Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN ANASTASIJEVIĆ, NOVINAR ANALITIČAR NEDJELJNIKA VREME: Srastanje Udbe i kriminalne zajednice

Objavljeno prije

na

Niz događaja u regionu koji nas ponovo povezuju međusobno i sa svijetom, kao afera oko izručivanja Crnoj Gori Veselina Vukotića, ali i rasprava i usvajanje rezolucije na osnovu izvještaja Dika Martija o trgovini ljudskim organima u Parlamentarnoj skupštini SE, otkrili su dužinu sjenki koje prate naše lokalne ali i globalne moćnike. Ko su ljudi koji su stajali iza moćnika SFRJ a koji su i danas ,,korisni” i njihovim nasljednicima u djelovima nekadašnje države, razgovarali smo sa Dejanom Anastasijevićem, novinarem, analitičarem Vremena i američkog Tajma, prvim novinarem koji je svjedočio u procesu protiv Slobodana Miloševića i koji je jedno vrijeme sa porodicom morao da živi van Srbije.

MONITOR: Šta se dešavalo sa službom bezbjednosti SFRJ, koliko su njeni pripadnici još aktivni i međusobno povezani?
ANASTASIJEVIĆ: To je duga, komplikovana i tužna priča. SFRJ nije imala jednu, nego dvanaest službi bezbednosti: jednu saveznu, šest pokrajinskih i dve republičke u okviru MUP-ova, dve vojne službe (obaveštajnu i kontraobaveštajnu), plus Službu za istraživanje dokumentacije pri Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove. Ukratko, taj sistem se raspao po istim onim linijama po kojima se raspala i SFRJ, s tim što je Srbija nasledila lavovski deo, jer su joj osim sopstvene, zapale obe pokrajinske, obe vojne i obe savezne službe. Milošević je pokušao da sve to centralizuje i podvede pod svoju kontrolu, ali s tim je čak i on imao mnogo problema. Na kraju su ga svi izdali: i Stanišić, i Rade Marković, i Krga, i Dimitrijević… Svi su se u poslednji čas stavili „u službu naroda”. Od njih je jedino Rade Marković završio u zatvoru, i to uglavnom zato što nije istinski pripadao toj strukturi, nego uniformisanoj policiji. I Stanišić bi, da nije Haga, bio na slobodi.

Ne verujem u teorije zavere po kojima tajne službe stoje iza svega, ali činjenica je da sve države nastale raspadom Jugoslavije imaju jako loše regulisan i kontrolisan sektor bezbednosti. Političari više zaziru od tajnih službi nego tajne službe od njih, a trebalo bi da bude obrnuto. Nigde na prostoru bivše Jugoslavije nisu otvoreni dosijei, nisu sprovedene temeljne reforme. Službe su se efikasnije prilagodile višepartijskom sistemu nego bilo koji segment društva.

MONITOR:Pominjali ste u Vremenu da je Stane Dolanc koji je 1984. postao savezni sekretar za unutrašnje poslove, radikalizovao ,,borbu protiv neprijateljske emigracije”, inovirajući je regrutovanjem državnih ubica sa kriminalnim dosijeima. Pored Arkana, kao takav se sada pominje i Veselin Vukotić koji je u Španiji bio uhapšen sa hrvatskim pasošem. Hrvatski pasoš je imao i Legija, a i neki noviji kadrovi iz ,,Dolančevog modela” DB. Šta nam to govori?
ANASTASIJEVIĆ: Dolanc je prvi počeo masovnije da angažuje kriminalce za potrebe Udbe, i to još pre 1984: kriminalci su u inostranstvu vršili likvidacije političkih emigranata, a zauzvrat su dobijali imunitet kod kuće. Ipak, znao se neki red, njima nije bilo dozvoljeno da pljačkaju i ubijaju unutar zemlje – samo napolju. Taj kodeks je skršen februara 1990, kad je u beogradskom klubu Nana, Veselin Vukotić ubio Andruju Lakonića. Njemu je Udba pomogla da pobegne u inostranstvo, a štitila ga je i kasnije. Tokom 90-tih je došlo do potpunog srastanja kriminalne i obaveštajne zajednice, ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni… To je ono što se zove obaveštajno podzemlje, a to je jako žilava struktura sa kojom se malo ko usuđuje da uđe u koštac.

Negde sam pročitao da je Vukotićev hrvatski pasoš, sa kojim je pre nekoliko godina uhapšen u Španiji, imao serijski broj koji se za samo jednu cifru razlikovao od lažnog pasoša sa kojim je putovao Ante Gotovina. Pa vi vidite.

MONITOR: Spekuliše se da bi saznanja Vukotića mogla biti značajna za proces protiv Stanka Subotića i grupe optužene za šverc cigareta. Da li iz istih razloga crnogorsko pravosuđe želi ovog ,,svjedoka vremena” pod svojim okriljem?
ANASTASIJEVIĆ: Cela priča o Veselinu Vukotiću je fascinantna, i daleko je od toga da bude gotova. Nije isključeno da Vukotić neka svoja saznanja razmenjuje za „dobre usluge”, pa ko da više. Ne bi mu bilo prvi put. Činjenica je da je Crna Gora bila prilično nezainteresovana za izručenje Vukotića dok se on nalazio u Španiji i Belgiji, i da je počela da ga traži tek kad se pojavio u Srbiji. Imam utisak da obe države pletu svoje igre oko Vukotića, i da je lopta prebačena na politički teren.

MONITOR:Advokat Vukotića, Zdenko Tomanović, dao je niz objašnjenja zašto je njegovo izručenje Crnoj Gori nedopušteno,bez obzira na sporazum o ekstradiciji.Vukotić je na brzinu stekao i srpsko državljanstvo, a sporazum o dvojnom državljanstvu ne postoji?
ANASTASIJEVIĆ: Ne znam na osnovu čega je Vukotić ekspresno postao državljanin Srbije, ali otkad su Srbija i Crna Gora potpisale sporazum o međusobnom izručivanju, državljanstvo nije prepreka. Problem je političke prirode, i rezultat je atmosfere izrazitog nepoverenja između Srbije i Crne Gore, koje se izražava na državnom nivou. Kriminalci se u takvoj atmosferi sjajno snalaze, baš kao i žbiri svih vrsta.

MONITOR: Koliko bi najavljeni zakon o dosijeima tajnih službi, doprinio da se slučajevi kao što su ubistva političkih neistomišljenika i političkih emigranata rasvijetle, a time i ,,nasljeđe” tajnih službi SFRJ?
ANASTASIJEVIĆ: Rasvetlila bi se mnoga ubistva, ne samo ona politička, ali i mnoge krađe i zloupotrebe. Taj zakon o otvaranju dosijea već deset godina donose, i nikako da dođe na skupštinski dnevni red. Šta mislite zašto?

MONITOR: U više afera koje opterećuju države nastale od SFRJ, iza leđa kontroverznih lidera, pojavljuju se senke moćnika za koje se kaže da su moćniji od ovih koji izlaze na izbore. U Gardijanu, iza Hašima Tačija na svijetlo izlazi i lik i delo Džavita Haljitija, sa veoma opskurnim opisom. Ima li interesa i snage da se u evropskim centrima raspletu ovi opasni savezi koji su stvorili političko podzemlje?
ANASTASIJEVIĆ: Na Kosovu su iza scene na vlast došli ljudi koji su osamdesetih godina kao „marksisti-lenjinisti” u dubokoj ilegali radili za svoju stvar. Oni već trideset godina žive u dubokoj konspiraciji, povezani su sa svim mogućim belosvetskim službama i kriminalcima, a Haljiti je njihov tipičan predstavnik. On i ljudi kao on nikada ne uzimaju vodeće političke funkcije, već to prepuštaju ambicioznim „mladićima” kao što su Tači i Haradinaj. Ali svi na Kosovu dugo znaju ko su stvarni nosioci vlasti.

U jednoj američkoj depeši koja se nedavno pojavila na Vikiliksu kaže se da je Haljiti, između ostalih, radio i za beogradski DB: on im je dostavljao informacije, a oni su mu, zauzvrat, pomogli da eliminiše neke rivale. Nisam se iznenadio kad sam to pročitao.

MONITOR: Zanimljivo je da su politički lideri, okrivljeni ili javno sumnjičeni da su kršili zakon -Sanader, Đukanović,Tači, veoma vešti u praktikovanju ,,evropeiziranog” političkog žargona. Brzo osvajaju ono što smatraju evropskim ili američkim političkim stilom, iako je suština njihove prakse daleko od ,,evropskih vrijednosti”.
ANASTASIJEVIĆ: Političari koriste retoriku i ideologiju koju najlakše mogu da prodaju biračima. Sad kad je potražnja za nacionalizmom opala, guraju „evropske vrednosti”, mada često nisu svesni o čemu govore. Kakvi su nekad bili komunisti, a zatim nacionalisti, takvi su sad Evropljani. To je politika. A opet, kad vam isti trgovci tri puta prodaju istu kvarnu robu, samo svaki put sa drugom etiketom, možda je vreme da promenite radnju. Kod nas se iz politike teško izlazi, osim biološkim putem.

MONITOR: Saslušavanje u svojstvu osumnjičenog generala Ace Tomića, nekadašnjeg šefa službe bezbjednosti Vojske Srbije i Crne Gore, ponovo postavlja pitanje ozbiljnosti države Srbije u potrazi za Ratkom Mladićem. Šta se u stvari hoće ovim ,,izuzetno uspješnim akcijama” kako je Bruno Vekarić nazvao nedavno pretresanje kuće Darka Mladića?
ANASTASIJEVIĆ: Svaki put kad Glavni tužilac Tribunala treba da dođe u Beograd, izvode se nekakve spektakularne akcije, privođenja, pretresi… I – nikom ništa. Možda pokušavaju da stvore situaciju da se Mladić toliko iznervira izađe i kaže: „Dosta ljudi, ako Boga znate, evo predajem se samo da vas više ne gledam kako se pravite da me tražite.”

Srbija će biti u velikom problemu ako do juna ne nađe bar jednog od dvojice optuženih. Moglo bi se desiti da nam ponovo zamrznu pregovore o kandidaturi, a to bi uništilo šanse vladajuće koalicije na sledećim izborima. Zbog toga mislim da će sada pojačati potragu.

Kad se sve sabere i oduzme, ipak se region kreće napred, kljakavo i kukajući, ali napred. Do pre neku godinu je postojala realna mogućnost da Srbijom zavlada otrovni nacionalizam, u Hrvatskoj su generali spremali udar… Sada su takve stvari nezamislive. Tužno što je toliko vremena izgubljeno i što je toliko ljudi stradalo da bismo se doveli zdravom razumu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo