spomenika borbi protiv siromaštva u Parizu.
Naravno naša Vlada brine, i o siromaštvu, i o važnim obljetnicama. Oglasio se ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić i kazao da 8,6 odsto građana u CG živi ispod linije siromaštva. Ne zna se – otkud zna. Zavod za statistiku poljednju analizu siromaštva objavio je 2013. Četiri-pet godina tamo-vamo, ministar koristi podatke iz te analize. Linija siromaštva tada je po odrasloj osobi iznosila 186 eura, računalo se da ljudi koji imaju manje prihode žive u apsulutnom siromaštvu. ,,Ispod crte” tada je bilo oko 53 hiljade, odnosno 8,6 ljudi u Crnoj Gori.
,,Jesmo li zadovoljni? Nijesmo, jer bukvalno svaki 12 stanovnik živi u siromaštvu. Međutim, u Crnoj Gori ne možemo govoriti o ekstremnom siromaštvu, kako je to zapisano u Milenijumskoj deklaraciji, gdje je kao reper uzeta zarada od dolara dnevno. Srećom imamo značajno bolje rezultate od tih”, ocijenio je Purišić.
U pravu je ministar. Ako isključimo činjenicu da dolazi iz Plava, ne iz Subsaharske Afrike. Prvi od osam Milenijumskih ciljeva razvoja koje su zemlje UN dogovorile 2000. godine jeste bio ,Iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva i gladi. Da bi se ostvario trebalo je na pola smanjiti broj ljudi koji žive sa manje od jednog dolara dnevno i onih koji pate od gladi, te povećati količinu hrane za gladne. Liniju od jednog dolara dnevno utvrdila je ranije Svjetska banka na osnovu nacionalnih linija siromaštva najsiromašnijih zemalja, uglavnom iz Južne Azije i Subsaharske Afrike.
Nije to za nas, ustanovio je čak i Zavod za statistiku. Činjenicu da godinama nemamo podatke o broju siromašnih objašnjavaju time što su riješili da, umjesto metodologije Svjetske banke, koriste računice koje će biti usklađene sa pravilima koja važe u zemljama EU.
Tu ćemo da se proslavimo.
Evropsku definiciju siromaštva je prvi put Savjet Evrope usaglasio 1975. „Pojedinci su siromašni ako su njihov dohodak i resursi u toj meri neadekvatni da im ne omogućavaju da ostvare životni standard koji se smatra kao prihvatljiv u društvima u kojima žive”, piše u definiciji. Precizirano je da je zbog siromaštva moguća višestruka ugroženost koja se odražava kroz nezaposlenost, nizak dohodak, neadekvatne stambene uslove, neadekvatnu zdravstvenu zaštitu i barijere za doživotno učenje, kulturu, sport i rekreaciju. ,,Siromašni su često isključeni i marginalizovani i ne učestvuju u aktivnostima (ekonomskim, socijalnim i kulturnim) koje predstavljaju normu za druge, a često im nije omogućen ni pristup fundamentalnim pravima”. Odokativno – dvije trećine ljudi u Crnoj Gori, minimum.
Evropska definicija uglavnom se poklapa sa onim što se smatra relativnim siromaštvom. Stručnjaci objašnjavaju da je u upotrebi i termin materijalna deprivacija. Iako zvuči baš birokratski, lista od devet stavki na osnovu kojih se procenjuje materijalna deprivacija u EU, vrlo je konkretna. Čine je: dugovanje za kiriju, hipoteku, račune za komunalne usluge, neredovna otplata kredita ili druga zaduženja; adekvatno grijanje prostora za stanovanje; suočavanje sa nepredvidivim izdacima; obrok od mesa, piletine ili ribe (ili vegetarijanskog ekvivalenta) svaki drugi dan; odlazak na jednonedeljni odmor jednom godišnje; televizor u boji; mašina za pranje veša; kola; telefon.
Čovjek je materijalno depriviran ukoliko ne može da priušti najmanje tri od devet predviđenih stavki, izrazito je materijalno depriviran ukoliko ne može da priušti najmanje četiri stavke, a ekstremno je depriviran ukoliko sebi ne može da priušti pet i više stavki. Ko god je voljan da pogleda sebe i oko sebe lako će utvrditi da nikako neće biti da tek svako dvanaesto čeljade u Crnoj Gori ima problem da zagrije kuću, plati ratu za kredit, kupi auto, da se taj jednonedjeljni odmor ne pominje.
Iznos koji treba izdvojiti za minimalnu potrošačku korpu posljednji put je objavljen prije dvije godine. U međuvremenu je Monstat pokušao da nam objasni da se može živjeti sa 2,08 eura dnevno po članu familije. Od tada ćute. Traže, biće, metodologiju. Prema posljednjim objavljenim podacima četvoročlanoj porodici je za mimalne troškove trebalo oko osamsto eura.
Prosječna plata u Crnoj Gori je 509 eura. Najmanje su plate u kategoriji Trgovina na veliko i trgovina na malo – 353 eura. U toj grani radi najviše radnika u Crnoj Gori, oko 47,5 hiljada. Ispod prosjeka su i plate u obrazovanju u kojem radi 13.700 ljudi. Iznose 485 eura.
Zato se dobro drži državna uprava. Oko dvadest hiljada zaposlenih kod najsigurnijeg poslodavca u prosjeku prima 592 eura.
Najviše su plate u sektorima Finansijske djelatnosti gdje radi blizu četiri hiljade i Snabdijevanje električnom energijom kojim se bavi 2,2 hiljade ljudi – 907, odnosno 816 eura.
Oko prosjeka, naravno, treba biti obazriv. Većina prodavačica, daleko je manje plaćena od prosječnih 353 eura u toj oblasti. Ako četiri zaposlena u firmi primaju, recimo, 350 eura, a njihov menadžer 1100, prosječno imaju petsto eura.
Nevladina organizacija Banka hrane saopštila je, povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva da polovina zaposlenih u Crnoj Gori ima 1,8 eura po članu porodice za dnevnu potrošnju, a da 1,2 eura po članu dnevno ima višečlana porodica, korisnik socijalne pomoći nakon skorašnjeg povećanja od 20 odsto.
Ta organizacija podsjeća da je MMF saopštio da se siromaštvo u zemljama Zapadnog Balkana posljednjih sedam godina povećalo, te da je Crna Gora uz Albaniju imala najoštriji rast siromaštva od pojave globalne finansijske krize.
,,Ja sam samohrana majka, koja nemam ni najosnovnije za dijete da krene u školu. Radim za dnevnicu, a to ni za ljekove mojih roditelja nije dosta, stari su po 75 godina, teško su bolesni. Boli me duša dijete ne mogu upisati u školu do koje mora da pješači osam kilometara, i ona je lošeg zdravlja : mokri svakih 15 minuta. Nemam način da je spremim, kao ćerka i majka molim za pomoć”, dio je jedne od molbi za pomoć koje se mogu pročitati na stranici Banke hrane.
Bivši šef UNICEF-a u Crnoj Gori Bendžamin Perks znao je da upozori kako traženje pomoći preko medija nije dobar način za rješavanje problema siromaštva. Vjerovatno je bio u pravu, ali uvijek postoji i onaj ugao iz kojeg je bolje pomoći jednoj nego nijednoj porodici.
„Država Crna Gora još uvijek, na žalost nema strategiju za pomoć siromašnima”, ocjijenjeno je u saopštenju Banke hrane.
Što bi se naša Vlada baktala siromašnima kad krupnim koracima zemlja ide naprijed, bruto domaći proizvod nam ne raste, nego leti. Sve i ako su podaci o rastu tačni, to za građane ne mora da znači ništa.
Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, skupu najuticajnijih svjetskih ekonomista i političara, ove godine je osnovna poruka bila da razvijene države svijeta i zemlje u razvoju treba da daju prednost životnom standardu nad apsolutnim rastom kao najboljem pokazatelju ekonomskih performansi. Neki od izlagača kazali su da nejednakost i nezadovoljstvo vode ka nesigurnosti, jačanju populizma i slično. Moglo bi se reći da su se važne i bogate glave prisjetile sirotinje zato što su se malčice prepale ulica.
Ranije je i MMF priznao kako neoliberalizam izaziva ,,ogromne lomove koji za sobom ostavljaju ljudske ruševine i potrebne su milijarde za saniranje posljedica”. The Guardian je tada, napomenuo kako takva upozorenja dolaze od istraživačkog odeljenja MMF-a, a ne od osoblja ,,koje leti u bankrotirane zemlje, pregovara o uslovima zajma sa vladama kojima je očajnički potreban novac i sprovodi fiskalno maltretiranje”.
Neće ta nauka kod nas skoro stići. Ovdje je na sceni i dalje čerupanje zemlje i guljenje ljudi.
Miloš BAKIĆ