INTERVJU
DR ŽARKO KORAĆ: Opasna je slaba Srbija
Nedavno održani opozicioni miting u Beogradu, na čelu sa SNS Tomislava Nikolića, ubrzao je puls političarima na vlasti u Srbiji, ali i onima u susjednim zemljama. To je bio povod za razgovor sa dr Žarkom Koraćem profesorom psihologije na Beogradskom univerzitetu, narodnim poslanikom i predsjednikom SDU, partije u opoziciji koja je istovremeno neka vrsta opozicije grupaciji oko SNS.
MONITOR: Održan je dugo najavljivan miting opozicije,okupljene oko Tomislava Nikolića. Nije bilo incidenata, čak su i počistili plato ispred Skupštine. Ima li nečeg zaista novog u njihovoj politici i ponašanju?
KORAĆ: Pojava političke stranke SNS ili reformisanih radikala, je važna za Srbiju, jer pokazuje delimičnu političku evoluciju najkonzervativnijeg i pretežno najneobrazovanijeg dela glasačkog tela. Ta evolucija je konfuzna ali ipak pokazuje da je nekada ideološki najčvršći deo nacionalista, počeo da se prilagođava promenjenim okolnostima u Srbiji. To je možda najvredniji rezultat poraza Miloševićeve ratne politike, koja više nije mogla da ostane u neizmenjenom obliku.
Mislim da ta promena nije privremena ali je plitka i veoma spora. I jako je protivurečna – to je nacionalizam sa evropskim licem, pokušaj da i Srbija dobije jaku narodnjačku stranku.
Tomislav Nikolić je zbog ogromne nezaposlenosti i niskih zarada u Srbiji, koje po definiciji najviše pogađaju njegove birače, bio primoran da nesto javno uradi. Najlakše mu je bilo da sazove miting, koji je privukao veliki broj ljudi ali je u pogledu političkih poruka bio potpuno prazan. Posebno je bio začuđujući izbor lica koja su govorila na mitingu. Cinik bi mogao reći da Tadić u svojoj koaliciji ima bivšeg portparola Miloševićevog SPS, Ivicu Dačića a Nikolić, bivšeg portparola JUL-a, Aleksandra Vulina. Lepo društvo za novi vek!
MONITOR: Da li je uspon i ,,presvlačenje” čelnika radikala uspjeh ili neuspjeh onih koji su porazili Miloševićevu koaliciju i na parlamentarnim izborima u Srbiji, decembra 2000?
KORAĆ: Presvlačenje radikala je znak da se u Srbiji ne može više voditi politika zasnovana na stvaranju granice „Karlobag – Ogulin – Virovitica”. Posle poraza te politike, neka mera realiteta se ipak pojavila. Prosto, druga su vremena. Srbija je umorna, iscrpljena ratovima i osiromašila. I da hoće, nema više entuzijazma i snage za vođenje ratova. Nije slučajno, da su krhke reforme u Srbiji, skoro najdalje otišle u transformaciji oružanih snaga.
To nipošto ne znači da je ekstremni nacionalizam trajno poražen. On samo traži novu formu ispoljavanja. On je izvršio skoro potpunu reviziju rezultata Drugog svetskog rata i satanizujući NOB, istakao četnički pokret kao oslobodilački i demokratski. On je dominantan u javnom govoru u Srbiji. On devalvira vrednosti liberalne demokratije, govoreći o njoj isključivo kao o pljački. Konačno, on prvi put u nacionalnoj istoriji, pokušava da klerikalizuje srpsko društvo.
MONITOR: Zemlje u okruženju Srbije povećavaju pažnju i zabrinutost zbog mogućih promjena u Srbiji. Da li imaju razloga za zabrinutost?
KORAĆ: Glavna opasnost za region ali i samu Srbiju je zaustavljanje sporih i neodlučnih ekonomskih i društvenih reformi. To bi oslabilo Srbiju i učinilo je politički vrlo nestabilnom. Postoji strah u regionu od jake Srbije (često neopravdan) ali se treba isto tako bojati i slabe Srbije. Takva Srbija ne bi imala snage da izgradi partnerske odnose sa Kosovom i ubrza svoje ekonomske integracije. Bila bi lak plen svakom političkom demagogu.
To nije nerealna opasnost. Srbija dramatično zaostaje u prosečnom ličnom dohotku u regionu, pa je primera radi, on znatno niži nego u Crnoj Gori. Kombinacija ratnog poraza i ekonomskog sloma, pokazala se u evropskoj istoriji kao veoma opasna. Ona uvek proizvodi novi radikalizam, koji bi u slučaju Srbije, mogao da zbriše sa pozornice postojeću političku elitu. A onda dolazi nepoznato. Zastoj, slom, ko zna.
MONITOR: Uveliko se govori i o mogućoj velikoj koaliciji nakon izbora. Čak se i neki veliki kritičari i naprednjaka-radikala i Tadićevih demokrata, pod uslovom ,,suštinskih reformi”, pripremaju i za taj scenario?
KORAĆ: Moguće je da uprkos zapaljivoj retorici, posle sledećih izbora dođe do „velike koalicije” u Srbiji. Mislim da bi ona bila sasvim neuspešna i verovatno kratkotrajna. Ali ima mnogo prepreka za stvaranje takve koalicije. Tomislav Nikolić, koji je izgubio predsedničke izbore za oko 300 000 glasova, želi da postane predsednik Srbije. On je tako prirodni politički konkurent Tadiću.
Pored toga, zlovolja zbog postojeće korupcije u Srbiji, koja je postala praktično institucionalna i arogancije vlasti, čini Demokratsku stranku prilično nepopularnim koalicionim partnerom. Veliko pitanje je i kako će DS izaći na predstojece izbore u Srbiji. Samostalno ili u koaliciji, što je verovatnije. U tom slučaju Srbija bi na vlasti imala daleko širu i protivurečniju koaliciju, nego što je bio DOS. Tu bi bili i Bogoljub Karić i Arkanov general Palma, Dačićevi socijalisti i Nenad Čanak, Draškovićev SPO i Savez vojvođanskih Mađara, Tadić i Nikolić. Čak i za današnju Srbiju, to je previše.
MONITOR: Gdje je u cijeloj priči srpska ljevica?
KORAĆ: Levice u Srbiji nema. Cela politička scena je naherena na desno. Kakva je levica, možete zaključiti po tome što Boris Tadić ulaze ogroman napor, da preko Papandreua, ubaci SPS u Socijalističku internacionalu.
MONITOR: Kako vidite najnovije događaje koji su ,,potresli svijet”: Ima li neke uzročno- posljedične veze između Vikiliks provale i niza ,,jasmin” i drugih revolucija? Da li je to neminovni tok: ekonomsko-finansijska kriza neoliberalizma, osvajanje novih informacijskih sloboda i pobune protiv višedecenijskih diktatura?
KORAĆ: Da se svet informacijski menja, više je nego očito. Ali slučaj Vikiliks pokazuje, ne baš uvek na dobro. Umesto da bude klasični „zviždač” i izabere dokumenta koja zaista pokazuju javnosti nešto nezakonito ili nemoralno, Vikiliks je stavio celokupnu diplomatsku prepisku jedne zemlje na sajt i time ugrozio živote mnogih ljudi. Tako je paradoksalno, Asanž podržavalac teze o „svetskoj zaveri SAD”, tako omiljene na Balkanu. Ne sumnjam da su svi antiglobalisti i pseudolevičari srećni – eto nove potvrde njihove slike prirode sveta.
Politički procesi u Tunisu i Egiptu imaju samo delimično veze sa informacijskom revolucijom. Došlo je do kraha na sili zasnovanoj ravnoteži korumpirane elite i pauperizovanih masa. Mislim da to nije građanska revolucija, što mnogi na Zapadu priželjkuju, već put u nepoznato. Demokratske institucije su slabe, stari režim se raspao, videćemo šta sledi.
MONITOR: Mogu li SAD kao i dalje najvažniji svjetski akter u svim ovim događajima da se ,,reformišu”? Da li je bar skorašnja budućnost svijeta predvidljiva i koliko će glavni svjetski trendovi uticati na naše male zemlje?
KORAĆ: SAD se menjaju. Zemlja koja je do ranih šezdesetih godina, de fakto imala rasne propise, ima crnca za predsednika. Šta mislite, kada će bilo koja balkanska zemlja da ima pripadnika manjine za predsednika, Roma recimo?
Današnji svet karakteriše ogromna ekonomska i monetarna kriza. SAD imaju probleme sa adaptacijom na ekonomske izazove ekonomija u razvoju, kao što je kineska, ali i padom sopstvene konkurentnosti. Mislim da bi rado prepustili evropske probleme Evropljanima ali to je izgleda još prerano. Balkan nije više bitan deo strateških premišljanja SAD, posebno posle proširenja NATO na Albaniju, Hrvatsku i uskoro Crnu Goru. Ostali smo važni jedino Evropi, kao nestabilni i nerazvijeni deo kontinenta. Svariće nas već ona, teško i sa zakašnjenjem ali će tako biti.
Tadićeva nova sabornost
MONITOR: Postoje procjene, doduše rijetko se čuju javno, da je SNS danas jači od DS. Možete li da zamislite da oni uskoro na izborima dođu na vlast? Da li bi vas kao dugogodišnjeg opozicionara i ljevičara, to lično pogodilo?
KORAĆ: SNS ima veću podršku od DS u biračkom telu, mada razlika nije velika. Zašto bi Tadić imao problem da pravi koaliciju sa SNS posle izbora? Pa već je oprao SPS i potpisao sa njima ugovor o pomirenju. To je jedinstven slučaj u celom postkomunistickom svetu, da stranka koja
nikada nije izrazila žaljenje zbog politike koju je vodila i njenih rezultata, kao sto je slučaj sa Miloševićevom SPS, biva amnestirana bez zazora.
U čemu je SRS bila gora od SPS? Pa bili su na istom poslu prekrajanja granica, zločina i etničkog čišćenja. Skladno su se dopunjavale. I zašto bi bilo neočekivano da Tadić sada amnestira i SNS?
Srž Tadićeve politike je neka vrsta „nove sabornosti” u politici. Time nosioci nacionalističkog projekta, vrlo lukavo amnestiraju sebe, i daju šansu svim akterima Miloševićevog doba, da bez ikakvog problema, obnove taj projekat ali u novom ključu. Primera radi, sada se BIH ne deli ratom ali se daje maksimalna podrška Dodiku , koji potpuno svesno i agresivno opstruira i mogućnost rekonstrukcije BIH kao celovite države i govori o njenoj podeli.
Svesrpsko kanabe
MONITOR: Zebnja od razvoja situacije u Srbiji, postoji i u Crnoj Gori, prije svega zbog velikog procenta Srba ,,u dijaspori”. Predsjednik Tadić je njihove predstavnike ovih dana zvao ,,na kanabe”. Šta se od toga može očekivati?
KORAĆ: To je bio čudan sastanak i nije jasno o čemu se na njemu uopšte razgovaralo. Čini mi se da je glavni motiv bio nešto oslabljena pozicija samog Tadića, zbog očitog kraha vlade, loše ekonomske situacije, pa ako hoćete i mitinga naprednjaka. To je tipično za njegove savetnike. Oslabljen unutar zemlje, on podršku traži kod Srba u regionu. Ovaj put su oni njemu više trebali, nego on njima.
Ali zbog gorkih iskustava suseda u regionu sa tom sintagmom „briga za Srbe u rasejanju”, koja je bila alibi Miloševiću za ratove, Srbija bi trebalo da bude vrlo oprezna sa organizacijom takvih sastanaka. Oni bude tragična iskustva. Posebno jer je sastanak organizovan uoči popisa u Crnoj Gori, koji je u njoj izazvao značajne tenzije, o kojima Tadić naravno, nije ništa rekao.
Mislim da su to nepotrebni i ritualni sastanci, koji su po definiciji podložni manipulaciji. Samo ekonomski snažna i demokratski uzorna Srbija, integrisana u Evropu, može da bude oslonac Srbima u dijaspori. Sve drugo je povratak prevaziđenoj politici matice kao „zaštitnika manjina”, kojom su se služili nacionalisti.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“
Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije
MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?
KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.
MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez crnogorske Vlade? ?
KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.
MONITOR: Da. Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?
KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći
„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.
BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.
MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?
BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.
Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.
MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?
BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina. Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.
Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.
MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?
BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.
Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.
Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.
MONITOR: Šta je stav Vlade?
BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.
Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.
MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?
BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.
Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.
Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.
MONITOR: Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?
BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.
Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.
Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.
MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?
BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.
Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije
Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat u sekretarijat Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo
MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u pobunu?
PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.
MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma. Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?
PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.
MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?
PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.
MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?
PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.
MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?
PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.
MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026. Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?
PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.
Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći do EU.
MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?
PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.
MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?
PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.
MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?
PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV VESELINA VELJOVIĆA: Skaj prepiska u centru pažnje
UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru
APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju
-
DRUŠTVO4 sedmiceAKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu
-
FOKUS4 sedmiceHAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
-
DRUŠTVO4 sedmiceKRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi
-
INTERVJU4 sedmiceSLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati
-
DRUŠTVO4 sedmiceI DIREKTORICA ASK-A JELENA PEROVIĆ NA POPISU UHAPŠENIH DRŽAVNIH FUNKCIONERA: Duge vožnje dovele u pritvor?
-
DRUŠTVO4 sedmicePREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi
-
FOKUS3 sedmiceMILO ĐUKANOVIĆ – ZNACI NERVOZE: Sam na slobodi
-
INTERVJU4 sedmiceSERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu