INTERVJU
DR ŽARKO KORAĆ: Opasna je slaba Srbija

Nedavno održani opozicioni miting u Beogradu, na čelu sa SNS Tomislava Nikolića, ubrzao je puls političarima na vlasti u Srbiji, ali i onima u susjednim zemljama. To je bio povod za razgovor sa dr Žarkom Koraćem profesorom psihologije na Beogradskom univerzitetu, narodnim poslanikom i predsjednikom SDU, partije u opoziciji koja je istovremeno neka vrsta opozicije grupaciji oko SNS.
MONITOR: Održan je dugo najavljivan miting opozicije,okupljene oko Tomislava Nikolića. Nije bilo incidenata, čak su i počistili plato ispred Skupštine. Ima li nečeg zaista novog u njihovoj politici i ponašanju?
KORAĆ: Pojava političke stranke SNS ili reformisanih radikala, je važna za Srbiju, jer pokazuje delimičnu političku evoluciju najkonzervativnijeg i pretežno najneobrazovanijeg dela glasačkog tela. Ta evolucija je konfuzna ali ipak pokazuje da je nekada ideološki najčvršći deo nacionalista, počeo da se prilagođava promenjenim okolnostima u Srbiji. To je možda najvredniji rezultat poraza Miloševićeve ratne politike, koja više nije mogla da ostane u neizmenjenom obliku.
Mislim da ta promena nije privremena ali je plitka i veoma spora. I jako je protivurečna – to je nacionalizam sa evropskim licem, pokušaj da i Srbija dobije jaku narodnjačku stranku.
Tomislav Nikolić je zbog ogromne nezaposlenosti i niskih zarada u Srbiji, koje po definiciji najviše pogađaju njegove birače, bio primoran da nesto javno uradi. Najlakše mu je bilo da sazove miting, koji je privukao veliki broj ljudi ali je u pogledu političkih poruka bio potpuno prazan. Posebno je bio začuđujući izbor lica koja su govorila na mitingu. Cinik bi mogao reći da Tadić u svojoj koaliciji ima bivšeg portparola Miloševićevog SPS, Ivicu Dačića a Nikolić, bivšeg portparola JUL-a, Aleksandra Vulina. Lepo društvo za novi vek!
MONITOR: Da li je uspon i ,,presvlačenje” čelnika radikala uspjeh ili neuspjeh onih koji su porazili Miloševićevu koaliciju i na parlamentarnim izborima u Srbiji, decembra 2000?
KORAĆ: Presvlačenje radikala je znak da se u Srbiji ne može više voditi politika zasnovana na stvaranju granice „Karlobag – Ogulin – Virovitica”. Posle poraza te politike, neka mera realiteta se ipak pojavila. Prosto, druga su vremena. Srbija je umorna, iscrpljena ratovima i osiromašila. I da hoće, nema više entuzijazma i snage za vođenje ratova. Nije slučajno, da su krhke reforme u Srbiji, skoro najdalje otišle u transformaciji oružanih snaga.
To nipošto ne znači da je ekstremni nacionalizam trajno poražen. On samo traži novu formu ispoljavanja. On je izvršio skoro potpunu reviziju rezultata Drugog svetskog rata i satanizujući NOB, istakao četnički pokret kao oslobodilački i demokratski. On je dominantan u javnom govoru u Srbiji. On devalvira vrednosti liberalne demokratije, govoreći o njoj isključivo kao o pljački. Konačno, on prvi put u nacionalnoj istoriji, pokušava da klerikalizuje srpsko društvo.
MONITOR: Zemlje u okruženju Srbije povećavaju pažnju i zabrinutost zbog mogućih promjena u Srbiji. Da li imaju razloga za zabrinutost?
KORAĆ: Glavna opasnost za region ali i samu Srbiju je zaustavljanje sporih i neodlučnih ekonomskih i društvenih reformi. To bi oslabilo Srbiju i učinilo je politički vrlo nestabilnom. Postoji strah u regionu od jake Srbije (često neopravdan) ali se treba isto tako bojati i slabe Srbije. Takva Srbija ne bi imala snage da izgradi partnerske odnose sa Kosovom i ubrza svoje ekonomske integracije. Bila bi lak plen svakom političkom demagogu.
To nije nerealna opasnost. Srbija dramatično zaostaje u prosečnom ličnom dohotku u regionu, pa je primera radi, on znatno niži nego u Crnoj Gori. Kombinacija ratnog poraza i ekonomskog sloma, pokazala se u evropskoj istoriji kao veoma opasna. Ona uvek proizvodi novi radikalizam, koji bi u slučaju Srbije, mogao da zbriše sa pozornice postojeću političku elitu. A onda dolazi nepoznato. Zastoj, slom, ko zna.
MONITOR: Uveliko se govori i o mogućoj velikoj koaliciji nakon izbora. Čak se i neki veliki kritičari i naprednjaka-radikala i Tadićevih demokrata, pod uslovom ,,suštinskih reformi”, pripremaju i za taj scenario?
KORAĆ: Moguće je da uprkos zapaljivoj retorici, posle sledećih izbora dođe do „velike koalicije” u Srbiji. Mislim da bi ona bila sasvim neuspešna i verovatno kratkotrajna. Ali ima mnogo prepreka za stvaranje takve koalicije. Tomislav Nikolić, koji je izgubio predsedničke izbore za oko 300 000 glasova, želi da postane predsednik Srbije. On je tako prirodni politički konkurent Tadiću.
Pored toga, zlovolja zbog postojeće korupcije u Srbiji, koja je postala praktično institucionalna i arogancije vlasti, čini Demokratsku stranku prilično nepopularnim koalicionim partnerom. Veliko pitanje je i kako će DS izaći na predstojece izbore u Srbiji. Samostalno ili u koaliciji, što je verovatnije. U tom slučaju Srbija bi na vlasti imala daleko širu i protivurečniju koaliciju, nego što je bio DOS. Tu bi bili i Bogoljub Karić i Arkanov general Palma, Dačićevi socijalisti i Nenad Čanak, Draškovićev SPO i Savez vojvođanskih Mađara, Tadić i Nikolić. Čak i za današnju Srbiju, to je previše.
MONITOR: Gdje je u cijeloj priči srpska ljevica?
KORAĆ: Levice u Srbiji nema. Cela politička scena je naherena na desno. Kakva je levica, možete zaključiti po tome što Boris Tadić ulaze ogroman napor, da preko Papandreua, ubaci SPS u Socijalističku internacionalu.
MONITOR: Kako vidite najnovije događaje koji su ,,potresli svijet”: Ima li neke uzročno- posljedične veze između Vikiliks provale i niza ,,jasmin” i drugih revolucija? Da li je to neminovni tok: ekonomsko-finansijska kriza neoliberalizma, osvajanje novih informacijskih sloboda i pobune protiv višedecenijskih diktatura?
KORAĆ: Da se svet informacijski menja, više je nego očito. Ali slučaj Vikiliks pokazuje, ne baš uvek na dobro. Umesto da bude klasični „zviždač” i izabere dokumenta koja zaista pokazuju javnosti nešto nezakonito ili nemoralno, Vikiliks je stavio celokupnu diplomatsku prepisku jedne zemlje na sajt i time ugrozio živote mnogih ljudi. Tako je paradoksalno, Asanž podržavalac teze o „svetskoj zaveri SAD”, tako omiljene na Balkanu. Ne sumnjam da su svi antiglobalisti i pseudolevičari srećni – eto nove potvrde njihove slike prirode sveta.
Politički procesi u Tunisu i Egiptu imaju samo delimično veze sa informacijskom revolucijom. Došlo je do kraha na sili zasnovanoj ravnoteži korumpirane elite i pauperizovanih masa. Mislim da to nije građanska revolucija, što mnogi na Zapadu priželjkuju, već put u nepoznato. Demokratske institucije su slabe, stari režim se raspao, videćemo šta sledi.
MONITOR: Mogu li SAD kao i dalje najvažniji svjetski akter u svim ovim događajima da se ,,reformišu”? Da li je bar skorašnja budućnost svijeta predvidljiva i koliko će glavni svjetski trendovi uticati na naše male zemlje?
KORAĆ: SAD se menjaju. Zemlja koja je do ranih šezdesetih godina, de fakto imala rasne propise, ima crnca za predsednika. Šta mislite, kada će bilo koja balkanska zemlja da ima pripadnika manjine za predsednika, Roma recimo?
Današnji svet karakteriše ogromna ekonomska i monetarna kriza. SAD imaju probleme sa adaptacijom na ekonomske izazove ekonomija u razvoju, kao što je kineska, ali i padom sopstvene konkurentnosti. Mislim da bi rado prepustili evropske probleme Evropljanima ali to je izgleda još prerano. Balkan nije više bitan deo strateških premišljanja SAD, posebno posle proširenja NATO na Albaniju, Hrvatsku i uskoro Crnu Goru. Ostali smo važni jedino Evropi, kao nestabilni i nerazvijeni deo kontinenta. Svariće nas već ona, teško i sa zakašnjenjem ali će tako biti.
Tadićeva nova sabornost
MONITOR: Postoje procjene, doduše rijetko se čuju javno, da je SNS danas jači od DS. Možete li da zamislite da oni uskoro na izborima dođu na vlast? Da li bi vas kao dugogodišnjeg opozicionara i ljevičara, to lično pogodilo?
KORAĆ: SNS ima veću podršku od DS u biračkom telu, mada razlika nije velika. Zašto bi Tadić imao problem da pravi koaliciju sa SNS posle izbora? Pa već je oprao SPS i potpisao sa njima ugovor o pomirenju. To je jedinstven slučaj u celom postkomunistickom svetu, da stranka koja
nikada nije izrazila žaljenje zbog politike koju je vodila i njenih rezultata, kao sto je slučaj sa Miloševićevom SPS, biva amnestirana bez zazora.
U čemu je SRS bila gora od SPS? Pa bili su na istom poslu prekrajanja granica, zločina i etničkog čišćenja. Skladno su se dopunjavale. I zašto bi bilo neočekivano da Tadić sada amnestira i SNS?
Srž Tadićeve politike je neka vrsta „nove sabornosti” u politici. Time nosioci nacionalističkog projekta, vrlo lukavo amnestiraju sebe, i daju šansu svim akterima Miloševićevog doba, da bez ikakvog problema, obnove taj projekat ali u novom ključu. Primera radi, sada se BIH ne deli ratom ali se daje maksimalna podrška Dodiku , koji potpuno svesno i agresivno opstruira i mogućnost rekonstrukcije BIH kao celovite države i govori o njenoj podeli.
Svesrpsko kanabe
MONITOR: Zebnja od razvoja situacije u Srbiji, postoji i u Crnoj Gori, prije svega zbog velikog procenta Srba ,,u dijaspori”. Predsjednik Tadić je njihove predstavnike ovih dana zvao ,,na kanabe”. Šta se od toga može očekivati?
KORAĆ: To je bio čudan sastanak i nije jasno o čemu se na njemu uopšte razgovaralo. Čini mi se da je glavni motiv bio nešto oslabljena pozicija samog Tadića, zbog očitog kraha vlade, loše ekonomske situacije, pa ako hoćete i mitinga naprednjaka. To je tipično za njegove savetnike. Oslabljen unutar zemlje, on podršku traži kod Srba u regionu. Ovaj put su oni njemu više trebali, nego on njima.
Ali zbog gorkih iskustava suseda u regionu sa tom sintagmom „briga za Srbe u rasejanju”, koja je bila alibi Miloševiću za ratove, Srbija bi trebalo da bude vrlo oprezna sa organizacijom takvih sastanaka. Oni bude tragična iskustva. Posebno jer je sastanak organizovan uoči popisa u Crnoj Gori, koji je u njoj izazvao značajne tenzije, o kojima Tadić naravno, nije ništa rekao.
Mislim da su to nepotrebni i ritualni sastanci, koji su po definiciji podložni manipulaciji. Samo ekonomski snažna i demokratski uzorna Srbija, integrisana u Evropu, može da bude oslonac Srbima u dijaspori. Sve drugo je povratak prevaziđenoj politici matice kao „zaštitnika manjina”, kojom su se služili nacionalisti.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način