Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO KORAĆ: Opasna je slaba Srbija

Objavljeno prije

na

Nedavno održani opozicioni miting u Beogradu, na čelu sa SNS Tomislava Nikolića, ubrzao je puls političarima na vlasti u Srbiji, ali i onima u susjednim zemljama. To je bio povod za razgovor sa dr Žarkom Koraćem profesorom psihologije na Beogradskom univerzitetu, narodnim poslanikom i predsjednikom SDU, partije u opoziciji koja je istovremeno neka vrsta opozicije grupaciji oko SNS.

MONITOR: Održan je dugo najavljivan miting opozicije,okupljene oko Tomislava Nikolića. Nije bilo incidenata, čak su i počistili plato ispred Skupštine. Ima li nečeg zaista novog u njihovoj politici i ponašanju?
KORAĆ: Pojava političke stranke SNS ili reformisanih radikala, je važna za Srbiju, jer pokazuje delimičnu političku evoluciju najkonzervativnijeg i pretežno najneobrazovanijeg dela glasačkog tela. Ta evolucija je konfuzna ali ipak pokazuje da je nekada ideološki najčvršći deo nacionalista, počeo da se prilagođava promenjenim okolnostima u Srbiji. To je možda najvredniji rezultat poraza Miloševićeve ratne politike, koja više nije mogla da ostane u neizmenjenom obliku.

Mislim da ta promena nije privremena ali je plitka i veoma spora. I jako je protivurečna – to je nacionalizam sa evropskim licem, pokušaj da i Srbija dobije jaku narodnjačku stranku.

Tomislav Nikolić je zbog ogromne nezaposlenosti i niskih zarada u Srbiji, koje po definiciji najviše pogađaju njegove birače, bio primoran da nesto javno uradi. Najlakše mu je bilo da sazove miting, koji je privukao veliki broj ljudi ali je u pogledu političkih poruka bio potpuno prazan. Posebno je bio začuđujući izbor lica koja su govorila na mitingu. Cinik bi mogao reći da Tadić u svojoj koaliciji ima bivšeg portparola Miloševićevog SPS, Ivicu Dačića a Nikolić, bivšeg portparola JUL-a, Aleksandra Vulina. Lepo društvo za novi vek!

MONITOR: Da li je uspon i ,,presvlačenje” čelnika radikala uspjeh ili neuspjeh onih koji su porazili Miloševićevu koaliciju i na parlamentarnim izborima u Srbiji, decembra 2000?
KORAĆ: Presvlačenje radikala je znak da se u Srbiji ne može više voditi politika zasnovana na stvaranju granice „Karlobag – Ogulin – Virovitica”. Posle poraza te politike, neka mera realiteta se ipak pojavila. Prosto, druga su vremena. Srbija je umorna, iscrpljena ratovima i osiromašila. I da hoće, nema više entuzijazma i snage za vođenje ratova. Nije slučajno, da su krhke reforme u Srbiji, skoro najdalje otišle u transformaciji oružanih snaga.

To nipošto ne znači da je ekstremni nacionalizam trajno poražen. On samo traži novu formu ispoljavanja. On je izvršio skoro potpunu reviziju rezultata Drugog svetskog rata i satanizujući NOB, istakao četnički pokret kao oslobodilački i demokratski. On je dominantan u javnom govoru u Srbiji. On devalvira vrednosti liberalne demokratije, govoreći o njoj isključivo kao o pljački. Konačno, on prvi put u nacionalnoj istoriji, pokušava da klerikalizuje srpsko društvo.

MONITOR: Zemlje u okruženju Srbije povećavaju pažnju i zabrinutost zbog mogućih promjena u Srbiji. Da li imaju razloga za zabrinutost?
KORAĆ: Glavna opasnost za region ali i samu Srbiju je zaustavljanje sporih i neodlučnih ekonomskih i društvenih reformi. To bi oslabilo Srbiju i učinilo je politički vrlo nestabilnom. Postoji strah u regionu od jake Srbije (često neopravdan) ali se treba isto tako bojati i slabe Srbije. Takva Srbija ne bi imala snage da izgradi partnerske odnose sa Kosovom i ubrza svoje ekonomske integracije. Bila bi lak plen svakom političkom demagogu.

To nije nerealna opasnost. Srbija dramatično zaostaje u prosečnom ličnom dohotku u regionu, pa je primera radi, on znatno niži nego u Crnoj Gori. Kombinacija ratnog poraza i ekonomskog sloma, pokazala se u evropskoj istoriji kao veoma opasna. Ona uvek proizvodi novi radikalizam, koji bi u slučaju Srbije, mogao da zbriše sa pozornice postojeću političku elitu. A onda dolazi nepoznato. Zastoj, slom, ko zna.

MONITOR: Uveliko se govori i o mogućoj velikoj koaliciji nakon izbora. Čak se i neki veliki kritičari i naprednjaka-radikala i Tadićevih demokrata, pod uslovom ,,suštinskih reformi”, pripremaju i za taj scenario?
KORAĆ: Moguće je da uprkos zapaljivoj retorici, posle sledećih izbora dođe do „velike koalicije” u Srbiji. Mislim da bi ona bila sasvim neuspešna i verovatno kratkotrajna. Ali ima mnogo prepreka za stvaranje takve koalicije. Tomislav Nikolić, koji je izgubio predsedničke izbore za oko 300 000 glasova, želi da postane predsednik Srbije. On je tako prirodni politički konkurent Tadiću.

Pored toga, zlovolja zbog postojeće korupcije u Srbiji, koja je postala praktično institucionalna i arogancije vlasti, čini Demokratsku stranku prilično nepopularnim koalicionim partnerom. Veliko pitanje je i kako će DS izaći na predstojece izbore u Srbiji. Samostalno ili u koaliciji, što je verovatnije. U tom slučaju Srbija bi na vlasti imala daleko širu i protivurečniju koaliciju, nego što je bio DOS. Tu bi bili i Bogoljub Karić i Arkanov general Palma, Dačićevi socijalisti i Nenad Čanak, Draškovićev SPO i Savez vojvođanskih Mađara, Tadić i Nikolić. Čak i za današnju Srbiju, to je previše.

MONITOR: Gdje je u cijeloj priči srpska ljevica?
KORAĆ: Levice u Srbiji nema. Cela politička scena je naherena na desno. Kakva je levica, možete zaključiti po tome što Boris Tadić ulaze ogroman napor, da preko Papandreua, ubaci SPS u Socijalističku internacionalu.

MONITOR: Kako vidite najnovije događaje koji su ,,potresli svijet”: Ima li neke uzročno- posljedične veze između Vikiliks provale i niza ,,jasmin” i drugih revolucija? Da li je to neminovni tok: ekonomsko-finansijska kriza neoliberalizma, osvajanje novih informacijskih sloboda i pobune protiv višedecenijskih diktatura?
KORAĆ: Da se svet informacijski menja, više je nego očito. Ali slučaj Vikiliks pokazuje, ne baš uvek na dobro. Umesto da bude klasični „zviždač” i izabere dokumenta koja zaista pokazuju javnosti nešto nezakonito ili nemoralno, Vikiliks je stavio celokupnu diplomatsku prepisku jedne zemlje na sajt i time ugrozio živote mnogih ljudi. Tako je paradoksalno, Asanž podržavalac teze o „svetskoj zaveri SAD”, tako omiljene na Balkanu. Ne sumnjam da su svi antiglobalisti i pseudolevičari srećni – eto nove potvrde njihove slike prirode sveta.

Politički procesi u Tunisu i Egiptu imaju samo delimično veze sa informacijskom revolucijom. Došlo je do kraha na sili zasnovanoj ravnoteži korumpirane elite i pauperizovanih masa. Mislim da to nije građanska revolucija, što mnogi na Zapadu priželjkuju, već put u nepoznato. Demokratske institucije su slabe, stari režim se raspao, videćemo šta sledi.

MONITOR: Mogu li SAD kao i dalje najvažniji svjetski akter u svim ovim događajima da se ,,reformišu”? Da li je bar skorašnja budućnost svijeta predvidljiva i koliko će glavni svjetski trendovi uticati na naše male zemlje?
KORAĆ: SAD se menjaju. Zemlja koja je do ranih šezdesetih godina, de fakto imala rasne propise, ima crnca za predsednika. Šta mislite, kada će bilo koja balkanska zemlja da ima pripadnika manjine za predsednika, Roma recimo?

Današnji svet karakteriše ogromna ekonomska i monetarna kriza. SAD imaju probleme sa adaptacijom na ekonomske izazove ekonomija u razvoju, kao što je kineska, ali i padom sopstvene konkurentnosti. Mislim da bi rado prepustili evropske probleme Evropljanima ali to je izgleda još prerano. Balkan nije više bitan deo strateških premišljanja SAD, posebno posle proširenja NATO na Albaniju, Hrvatsku i uskoro Crnu Goru. Ostali smo važni jedino Evropi, kao nestabilni i nerazvijeni deo kontinenta. Svariće nas već ona, teško i sa zakašnjenjem ali će tako biti.

Tadićeva nova sabornost

MONITOR: Postoje procjene, doduše rijetko se čuju javno, da je SNS danas jači od DS. Možete li da zamislite da oni uskoro na izborima dođu na vlast? Da li bi vas kao dugogodišnjeg opozicionara i ljevičara, to lično pogodilo?
KORAĆ: SNS ima veću podršku od DS u biračkom telu, mada razlika nije velika. Zašto bi Tadić imao problem da pravi koaliciju sa SNS posle izbora? Pa već je oprao SPS i potpisao sa njima ugovor o pomirenju. To je jedinstven slučaj u celom postkomunistickom svetu, da stranka koja

nikada nije izrazila žaljenje zbog politike koju je vodila i njenih rezultata, kao sto je slučaj sa Miloševićevom SPS, biva amnestirana bez zazora.

U čemu je SRS bila gora od SPS? Pa bili su na istom poslu prekrajanja granica, zločina i etničkog čišćenja. Skladno su se dopunjavale. I zašto bi bilo neočekivano da Tadić sada amnestira i SNS?

Srž Tadićeve politike je neka vrsta „nove sabornosti” u politici. Time nosioci nacionalističkog projekta, vrlo lukavo amnestiraju sebe, i daju šansu svim akterima Miloševićevog doba, da bez ikakvog problema, obnove taj projekat ali u novom ključu. Primera radi, sada se BIH ne deli ratom ali se daje maksimalna podrška Dodiku , koji potpuno svesno i agresivno opstruira i mogućnost rekonstrukcije BIH kao celovite države i govori o njenoj podeli.

Svesrpsko kanabe

MONITOR: Zebnja od razvoja situacije u Srbiji, postoji i u Crnoj Gori, prije svega zbog velikog procenta Srba ,,u dijaspori”. Predsjednik Tadić je njihove predstavnike ovih dana zvao ,,na kanabe”. Šta se od toga može očekivati?
KORAĆ: To je bio čudan sastanak i nije jasno o čemu se na njemu uopšte razgovaralo. Čini mi se da je glavni motiv bio nešto oslabljena pozicija samog Tadića, zbog očitog kraha vlade, loše ekonomske situacije, pa ako hoćete i mitinga naprednjaka. To je tipično za njegove savetnike. Oslabljen unutar zemlje, on podršku traži kod Srba u regionu. Ovaj put su oni njemu više trebali, nego on njima.

Ali zbog gorkih iskustava suseda u regionu sa tom sintagmom „briga za Srbe u rasejanju”, koja je bila alibi Miloševiću za ratove, Srbija bi trebalo da bude vrlo oprezna sa organizacijom takvih sastanaka. Oni bude tragična iskustva. Posebno jer je sastanak organizovan uoči popisa u Crnoj Gori, koji je u njoj izazvao značajne tenzije, o kojima Tadić naravno, nije ništa rekao.

Mislim da su to nepotrebni i ritualni sastanci, koji su po definiciji podložni manipulaciji. Samo ekonomski snažna i demokratski uzorna Srbija, integrisana u Evropu, može da bude oslonac Srbima u dijaspori. Sve drugo je povratak prevaziđenoj politici matice kao „zaštitnika manjina”, kojom su se služili nacionalisti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo