SVIJET
DAVOS I POSLIJE NJEGA: Gladan presitom nevjeruje

Samiti Svjetskog ekonomskog foruma svakog januara u švajcarskom odmaralištu Davosu proteklih 47. godina bili su najveća po kvadratnom metru koncentracija bogatstva i uticaja u svijetu. Procjenjuje se da je oko 3.000 gostiju Davosa od 23. do 26. januara posjedovalo bogatstvo od blizu jednog biliona dolara.
Otkako je 2008. izbila globalna finansijska kriza, na samitima u Davosu su industrijalci, milijarderi, poslodavci i donosioci političkih odluka svijeta razmenjivali misli o siromaštvu i nejednakosti. Ove godine manje, jer je svjetska privreda stala na noge. No, trebalo je, jer sve ukazuje da problem nejednakosti postaje sve gori.
Uoči otvaranja foruma, organizacija Oksfam objavila je izvještaj u kojem se navodi da je imovina najbogatijih ljudi na svijetu tokom 2017. godine ponovo porasla – sada samo jedan odsto svjetskog stanovništva posjeduje 82 odsto ukupnog bogatstva. ,,Bogatstvo milijardera raste šest puta brže od plata običnih ljudi”, saopštio je Oksfam.
Bogati su se bogatili i kada je rast svjetske ekonomije usporio. Bogatstvo milijardera je u prosjeku raslo po stopi od 13 odsto godišnje u periodu od 2006. do 2015, a samo prošle godine njihovo bogatstvo je uvećano za vrtoglavih 762 milijarde dolara. Oksfam procjenjuje da je to dovoljno da se riješi problem ekstremnog siromaštva u svijetu ne jednom, nego čak sedam puta.
Najbogatiji 0,1 odsto svjetskog stanovništva su od 1980. uvećali svoje bogatstvo isto koliko i najsiromašnija polovina stanovnika, navodi se u Izvještaju o svjetskoj nejednakosti koji je objavio francuski ekonomista Tomas Pikety.
U izvještaju švajcarske banke Credi Suis stoji da je u vrijeme izbijanja globalne ekonomske krize 2008. godine jedan odsto najbogatijih posjedovalo 42,5 procenata svjetskog bogatstva, a ono je u 2017. uvećano na 50,1 odsto. Takođe, 42 najbogatije osobe posjeduju imovinu koju ima i siromašnija polovina čovječanstva od 3,7 milijardi ljudi.
Ruski portal Gazeta piše kako je ukupno bogatstvo dolarskih milijardera od 2010. godine povećano za 13 odsto. Njiihovo bogatstvo je poraslo šest puta brže od plata običnih radnika i zaposlenih širom svijeta.
Razloge za veliku nejednakost u raspodjeli bogatstva Oksfam vidi u uticaju kompanija na politiku, eroziji radničkih prava i izbjegavanju plaćanja poreza. „Ovdje sam (u Davosu) kako bih rekla velikim kompanijama i političarima da takav jaz nije prirodan, da su ga uzrokovali njihovi potezi i njihove politike i da ga upravo oni mogu zaustaviti”, izjavila je izvršna direktorka Oksfama Vini Bjanima.
Profesor na Gradskom univerzitetu Njujorka Branko Milanović, kao uzroke navodi monopolski i monopsonski (monopol velikog kupca nad znatnim dijelom tržišta) kompanija bogataša, njihove ucjene državne uprave da bi izbjegli plaćanje poreza, zabrane organizovanja radnika u firmama kapitalista, njihov cinizam da koriste državnu hitnu pomoć za prevoz radnika koji se onesvijeste od vrućine (zbog štednje na troškovima klimatizacije), primoravanje zaposlenih da koriste socijalnu pomoć ili borbu moćnika za poreske stope od 0 do 12 odsto (najvidljivije u nastojanjima političara u SAD, od predsjednika Donalda Trampa do Mita Romnija).
Istraživanja pokazuju da trend bržeg bogaćenja bogatih u odnosu na siromašne ne zavisi od prirode političke strukture i životnog standarda država. U demokratijama i diktaturama, republikama i monarhijama, u državama u kojima se vodi rat i kod onih koje vjekovima ne znaju za ratove, svejedno postoji rastući jaz između onih koji imaju i nemaju.
Trojica najbogatijih ljudi u SAD — Bil Gejts, Džef Bezos i Voren Bafet — zajedno raspolažu imetkom većim od ušteđevine čak 160 miliona Amerikanaca, pokazuje najnovija studija. Ta tri milijardera zajedno imaju ukupno 248,5 milijardi dolara, što premašuje zbirnu vrijednost imovine oko 63 miliona američkih domaćinstava, zaključeno je u studiji Bonana Milijardera 2017.
Ukupno bogatstvo 25 ruskih milijardera za 11 mjeseci 2017. poraslo je za 21,6 milijardi dolara, objavila je američka medijska kuća Blumberg. Prema posljednjim podacima, najbogatiji ruski milijarder je Aleksej Moradšov, akcionar Severstali i njegov imetak procjenjuje se na 19,2 milijarde dolara, za 2,32 milijarde više nego krajem 2016.
„Toliko novca koncentrisanog u tako malo ruku dok se veliki broj ljudi muči — to nije samo loša ekonomija, već i moralna kriza”, ističe se u studiji Američkog Instituta za političke studije čiji su koautori Džoš Hoksi i Čak Kolins.
Inače, 400 najbogatijih ljudi u SAD, kada se saberu vrijednosti njihovih imetaka, zajedno posjeduju bogatstvo od 2,68 biliona dolara, što je više od ukupnog domaćeg proizvoda (BDP) Velike Britanije, Francuske ili Indije, navodi se u pomenutoj studiji.
Poreska smanjenja za koja se nedavno izborio predsjednik Tramp vjerovatno će još više proširiti jaz. Ocjenjuje se da će 80 odsto smanjenja poreza ići na ruku samo najbogatijima, odnosno jednom procentu domaćinstava.
„Oporezujući naša najbogatija domaćinstva, mogli bismo da dođemo do značajnih prihoda i onda uložimo te fondove u razvoj mogućnosti za stvaranje bogatstva”, zaključuje se u studiji.
Milanović, ranije glavni ekonomista Svjetske banke, se zalaže za usvajanje politika predloženih u zvaničnom dijelu programa ovogodišnjeg samita u Davosu: povećanje poreza za jedan odsto najbogatijih i velika nasljedstva; obezbjeđivanje pristojnih nadnica; smanjenje razlika u dohotku između direktora i radnika; veće ulaganje u državno školstvo; olakšan pristup finansijskim sredstvima za srednju i radničku klasu; ujednačavanje oporezivanja kapitala i rada; suzbijanje korupcije u javnim nabavkama i privatizacijama. Ali i da se vlasnici kapitala odreknu usluga povremeno i privremeno angažovane radne snage.
Nažalost, primećuje Milanović: ,,Sprovode se politike koje imaju upravo suprotno dejstvo: Trump je, kao što je obećavao ili prijetio, izdejstvovao istorijsko smanjenje poreza za bogate, dok francuski predsednik Emanuel Makron podliježe čarima poznog tačerizma. Ništa dobro se ne događa ni u ekonomijama u razvoju (jedini važan izuzetak je kampanja za suzbijanje korupcije u Narodnoj Republici Kini).”
,,Bizarno je to što povratak na industrijske odnose i poreske politike s početka 19. vijeka predvode ljudi kojima su usta puna jednakosti, poštovanja prava, participacije i transparentnosti”, zaključio je Milanović.
Globalna nejednakost učvrstila se na visokom nivou prethodnih godina, ali povećanje tog jaza nije bilo isto u svim djelovima svijeta. ,,Činjenica da se rast nejednakosti znatno razlikuje među regionima sugeriše da su važne politike i institucije: rast nejednakosti se ne može posmatrati kao mehanička, deterministička posljedica globalizacije”, ocjenjuje se u Piketijevom izveštaju.
Jedan odsto najbogatijih Evropljana ima manji udio u prihodima nego najsiromašnija polovina stanovnika tog kontinenta.
Autori izvještaja navode da je jedan od ciljeva studije da se natjeraju vlade da budu transparentije kada su u pitanju finansijski podaci. ,,Ekonomska nejednakost je raširena i donekle neizbježna. Vjerujemo, ipak, da ako se nejednakost pravilno ne nadgleda i ako se na to ne odgovori, može dovesti do raznovrsnih političkih, ekonomskih i socijalnih katastrofa”, ocijenili su autori izveštaja.
U izvještaju se dodaje da je premiještanje javnog bogatstva u privatni sektor ostavilo vlade bez sredstava za ulaganje u obrazovanje, zdravlje i druge mjere koje pomažu da se smanji nejednakost.
Prošle godine broj milijardera je povećan najviše u istorij. Postavlja se pitanje šta to Davos može da donese?
Kada se od 2010. do danas, pogledaju teme zasjedanja, gdje je u fokusu bila nejednakost u svijetu, reklo bi se da su se džabe sastajali. Rešenje za probleme nisu našli. Cinici bi postavili pitanje: Da li je Davos, mjesto gdje će najbogatiji tražiti formulu kako da to i ostanu, ili po mogućstvu postanu još bogatiji. Ili, da li je tamo svjetska elita iznova utvrđivala gradivo — kako spasiti svijet od bijede, a da oni budu još bogatiji.
Tramp i protekcionizam
Nekoliko dana prije dolaska u Davos Donald Tramp je uveo visoke carine na uvoz veš-mašina i solarnih ploča, želeći da podstakne domaće proizvođače, ostajući vjeran mjerama protekcionizma, pa čak i na uštrb poznate firme iz Južne Koreje, velikog američkog saveznika. Dan pred njegov dolazak, u Davosu su govornici zasuli Trampa optužbama zbog protekcionističkih mjera, jer slobodno tržište nema alternative ako svijet misli da ide naprijed. Godina prestrojavanja dolaskom Trampa na vlast, koja je protekcionističkim mjerama donijela oporavak američkoj privredi, 2,4 miliona novih radnih mjesta i nezaposlenost na najnižem nivou, za predsjednika SAD je očigledno bila dovoljan adut da se sam protiv svih pojavi u Davosu. Da kaže kako neće raditi na štetu Amerike i pokaže da zemlja na čijem je čelu i dalje može što hoće. „Kada SAD bilježe rast, rastu i druge zemlje svijeta. Prosperitet SAD stvorio je bezbroj radnih mjesta širom svijeta, dok su kreativnost i inovacije u SAD dovele do značajnih otkrića koja svuda pomažu ljudima da žive bolje i zdravije živote”, rekao je Tramp. Takođe, nije propustio da u govoru žestoko kritikuje medije. „Prije nego što sam postao političar nisam bio ni svjestan koliko opaki, zlobni i lažljivi mogu da budu mediji”, rekao je Tramp, nakon čega se čulo glasno negodovanje iz publike, a pojedini su ga i izviždali. Okupljeni novinari kažu da tako nešto u Davosu još nisu doživjeli, prenio je Gardijan.
Pomaci
Neke uspjehe u borbi sa siromaštvom, jednim od glavnih zvanično proglašenih zadataka rada Organizacije ujedinjenih nacija, čovječanstvo ipak ima. Ispod granice ekstremnog siromaštva 1990. godine je živjelo 1,85 milijardi ljudi ili 35 odsto svjetske populacije. Prema podacima za 2013. godinu, broj ljudi koji žive u krajnjem siromaštvu je već spao na 767 miliona ljudi. No, to je i dalje više od 10 odsto svjetske populacije. Od 1981. je NR Kina podigla 728 miliona ljudi iz siromaštva kako ga definiše Svetska banka. Vijetnam je izbavio iz siromaštva preko 30 miliona žitelja. Za to vrijeme je u ostatku svijeta, kojim dominira model razvoja koji zagovara MMF oko 120 miliona ljudi prešlo iznad granice siromaštva. Povremeno dio problema siromaštva rješavaju velike humanitarne akcije – među najbogatijim ljudima na planeti gotovo svi se u većoj ili manjoj mjeri bave pomaganjem siromašnima. Problem nezaposlenosti nigdje nije u potpunosti riješen, a stopa nataliteta u svijetu, iako mnogo manja nego u prvoj polovini 20. vijeka, nastavlja da raste, konkurencija za radna mjesta je velika. To omogućava vlasnicima kompanija da diktiraju svoje uslove i u isplaćivanju zarada.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama. Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu
Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra, za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km a prosječna širina 10 km, sručila 40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!
Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.
Kada je stupio na snagu prvi privremeni prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.
Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske, koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala da, ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.
Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.
Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!
Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.
Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.
Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.
Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.
Onoga momenta kad rat stane, doćiće na red polaganje računa Netanjahua i njegove vlade, državljanima koji služe tri godine u vojsci koja već 56 godina okupira Palestince na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi. Oni su do 7. oktobra živjeli u uvjerenju da će to da traje u nedogled jer je Izrael superiorni vojni bastion u kome mogu bezbjedno da žive i ignorišu “raspoloženje” pokorenih.
Taj pristup je doveo do ekstremnog nasilja i na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu u kojima Hamas nije na vlasti, koje nastavlja da eskalira uprkos upozorenjima od strane UN da se mora obuzdati nasilje od strane izraelske vojske i kolonista nad palestinskim življem van Gaze i spriječiti otvaranje novih frontova.
Od početka rata tu je ubijeno više od 250, a ranjeno je na hiljade uglavnom omladine i djece u upadima vojske i kolonista u sela, gradove i u izbjegličke logore.
Ilustrativna je statistika: broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni već je premašen novim palestinskim zatvorenicima koji su pohapšeni u stalnim i masovnim racijama.
Vlastima u Gazi u interesu je produženje primirja. To se može izvesti po trenutnoj formuli koju su sa Izraelcima i sa Hamasom utanačili posrednici iz Katara uz pomoć Egipćana, da se za svaki dodatni dan mira mora osloboditi 10 izraelskih taoca i tri puta toliko palestinskih zatvorenika. Postoje iskre nade da će produžavanje primirja otvoriti prostor da se eventualno dodje do stalnijeg rješenja.
Saveznicima Izraela, uključujući SAD i EU, postaje sve teže da podržavaju način na koji se Izrael obračunava sa Gazom i da ignorišu reakcije javnosti u svojim zemljama. Uprkos tome, nepopustljivost i eskalacija trenutno ostaju jedini pristup prihvatljiv Izraelcima. I pomisao o prihvatanju Palestinaca, a o Hamasu i da ne govorimo, kao strane u političkom dijalogu, se doživljava kao urušavanje principa superiornosti i dominacije koji su temelji cionisticke ideologije.
Ako Natanjahu pristane da skrene sa obećanog puta totalne destrukcije Hamasa, tj Gaze, Izraelci će da se pitaju što je postigao do sada? Hamas je do prekida vatre dnevno ispaljivao rakete, koliko god da im je dejstvo simbolično u poredjenju sa izraelskim i nije propustio priliku da istakne da činjenica da razmjenjuje taoce ilustruje da je Izreal uglavnom gadjao civile, a ne njih.
Izvjesno je: što duže bude trajao napad na Gazu, to će više Izrael gubiti mrvice reputacije koja su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Analina Berbok, njemačka ministarka inostranih poslova, na primjer, uprkos dosadašnjoj bezrezervnoj podršci, ovih dana poziva Izrael na uzdržanost. Državni sekretar SAD Entoni Blinken, u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu, dolazi u novu posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će ovoga puta koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu.
I Bil Burns, šef CIA-e je u Kataru, za pregovaračkim stolom. Izraelu će da saopšti da ubijanje civila nije prihvatljivo njegovoj organizaciji koja je prijatelj Izraela, ali od njega očekuje drugačije ponašanje.
Ostaje pitanje da li je Netanjahu spreman da u ostataku svoje prilično limitirane politčke karijere, posluša saveznike i da misli na dugoročne interese svoje zemlje?
Da li je moguća nova realnost u kojoj bi pregovaranje zamijenilo ratne solucije? Kako bi ta nova realnost izgledala i ko bi sa izraelske političke scene pristao da bude slabić ili gore izdajnik koji pregovara sa Palestincima na ravnoj nozi?
Da li bi Hamas pristao da napusti Gazu, ako bi mu to bilo ponudjeno, i da li bi predao vlast političkoj opciji koju Izrael ne bi doživljavao kao opasnost po svoju egzistenciju?
Na žalost, pozitivne ideje o mogućim rješenjima su limitirane. Da li je suludi otimizam da mogu postati realistične opcije, prije nego što bude kasno?
Hitno potrebna humanitarna pomoć
I u mirnija vremena je opsjednutoj Gazi bilo potrebno 500 šlepera dnevne pomoći da se zadovolje elementarne potrebe njenih 2.3 miliona stanovnika.
U prvih nekoliko nedjelja rata Izrael nije dozvoljavao ulazak pomoći, jer je navodno mogla da završi u rukama Hamasa.
Kasnije su katarstrofalna situacija na terenu i apeli UN-a i drugih medjunarodnih organizacija i vlada doveli do pristizanja minimalne pomoći koja je bila kap u moru bazičnih potreba ogromnog broja ljudi u devastiranoj Gazi.
Dio nagodbe o privremenom primirju je bilo i dostavljanje 800 šlepera dnevne humanitarne pomoći i na jug i na sjever Gaze. Uključeno je i gorivo koje je u toku 48 dana rata bilo totalno presušilo, što je odnijelo nebrojene živote bolesnih i ranjenih po bolnicama, uključujući i bebe koje su mogle da prežive jedino u inkubatorima na struju.
U toku više od 16 godina opsade, Palestinci u Gazi su dobijali od Izraelaca hranu koja je bila izračunata u minimalnom broju od 2,279 kalorija po osobi. Jedan od izraelskih čelnika je to u prošlosti opisao kao “dovoljno da se preživi, a nedovoljno da se napreduje”.
Ovaj perverzni arnažman je izraz mjere tolerancije nehumanosti u svijetu u kome živimo. Valja precizirati -Gaza plaća za sve što Izraelu padne na pamet da im proslijedi. Kada sam 2010. bila u Gazi pričali su mi da jedne godine nijesu znali što da rade od kajsija, koje su bile dobro rodile u Izraelu, pa je sve što nije prodato ili potrošeno, uvaljeno Gazanima za dobre pare.
Razmjena zarobljenika
Do kraja dana (srijeda 29. novembra) za šest dana primirja Hamas je Izraelu izručio 81 zarobljenika. Pretpostavka je da se radi o trećini ukupnog broja taoca koje Hamas i druge grupacije iz Gaze drže. Velika većina su žene i djeca, a ostalo su radnici iz inostranstva na privremenom radu u Izraelu.
Od 186 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora svi su žene i maloljetnici.
Proporcija koja je dogovorena uz posredovanje Katara, je tri Palestinca za jednog taoca iz Izraela. To će se definitivno mijenjati kada i ako dodje do razmjene zarobljenih izraelaskih vojnika.
Pukotine u EU, NATO ćuti
Predsjednica EU Ursula von der Lejen, će morati da radi na restauraciji svoje donedavno besprekorne reputacije. Neke članice EU je oštro osudjuju što je bez konsultacija posle napada iz Gaze, otisla u Tel Aviv sa porukama bezrezervne podrške.
Stav Dzozefa Borela, spoljnpolitičkog šefa EU, se znatno razlikuje od pozicije Lejenove. On zamjera Izraelu na ogromnom broju civilnih žrtava, a kao soluciju vidi stavljanje Gaze u “sigurne ruke” Mahmuda Abasa, koji je na vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali i koji uživa duboku nepopularnost medju Palestincima zbog previse kooperativnog odnosa sa izraelskom vlašću.
Savjet EU, koji sačinjavaju lideri 27 članica, naginje prema Borelovoj poziciji, a neke od zemalja govore o bojkotu proizvoda iz ilegalnih kolonija i čak o sankcijama prema Izraelu.
I dok se može reći da je uticaj EU na odluke Izraela periferan, tišina NATO-a je druga priča. Objašnjava se ozbiljnim pukotinama u konsenzusu, sa oštrim osudama vojne intervencije Izraela od visokih zvaničnika Belgije i Španije, uz optužbe za namjerno gadjanje civilnih objekata i za druge ratne zločine.
Radmla STOJANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci. Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti
Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.
Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.
Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.
Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.
Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.
U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.
Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.
Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.
Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.
Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .
Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.
Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.
Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.
Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.
Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.
Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?
Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih kanala iz kojih operišu borci Gaze.
Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.
Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.
Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.
Žrtve
Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.
U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir u čitavom svijetu.
Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.
Reakcije međunarodnih organizacija i NVO
Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.
Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.
Generalna skupština UN-a, izglasala rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.
U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.
Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.
Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.
Rastuća diplomatska osuda
Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih zemalja.
Zapaljivi jezik i pozivi na genocid
Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.
Grupa Izraelci protiv aparthejda je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.
Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale
Komentari
Izdvojeno
TURSKA: TIHA PROSLAVA 100 GODINA OSNIVANJA REPUBLIKE: Ataturkovo nasljeđe u Erdoganovoj sjenci

Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjereni da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je aktuelni predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku
Prošla nedjelja 29. oktobra bila je trenutak za veliku pompu i ceremoniju širom Turske. Prošao je cijeli vijek od proglašenja Turske za republiku i najvećeg preobražaja u istoriji te zemlje, zahvaljujući njenom osnivaču Kemalu Mustafi Paši Ataturku.
Međutim, osim polaganja vijenca predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Anitkabiru, mauzoleju osnivača Republike u Ankari, i riječi da je „zemlja u sigurnim rukama“ te da Otac svih Turaka (Ataturk) „može počivati u miru“, malo što drugo se dešavalo na službenom nivou. Erdogan je nakon toga trebao otputovati za Istanbul kako bi izvršio smotru vojnih brodova na Bosforu, nakon čega je, prema najavama, trebao uslijediti šou dronova i veliki vatromet uz svečani govor. Mnogi su ga uzalud čekali.
Nije održan zvanični državni prijem. Turske ambasade nisu organizovale prigodne prijeme i svečanosti u zemljama domaćinima. Otkazana je i specijalna TV emisija sa uključenjima sa planiranih koncerata i svečanosti. Kao razlog za sva ta odlaganja navedena je „teška ljudska tragedija u Gazi” i eskalacija izraelskih napada.
Ipak, mnogi Turci su organizovali svoje privatne proslave, dok su gradovi pod kontrolom opozicije organizovali koncerte i parade uz svuda prisutne crveno-bijele nacionalne zastave. Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjerenja da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i da nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku.
Danas mnogi službeni protokoli često počinju molitvama. Uprava za vjerska pitanja ima budžet koji nadilazi budžete većine drugih ministarstava. Broj vjerskih škola se eksponencijalno povećao shodno Erdoganovom deklarisanom cilju stvaranja „generacije pobožnih”. Predsjednik je 2020. godine otišao i korak dalje, i muzej nekadašnje vizantijske katedrale Aja Sofije (Sveta mudrost), pretvorene u džamiju u doba Osmanskog carstva, opet vratio u funkcionalnu džamiju.
Štaviše, Erdoganovo pojavljivanje na ogromnom skupu podrške Palestinicima u Istanbulu dan ranije je znatnim dijelom pomračilo stogodišnjicu Dana Republike. Izraelci su počinili „ratne zločine” uz „masakre koji se dešavaju u Gazi” i to je narativ koji već neko vrijeme ima primat na državnim medijima i zgodan je izgovor da se preskače istorija Republike i njen sekularni i, u mnogim segmentima, uspješni model koji je postavio Kemal Mustafa. Uz sve to, milioni izbjeglica i migranata (po nekim procjenama čak 10 miliona), jako loša ekonomska situacija sa obezvrijeđenom nacionalnom valutom, visokom inflacijom i istorijom gaženja ljudskih prava opozicije i nezavisnih novinara (od kojih mnogi čame u zatvoru zbog pisane riječi ili slobodnog mišljenja) dovoljan je razlog da mnogi ne očekuju previše slavlja. Takođe, kritičari ukazuju na permanentno urušavanje nezavisnih institucija, prije svega pravosuđa, što dodatno oštri protivnike sadašnjeg stanja od kojih su neki morali napustiti zemlju da bi izbjegli utamničenje.
Međutim, čak i kritičari Kemala Mustafe i njegovog sekularizma priznaju da je vojno nasljeđe i pobjede u ratu za nezavisnost nešto što je nesporno vrijedno hvale i slave.
Nakon poraza Otomanskog carstva koje se još od 19. stoljeća smatralo „bolesnikom na Bosforu“ i koje je ratovalo na strani sila Osovine u Prvom svjetskom ratu, perspektive nekada moćnog carstva nisu puno obećavale. Evropski dio zemlje i Carigrad sa obje strane moreuza bili su okupirani i pod komandom sila pobjednica. Istovremeno su apetiti evropskih država rasli u namjeri da se najveći dio Male Azije rasparča i podijeli kao što se već desilo sa otomanskim teritorijama na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Da situacija i očaj Turaka budu još veći pobrinula se Grčka koja je podstaknuta od Britanije sanjala obnovu Vizantije i ponovno zauzimanje maloazijske obale i Carigrada (tzv. Megali ideja). U maju 1919. godine, nošena valom nacionalizma i megalomanije, grčka vojska se iskrcala u lučkom gradu Smirna koji joj je ionako trebao pripasti po uslovima Ugovora iz Sevra. Međutim, apetiti Grka su porasli nesrazmjerno mogućnostima već iscrpljene i politički podijeljene zemlje.
U želji da osvoje što veću teritoriju i natjeraju turske nacionaliste predvođene Ataturkom na ponižavajući mir, grčka vojska je sve dublje napredovala sijući pustoš i paleći turska sela i gradove. Grci su stigla na 100 kilometara od Ankare i tu su stali. Nakon zastrašujućeg poraza koji im je Kemal Paša nanio, kompletna grčka ekspedicija je doživjela kolaps i protjerana je iz Male Azije. Sa njom je izbjegao i veliki dio domicilnog grčkog stanovništva. Sile Antante umorne od Prvog svjetskog rata nisu imale više želje ni apetita da ratuju i polako su priznale novu republiku i ukidanje sultanata.
Ataturk je odvojio islam od države, uveo laicizam, zabranio nošenje fesa i burki i zatvorio islamske manastire. Takođe je dopustio alkoholna pića, i uveo evropski stil oblačenja. Tursko arapsko pismo je 1928. godine zamijenio latinskim pismom, dok je osnovna škola postala obavezna i za dječake i djevojčice. Izgradio je prijateljske mostove sa nekada neprijateljskom Grčkom, Jugoslavijom i od Turske napravio vojnu i ekonomsku silu. Umro je 10. novembra 1938. godine. Predstavnici Republikanske partije, jedne od njegovih zaostavština i sada glavne opozicione stranke su najavili da neće odustati od Ataturkovog nasljeđa i borbe za bolju i pravedniju Tursku.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično