SVIJET
OLIMPIJADA I OKO NJE: Koreje pod jednom zastavom

Svjetski mediji su ponovo usredsređeni na Korejsko poluostrvo. Ovog puta zbog Olimpijskih igara, a ne nuklearnog nadgornjavanja.
Pilikom svečanog otvaranja 23. Zimskih olimpijskih igara u planinskom turističkom središtu Pjongčang na sjeveroistoku Republike Koreje, čovječanstvo je prošlog petka moglo da uživa u euforiji koja je zavladala pošto su delegacije Južne i Sjeverne Kopreje defilovale pod jednom zastavom. ,,Igre mogu da svijetu pošalju snažnu poruku mira”, poručio je predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Tomas Bah.
Sjutradan, u Plavoj kući u južnokorejskom glavnom gradu Seulu je bilo podjednako dramatično. ,,Činjenica da smo se sreli je veoma važna, a dvije Koreje treba da rade zajedno kako bi ovu iskru pretvorile u buktinju”, izjavio je predsjednik Mun Đe-in gostu, sjevernokorejskom titularnom šefu države 90-godišnjem Kim Jong Namu.
Tom prilikom je specijalna izaslanica sjevernokorejskog lidera Kim Džong Una, njegova mlađa sestra Kim Jon Đong uručila predsjedniku Munu vođin lični poziv za posjetu. ,,Voljeli bismo da vas uskoro vidimo u Pjongjangu”. Mun je uzvratio: ,,Stvorimo uslove da se to dogodi”. Portparol predsjednika je dodao da je on ,,praktično prihvatio” poziv.
Predlog za treći samit dvije Koreje koje u 2018. pune sedamdeset godina postojanja, dramatična je promjena, nezamisliva prije samo 40 dana. Iznenadni detant, upriličen je južnokorejskim organizovanjem ZOI. Dogodio se uprkos nedavnim zbivanjima kada su Sjeverna Koreja i SAD, a naročito Kim i predsjednik SAD-a Donald Tramp razmijenjivali zapaljive poruke.
Sjeverna Koreja je posljednjih godina ubrzala razvoj raketnog i nuklearnog programa. Našla se pod režimom najoštrijih sankcija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, povrh jednostranih Južne Koreje i SAD-a.
Gotovo tročasovni razgovori i ručak predsjednika Muna sa sjevernokorejskom delegacijom je prvi susret na tako visokom nivou poslije više od 10 godina. Između dvije države na poluostrvu podijeljenom poslije savezničke pobjede nad Japanom na kraju Drugog svjetskog rata 1945. postoji samo primirje poslije razornog Korejskog rata od 1950. do 1953. Južnokorejski predsjednici Kim De-džung i Ro Mu-hjun sastajali su se 2000. i 2007, sa Kim Džong-ilom, ocem sadašnjeg vođe Sjeverne Koreje i njegove sestre.
Kada se prije 30 godina Južna Koreja pripremala za svoje prve Ljetnje olimpijske igre atmosfera nije mogla biti drugačija. Nekoliko mjeseci ranije, 29. novembra 1987. svijet je potresla vijest o eksploziji aviona južnokorejske nacionalne kompanije koji je krenuo iz Bagdada u Seul, ali nije stigao na odredište zbog podmetnute bombe. Poginulo je više od stotinu putnika i 11 članova posade Korea Era, a počiniocima se brzo ušlo u trag. Bili su u pitanju sjevernokorejski agenti – muškarac se ubio, žena je preživjela gutanje cijanida – da bi potom i posvjedočila da je Kim Džong Il, sin predsjednika Kim Il Sunga, bio ,,mozak operacije”. Iz Sjeverne Koreje su poručili da je to izmišljotina njihovih susjeda i zapadnih sila.
Prvog januara 2018. je Kim Džong un u poruci naciji izrazio spremnost da Sjeverna Koreja učestvuje na Zimskoj olimpijadi u zemlji rođaka i pripadnika nacije koja baštini tradiciju od preko 5.000 godina i počne razgovore o poboljšanju međukorejskih odnosa. Kim je istakao da Sjeverna Koreja nikada neće odustati od svog nukearnog programa koji vidi kao sredstvo zaštite od spoljne agresije. „Svo naše oružje, uključujući atomske, hidrogenske bombe i balističke projektile, usmjerili smo isključivo na SAD, ne na naše rođake ili Kinu, Rusiju” kazao je Ri Son-gvon, predsjedavajući Komiteta za miroljubivo ujedinjenje zemlje.
Uslijedio je prvi susret delegacija dvije korejske države poslije više od dvije godine. Rezultat je bio preko očekivanja, dogovoreno je da Sjeverna Koreja pošalje u Pjongčang delegaciju od gotovo 500 ljudi, olimpijce, simfonijski orkestar i vođe navijačica. Usaglašen je zajednički nastup olimpijaca dviju država i na brzinu sastavljena, prva u istoriji Igara, udružena reprezentacija, u ženskom hokeju na ledu.
U Južnoj Koreji i MOK je zavladalo zadovoljsto što su Olimpijada i potom Paraolimpijske igre u martu dobile veliki podsticaj.
Administracija novog južnokorejskog predsjednika Mun Đe-ina je poslije 10 godina upravljanja konzervativaca, nastavila liberalnu politiku prethodnika, dobitnika Nobelove nagrade za mir Kim De-đunga i Ro Mu-hjuna. Mun prema Severnoj Koreji vodi politiku na dva kolosjeka – sprovođenja sankcija i dijaloga. Želi da Južna Koreja bude ,,za vozačkim mestom” u bavljenju sjevernokorejskim pitanjem. Nada se da bolji međukorejski odnosi mogu prokrčiti put rješavanju sjevernokorejskog nuklearnog programa i razgovorima Vašingtona i Pjongjanga. Mun je sa Donaldom Trampom dogovorio i obustavljanje redovnih južnokorejsko-američkih vojnih manevara dok traju Igre,
Ukoliko bude realizovan, samit sa Kimom će predstavljati veliki diplomatski potez za Muna. Mogućnost bilateralnih razgovora između dvije Koreje, možda neće biti primljena sa odobravanjem u SAD, glavnom vojnom i političkom savezniku Južne Koreje i njenom velikom ekonomskom partneru. Vašington sprovodi strategiju maksimalnog pritiska na Pjongjang, zahtijevajući strogim sankcijama i oštrom retorikom da Sjeverna Koreja odustane od programa nuklearnog i raketnog naoružanja.
Mun je preporučio sjevernokorejskoj delegaciji da počne dijalog sa Vašingtonom ,,u skorije vrijeme”, rečeno je u Plavoj kući. Analitičari smatraju da od toga uveliko zavisi dalji napredak međukorejskog dijaloga. Vang In-sung, generalni sekretar predsjednikovog nacionalnog savjetodavnog tijela za ujedinjenje, smatra da dvije Koreje mogu u pogledu denuklearizacije da malo učine same, ,,ukoliko im se ne pridruže SAD”.
Postojala je nada da bi sjevernokorejski zvaničnici mogli da, makar, razmijene neku riječ sa američkim potpredsjednikom Majkom Pensom. To se nije dogodilo, iako su na ceremoniji otvaranja Amerikanci sjedjeli nekoliko metara od Sjevernokorejaca.
Postoje i upozorenja u Seulu i Vašingtonu da Sjevernokoreanci svojom ofanzivom šarma na Olimpijadi žele da stvore raskol između saveznika. Konzervativniji umovi u Seulu ne isključuju mogućnost da Pjongjang koristi popuštanje u međukorejskim odnosima za dobijanje vremena radi unapređenja raketnog i nuklearnog programa, te da odvrati SAD od preduzimanja daljih oštrih akcija, poput eventualnog vojnog poduhvata, nametanja potpunog naftnog embarga ili vojne blokade sjevernokorejske obale..
Pens je zauzeo veoma tvrd stav protiv Sjeverne Koreje tokom azijske ture. U Tokiju je objavio da SAD samo što nisu uvele Sjevernoj Koreji najtežu rundu sankcija ikada. U Južnoj Koreji je Pens stavio na muke domaćine pošto je u delegaciji vodio Freda Vormbiera, oca studenta Ota Vormbiera, preminulog prošle godine, poslije zatočenja u Sjevernoj Koreji. Pens i Vormbier su se sastali sa grupom sjevernokorejskih izbjeglica, a onda je potpredsjednik posjetio olupinu Čeonana, južnokorejske korvete koju je potopio sjevernokorejski torpedni čamac 2010. kada je poginulo 46 članova posade.
Moćno južnokorejsko Ministarstvo za ujedinjenje je poslije posjete sjevernokorejske delegacije, objavilo da vlada neće štedjeti napore da nastavkom dijaloga sa Pjongjanogom normalizuje prekogranične odnose i dovede do razgovora između Sjeverne Koreje i SAD-a. Saopšteno je međutim da će međunarodne sankcije protiv Sjeverne Koreje biti nastavljene radi miroljubivog rješenja pitanja susjedne države.
,,Posjeta delegacije pokazuje da je Sjever privržen poboljšanju odnosa sa Jugom, pa će, ukoliko je potrebno, možda preduzeti drastične mjere. No stvaran napredak u međukorejskim odnosima je moguć uz izvjestan pomak procesa denuklearizacije Sjevera”,, ocijenilo je ministarstvo.
Ofanziva šarma
„Vojska ljepotica” bori se ženskim oružjem, 229 osmijeha u boji tek palog snijega, a uz to pjesme koje odzvanjaju. „Mi smo jedno”, uzvikuju mlade žene i u ritmu savijaju gornji dio tijela. „Neka naša domovina bude ujedinjena!” Pomno odabrane vođe navijačica iz Sjeverne Koreje oduševljavaju Pjongcang. One su istovremeno i ofanziva šarma i propagandna jedinica sjevernokorejskog vođe Kima Džong-una. Nijedna od njih ne smije da bude niža od 163 centimetra, moraju da predstavljaju ljepotu Sjeverne Koreje i potiču iz porodica koje su vjerne režimu bez ikakve sumnje. Prvi nastupi trupe u Pjongcangu bili su pravi šou. Južnokorejski gledaoci oduševljeno su odlazili u dvorane u kojima su strateški mudro raspoređene djevojke u crvenom pjevale o ujedinjenoj Koreji. Stotine fotografa guralo se da uhvati najbolju poziciju za snimanje. „Većina djevojaka su studentkinje na elitnom univerzitetu”, naveo je vođa delegacije. Odabrane djevojke morale su da budu zgodne – „prema južnokorejskom standardu”. Djelimičan razlog interesovanja je i što se o njima malo zna. Vođe navijaćica su, navodno, prošle napornu obuku – kondicija, skladnost, šminkanje…
Blagodeti OI
Korejskom poluostrvu nisu nepoznati preobražavajući uticaji Olimpijskih Igara (OI). Seul 1988. je ostao upamćen po podizanju međunarodnog ugleda zemlje i prijestonice. Igre su bile u toj mjeri uspješne da su utrle put Republici Koreji da bude domaćin OI po drugi put – ovaj put Zimskih (ZOI) tokom februara 2018. u Pjongćangu. Razorena Korejskim ratom, zemlja je dugo zavisila od strane pomoći. Međutim, tokom tri decenije, postizala je prosječnu stopu rasta BDP od devet odsto, postižući „čudo na reci Han”. OI iz 1988. otvorile su Seul i Republiku Koreju prema svijetu. Igre su postale i forum za međunarodne odnose. Takođe su postale veliki pokretač međunarodne trgovine – godišnja robna razmjena Južne Koreje premašila je 100 milijardi dolara 1988. prvi put, čime je ona postala 10. najveća trgovinska sila u svijetu. I ekonomija Republike Koreje je profitirala. OI u Seulu su podstakle značajne projekte urbane obnove, izgradnju novih stambenih objekata, saobraćajnih veza i novih digitalnih mreža. Republika Koreja je zacementirala poziciju jednog od lidera digitalne i elektronske tehnologije. Korejske kompanije iz oblasti tehnologije i danas su među najuspješnijim i najprepoznatljivijim u svijetu. Republika Koreja je jedan od svjetskih ekonomskih lidera, a njena kultura – uključujući kuhinju, muziku i filmove – je prepoznata i uvažena širom svijeta. ZOI Pjongćang 2018. će nastojati da zacementiraju ova dostignuća.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama. Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu
Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra, za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km a prosječna širina 10 km, sručila 40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!
Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.
Kada je stupio na snagu prvi privremeni prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.
Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske, koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala da, ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.
Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.
Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!
Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.
Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.
Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.
Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.
Onoga momenta kad rat stane, doćiće na red polaganje računa Netanjahua i njegove vlade, državljanima koji služe tri godine u vojsci koja već 56 godina okupira Palestince na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi. Oni su do 7. oktobra živjeli u uvjerenju da će to da traje u nedogled jer je Izrael superiorni vojni bastion u kome mogu bezbjedno da žive i ignorišu “raspoloženje” pokorenih.
Taj pristup je doveo do ekstremnog nasilja i na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu u kojima Hamas nije na vlasti, koje nastavlja da eskalira uprkos upozorenjima od strane UN da se mora obuzdati nasilje od strane izraelske vojske i kolonista nad palestinskim življem van Gaze i spriječiti otvaranje novih frontova.
Od početka rata tu je ubijeno više od 250, a ranjeno je na hiljade uglavnom omladine i djece u upadima vojske i kolonista u sela, gradove i u izbjegličke logore.
Ilustrativna je statistika: broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni već je premašen novim palestinskim zatvorenicima koji su pohapšeni u stalnim i masovnim racijama.
Vlastima u Gazi u interesu je produženje primirja. To se može izvesti po trenutnoj formuli koju su sa Izraelcima i sa Hamasom utanačili posrednici iz Katara uz pomoć Egipćana, da se za svaki dodatni dan mira mora osloboditi 10 izraelskih taoca i tri puta toliko palestinskih zatvorenika. Postoje iskre nade da će produžavanje primirja otvoriti prostor da se eventualno dodje do stalnijeg rješenja.
Saveznicima Izraela, uključujući SAD i EU, postaje sve teže da podržavaju način na koji se Izrael obračunava sa Gazom i da ignorišu reakcije javnosti u svojim zemljama. Uprkos tome, nepopustljivost i eskalacija trenutno ostaju jedini pristup prihvatljiv Izraelcima. I pomisao o prihvatanju Palestinaca, a o Hamasu i da ne govorimo, kao strane u političkom dijalogu, se doživljava kao urušavanje principa superiornosti i dominacije koji su temelji cionisticke ideologije.
Ako Natanjahu pristane da skrene sa obećanog puta totalne destrukcije Hamasa, tj Gaze, Izraelci će da se pitaju što je postigao do sada? Hamas je do prekida vatre dnevno ispaljivao rakete, koliko god da im je dejstvo simbolično u poredjenju sa izraelskim i nije propustio priliku da istakne da činjenica da razmjenjuje taoce ilustruje da je Izreal uglavnom gadjao civile, a ne njih.
Izvjesno je: što duže bude trajao napad na Gazu, to će više Izrael gubiti mrvice reputacije koja su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Analina Berbok, njemačka ministarka inostranih poslova, na primjer, uprkos dosadašnjoj bezrezervnoj podršci, ovih dana poziva Izrael na uzdržanost. Državni sekretar SAD Entoni Blinken, u četvrtak, kad ovaj broj Monitora ide u štampu, dolazi u novu posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će ovoga puta koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu.
I Bil Burns, šef CIA-e je u Kataru, za pregovaračkim stolom. Izraelu će da saopšti da ubijanje civila nije prihvatljivo njegovoj organizaciji koja je prijatelj Izraela, ali od njega očekuje drugačije ponašanje.
Ostaje pitanje da li je Netanjahu spreman da u ostataku svoje prilično limitirane politčke karijere, posluša saveznike i da misli na dugoročne interese svoje zemlje?
Da li je moguća nova realnost u kojoj bi pregovaranje zamijenilo ratne solucije? Kako bi ta nova realnost izgledala i ko bi sa izraelske političke scene pristao da bude slabić ili gore izdajnik koji pregovara sa Palestincima na ravnoj nozi?
Da li bi Hamas pristao da napusti Gazu, ako bi mu to bilo ponudjeno, i da li bi predao vlast političkoj opciji koju Izrael ne bi doživljavao kao opasnost po svoju egzistenciju?
Na žalost, pozitivne ideje o mogućim rješenjima su limitirane. Da li je suludi otimizam da mogu postati realistične opcije, prije nego što bude kasno?
Hitno potrebna humanitarna pomoć
I u mirnija vremena je opsjednutoj Gazi bilo potrebno 500 šlepera dnevne pomoći da se zadovolje elementarne potrebe njenih 2.3 miliona stanovnika.
U prvih nekoliko nedjelja rata Izrael nije dozvoljavao ulazak pomoći, jer je navodno mogla da završi u rukama Hamasa.
Kasnije su katarstrofalna situacija na terenu i apeli UN-a i drugih medjunarodnih organizacija i vlada doveli do pristizanja minimalne pomoći koja je bila kap u moru bazičnih potreba ogromnog broja ljudi u devastiranoj Gazi.
Dio nagodbe o privremenom primirju je bilo i dostavljanje 800 šlepera dnevne humanitarne pomoći i na jug i na sjever Gaze. Uključeno je i gorivo koje je u toku 48 dana rata bilo totalno presušilo, što je odnijelo nebrojene živote bolesnih i ranjenih po bolnicama, uključujući i bebe koje su mogle da prežive jedino u inkubatorima na struju.
U toku više od 16 godina opsade, Palestinci u Gazi su dobijali od Izraelaca hranu koja je bila izračunata u minimalnom broju od 2,279 kalorija po osobi. Jedan od izraelskih čelnika je to u prošlosti opisao kao “dovoljno da se preživi, a nedovoljno da se napreduje”.
Ovaj perverzni arnažman je izraz mjere tolerancije nehumanosti u svijetu u kome živimo. Valja precizirati -Gaza plaća za sve što Izraelu padne na pamet da im proslijedi. Kada sam 2010. bila u Gazi pričali su mi da jedne godine nijesu znali što da rade od kajsija, koje su bile dobro rodile u Izraelu, pa je sve što nije prodato ili potrošeno, uvaljeno Gazanima za dobre pare.
Razmjena zarobljenika
Do kraja dana (srijeda 29. novembra) za šest dana primirja Hamas je Izraelu izručio 81 zarobljenika. Pretpostavka je da se radi o trećini ukupnog broja taoca koje Hamas i druge grupacije iz Gaze drže. Velika većina su žene i djeca, a ostalo su radnici iz inostranstva na privremenom radu u Izraelu.
Od 186 Palestinaca puštenih iz izraelskih zatvora svi su žene i maloljetnici.
Proporcija koja je dogovorena uz posredovanje Katara, je tri Palestinca za jednog taoca iz Izraela. To će se definitivno mijenjati kada i ako dodje do razmjene zarobljenih izraelaskih vojnika.
Pukotine u EU, NATO ćuti
Predsjednica EU Ursula von der Lejen, će morati da radi na restauraciji svoje donedavno besprekorne reputacije. Neke članice EU je oštro osudjuju što je bez konsultacija posle napada iz Gaze, otisla u Tel Aviv sa porukama bezrezervne podrške.
Stav Dzozefa Borela, spoljnpolitičkog šefa EU, se znatno razlikuje od pozicije Lejenove. On zamjera Izraelu na ogromnom broju civilnih žrtava, a kao soluciju vidi stavljanje Gaze u “sigurne ruke” Mahmuda Abasa, koji je na vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali i koji uživa duboku nepopularnost medju Palestincima zbog previse kooperativnog odnosa sa izraelskom vlašću.
Savjet EU, koji sačinjavaju lideri 27 članica, naginje prema Borelovoj poziciji, a neke od zemalja govore o bojkotu proizvoda iz ilegalnih kolonija i čak o sankcijama prema Izraelu.
I dok se može reći da je uticaj EU na odluke Izraela periferan, tišina NATO-a je druga priča. Objašnjava se ozbiljnim pukotinama u konsenzusu, sa oštrim osudama vojne intervencije Izraela od visokih zvaničnika Belgije i Španije, uz optužbe za namjerno gadjanje civilnih objekata i za druge ratne zločine.
Radmla STOJANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci. Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti
Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.
Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.
Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.
Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.
Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.
U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.
Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.
Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.
Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.
Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .
Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.
Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.
Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.
Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.
Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.
Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?
Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih kanala iz kojih operišu borci Gaze.
Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.
Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.
Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.
Žrtve
Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.
U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir u čitavom svijetu.
Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.
Reakcije međunarodnih organizacija i NVO
Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.
Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.
Generalna skupština UN-a, izglasala rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.
U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.
Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.
Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.
Rastuća diplomatska osuda
Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih zemalja.
Zapaljivi jezik i pozivi na genocid
Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.
Grupa Izraelci protiv aparthejda je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.
Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale
Komentari
Izdvojeno
TURSKA: TIHA PROSLAVA 100 GODINA OSNIVANJA REPUBLIKE: Ataturkovo nasljeđe u Erdoganovoj sjenci

Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjereni da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je aktuelni predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku
Prošla nedjelja 29. oktobra bila je trenutak za veliku pompu i ceremoniju širom Turske. Prošao je cijeli vijek od proglašenja Turske za republiku i najvećeg preobražaja u istoriji te zemlje, zahvaljujući njenom osnivaču Kemalu Mustafi Paši Ataturku.
Međutim, osim polaganja vijenca predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Anitkabiru, mauzoleju osnivača Republike u Ankari, i riječi da je „zemlja u sigurnim rukama“ te da Otac svih Turaka (Ataturk) „može počivati u miru“, malo što drugo se dešavalo na službenom nivou. Erdogan je nakon toga trebao otputovati za Istanbul kako bi izvršio smotru vojnih brodova na Bosforu, nakon čega je, prema najavama, trebao uslijediti šou dronova i veliki vatromet uz svečani govor. Mnogi su ga uzalud čekali.
Nije održan zvanični državni prijem. Turske ambasade nisu organizovale prigodne prijeme i svečanosti u zemljama domaćinima. Otkazana je i specijalna TV emisija sa uključenjima sa planiranih koncerata i svečanosti. Kao razlog za sva ta odlaganja navedena je „teška ljudska tragedija u Gazi” i eskalacija izraelskih napada.
Ipak, mnogi Turci su organizovali svoje privatne proslave, dok su gradovi pod kontrolom opozicije organizovali koncerte i parade uz svuda prisutne crveno-bijele nacionalne zastave. Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjerenja da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i da nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku.
Danas mnogi službeni protokoli često počinju molitvama. Uprava za vjerska pitanja ima budžet koji nadilazi budžete većine drugih ministarstava. Broj vjerskih škola se eksponencijalno povećao shodno Erdoganovom deklarisanom cilju stvaranja „generacije pobožnih”. Predsjednik je 2020. godine otišao i korak dalje, i muzej nekadašnje vizantijske katedrale Aja Sofije (Sveta mudrost), pretvorene u džamiju u doba Osmanskog carstva, opet vratio u funkcionalnu džamiju.
Štaviše, Erdoganovo pojavljivanje na ogromnom skupu podrške Palestinicima u Istanbulu dan ranije je znatnim dijelom pomračilo stogodišnjicu Dana Republike. Izraelci su počinili „ratne zločine” uz „masakre koji se dešavaju u Gazi” i to je narativ koji već neko vrijeme ima primat na državnim medijima i zgodan je izgovor da se preskače istorija Republike i njen sekularni i, u mnogim segmentima, uspješni model koji je postavio Kemal Mustafa. Uz sve to, milioni izbjeglica i migranata (po nekim procjenama čak 10 miliona), jako loša ekonomska situacija sa obezvrijeđenom nacionalnom valutom, visokom inflacijom i istorijom gaženja ljudskih prava opozicije i nezavisnih novinara (od kojih mnogi čame u zatvoru zbog pisane riječi ili slobodnog mišljenja) dovoljan je razlog da mnogi ne očekuju previše slavlja. Takođe, kritičari ukazuju na permanentno urušavanje nezavisnih institucija, prije svega pravosuđa, što dodatno oštri protivnike sadašnjeg stanja od kojih su neki morali napustiti zemlju da bi izbjegli utamničenje.
Međutim, čak i kritičari Kemala Mustafe i njegovog sekularizma priznaju da je vojno nasljeđe i pobjede u ratu za nezavisnost nešto što je nesporno vrijedno hvale i slave.
Nakon poraza Otomanskog carstva koje se još od 19. stoljeća smatralo „bolesnikom na Bosforu“ i koje je ratovalo na strani sila Osovine u Prvom svjetskom ratu, perspektive nekada moćnog carstva nisu puno obećavale. Evropski dio zemlje i Carigrad sa obje strane moreuza bili su okupirani i pod komandom sila pobjednica. Istovremeno su apetiti evropskih država rasli u namjeri da se najveći dio Male Azije rasparča i podijeli kao što se već desilo sa otomanskim teritorijama na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Da situacija i očaj Turaka budu još veći pobrinula se Grčka koja je podstaknuta od Britanije sanjala obnovu Vizantije i ponovno zauzimanje maloazijske obale i Carigrada (tzv. Megali ideja). U maju 1919. godine, nošena valom nacionalizma i megalomanije, grčka vojska se iskrcala u lučkom gradu Smirna koji joj je ionako trebao pripasti po uslovima Ugovora iz Sevra. Međutim, apetiti Grka su porasli nesrazmjerno mogućnostima već iscrpljene i politički podijeljene zemlje.
U želji da osvoje što veću teritoriju i natjeraju turske nacionaliste predvođene Ataturkom na ponižavajući mir, grčka vojska je sve dublje napredovala sijući pustoš i paleći turska sela i gradove. Grci su stigla na 100 kilometara od Ankare i tu su stali. Nakon zastrašujućeg poraza koji im je Kemal Paša nanio, kompletna grčka ekspedicija je doživjela kolaps i protjerana je iz Male Azije. Sa njom je izbjegao i veliki dio domicilnog grčkog stanovništva. Sile Antante umorne od Prvog svjetskog rata nisu imale više želje ni apetita da ratuju i polako su priznale novu republiku i ukidanje sultanata.
Ataturk je odvojio islam od države, uveo laicizam, zabranio nošenje fesa i burki i zatvorio islamske manastire. Takođe je dopustio alkoholna pića, i uveo evropski stil oblačenja. Tursko arapsko pismo je 1928. godine zamijenio latinskim pismom, dok je osnovna škola postala obavezna i za dječake i djevojčice. Izgradio je prijateljske mostove sa nekada neprijateljskom Grčkom, Jugoslavijom i od Turske napravio vojnu i ekonomsku silu. Umro je 10. novembra 1938. godine. Predstavnici Republikanske partije, jedne od njegovih zaostavština i sada glavne opozicione stranke su najavili da neće odustati od Ataturkovog nasljeđa i borbe za bolju i pravedniju Tursku.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično