Povežite se sa nama

SVIJET

PRVA GODINA DONALDA TRAMPA: Probudio socijaliste

Objavljeno prije

na

Govorom o stanju nacije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp je prošle nedjelje zaokružio godinu dana na čelu najmoćnije vojne i privredne sile svijeta. Ovo je naš novi američki trenutak i ,,nikad nije bilo bolje vrijeme da počnete da živite američki san”, poručio je Tramp u prvom govoru o stanju nacije pred Predstavničkim domom i Senatom Kongresa SAD.

Tramp se fokusirao na domaća pitanja. Hvalio je napredak ekonomije, istakavši da je otvoreno 2,4 miliona novih radnih mjesta, stopa nezaposlenosti je najniža u posljednjih 45 godina, dok su vrijednosti indeksa i dionica na berzi dostigle rekordan nivo, čemu su – kako je naveo – doprinijele poreske olakšice usvojene pred kraj 2017. Zatražio je 1.500 milijardi dolara za obnavljanje oronule infrastrukture i insistirao na reformi imigracione politike.

Predsjednik SAD je kazao i da se zemlja suočava s raznim prijetnjama, navodeći na prvom mjestu nuklearni program Sjeverne Koreje. Upozorio je na rivalske zemlje – Rusiju i Kinu sa kojima se mora suočiti sa ,,nedostižnom moći”, zbog čega je zatražio od Kongresa dodatna sredstva za odbranu.

Tramp je rekao da pruža ruku demokratama za saradnju. Zvanični odgovor demokrata na govor predsjednika Trampa uputio je kongresmen iz Masačusetsa Džozef Kenedi, 37-godišnji unuk Roberta F. Kenedija, ubijenog dok je vodio kampanju za predsjednika SAD 1968. Kenedi je ocijenio da bi bilo lako proteklu godinu opisati kao haos i jednostranačje ali je dodao da je riječ o mnogo većem problemu. ,,Ova administracija ne napada samo zakone koji nas štite, ona napada samu ideju da smo svi mi vrijedni zaštite”, rekao je Kenedi.

Demokratski senator Berni Sanders je žestoko kritikovao Trampov nastup. ,,Američki narod neće predsjednika koji je konstantno nepošten, koji je siledžija, aktivno zastupa interese milijarderske klase, koji je protiv nauke i pokušava da nas podijeli po osnovu boje naše kože, našeg nacionalnog porijekla, naše vjere, pola ili seksualne orijentacije. To američki građani ne žele. Takva realnost je loša vijest sa kojom moramo da se suočimo”, kazao je Sanders.

Izvještači evropskih medija iz SAD smatraju kako je dolazak Trampa na vlast označio podjelu na tabore između kojih vlada mržnja. ,,Ukoliko bacimo pogled na Sjedinjene Države ovih dana vidimo da ovu ogromnu zemlju više ne ujedinjuje san o boljem životu kao što je to bilo stoljećima. Dominira osećaj mržnje prema suprotnom političkom taboru”.

Poslije prve godine mandata, predsjednikov rejting je najniži u poređenju sa njegovim prethodnicima. I pored snažne privrede, Trampov rejting je ispod 40 odsto, a tek tri od 10 Amerikanaca su u istraživanju Asošijetid presa rekli da se SAD kreću u pravom smjeru. U istoj anketi je 67 odsto Amerikanaca reklo da je za vrijeme Trampa zemlja podjeljenija nego ranije.

Trampovu spoljnu politiku analitičarka Kori Šaki ocjenjuje sa dva minus. Šaki koja je u administraciji Džordža Buša Mlađeg bila na vodećim funkcijama koje se tiču bezbjednosne politike, nije dala Trampu čistu jedinicu samo zato što su na ključnim spoljnopolitičkim pozicijama dobrim dijelom ljudi sa velikim iskustvom. Zahvaljujući njima on odobrava čak i odluke koje su protivne njegovom impulsu, kao i predizbornim obećanjima, navela je Šaki.

Džozef Naj, uticajni politikolog sa Harvardskog univerziteta smatra da je veoma teško predvidjeti Trampovo ponašanje i odluke jer nema dugoročnu strategiju, „Čovjek bi mogao da pomisli da pati od sindroma deficita pažnje: skače sa teme na temu i samo u nekoliko dana svoju poziciju okreće naglavačke”.

Na unutrašnjopolitičkom planu Tramp će, po svemu sudeći, nastaviti da podstiče i nacionalističke osjećaje, pretpostavlja Džefri. Kori Šaki ne isključuje mogućnost da bi Trampov konfrontativni stil već 2018. mogao da vodi ka obračunu na unutrašnjopolitičkom planu.

Poslije Trampove prve godine na vlasti, rejtinzi tradicionalnih stranaka u SAD – i republikanaca i demokrata – na najnižem su nivou. Istovremeno, na američku političku scenu definitivno su se vratili – socijalisti.

Ne samo da najniži procenat Amerikanaca u posljednjih 40 godina podržava predsjednika SAD, već ni njegovim protivnicima, demokratama, ne ide ništa bolje. Prema istraživanjima sprovedenim prošle godine, samo 37 odsto državljana SAD podržava Demokratsku stranku.

Socijalističke organizacije u SAD su dugo bez gotovo ikakvog uticaja, a neke od njih su progonjene zbog stavova. No, otkako je Tramp na vlasti, bilježe porast broja članova.

Po broju novih pristalica izdvajaju se Demokratski socijalisti Amerike (DSA), organizacija osnovana 1982. DSA je godinama brojala oko 6.000 članova. Za samo dva dana posle izbora Trampa, DSA se priključilo oko 1.000 novih ljudi. Danas ta organizacija ima oko 25.000 članova, tri puta više nego prije predsjedničkih izbora u novembru 2016. To je čini najvećom socijalističkom organizacijom u SAD poslije Drugog svjetskog rata.

Nacionalna direktorka DSA Marija Svart smatra kako takav rast broja članova nije samo vid protesta protiv Trampa, već i zato što Demokratska stranka nije u stanju da ponudi nekakvu inspirativnu opoziciju aktuelnom predsjedniku. „Naša organizacija je alternativa”, kaže Svartova, „zato što se zalaže za one zajednice koje su Demokrate dugo zanemarivale”.

DSA nije politička stranka, to je organizacija čiji članovi, većinom volonterski, podržavaju ljevičarske političare, radničke sindikate ili različite kampanje, recimo one koje se zalažu za uvođenje državnog zdravstvenog sistema. Organizacija koristi za sebe termin „demokratski socijalizam” kako bi se distancirala od autoritarnog državnog socijalizma kakav je bio u Sovjetskom Savezu naročito u vrijeme Staljina.

Poznati članovi DSA su Noam Čomski, Kornel Vest i spisateljica Barbara Erenrajh. DSA sebe doživljava kao krovnu organizaciju, pod čime se podrazumijeva da se njeni članovi kreću od umjereno lijevih demokrata, pa sve do krajnje lijevih lenjinista (sljedbenika ruske revolucionarne ideologije s početka 20. vijeka).

Na posljednjim izborima, 15 kandidata koje je podržala DSA osvojili su poslanička mjesta u parlamentima u više gradova i saveznih američkih država. Neki od njih kandidovali su se na listi Demokratske stranke, a neki kao nezavisni kandidati. Iako Demokratska stranka i DSA ponekad podržavaju iste ljude, te dvije organizacije nemaju uspostavljene formalne odnose. Više članova DSA navodi da demokrate brinu moguće posljedice ukoliko bi podržale DSA.

DW piše kako veoma malo američkih političara sebe opisuje kao socijaliste. Izuzetak je: Berni Sanders. Taj senator koji je 2016. u trci za kandidata Demokratske stranke za predsjednika SAD za dlaku poražen od Hilari Klinton, sebe opisuje kao „demokratskog socijalistu”. To što je koristio taj izraz očigledno mu nije naškodilo: istraživanja iz oktobra 2017. pokazala su da je Sanders najpopularniji političar u SAD. Sa podrškom od 53 procenta, on je jedini političar na nacionalnom nivou iza koga stoji većina Amerikanaca.

Iako nije član DSA, Sanders je deo iste tradicije. Margaret Meklaflin, predsjednica vašingtonskog ogranka DSA, kaže da je Sanders – namjerno ili slučajno – nakon izbora Trampa doveo mnoge ljude do njene organizacije.

Na političkom reljefu SAD je prisutna i Međunarodna socijalistička organizacije (ISO), čiji je broj članova značajno manji, ali je porastao ove godine za 40 odsto. Kada je u julu 2017. u Čikagu održana godišnja skupština organizacije koja je značajno lijevo pozicionirana od DSA, prisustvovalo je 2.000 ljudi, rast od 30 procenata u odnosu na prethodnu godinu. „Prije svega su mladi ljudi ti koji u pozitivnijem svjetlu sagledavaju socijalizam”, kazao je za DW Brajan Bin iz ISO.

SAD su tokom svoje istorije imale bremenite odnose sa socijalizmom. Godine 1920. kandidat Socijalističke partije SAD Judžin Debs osvojio je gotovo milion glasova, ali iz zatvorske ćelije. Američki Kongres je 1950-ih, predvođen senatorom Džozefom Makartijem, sproveo niz sudskih procesa protiv američkih socijalista zbog njihovih pravih ili fabrikovanih veza sa Sovjetskim savezom, arhineprijateljem SAD. Socijalisti otada nemaju gotovo nikakav uticaj na američku političku scenu.

No, istraživanje iz 2017. pokazuje da 51 odsto Amerikanaca između 18 i 29 godina, izjavljuju da bi prije živjeli u socijalističkom odnosno komunističkom društvu, nego u kapitalističkom ili fašističkom.

Neki analitičari procjenjuju da popularnost Sandersa i nedavni rast broja članova DSA pokazuju da je riječ o novoj eri prihvatanja socijalizma u SAD. ,,Čini se da su Milenijumci, oni koje za razliku od svojih roditelja ili baba i djedova ne opterećuje teret Hladnog rata, mnogo otvoreniji za socijalističke ideje” kazao je dr Džejson Martinek, profesor istorije na univerzitetu u Nju Džersiju.

Istoričar Erik Foner sa Univerziteta Kolumbija ukazuje kako je socijalizam Bernija Sandersa mnogo bliži evropskoj socijaldemokratiji nego klasičnom socijalizmu. „Kada ljudi danas govore o socijalizmu oni prije svega misle na nekakvu poboljšanu verziju ‘Nju dila'”, kaže Foner misleći na talas investicija u infrastrukturu i socijalne službe poslije Velike depresije u SAD 1930, i u vrijeme demokratskog predsjednika Frenklina Delano Ruzvelta.

I dok se Demokratska stranka trudi da održi pozicije u borbi sa republikancima, mnogi socijalisti uočavaju da oni sve više osvajaju sljedeću generaciju glasača. Za Meklaflin iz vašingtonskog ogranka DSA, novi socijalistički trenutak vezan je za novu generaciju. „Većina komunista na Tviteru ima manje od 18 godina, njih nikakve emocije ne vezuju za Sovjetski Savez”, kaže Meklaflinova.

Za one na političkoj desnici riječ „socijalizam” možda jeste zastrašujuća, ali za mnoge mlade Amerikance ona nema nikakve negativne konotacije. Za ljevicu su to dobre vijesti. „Polako izlazimo iz Hladnog rata”, zaključila je Meklaflin.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Priča o poslednjim danima ruskog opozicionara počela je kada se on svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon zdravstvenog tretmana u Njemačkoj. Čim je sletio uhapšen je. Terećen je za  kršenje uslovne kazne izrečene nakon što je u decembru 2014. osuđen na tri i po godine zatvora, uslovno na šest godina, za prevaru i pranje novca.. U avgustu 2023. Navaljni je osuđen na dodatnu kaznu zbog navodnog ekstremizma.

Prve dane proveo je u zloglasnom zatvoru Matroškaja tišina. Krajem prošle godine, nestao je iz zatvora IK-6 Melehovo u blizini Moskve u kom je bio smješten od 2022. Posumnjalo se da je prebačen u koloniju s „posebnim režimom”. Njegov tim tih dana slao je zahtjeve u gotovo 200 ruskih istražnih pritvorskih centara u potrazi za više informacija o nestalom kolegi. Bezuspješno. Kremlj nije odgovorio na pitanja. Putinov glasnogovornik rekao je da njegov tim nije imao „niti namjeru niti sposobnost da prati sudbinu zatvorenika”.

Nekoliko sedmica kasnije je otkriveno da je prebačen u udaljenu zatvorsku koloniju na Arktiku u kojoj je proveo vrijeme do kraja života.

Nije se predavao ni tih dana. Potvrdio je dobro raspoloženje pri dolasku u snijegom zametenu Kaznenu koloniju IK-3 iznad Arktičkog kruga. Novi dom poznat kao kolonija „Polarnog vuka”, smatra se jednim od najtežih zatvora u Rusiji. Zatvor se nalazi oko 1900 km sjeveroistočno od Moskve. „Nije bilo hladnije od 32 stepena celzijusa”, rekao je Navaljni u januaru o svojim zatvorskim šetnjama i dodao da čak i na toj temperaturi možete hodati više od pola sata samo ako vam izrastu novi nos, nove uši i novi prsti. Objavio je i sliku svog dvorišta za šetanje ograđenog betonskim zidovima sa rešetkama na vrhu. Radi boljeg doživljaja , spomenuo je scenu iz filma Martina Skorsezea The Revenant u kojoj se Leonardo DiCaprio skriva od hladnoće u lešini konja. „Mislim da to ovdje ne bi uspjelo. Mrtav konj bi se smrznuo za 15 minuta”, rekao je. Nekih mjesec dana kasnije, skončao je  iza zidina arktičkog zatvora.

Sa sobom je odnio nekolike decenije političkog aktivizma i borbe protiv korupcije, ali i brojne kontroverze. Ostale su bez dobrog opravdanja njegove veze sa određenim nacionalističkim strukturama. Redovno su pod lupu dolazile njegove ksenofobične izjave posebno vezane za imigrante iz srednje Azije i Kavkaza i zahtjevi za čvršćom migrantskom politikom. Dobar dio javnosti zamjerio mu je podršku vezanu za rusku agresiju na Gruziju 2008. godine.

Slučaj Navaljni nije prvi takav u Putinovoj Rusiji. Ubistva, smrti i pokušaji atentata na opozicionare, novinare i aktiviste uobičajeni su tokom četvrt vijeka vladavine ruskog predsjednika. Oni bliski žrtvama i nekolicini preživjelih okrivili su ruske vlasti, a Kremlj je uvijek spremno negirao umiješanost.

Posebno je bilo potresno ubistvo Borisa Njemcova potpredsjednika vlade Borisa Jeljcina. Bio je popularan političar i oštar kritičar Putina. Februarske noći 2015. godine ubili su ga napadači na mostu u blizini Kremlja. Pet muškaraca iz Čečenije osuđeno je za njegovo ubistvo. Njegovi saveznici smatrali su da je to bio pokušaj prebacivanja krivice sa vlade.

Opozicionar i pomoćnik Njemcova Vladimir Kara-Murza preživio je ono za što se vjeruje da su bili pokušaji trovanja 2015. i 2017. Njegova supruga rekla je da su doktori potvrdili da je otrovan, a advokat da je policija odbila istragu. Prošle godine je osuđen za izdaju. Kazna – 25 godina zatvora. U januaru je premješten u zatvor u Sibiru.

Političar Sergej Jušenkov ubijen je pred svojim stanom u Moskvi 2003. godine, nekoliko sati nakon što je završio registraciju svoje stranke za predstojeće parlamentarne izbore.

Aleksander Litvinenko, bivši agent KGB-a i FSB-a, teško se razbolio u Londonu nakon što je popio čaj pomiješan sa radioaktivnim polonijumom-210. Umro je tri nedjelje kasnije. On je  istraživao ubistvo ruske novinarke Ane Politkovskaje kao i navodne veze ruske obavještajne službe sa organizovanim kriminalom. Prije nego što je umro, Litvinenko je rekao novinarima da FSB još vodi laboratoriju za otrove koja datira iz sovjetske ere.

Bivši ruski obavještajac, Sergej Skripal, otrovan je u Britaniji 2018. vojnim nervnim otrovom novičok. U dokumentarcu Navaljni, centralna figura  filma govori o mudrosti odabira novičoka za njegovo sibirsko trovanje. Samo godinu nakon slučaja Skripal. „To je tako pametno“ izjavio je Navaljni u filmu dodajući da će razumni ljudi odbiti da vjeruju da bi Kremlj iskoristio isti način, koji je, smatra on, njihov autorski pečat.

Ubijeni su u Rusiji i brojni novinari koji su kritikovali vlasti. Politkovskaja, novinarka Novaja Gazete ubijena je u liftu svoje stambene zgrade u Moskvi 2006. Sedmog oktobra, na Putinov rođendan. Ovaj medij izgubio je još šest novinara, među kojima su i Anastasija Baburova i Juri Ščekočikin. On je umro od iznenadne i teške bolesti 2003. Istraživao je korumpirane poslove i moguću ulogu ruskih sigurnosnih službi u bombaškim napadima na stanove u ruskim gradovima 1999. za koje su okrivljeni čečenski pobunjenici. Njegove kolege insistirali su na tome da je bio otrovan i optuživali vlasti da namjerno ometaju istragu. Baburova je ubijena 800 metara od Kremlja, zajedno sa advokatom Stanislavom Merkolovim koji je zastupao Politkovskaju.

Prema bazi CPJ nevadine organizacije koja promoviše slobodu štampe u periodu Putinove vladavine od 2000. do danas na teritoriji Rusije je ubijeno 26 novinara. Eliminacije su počele i prije Putinove ere, pa je brojka stradalih boraca za slobodu riječi mnogo veća govore podaci CPJ-a. ,,Slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu „diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje ‘lažnih informacija’ o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina”, pisao je naš nedjeljnik prošle godine.

Tokom godina evidentiran je veliki broj sumnjivih smrti, samoubistava i nesreća koje su se dogodile nekada ljudima iz vladajućih struktura i biznismenima.

Među poslednjim iznenadnim smrtima stigla je ona Jevgenija Prigožina i Wagnerovih visokih poručnika u vazdušnoj nesreći prošlog avgusta. Sve se dogodilo dva mjeseca nakon što je Prigožin pokrenuo oružanu pobunu koju je Putin nazvao izdajom. Stradali je prije smrti oštro kritikovao ruski vojni vrh i doveo u pitanje motive za rat u Ukrajini.

Mediji odavno postavljaju pitanje šta očekuje Rusiju sa opozicijom koja je mrtva, raštrkana u egzilu ili u kućnom pritvoru. Preostale opozicione skupine i ključne političke figure imaju različite vizije o tome što bi Rusija trebala da postane i ko bi je trebao voditi.  Na glasačkom listiću za martovske predsjedničke izbore nema antiratnih kandidata koji bi dali makar simboličnu notu predstojećim izborima.

Da je gubitak Navaljnog težak udarac za opoziciju ocijenio je ovih dana i Mikhail Hodorkovski. „Aleksej Navaljni bio je vrlo bistar i harizmatičan vođa. Imao je talenat da zapali ljude, uvjeri ih u potrebu za promjenom”, rekao je ovaj bivši tajkun koji je proveo deceniju u zatvoru u Rusiji pod optužbama koje se naširoko smatraju političkom osvetom za osporavanje Putinove vladavine početkom 2000-ih.

Čak i da je ruska opozicija ujedinjena, postavlja se pitanje koliko bi problema mogli napraviti ovako zacementiranom državnom aparatu. Naročito zbog činjenice što su ruske vlasti uvele više zakona koji pooštravaju slobodu govora i zatvaraju kritičare. Hodorkovski kao jedan vid borbe vidi i ispisivanje imena Navaljnog na glasačkom listiću tokom predstojećih izbora.

 

Bjeloruski kopi-pejst

U Bjelorusiji sličan scenario.. „Igor Lednik, bivši član Bjeloruske socijaldemokratske stranke, aktivista i novinar, preminuo je u zatvoru”, objavila je njegova partija u utorak. Kao politički aktivista bio je osuđen zbog „klevete” predsjednika Aleksandra Lukašenka. Opoziciona čelnica u egzilu Svetlana Tikhanoskaja okrivila je vlasti za ovu smrt. „Režim ubija u zatvoru Bjeloruse koji su htjeli promijeniti život u svojoj zemlji nabolje”, napisala je na Telegramu. Smatra se da se u bjeloruskim zatvorima nalazi više od 1.500 političkih zatvorenika, među kojima su novinari, aktivisti i političari.

Jedan od onih koje potražuje Bjelorusija ovih se dana u Beogradu bori protiv ekstradicije Minsku. „Ako budem izručen, život će mi biti uništen”, rekao je 19. februara pred sudom u Beogradu Andrej Gnjot, bjeloruski novinar, reditelj i opozicioni aktivista.  Bjelorusija ga tereti za navodnu utaju poreza. Viši sud u Beogradu odlučio je u decembru da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje. Nakon podnijete žalbe, čeka se odluka Apelacionog suda.

„Prije tri dana je u zatvoru umro Navaljni. On se isto kao i ja borio protiv užasnog režima u njegovoj zemlji i ne bih da dijelim njegovu sudbinu. Kao i njega, i mene režim krivi za privredne prestupe. Prijeti progon i mučenje”, rekao je Gnjot u sudnici prenijeli su srpski mediji.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JUG GAZE U OČEKIVANJU KOPNENE INVAZIJE: Da li će Amerika dozvoliti genocid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno  je  Senat SAD-a izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći Izrealu za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogle, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima. Bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću. Za senatora Barnija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne Izraela

 

 

Tekst:Preko 130 dana destukcije Gaze i ništa se nije promijenilo osim intenziteta napada uz dramatični rast brojki ubijenih, ranjenih i statistika destrukcije prakticno svega sto su ljudi vjekovima stvarali na ovom komadiću zemlje koju su putopisci iz starina opisivali kao zeleni somot okružen pustinjom.

Do sada je u Gazi za četiri mjeseca ubijeno preko 28.500 ljudi. Radi ilustracije –  to je duplo više nego u Ukrajini za cijele dvije godine rata.

Bombardovanje se odvija čitavom dužinom od 40-tak kilomtara Gaze, uz prijetnju kopnene invazije grada Rafe i njegove okoline uz granicu sa Egiptom.U    Rafi pod šatorima zivi 1.4 miliona Palestinaca, više od polovine stanovnika Gaze protjeranih u ove  krajeve od strane Izraelskih okupatora, pod parolom da su bezbjedni za civile.

Rafom hara panični strah od kopnene invazije. Razlog je razumljiv, a istaknuta palestinka Hanan Ašaravi, koja je provela decenije u vrhovima Palestinske politike, je učinak očekivane kopnene invazije ovako opisala:  “Gustina izbjeglica u Rafi je takva da ako bacite kamen pogodićete 10 ljudi.

Strategiju minimalnog rizika koja je karakteristična za imperijalne ratove vodećih svjetskih vojnih sila posljednjih decenija, je rat Izraela u Gazi dovela  do nivoa koji je  Medjunarodni sud pravde u Hagu krajem januara ocijenio kao “vjerovatni” akt genocida. Ta doktrina uključuje i neselektivne napade enormnom razornom silom na široki prostor oko labavo definisanih “ vojnih ciljeva”, bez obzira na razmjere  civilnih žrtva, koje se tretiraju kao prihvatljiva kolateralna steta.

Nedavni primjer je “uspješna’ akcija oslobadjanja dva izraelska taoca u okolini Rafe koju su životima platili stotinak Palestinaca.

Jos jedan aspekat ovog rata, koji se zbog  učinka naziva ratom protiv civila, je tehnika ciljanja civila od strane snajperista, uključujuci i osoblja unutar bolnica. Ovo se trenutno dogadja u Naser bolnici u gradu Kan Junis, gdje je prije neki dan  snajper pogodio doktora i još jednog člana medicinskog osoblja. Naser bolnica je jedna od pet bolnica u čitavoj Gazi koja je još u funkciji i u kojoj 300 medicinskih radnika pokušava da, u nedostatku ljekova i opreme, pruži kakvo takvo liječenje za oko 450 teško ranjenih i bolesnih pacijenata. Stotine izbjeglica žive u bolničkom krugu u nadi da su tu bezbjedniji. Bolnica je pod opsadom i pod stalnim napadima izaelske vojske, koja je već bombardovala i uništila jednu od dvije ulazne kapije. Trenutni izvještaji govore o naredjenju da svi, uključujući  i osoblje i pacijente, napuste bolnicu. Snimci iz bolnice pokazuju  osoblje koje tretira pacijente puzeći po podu bolnice, da ne bi bili na meti snajpera.

U utorak 13. februara reporter Al Džazire  opisuje noć ismedju 12. i 13. kao najgoru do sada, sa neprestanim napadima iz aviona i dronova. Medju mnogobrojnim ubijenim i ranjenim su i  dva novinara Al Džazire, čiji su životi u ozbiljnoj opasnosti posle pogotka njihovog vozila iz drona, za koje se zna da su precizni i da se koriste za ‘ciljane’ asasinacije.

U toku je bjesomučno, neselektivno bombardovanje,  pripremanje  tla za ulazak kopneninh snaga u Rafu, koje Izrael najavljuje. Ovo izaziva zabrinutost i kod, do sada, bezrezervnih pristalica Izraela. Broj civilnih žrtava bi nadmašio dosadašnju masovnu destrukciju života, koja je već probudila savjest čovječanstva do mjere sa kojom se zapadni lideri SAD-a, EU i Britanije sve teže nose.

Bajden  u predizbornoj godini teško sebi može da dozvoli eroziju glasova birača koji smatraju da američka vojna sila čini  genocidni rat Izraela mogućim. Istovremeno Bajden nije spreman da sa blagih, prijateljskih opomena Netanjahu-u, predje na zatvanje slavina PR i vojne podrške, što bi promijenilo tok izraelske vojne intervencije.

Analitičari nagađaju  da li ima ikakve supstance iza Bajdenovih kritičnih medijskih poruka Izraelu, ili se radi o praznim pričama za americko  biračko tijelo.

U Britaniji, u kojoj se posle 14 godina konzervatrivne vladavine očekuje pobjeda Laburista, i jedna i druga partija strahuju od plaćanja cijene u glasovima, za donedavno odbijanje njenih lidera da se pridruže pozivima na  trajni prekid vatre. U toku je kampanja Nema glasova bez prekida vatre, koja dovodi u pitanje uspjeh izbornih kampanja obje glavne partije u priličnom broju izbornih jedinica. Pogotovo u velikim gradovima, koji ne prestaju da masovno demonstriraju u znak solidarnosti sa Palestincima i obećavaju glasove nezavisnim kandidatima.

Mogućnost invazije Rafe je u ponedjeljak 12. dovela do velikog protesta u Londonu, organizovanog za svega nekoliko sati. Masa se okupila ispred Dauning Strita iz kojega počinju da se čuju glasovi da je došlo vrijeme, kako reče Dejvid Kameron, britanski spoljnopolitički šef , za “pauzu u neprijateljstvima “ koja bi vodila ka stalnom primirju. Ocigledno je prekoračena crvena linija, koju su UK političari i iz partije na vlasti i iz opozicije zacrtali i da je, izgleda, po njihovom mišljenju količina prolivene palestinske krvi dostigla nivo koji bi tebalo da utoli žedj Izraela za odmazdom za napad iz Gaze 7. oktobra.

Amnesti Intencional izjavljuje da se Palestinci na jugu Gaze suočavaju sa realnom i neposrednom prijetnjom genocidom.  Bajden je prije neki dan jedva smogao političke snage da kaze Izraelu da mora da pazi što radi civilima i da je njihov napad na Rafu “pretjeran”.

Dzozef Borel, spoljnopoliticki šef  EU,  Bajdenu je ukazao  na vezu izmedju američke vojne pomoći Izraelu i broja civilnih žrtava u Gazi, “Ako se misli da je previše ljudi ubijeno,  možda bi trebalo smanjiti priliv oružja…” izjavio je Borel.

Na sumnje  u Bajdenove namjere da preduzme  korake koji bi mogli da suštinski promijene stvari navodi  i činjenica da je uveo, zajedno sa Britanijom, simboličnu mjeru zabrane ulaska u SAD i u UK, osmorici ilegalnih kolonista sa Zapadne obale.

Samo od oktobra na Zapadnoj obali je ubijeno preko 380 Palestinaca, a ranjeno je oko 4.500.  Napadi na palestinska sela i gradove, paljenje kuća i automobila, demoliranje kuća, ulica i infrastrukture buldožerima, su svakodnevnica. Da Zapadne  zemlje  ozbiljno shvataju pojam prava i pravde,  desetine hiljada  ilegalnih kolonista proveli bi  živote u zatvorima zbog  zločina koje su počinili.

Ozbiljnost Bajdenove  “prijetnje”  Izraelu, treba posmatrati u kontekstu nedavne informacije da je SAD Senat izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogao, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i decenijama dugu ilegalnu okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima, jer bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću.

Za senatora Bernija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne o ratu Izraela. On navodi  da ne može da nadje riječi da opiše dogadjanja u Gazi. Ali Bajdenu nije na umu ova jednostavna istina. .

On je u region po peti put poslao SAD top diplomatu Blinkena sa dva glavna cilja.  Prvi je da Izrael ubijedi da svoj pohod ma Gazu uljepša omogućavanjem  dostave humaniratne pomoći i da pristane na privremeni prekid vatre. Netanjahu ih je oba, bez diplomatskih finoća, odbio.

Drugi cilj je dil sa Saudijcima o “normalizaciji” odnosa sa Izraelom koji bi bio nagrada Izraelu za kooperaciju sa SAD po pitanju vodjenja rata u Gazi, njene budućnosti i trajnog rješenja  za  čitavu Palestinu, kroz  stvaranje  palestinske države u nekoj, za sada, nedefinisanoj formi.

Prema izvještajima koji dopiru do javnosti, ni ova, kao ni prethodne posjete ključnim zemljama regiona, nije donijele bitne rezultate. Blinkenova pregovaračka linija je “saosjećanje”  sa Palestinsima iz Gaze, ali i  stopostotna  podrška planu Izraela da porazi Hamas po svaku cijenu. Svaka od zemalja koje je posjetio, osim Izraela, se zalažu, uz varijacije, za trajni prekid vatre, i poštovanje prava Palestinaca na bazi medjunarodnih zakona.

Pod medijaciom Katara planiran je sastanak u Kairu uz prisustvo šefova izraelskih tajnih sluzbi Mosada i ***S(v)in Beta. ** O detaljima sastanka se malo zna. Pretpostavlja se da SAD, Katar i Egipat pokušavaju da pokrenu pregovore koji bi uključivali privremeni prekid vatre i oslobadjanje izraelskih taoca.

I ovaj potencionalno važan sastanak je u sjenci isčekivanja kopnenog napada na Rafu.

Volker Turk, UN –ov glavni čovjek za ljudska prava,  izjavljuje da je nemoguće zamisliti kakvu bi situaciju stvorila kopnena vojna intervencija i stradanje velikog broja žena i djece koje bi uslijedilo.

Zabrinurutost i osude namjera Izraela dolaze iz Kine, Pakistana. Turske, Britanije i drugih zemalja. Uz pozivanje na presudu Medjunarodnog suda pravde koja od Izraela zahtijeva da se suzdrži od djelovanja koje bi moglo da dovedu do kršenja medjunarodnih zakona.

Oglasio se na X (Tviteru) i obično uzdržani Karim Kan, sudija Medjunarodnog krivičnog suda u Hagu sa izjavom da je duboko zabrinut bombardovanjem Rafe i izveštajima o očekivanoj ofanzivi.

U neobično eksplicitnoj poruci on upozorava Izrael da njegov sud sprovodi istragu o dešavanjima u Palestini i da smatra hitnim dovodjenje pred sud pravde svih koji su odgovorni za ratne zločine.

Kan podsjeća na jednostavnu i često ignorisanu činjenicu: “Postoje pravila koja moraju da se poštuju u svim ratovima, koja se ne mogu primjenjivati na način koji ih čini ispraznim i besmislenim”.

 

Bilans 130 dana rata

  • 28,473 ubijenih Palestinaca i najmanje 68,146 ranjenih.
  • Više od 380 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Od 4,500 hiljade ranjenih 600 su djeca, a ilegalni kolonosti su odgovorni za 100 ranjavanja.
  • Izrael je revidirao broj žrtava napada iz Gaze 7. oktobra sa 1,400 na 1,147.
  • 569 izraelskoh vojnika je ubijeno od 7. oktobra do 13, februara, a ranjenih je najmanje 3,221.

 

Radmila STOJANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI OPTUŽENI ZA UBISTVO SLAVKA ĆURUVIJE: Kad država presudi žrtvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka, bez prava žalbe, da budu osloobođeni optuženi za ubistvo Slavka Ćuruvije donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekalo da prođu izbori čija regularnost je upitna

 

 

Na sajtu Apelacionog suda u Beogradu je 2. februara objavljeno da je taj sud oslobodio  četvoricu nekadašnjih pripadnika Resora državne bezbednosti (RDB – sadašnja BIA) optužbi za učešće u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije 1999. godine. Navedeno je da „nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Na ovu odluku ne postoji pravo žalbe. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka zapravo donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekao trenutak i da prođu parlamentarni i opštinski izbori čija regularnost je upitna za mnoge u zemlji i inostranstvu.

Jelena Ćuruvija, ćerka ubijenog antirežimskog novinara, je poručila je da je šokirana ovom skandaloznom presudom:  „ Presuda „šalje jasnu, zastrašujuću poruku svim novinarima i svim ljudima koji se bore za slobodu govora.  Srbija je zemlja mraka  u kojoj još uvijek vladaju mračne sile 90-tih“.

Branka Prpa, Ćuruvijina nevjenčana supruga i svjedok ubistva 11. aprila 1999. koji se desio u prolazu ispred zgrade u kojoj su živjeli je nazvala presudu „farsom“.

Evropske novinarske organizacije su u zajedničkom saopštenju pozvale međunarodnu zajednicu da reaguje na odluku da se oslobode osumnjičeni i da se radi o „razočaravajućem razvoju događaja“ i „ozbiljnom nazadovanju u borbi protiv nekažnjivosti“. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) iz Njujorka je rekao da je „sada jasno da se u Srbiji ništa nije promijenilo od vremena Slobodana Miloševića“ i „takav stepen licemerja, kao kod srpskih vlasti do sada nije viđen“. Američki Stejt Dipartment je ocijenio da je „obeshrabrujuće vidjeti da pravda i odgovornost za ubice Slavka Ćuruvije ostaju nedostižni ni nakon 25 godina.“ Misija OEBS-a je istakla da presuda „otvara ozbiljna pitanja u vezi vladavine prava u Srbiji.“

Srpske vlasti su relativno brzo reagovale isturivši prvo premijerku Anu Brnabić koja je izjavila da je „očekivala osuđujuću presudu“ ali da je „sudstvo trenutno u ovoj državi nezavisno“, da ima „mali milion dokaza za to“. Ona je u izjavi za TV Pink kazala da ne vidi kako je  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kriv za presudu, kako ga optužuju predstavnici opozicije, kada je „jedini nešto uradio da bi se rasvetlile okolnosti ubistva“. Brnabićka je prebacila loptu ranijem predsjedniku Borisu Tadiću rekavši da tadašnja vlast Demokratske stranke „nije uradila ništa“ jer „nije bilo političke volje“. Zaboravila je na zloslutnu Vučićevu izjavu 1999. Tada je kao ministar informisanja proučio preko tabloida Argument da će se „osvetiti kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje Dnevni telegraf“. Kasnije će, kao prvi potpredsednik Vlade,  decembra 2013.  reći da je „država izvršila likvidaciju Slavka Ćuruvije”.

U izjavi na Happy TV prije 4 dana Vučić se složio da je nerješavanje slučaja „užasno loša stvar za našu zemlju“ ali da je on učinio puno rekavši da je „tražio da se formira komisija da krivci budu kažnjeni“ i da su „tužilaštvo i policija svoj posao obavili“. Dodao je da „pravosuđe nezavisno“  da „ne poznaje nijednog sudiju koji je odlučivao“ te da je „svih petoro sudija glasalo protiv, jer je  jedini svedok Branka Prpa rekla da to nije to lice“. Završio je riječima da on „za razliku od nekih neće voditi hajku protiv sudija“. Vučić nije pomenuo svoju 2013. najavljenu ostavku ako se ne rasvijetli ubistvo.  Branka Prpa je reagujući na izjave zvaničnika rekla da preko nje pokušavaju osigurati alibi za ubice.

Suđenje za ubistvo vlasnika lista Dnevni Telegraf i Evropljanin, koji pao u nemilost porodice Milošević,  zbog kritike režima, počelo je juna 2015.

Specijalni sud u Beogradu proglasio je 2019. krivim četvoricu nekadašnjih funkcionera tajne službe za ubistvo, dok je navedeno da je neposredni izvršilac NN lice. Radomir Marković (šef RDB-a) i Milan Radonjić (šef RDB-a za Beograd) su dobili po 30 godina dok su agenti RDB-a Romić i Kurak dobili po 20 godina. Inače Marković je već na izdržavanju kazne od 40 godina za ubistvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.  Presudu za Ćuruviju je u septembru 2020. ukinuo Apelacioni sud i vratio na ponovno suđenje, jer je navodno Specijalni sud presudom „prekoračio optužbu uvođenjem NN lica kao neposrednog izvršioca ubistva i izmenio činjenično stanje opisano u optužnici“. U ponovljenom postupku je donesena ista presuda. Apelacioni je opet presudio da je niži sud „prekoračio optužbu i nije rešio predmet optužbe”. Dalje se u presudi navodi da „tokom postupka nije utvrđeno… ko je, kada i gde učestvovao u sačinjavanju prethodnog dogovora i plana za ubistvo Ćuruvije, a nije izveden ni jedan dokaz u prilog navodima optužbe, da je takav nalog dat od strane NN lica iz najviših struktura vlasti“.

Sastav Apelacionog vijeća, koje je odradilo ovakvu presudu, za državu strateški važnu, je takođe interesantno.

Nada Hadži Perić je bila predsjednica vijeća. Po riječima srbijanskog advokata Aleksandra Olenika, „učestvovala JE u oslobađanju atentatora na Vuka Draškovića, iste ekipe iz BIA“. Iz arhive KRIK-a se vidi da je Hadži Perić bila zadužena i za suđenje Darku Šariću za šverc šest tona kokaina koje je obilovalo nelogičnostima i čudnim rezonima sudskog vijeća.

Sudija Dušanka Đorđević je, kako Olenik piše na mreži X, žena bivšeg šefa VI uprave RDB-a (sada BIA) i kasnijeg advokata Aleksandra Đorđevića, pratioca Mire Marković. Fondacija Ćuruvija je objavila da je Dušanka Đorđević bila članica sudskog vijeća, sudija izvjestilac, u slučaju paljenja kuće novinara Milana Jovanovića. Sud je ukinuo presudu i vratio slučaj na ponovno suđenje.

Sudija Marko Jocić je bio član sudskog apelacionog vijeća koje je prošle godine ukinulo presudu Darku Šariću za pranje para. Prošle godine je učestvovao u izbornom procesu za direktora Agencije za sprečavanje korupcije, koji su neke NVO nazvale nezakonitim jer su u komisiji bili javni funkcioneri koji su predmet kontrole Agencije.

Sudija Dragan Ćesarović je bio u vijećima koja su potvrdila oslobađajuće presude Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) za oružanu pobunu i nekadašnjem šefu kabineta Ivice Dačića – Branku Lazareviću, koji je bio optužen da je kriminalcima dostavljao podatke iz istrage. U postupku protiv Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, je bio član vijeća koje je ukinulo prvostepenu osuđujuću presudu i suđenje vratilo na početak.

Sudija izvjestilac Vesna Petrović je bila dio apelacionog vijeća koje ukinulo prvu prvostepenu presudu za ubistvo Ćuruvije i vratilo predmet na ponovno suđenje. Ona  je bila među sudijama Okružnog suda u Beogradu koji su potvrdili novčanu kaznu novosadskom aktivisti za ljudska prava u krivičnom postupku koji je protiv njega vodio Episkop bački Irinej zbog klevete. On je u TV emisiji rekao da smatra da su episkopi, među kojima i Irinej, „četiri jahača apokalipse i da imaju više uticaja na stvaranje desničarskih organizacija od državne bezbednosti“.

Vesna Petrović je bila i u sudskom vijeću koje je potvrdilo oslobađajuću presudu Branku Lazareviću, bivšem šefu kabineta Ivice Dačića, zbog sumnje da je narko-grupi Darka Šarića odavao tajne iz policijske istrage. Bila je i član vijeća koje je ukinulo presudu bivšem ministru privrede Predragu Bubalu zbog malverzacija sa prodajom Luke Beograd i naložilo novo suđenje.

Drugi detalji optužnice i presude veoma podsjećaju na optužnice i presude pravosuđa u Crnoj Gori u vrijeme Đukanovićeve vlasti, koje su, u velikim i  za državu bitnim slučajevima, ciljano pisane sa greškama kako bi se na osnovu toga donijele oslobađajuće presude.  Predstavnici vlasti često pominju  svjedočenje Branke Prpa, da nije prepoznala optužene kao ubice,  zato što je ono odudaralo od verzije događaja koja je bila napisana u optužnici.

Tužilaštvo je navelo da su neposredni izvršioci ubistva bili Ratko Romić, inspektor DB-a i njegov kum Miroslav Kurak. Prpa je bila izričita da Romić i Kurak nisu među osobama koje je taj dan vidjela i to  stalno ponavljala na suđenjima. U izjavi nakon finalne presude istakla je da je pravo pitanje za tužilaštvo zašto su nastavili sa njihovom verzijom ubistva kada su znali za njen iskaz kao očevica.

„Oni duže od dvadeset godina znaju za tu moju izjavu, ja sam to govorila u brojnim istragama…. Ležala sam na zemlji i gledala u ubicu. Ja nisam mogla da kažem nešto što nisam videla“.  Ona navodi da su svi policajci i tužioci koji su se smjenjivali nastavljali sa igrama detalja, iako su 20 godina imali da nađu to N.N. lice.

Cijeli slučaj možda najbolje sumira izjava sudije beogradskog apelacionog vijeća Dragana Ćesarovića data par godina ranije KRIK-u. Ona glasi: „ Godinama se pričaju priče o nezavisnosti sudstva, ali ja tvrdim da od moderne Srbije do danas nikad nismo imali nezavisno sudstvo.“

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo