U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

MONITOR: Kako da građani prepoznaju ko istinski zastupa njiihove i državne interese?

GRAHOVAC: Nakon uspostave višepartijskog sistema u SFRJ devedesetih godina, jedan književnik je pitao Milovana Đilasa da li je čitao programe novonastalih partija. On je odgovorio da nije, i da neće, jer papir trpi svašta, ali građani kod političara prepoznaju samo dvije stvari: prvo, moral, poštenje i kompetentnost onih koji predstavljaju građane, i drugo, da oni sve to pokažu u svom terenskom djelovanju. Đilas je naglasio da partijski programi čine samo pet odsto uspjeha, dok ono drugo rečeno čini 95 odsto uspjeha bilo koje partije. Nije teško dokazati da je kod većine nosilaca političkih funkcija kod nas sve ovo veoma upitno. Kod nemalog broja, čak je veoma skaradno. Građani na to treba da obrate pažnju!

MONITOR: Šta poslije Cetinja, kakva je  pozicija vlasti (članica vladajuće koalicije), a kakva DPS i ostatka opozicije?

GRAHOVAC: Većina aktuelne vlasti radi isto što je radila i DPS. Neko će reći da aktuelna vlast manje krade državne resurse. To je veoma relativno, jer je po dubini izvršeno takvo ešeloniranje partijskih kadrova, da u pojedinim slučajevima djeluje čak i karikaturalno. Zar i to nije podli oblik krađe državnih resursa?

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom, kako jednoga dana umjesto olovke ne bi morali uzeti pušku. Na ovu opasnost javno upozoravam punih trinaest godina.

MONITOR:  Vjerska pitanja su u fokusu ovdašnje javnosti duže od godinu. Otkud tolika religioznost?

GRAHOVAC: Malo je tu istinskih vjernika. Uglavnom se radi o političkim vjernicima. Istinski vjernici nikada ne generišu devijantne društvene pojave kakav je, na primjer, fašizam, dok politički vjernici i zatucane dogmate uvijek generišu razne društvene deformitete.

Ozbiljne analize ukazuju da je u Evropi oko 72 odsto ili ateista, ili agnostika. Prije dolaska DPS na vlast, Crna Gora je bila po tom pitanju tipičan evropski model. Danas, nažalost, i najviši državni funkcioner može da bude zatucani klerik.

MONITOR: Jedna ste od osnivača GP URA. Zašto ste, sa još četiri člana Političkog savjeta URA napustili taj Savjet?

GRAHOVAC: Zato što je rukovodstvo te partije napustilo izvorne principe na kojima je formirana URA. Ušli su u koaliranje sa „đavolima“, i danas imamo to što imamo.

MONITOR: Šta je bila alternativa?

GRAHOVAC: Zalagao sam se za opciju da URA, Demokrate, SDP, Demos, UCG, SNP i Radnička partija zajedno sa partijama manjinskih naroda formiraju manjinsku vladu i da javno traže podršku od DPS, ali pod uslovom da DPS odmakne od izvršne, zakonodavne i sudsko-tužilačke vlasti sve njene likove koji su prepoznati kao negativni. Taj spisak bi sačinili organi URA i javno bi ga saopštili.

Ukoliko DPS ne bi isto prihvatila, javno upozoriti da će se vlast formirati sa DF, pa neka DF izvrši „odmazdu“ nad DPS koju godinama javno priželjkuje. Sve to treba uraditi javno, kako bi građani bili bolje politički orijentisani na sljedećim izborima.

MONITOR: Zar i ta opcija nije nosila rizike, recimo da ih DPS „proguta“, kao što je to uradio sa dobrim dijelom nekadašnjih koalicionih partnera?

GRAHOVAC: Nije nosila bilo kakav rizik, ukoliko bi URA bila dosljedna u očuvanju izvornih principa. Njen Politički savjet bi bio garant čuvanja tih principa. URA je imala snažno sredstvo uslovljavanja, pa čak i političkog ucjenjivanja. Stalne javne zahtjeve da se DPS očisti od kod građana omraženih likova bi nevoljno prihvatio i sam Đukanović, jer bi i to bio način njegovog kakvog-takvog političkog preživljavanja, i izbjegavanja „osvete“ od strane DF. Najvažnija korist bi bila u činjenici da bi građanima-glasačima bilo sve jasnije na narednih izborima.

MONITOR: A sad?

GRAHOVAC: Godinama DPS  javno označavam kao kriminalnu, zločinačku i neofašističku organizaciju. Za takav kvalifikativ postoji 11 neoborivih parametara. Godinama naglašavam da i u toj partiji postoji zdravo tkivo, iako se ono sve više tanji. Građani Crne Gore prepoznaju Mila Đukanovića kao personifikaciju svega onoga što je njen gorući problem. Ako on zaista želi dobro Crnoj Gori, treba da se sam povuče sa mjesta čelnog čovjeka partije. Partija treba da izabere novo rukovodstvo, da uzme otklon od politike rđave prošlosti, čak i da promijeni ime.

Na taj način će se ne samo očuvati, nego i ojačati ono zdravo tkivo partije. Nema mane javno promovisanoj politici DPS, ali je poražavajuće njeno praktično djelovanje – od njenog osnivanja, pa sve do danas. Izuzev, borbe protiv politike zločina Slobodana Miloševića, borbe za samostalnu državu Crnu Goru i borbe da Crna Gora postane članica NATO saveza.

MONITOR: Ko može da izvrši pritisak na Đukanovića da to uradi?

GRAHOVAC: Mogu građani. Građani treba da se počnu oslobađati od naslijeđenog udbaško-špijunskog mentaliteta, koji ih neprekidno drži u strahovima i sumnjičavosti. Ovdje se ne podrazumijeva da neko može svojom glavom da nešto suvislo razabere i da to javno saopšti. Ovdje je prva reakcija – odakle ti ta informacija, ili od koga je ta ideja. Građani konačno treba da shvate da je samostalna i međunarodno priznata građanska i multietnička proevropska Crna Gora neupitna i da hrabro treba da mijenjaju svaku vlast.

Ovo je po ko zna koji put da Mila Đukanovića javno savjetujem da napusti DPS. On zna, a  i ja znam zbog čega te savjete ne prihvata.

Prije 11 godina Svetozar Marović je bio svekolika moć. Ja sam ga tada javno nazvao političkim lešom. Mnogi iz moćnog DPS su na taj moj stav ironisali. Danas je i njima, i Svetozaru mnogo šta jasnije. Neću da analiziram Marovićevu sudbinu, ali sada kažem da je Milo Đukanović politički leš. On se nalazi u svekolikom raspeću, ali sam siguran da želi čuti moj savjet. Treba da ode radi njegovog dobra i dobra Crne Gore!

MONITOR: Ko bi mogao da ohrabri građane Crne Gore da izvrše otklon od aktuelnih političkih predvodnika vlasti i opozicije?

GRAHOVAC: Danas je veća snaga u intelektualnom, političkom i moralnom kredibilitetu pojedinaca, nego što je iskrenost i moralnost partija. Biografije partijskih pojedinaca su veliki problem kako njima lično, tako i cjelokupnom društvu.

Mi imamo i veoma pozitivnih primjera. Ako bi na primjer, Ranko Krivokapić i Žarko Rakčević stali na čelo grupe građana i da na tu listu stave još nekoliko uglednih pojedinaca, siguran sam da bi pomrsili račune čak i velikim koalicijama. Njih ohrabrujem i pozivam da politički  finalizuju svoju trodecenijsku antifašistički borbu.  Najprije za očuvanje Jugoslavije, a kada to zlotvori nisu dozvolili, oni su bili dosledni antiratni aktivisti, te borci za samostalnu, građansku, multietničku, antifašističku i evroatlansku Crnu Goru. To je većinsko opredjeljenje i građana Crne Gore.

MONITOR: Ne plašite se za budućnost Crne Gore?

GRAHOVAC: Crnu Goru čeka sve izvjesnija, demokratičnija i u svakom pogledu bogatija budućnost. Samo je potrebno hrabro i brzo mijenjati svaku vlast, kako bi se čitavo društvo oslobodilo od klerofašista, neofašista, nacionalista, lopova, kriminalaca i svakojakih moralnih spodoba.

Crna Gora to ne samo da hoće, ona to i može i zaslužuje. U to sam više nego ubijeđen.

Cetinje zloupotrebljavaju

MONITOR: Dok razgovaramo, na Cetinju su nastavljena sporenja i sukobi oko Cetinjskog manastira. Izgrede su obilježili izlivi mržnje i šovinizam na koje u Prijestonici nijesmo navikli? 

GRAHOVAC: Tamo gdje se proizvede visok stepen fašizacije društva, kao što je nažalost slučaj Crne Gore, onda su šovinistički ispadi i česti i radikalni.

Neko vrlo smišljeno gura Cetinje u radikalizaciju i zloupotrebljava njegovu veličanstvenu istoriju i kulturu. Nije teško detektovati ko je taj neko – to su nosioci oba ona fašizma na koja upozoravam godinama: DPS, DF i obje pravoslavne crkve u Crnoj Gori nose istorijsku odgovornost.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

 Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

MONITOR: U Zagrebu je na vlast nedavno došla koalicija „Možemo“ koja se deklariše i kao „lijeva“ i kao „zelena“. Da li su odnos prema prirodi i neka vrsta novog humanizma, postali neizbježne teme savremene ljevice?

JURIĆ: „Zelene teme“ danas moraju biti na dnevnom redu ljevice, jer se tiču „slobode, jednakosti i bratstva“, a ja to i dalje smatram temeljnom idejom bilo kakve ljevice. Ako ljevica, za razliku od desnice, stavlja na dnevni red i klasna pitanja, a ne samo nacionalno-etnička i religizno-svjetonazorska, može se pokazati da su mnogi ekološki problemi klasne prirode. No, pitanje je koliko lijeve opcije, stranačke i nestranačke, vladalačke i nevladalačke, mogu uopće zagovarati jednu ekološki radikalnu politiku, jer takva politika podrazumijeva mnogo toga što trenutno nije popularno, a time ni politički unosno, nego zahtijeva dugotrajan i pažljiv rad „u bazi“.

MONITOR: Koliko političke partije i postojeće institucije „demokratskog svijeta“, na nacionalnom ili međunarodnom nivou, mogu da načine „korak od sedam milja“ neophodan čovječanstvu? Ima li alternative?

JURIĆ: Ja ne vjerujem da se opsežnije i temeljitije ekonomsko-političko-društvene promjene mogu dogoditi u sferi takozvane „visoke politike“, odnosno u sferi birokratsko-partitokratsko-militarističke politike koja je u koaliciji s vladajućim, neoliberalističko-kapitalističkim ekonomskim sistemom, kojem asistiraju redukcionistička tehnoznanost i masovni mediji. Ne potcjenjujem neke lokalizirane uspjehe zeleno-lijevih inicijativa, kao što su one u Zagrebu i Dubrovniku, ali bojim se da one, u toj političkoj areni, nemaju previše šanse. U ovom političkom modelu vlast brzo i uspješno korumpira, pri čemu ne mislim na klasično korumpiranje, nego na neizbježan pritisak da se odustane od izvornih, polazišnih principa kojima se jednostavno ne može udovoljiti u sudaru s tom političkom realnošću. Stoga jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju bitnih problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja, u njihovom omasovljavanju, umrežavanju i djelovanju koje bi se vodilo prije principom „misli lokalno, djeluj globalno“, nego popularnim principom „misli globalno, djeluj lokalno“.

MONITOR: Da li je moguće organizovati ljudsko društvo, u „vidljivoj“ budućnosti, tako da većina građana praktikuje moralne imperative?

JURIĆ: Naravno da je moguće zamisliti i organizacijski ostvariti društvo, lokalno i globalno, na drugačiji način nego što je to trenutno slučaj. „Utopičnost“ nekih ideja, projekata i akcija nikad nije bila argument protiv njih. Kapitalističko društvo u Jugoslaviji pedesetih ili šezdesetih godina 20. vijeka vjerojatno se činilo kao utopija, a sad je ostvareno, iako je to, rekao bih, distopija. No, ako me pitate o ostvarenju nekih „moralnih imperativa“ u društvu, tu bih, ne samo kao profesor etike, nego i kao razmišljajući čovjek, bio oprezan. Ne želim da bilo kakvi moralni imperativi, principi i norme postanu društveno i politički relevantni, nego samo oni koji mogu udovoljiti zahtjevu univerzalnosti.

MONITOR: Da li bi vjerska nastava trebalo da se izvodi u javnim školama?

JURIĆ: Budući da sam skeptičan prema svakom svjetonazoru, pa i onom znanstvenom, i budući da smatram da svaka znanost ima svoju metafiziku, svoju ideologiju i svoje dogme, pa čak i znanosti koje arogantno tvrde da su „objektivne“ i „egzaktne“, na primjer one iz takozvanog STEM-područja, glavni razlog protiv vjeronauka kao predmeta u javnim školama ne nalazim u njegovoj svjetonazorsko-ideološkoj pristranosti, dogmatičnosti, iracionalnosti, neznanstvenosti i slično. Ako bismo na osnovi „neznanstvenosti“ tjerali kritiku vjeronauka u školama, mogli bismo dovesti u pitanje i one predmete u kojima se radi o muzičkoj i likovnoj umjetnosti, čak i o književnosti, a ne bi bila sasvim isključena ni filozofija, iako je ona prva znanost iz koje su proistekle sve druge znanosti.

Glavni razlog protiv vjeronauka kao školskog predmeta vidim u tome što taj predmet u startu dijeli, razvrstava i često zavađa učenike, i to prema kriteriju koji većini djece i mladih uopće nije važan. U osnovnim školama to je najočiglednije, jer roditelji odlučuju hoće li dijete ići na vjeronauk ili neće, te na koji će posebni vjeronauk ići, pri čemu se u krajnje neugodnu situaciju dovode djeca ireligioznih roditelja i roditelja iz religiozno miješanih porodica.

Što se tiče Hrvatske, mislim da je dobro da u trenutnoj situaciji, kad u školama već postoji predmet Vjeronauk, kao alternativa postoji i predmet Etika. Ali nema baš razloga za ushićenje, jer ta alternativa postoji samo u srednjim, a ne i u osnovnim školama. Osim toga, u nekim sredinama pritisak iz vjerskih zajednica je toliko jak da se rijetko tko usudi da izabere Etiku, jer to sa sobom nosi i određenu stigmu i diskriminaciju.

Svakako bi primjereniji bio neki školski predmet koji vjeru i religije problematizira bez određenog religioznog i konfesionalnog predznaka. A umjesto da tome dodajemo i Etiku kao još jedan predmet koji opterećuje satnicu, prije bih se zalagao za duže, obimnije i sistematičnije poučavanje filozofije, čiji je etika sastavni dio, kao i logika koja je ponegdje zaseban školski predmet. Širenje filozofije kao predmeta na sve razrede srednjih škola, pa i u osnovnu školu, jer iskustva s takozvanom „filozofijom za djecu“ su odlična, pokrilo bi i one potrebe o kojima se danas često govori pod imenom „kritičkog mišljenja“ i „građanskog odgoja i obrazovanja“.

Učinci gole moći

MONITOR: U filmu „Zaraza“ Stivena Soderberga iz 2010. godine, autor pokazuje povezanost svega u prirodi i šta se događa kada se na to zaboravi. Pohlepa je specifično ljudska osobina. Ta pervertirana društvenost kao da nema granica?

JURIĆ: Slažem se sa tvrdnjom da danas svjedočimo pervertiranju društvenosti, pri čemu je pohlepa samo jedan moment tog procesa. Općenitiji problem s kojim se borimo jest moć, gola moć, moć bez odgovornosti, dakle, nasilje koje bezobzirno uništava i ljudski rod i ne-ljudska bića i cijelu prirodu. Iako su glavni nosioci i provodioci te moći još uvijek ekonomske i političke institucije, te njihovi čelnici, zapravo nitko nije lišen odgovornosti za to što se zbiva. Neviđeno brza, opsežna i radikalna reorganizacija života na svjetskom nivou, svojevrsno izvanredno stanje koje je zavladalo u proljeće 2020. godine, ne bi bilo moguće da se građani nisu već ranije pokorili toj moći i novom tipu totalitarizma, premda su svima puna usta demokracije i ljudskih prava. Zato se danas, bez razmišljanja i bez otpora, odustaje od slobode u ime sigurnosti, onemogućava se autonomno odlučivanje i djelovanje putem proglasa i naredbi, odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom.

Pandemija je simptom dubljih i starijih bolesti

MONITOR: Da li će ovo vrijeme pandemije kovida, pored briga, dilema i tragičnosti, biti podsticajno za promišljanje, i u oblastima kojima se Vi bavite – etike i bioetike?

JURIĆ: Nisam se prvi put susreo sa situacijom koja je poticajna za filozofsko, etičko i bioetičko promišljanje. Svijet u kojem živimo vri od zamršenih problema koji zahtijevaju teorijsku artikulaciju. Filozofima i drugim znanstvenicima ne nedostaje izazova, samo je pitanje da li ćemo se i kako uhvatiti u koštac s njima. Ali istina je da nam pandemija koronavirusa  ispostavlja niz novih problema ili, bolje rečeno, niz problema s kojima smo se borili i ranije, samo su sada „pojačani do daske“. Zato sam svoju posljednju knjigu nazvao Pandemija kao simptom. Ova pandemija i sve što doživljavamo zbog nje nisu samo stvar bolesti izazvane određenim virusom, nego i simptom starijih i dubljih ekonomskih, političkih, socijalnih i kulturnih bolesti kao što su ekološka kriza, medikalizacija zdravlja i života, globalni ratovi i terorizam, masovne migracije stanovništva, digitalizacija i automatizacija društva, nezaustavljivo napredovanje kapitalizma s reperkusijama na planu demokracije, urušavanje javne sfere i zajedničkih dobara, i tako dalje.

Naravno da „šok-terapije“ kao što je ova pandemija u prvi mah izazivaju zbunjenost, paniku i strah, a zatim tjeskobu i očaj, ali barem mi, čija je zadaća da unosimo red u kaos i da nudimo alate za razumijevanje problema i njihovo rješavanje, moramo da se odupremo takvim osjećanjima. Možda sam suviše romantičan, ali još sam uvjeren da i lijek i cjepivo za bolesti čovječanstva možemo pronaći u filozofiji i drugim znanostima. Istraživanje, promišljanje i raspravljanje, odnosno spoznavanje, znanje i njegova razmjena, pomažu nam, jer oslabljuju ili barem objašnjavaju „tragično osjećanje života“, kako je to rekao Miguel de Unamuno. Pri tome filozofija ima posebnu ulogu, jer u njen „opis posla“ spadaju skepsa i kritika, analiza svega i svačega pod vidom cjeline, te projiciranje budućnosti pod vidom humanističkih načela.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari