Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN ANASTASIJEVIĆ, NOVINAR ANALITIČAR NEDJELJNIKA VREME: Srastanje Udbe i kriminalne zajednice

Objavljeno prije

na

Niz događaja u regionu koji nas ponovo povezuju međusobno i sa svijetom, kao afera oko izručivanja Crnoj Gori Veselina Vukotića, ali i rasprava i usvajanje rezolucije na osnovu izvještaja Dika Martija o trgovini ljudskim organima u Parlamentarnoj skupštini SE, otkrili su dužinu sjenki koje prate naše lokalne ali i globalne moćnike. Ko su ljudi koji su stajali iza moćnika SFRJ a koji su i danas ,,korisni” i njihovim nasljednicima u djelovima nekadašnje države, razgovarali smo sa Dejanom Anastasijevićem, novinarem, analitičarem Vremena i američkog Tajma, prvim novinarem koji je svjedočio u procesu protiv Slobodana Miloševića i koji je jedno vrijeme sa porodicom morao da živi van Srbije.

MONITOR: Šta se dešavalo sa službom bezbjednosti SFRJ, koliko su njeni pripadnici još aktivni i međusobno povezani?
ANASTASIJEVIĆ: To je duga, komplikovana i tužna priča. SFRJ nije imala jednu, nego dvanaest službi bezbednosti: jednu saveznu, šest pokrajinskih i dve republičke u okviru MUP-ova, dve vojne službe (obaveštajnu i kontraobaveštajnu), plus Službu za istraživanje dokumentacije pri Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove. Ukratko, taj sistem se raspao po istim onim linijama po kojima se raspala i SFRJ, s tim što je Srbija nasledila lavovski deo, jer su joj osim sopstvene, zapale obe pokrajinske, obe vojne i obe savezne službe. Milošević je pokušao da sve to centralizuje i podvede pod svoju kontrolu, ali s tim je čak i on imao mnogo problema. Na kraju su ga svi izdali: i Stanišić, i Rade Marković, i Krga, i Dimitrijević… Svi su se u poslednji čas stavili „u službu naroda”. Od njih je jedino Rade Marković završio u zatvoru, i to uglavnom zato što nije istinski pripadao toj strukturi, nego uniformisanoj policiji. I Stanišić bi, da nije Haga, bio na slobodi.

Ne verujem u teorije zavere po kojima tajne službe stoje iza svega, ali činjenica je da sve države nastale raspadom Jugoslavije imaju jako loše regulisan i kontrolisan sektor bezbednosti. Političari više zaziru od tajnih službi nego tajne službe od njih, a trebalo bi da bude obrnuto. Nigde na prostoru bivše Jugoslavije nisu otvoreni dosijei, nisu sprovedene temeljne reforme. Službe su se efikasnije prilagodile višepartijskom sistemu nego bilo koji segment društva.

MONITOR:Pominjali ste u Vremenu da je Stane Dolanc koji je 1984. postao savezni sekretar za unutrašnje poslove, radikalizovao ,,borbu protiv neprijateljske emigracije”, inovirajući je regrutovanjem državnih ubica sa kriminalnim dosijeima. Pored Arkana, kao takav se sada pominje i Veselin Vukotić koji je u Španiji bio uhapšen sa hrvatskim pasošem. Hrvatski pasoš je imao i Legija, a i neki noviji kadrovi iz ,,Dolančevog modela” DB. Šta nam to govori?
ANASTASIJEVIĆ: Dolanc je prvi počeo masovnije da angažuje kriminalce za potrebe Udbe, i to još pre 1984: kriminalci su u inostranstvu vršili likvidacije političkih emigranata, a zauzvrat su dobijali imunitet kod kuće. Ipak, znao se neki red, njima nije bilo dozvoljeno da pljačkaju i ubijaju unutar zemlje – samo napolju. Taj kodeks je skršen februara 1990, kad je u beogradskom klubu Nana, Veselin Vukotić ubio Andruju Lakonića. Njemu je Udba pomogla da pobegne u inostranstvo, a štitila ga je i kasnije. Tokom 90-tih je došlo do potpunog srastanja kriminalne i obaveštajne zajednice, ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni… To je ono što se zove obaveštajno podzemlje, a to je jako žilava struktura sa kojom se malo ko usuđuje da uđe u koštac.

Negde sam pročitao da je Vukotićev hrvatski pasoš, sa kojim je pre nekoliko godina uhapšen u Španiji, imao serijski broj koji se za samo jednu cifru razlikovao od lažnog pasoša sa kojim je putovao Ante Gotovina. Pa vi vidite.

MONITOR: Spekuliše se da bi saznanja Vukotića mogla biti značajna za proces protiv Stanka Subotića i grupe optužene za šverc cigareta. Da li iz istih razloga crnogorsko pravosuđe želi ovog ,,svjedoka vremena” pod svojim okriljem?
ANASTASIJEVIĆ: Cela priča o Veselinu Vukotiću je fascinantna, i daleko je od toga da bude gotova. Nije isključeno da Vukotić neka svoja saznanja razmenjuje za „dobre usluge”, pa ko da više. Ne bi mu bilo prvi put. Činjenica je da je Crna Gora bila prilično nezainteresovana za izručenje Vukotića dok se on nalazio u Španiji i Belgiji, i da je počela da ga traži tek kad se pojavio u Srbiji. Imam utisak da obe države pletu svoje igre oko Vukotića, i da je lopta prebačena na politički teren.

MONITOR:Advokat Vukotića, Zdenko Tomanović, dao je niz objašnjenja zašto je njegovo izručenje Crnoj Gori nedopušteno,bez obzira na sporazum o ekstradiciji.Vukotić je na brzinu stekao i srpsko državljanstvo, a sporazum o dvojnom državljanstvu ne postoji?
ANASTASIJEVIĆ: Ne znam na osnovu čega je Vukotić ekspresno postao državljanin Srbije, ali otkad su Srbija i Crna Gora potpisale sporazum o međusobnom izručivanju, državljanstvo nije prepreka. Problem je političke prirode, i rezultat je atmosfere izrazitog nepoverenja između Srbije i Crne Gore, koje se izražava na državnom nivou. Kriminalci se u takvoj atmosferi sjajno snalaze, baš kao i žbiri svih vrsta.

MONITOR: Koliko bi najavljeni zakon o dosijeima tajnih službi, doprinio da se slučajevi kao što su ubistva političkih neistomišljenika i političkih emigranata rasvijetle, a time i ,,nasljeđe” tajnih službi SFRJ?
ANASTASIJEVIĆ: Rasvetlila bi se mnoga ubistva, ne samo ona politička, ali i mnoge krađe i zloupotrebe. Taj zakon o otvaranju dosijea već deset godina donose, i nikako da dođe na skupštinski dnevni red. Šta mislite zašto?

MONITOR: U više afera koje opterećuju države nastale od SFRJ, iza leđa kontroverznih lidera, pojavljuju se senke moćnika za koje se kaže da su moćniji od ovih koji izlaze na izbore. U Gardijanu, iza Hašima Tačija na svijetlo izlazi i lik i delo Džavita Haljitija, sa veoma opskurnim opisom. Ima li interesa i snage da se u evropskim centrima raspletu ovi opasni savezi koji su stvorili političko podzemlje?
ANASTASIJEVIĆ: Na Kosovu su iza scene na vlast došli ljudi koji su osamdesetih godina kao „marksisti-lenjinisti” u dubokoj ilegali radili za svoju stvar. Oni već trideset godina žive u dubokoj konspiraciji, povezani su sa svim mogućim belosvetskim službama i kriminalcima, a Haljiti je njihov tipičan predstavnik. On i ljudi kao on nikada ne uzimaju vodeće političke funkcije, već to prepuštaju ambicioznim „mladićima” kao što su Tači i Haradinaj. Ali svi na Kosovu dugo znaju ko su stvarni nosioci vlasti.

U jednoj američkoj depeši koja se nedavno pojavila na Vikiliksu kaže se da je Haljiti, između ostalih, radio i za beogradski DB: on im je dostavljao informacije, a oni su mu, zauzvrat, pomogli da eliminiše neke rivale. Nisam se iznenadio kad sam to pročitao.

MONITOR: Zanimljivo je da su politički lideri, okrivljeni ili javno sumnjičeni da su kršili zakon -Sanader, Đukanović,Tači, veoma vešti u praktikovanju ,,evropeiziranog” političkog žargona. Brzo osvajaju ono što smatraju evropskim ili američkim političkim stilom, iako je suština njihove prakse daleko od ,,evropskih vrijednosti”.
ANASTASIJEVIĆ: Političari koriste retoriku i ideologiju koju najlakše mogu da prodaju biračima. Sad kad je potražnja za nacionalizmom opala, guraju „evropske vrednosti”, mada često nisu svesni o čemu govore. Kakvi su nekad bili komunisti, a zatim nacionalisti, takvi su sad Evropljani. To je politika. A opet, kad vam isti trgovci tri puta prodaju istu kvarnu robu, samo svaki put sa drugom etiketom, možda je vreme da promenite radnju. Kod nas se iz politike teško izlazi, osim biološkim putem.

MONITOR: Saslušavanje u svojstvu osumnjičenog generala Ace Tomića, nekadašnjeg šefa službe bezbjednosti Vojske Srbije i Crne Gore, ponovo postavlja pitanje ozbiljnosti države Srbije u potrazi za Ratkom Mladićem. Šta se u stvari hoće ovim ,,izuzetno uspješnim akcijama” kako je Bruno Vekarić nazvao nedavno pretresanje kuće Darka Mladića?
ANASTASIJEVIĆ: Svaki put kad Glavni tužilac Tribunala treba da dođe u Beograd, izvode se nekakve spektakularne akcije, privođenja, pretresi… I – nikom ništa. Možda pokušavaju da stvore situaciju da se Mladić toliko iznervira izađe i kaže: „Dosta ljudi, ako Boga znate, evo predajem se samo da vas više ne gledam kako se pravite da me tražite.”

Srbija će biti u velikom problemu ako do juna ne nađe bar jednog od dvojice optuženih. Moglo bi se desiti da nam ponovo zamrznu pregovore o kandidaturi, a to bi uništilo šanse vladajuće koalicije na sledećim izborima. Zbog toga mislim da će sada pojačati potragu.

Kad se sve sabere i oduzme, ipak se region kreće napred, kljakavo i kukajući, ali napred. Do pre neku godinu je postojala realna mogućnost da Srbijom zavlada otrovni nacionalizam, u Hrvatskoj su generali spremali udar… Sada su takve stvari nezamislive. Tužno što je toliko vremena izgubljeno i što je toliko ljudi stradalo da bismo se doveli zdravom razumu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo